Prati nas

Život

Gastarbajteri dočekali starost u tuđini

Iako je Jozo mislio kako će se vratiti u rodni kraj, to se nije dogodilo. Obitelj mu se doselila u Njemačku, a očevinu mu obrađuju tuđi ljudi. Obiteljsku kuću koju je sagradio danas koristi kao vikendicu i, po svemu sudeći, ostat će doživotni gastarbajter u Njemačkoj.

Objavljeno

|

foto: BigStock

Zapadna Njemačka je sa SFRJ 1968. sklopila sporazum o razmjeni radnika. Mnogi su krenuli trbuhom za kruhom u nadi da će se vratiti – kada naprave kuću i kupe auto. Kuću su sagradili, auto su kupili, ali se vratili nisu, piše Deutsche Welle.

Bez obzira što je poslodavac bio, kako kaže i „prezadovoljan njegovim radom“, Jozo K. iz okoline Požege napušta poljoprivredno dobro u Bavarskoj na kojem je radio od 1970.-1976. godine i odlazi u rudnik u Rurskoj oblasti. „Odrastao sam na poljoprivredi. Zajedno s roditeljima, tri brata i dvije sestre sam obrađivao zemlju. Međutim,od toga nismo mogli živjeti. Ja kao najstariji sin, i to još oženjen i s dvoje male djece, došao sam u Njemačku, kako bi ustvari mogao prehraniti obitelj. Nisam mislio ostajati ovdje. Prvo sam radio na jednom privatnom poljoprivrednom dobru u okolini Münchena, ali kada sam čuo da se bolje zarađuje u rudniku, otišao sam pod zemlju i tu zaradio penziju“, kaže Jozo.


Idem tamo gdje me više plaćaju

Ja kao najstariji sin, i to još oženjen i s dvoje male djece, došao sam u Njemačku, kako bi ustvari mogao prehraniti obitelj. Nisam mislio ostajati ovdje.

Slična je i Muhamedova priča. Samo tri godine nakon što je SFRJ sa tada, Zapadnom Njemačkom, potpisala sporazum o regrutiranju jugoslavenske radne snage, tada, kako sam kaže „golobradi“ mladić iz Janje (sjeveroistočna Bosna) uvelike je razmišljao o odlasku u inozemstvo. Iako sa završenim zanatom krojača i velike ljubavi prema automobilima, Muhamed Gutić iz Janje u Njemačkoj ipak počinje raditi kao tokar. Poslije šestomjesečnog školovanja i rada u Sloveniji, kojeg su plaćali Nijemci, Muhamed je s grupom od 86 Jugoslavena došao u Duisburg na krajnjem zapadu Njemačke.

Tokarski stroj, tvorničku halu i prašinu Muhamed je ubrzo zamijenio šivaćom mašinom, iglom i koncem. “Tada sam prešao u Kölnu u jednu krojačnicu jer su plaćali više. Inače, tada nije uopće bio problem pronaći novi posao. Prelazilo se iz firme u firmu za satnicu koja je veća 20-30 pfeninga“, prisjeća se Muhamed.

Zadovoljni poslodavci

U Njemačkoj se ovih dana opet više priča o tom prvom valu „gastarbajtera“. I to zbog toga što se obilježava 50. godišnjica od dolaska milijuntog useljenika koji je bio iz Portugala. Useljenici iz Jugoslavije su masovno počeli dolaziti malo kasnije, bili su bolje kvalificirani od drugih „gastarbajtera“, a uglavnom su bili zanatlije. Iako na početku nisu govorili njemački, poslodavci su njima bili zadovoljni.

Prema popisu stanovništva SFRJ iz 1971. godine, na privremenom radu u inozemstvu je bilo 671.000 radnika. Među njima su bili Muhamed i Jozo koji nisu imali problema s integracijom. “Njemački jezik sam učio još prije dolaska u Njemačku, tako da sam imao nekakvo predznanje“,kaže Muhamed i priznaje da je ipak dosta kasnije naučio „pravilno pisati“. Za Jozu integracija nikada nije dolazila u pitanje. „Na njivi, uz traktor i kombajn, a u rudniku uz lopatu, integrirate se s poslom“, u šali kaže Jozo i dodaje: „Prije je bilo drugačije. Nismo imali nikakvih problema. Doduše, ja ih ni prije nisam nikada ni imao. Obilazili smo jugoslavenske kubove, družili se, ali smo imali vremena i za Nijemce“.

Muhamed nije mnogo obraćao pažnju na jugoslavenske klubove.“ „Odlazili smo u njemačke diskoteke i kafiće, družili se s Nijemcima i drugim gastarbajterima. U nekoliko kavana smo čak slušali i našu glazbu jer smo vlasnike nagovorili da u džuboks ubace i koju našu ploču. Čak su i Nijemci i Njemice iz našeg društva naučili naše pjesme“, sjeća se Muhamed, starih vremena.

„Muke gastarbajterske“

Jozo je malo više posjećivao jugoslavenske klubove za vrijeme školskih praznika u Jugoslaviji, kada su mu u posjet dolazili supruga i djeca. Kod Muhameda je stvar bila drugačija. „Znali smo petkom poslije posla sjesti u auto, otići u Janju, družiti se i okupati u Drini i u ponedjeljak već biti na poslu u Kölