Prati nas

Život

Vesna Parun: Bila sam majka, žena, ljubavnica, kuharica i sluškinja

Da je živa, Vesna Parun bi 10. travnja 2014. godine proslavila 92. rođendan. Najveća hrvatska pjesnikinja živjela je teško, na marginama društva; ponekad svojim, a ponekad tuđim izborom. Što je o svojem stvaralaštvu, ljubavi i pornografiji rekla još 1969. godine na svoj 47. rođendan pročitajte u tekstu kojega prenosimo iz tadašnjeg visokotiražnog magazina Start.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Vesna Parun (foto: Vlado Duić, Start 1969.)

Da je živa, Vesna Parun bi 10. travnja 2014. godine proslavila 92. rođendan. Najveća hrvatska pjesnikinja živjela je teško, na marginama društva; ponekad svojim, a ponekad tuđim izborom. Što je o svojem stvaralaštvu, ljubavi i pornografiji rekla još 1969. godine na svoj 47. rođendan pročitajte u tekstu kojega prenosimo iz tadašnjeg visokotiražnog magazina Start. 

Tog jutra kad sam ušao u kaotični stan Vesne Parun knjiga je bila gotova – “odštampana”! Svojom rukom pisala je tekstove raznobojnim flomasterima. Bez štamparskih strojeva, bez urednika, bez lektora, korektora, metera, direktora tiskare, izdavača…


“Mene je potaklo sjećanje na staro doba kad su ljudi u manastirima sami pravili knjige igrajući se kaligrafijom, bojama, crtežom. Nisam znala da to mogu. Nekada, kad sam pisala neke sonete, sama sam pravila početne inicijale, nekoliko noći sam ih radila. Uspjeli su. Još dok sam bila djevojčica voljela sam crtati, igrati se bojama. Poslije sam to zapustila, ili bolje: lirika je prevagnula i raspršila moje djetinje želje. Upravo kad sam počela pisati poeziju za djecu to je probudilo u meni davno zakopanu strast. Potječem s otoka Zlarina, a odatle možda i smisao za strpljivost i upornost, takvi su svi otočani.”

Umjetničko strpljenje, međutim, prestaje kad se nađe u sukobu s izdavačima koji su nemarni, koji se cjenkaju, vraćaju tekstove koje drže po godinu dana u ladicama.

Nisam htjela da im nudim “Iščezle ljestve”, kao što već dugo ne nudim stihove, nego ih sama štampam i sama prodajem knjige. Tako sam došla na ideju da sama sve načinim kolažima, letrasetom i svim mogućim likovnim tehnikama koje sam u sebi osjećala. Bila bih najsretnija kad bih imala svoj štamparski stroj pa da je umnožim, da štampam dalje svoje knjige.”

Vesna Parun

Vesna Parun (foto: Vlado Duić, Start 1969.)

Žena umjetnik koja je u našoj literaturi rekla sve o ljubavi. Nijedna žena nije pjevala tako strasno i iskreno kao Vesna Parun – pjesnikinja koja je dosad osvojila četiri visoke nagrade za poeziju i Orden rada sa zlatnim vijencem našla se u položaju da ne samo što sama štampa po raznim tiskarama svoje stihove nego da ih sama i prodaje, pa ih na kraju vlastoručno, u nestrpljenju stvara.

Otkrila nam je i svoj otužni sistem: pošto je uložila nekoliko milijuna starih dinara u štampanje pjesama za djecu i onih za “starije”, kao nedavno “Ukleti dažd”, ostala je dužna tiskarama, dužna ljudima da im šalje stihove poštom; po mjesec dana putuje od škole do škole, recitira svoje stihove, a zatim na kraju prima narudžbe za svoje knjige koje joj leže u prašini u hodniku njenog stana u Ulici Marijana Badela 15/II.

“Trebala bih naći pomoćnika koji bi mi nosio knjige na poštu, koji bi mi donosio ljepilo, papir za kolaž, boje, koji bi trčkarao po tiskarama, mučio se na šalterima. Ne mogu više sama. Ne razumijem se u knjigovodstvo. Vidite i sami u kakvom sam kaosu, kako mi stan izgleda. Ovaj sam stan dobila od grada Zagreba prije 17 godina. U njemu je bila moja porodica, moji rođaci, bilo ih je tu na stotine, samo ja nisam imala neki kut! Napokon sam prije tri mjeseca ostala sasvim sama u stanu, odavde je izašao rođak pred kojim sam pobjegla pa sam tri godine stanovala u nekoj sobici. Tu sad treba sve iz temelja urediti. Ja to svakog dana pomalo sređujem, pa zabrljavim, odvede me neka sreća, ili nesreća u pjesmu, ili odem na književno veče. Sad imam prvi put u životu prostor za život, za stvaranje.

Ova posljednja knjiga me umorila. Radila sam je kao u transu, u ekstazi. Uostalom, sav moj život je u ekstazi. Za mene postoji u životu samo ekstaza. Ne razlikujem ima li u toj ekstazi neke moralne sreće, nekog sazrijevanja, nečega etičkog. To je moj život, svagdašnji. Nađem se, prijatelji moji, na nekoj pustoj livadi, ujutro kad još ni zvijeri nisu probuđene pa se skinem gola i trčim, trčim između tratinčica i vrijeska, oslobođena sebe. Ne osjećam svoje tijelo. Čučnem do potoka da se napijem, osjetim travku na grudima. To je za mene ekstaza osjetila.

Nema to veze sa seksom, erotikom. Kao asketa. Ali i ne kao on, možda je to spajanje s prirodom zbog nekog stiha, ili radi neke ljubavi koja će mi se zgoditi. A tada se vrati kući, izroni iz trave puna želja za životom. Osjeti se kao kaluđerica. Zaboravi na svoje tijelo i predaje se poeziji.

Uvijek pišem stihove u krevetu. Satima ležim, skupljenih nogu, osjetim kako mi se bedra priljubljuju i spajaju kao u peraje, osjetim se kao sirena i ponirem u svijet riječi. To je druga ekstaza. Nije mi potrebno da lutam. Ja više ne odlazim na more. Nikuda više ne odlazim. Ja ležim u krevetu i čekam ritam, da me muzika ponese. Kao u snu bogata sam smaragdnih uvala, borova, rtova, pećina, stalagmita. Danima se ne gledam u ogledalo.”

“Kao sirena ponirem u svijet riječi”

Pokušavamo ispitati običnog čovjeka u Vesni, tragajući za njim, da bismo ga našli u jednoj rečenici, da bismo ga oslikali kao onoga najjednostavnijeg koji na uglu ulice u ljetno predvečerje liže sladoled. Pa joj spomenemo i televizor, koji ona nema.

“Mene televizor ne zanima, to je za mene lažno povezivanje, nešto kao uniformiranje, kao u kasarni kad svira truba, pa ćemo svi vojnici, sada eto, morati da potrčimo sjesti da gledamo neku utakmicu, dramu, film, priču, bilo što.”

Ona sama taj medij povezuje s porodicom i ja nehotice spomenem pjesmu “Ti koja imaš nevinije ruke”, pjesmu za koju svi znamo da je za nju bila sudbonosna, pjesmu koju je i Špišić uglazbio, i poštujemo taj martirij koji ona spominje kad govori o sebi ili o toj baš najkonkretnijoj ljubavi, koja je potvrđena i slomljena u toj antologijskoj pjesmi.

I žena koja se uspjela uzdignuti iznad svoje ljubomore i strasti, i žudnje, pa napisati stihove, zapravo pismo ženi koja se udala za njenoga jedinog i najvećeg ljubavnika njene mladosti, stihove Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovom snu danas govori s tugom o toj sudbonosnoj ljubavi, i pjesmi. Ona plaho i kao ovlaš (ne iz neke osvete) kazuje došljaku novinaru kako u životu, istinskom, taj njen čovjek nije ostao sretan i i kako ta žena nije ostala uz njegovo uzglavlje, ostala blaga njegovu snu.

Upravo ti stihovi, taj tragični epilog jedne ljubavi odveo ju je dalje od nje same, na zamršene putove u kojima se više nikada neće skrasiti u nekoj porodici, u kojima će još samo jednom izvršiti pokušaj da bude voljena u braku, a tada će pobjeći nakon nekoliko mjeseci izvan svega i bit će samo svoja, i biti u stvari, kako sama kaže, svačija kao pjesnik, kao čudotvor riječi.

“Bila sam majka, žena i ljubavnica, kuharica i sluškinja. Formalni brak nisam uspjela ostvariti. ”

Prokleto slobodna žena, uvijek prisutna među ljudima, a uvijek oslobođena svih formalnosti. Možda i ne bi bila pjesnik da joj je stan sasvim građanski uredan, da joj je rukopis čist, a oči posve neznatiželjno smirene.

Njen prozor je ostao otvoren

“Da li sam ikad u životu željela biti muškarac?  Nekad sam jako predbacivala prirodi zbog tog propusta. Bila bih moreplovac, istraživač, splavar, lovac na kitove i spavala bih sa zavežljajem ispod glave. U prosvjeti ili u privredi muškarac je najčešće direktor, u umjetnosti izdavač, glavni redaktor. Žene su tu u manjini. Zbog toga je za muškarca prodor u umjetnost nešto drugo nego za ženu. Zbog toga katkad držim u zubima lulu.”

Mnoge su njene pjesme nastale nakon neposlatih pisama, ili nakon pisama koja su stizala u njen poštanski sandučić. Ta pisma bila su za nju često sudbonosna. U hodniku u jednoj košari još uvijek čuva pismo mladog popravljača orgulja koji je uspio da je poljubi pa je nakon toga napisao da je ona prva svjetlost njegova života. Sačuvala je pismo nekog kapetana tunolovca koji je pisao o tome kako su svi mornari, u vrijeme dok je ona u kabini pisala stihove, opipavali njen kupaći kostim koji se sušio na palubi.

“Ne vjerujem da kod ljudi postoji neka potreba za pornografijom. Ako se to naduvava vještački i preuveličava, dobivamo izopačenu, lažnu sliku svijeta u čijem središtu stoji gola golcata žena. Naši stari bili su kudikamo jednostavniji, nisu izmišljali jeftine afrodizijake. Oni su priželjkivali mnogo i strasno su i dugo u sebi raspirivali žeđ za ispunjenjem zabranjenih želja, ali su ipak zavirivali pod suknje i šalove tek toliko koliko je bilo dovoljno da im zagolica bujnu maštu, baš kao što pravi gurman neće presoliti ni odviše zabiberiti jelo koje obožava, žestinom začina koji bi mogao i da ubije okus tog jela.  Danas svako jelo seksualnih gurmana-pornografa ima isti okus, istu boju.”

Dvadeset i peta knjiga Vesne Parun označava 25-godišnjicu njenog, kako reče, ozbiljnog pjesničkog rada. Naime, ljeti 1945. ona je prvu svoju pjesmu objavila u zagrebačkom “Narodnom listu”. Gle, što se moglo dogoditi! Zar se doista nitko ovog ljeta, koje je već na izmaku, nije sjetio da joj odnese buket ruža i čestita? Učinio je to “Start”.

Ali ni ruže, ni fotografiranje, pa ni naš dugi razgovor nije omeo Vesnu Parun. Ona je, reklo bi se, dosta mehanički pričala. Učini mi se na rastanku da nije znala po što sam došao.

Opraštajući se, pogled joj je već nekuda odlutao, kao u nekoj ekstazi. Njen prozor je ostao otvoren. A ona se nije pojavila. Tek stihovi “Ekstaze”: Tako sam nepomična kao da je sve što je u meni pokretljivo zatajilo zauvijek. Tada iz najzapuštenije bašte izađe ljeto i spotakne se o mene. A ja sam sretna. I tako, eto, nadrasla sam bol i prezrela uspomene. Tako sam nepomična da za prvi put osjećam kretanje svijeta kao nagomilanu slatku hranu.

U krevetu. Pjesnik u krevetu. Vidra, ili Amazonka naše poezije pretvorena u sirenu, posve usamljenu, svedenu na stih i na to da isti taj stih sutra proda na prvom poštanskom šalteru.

/autor: Marino Zurl, foto: Vlado Duić, Start 1969. / Yugopapir/

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP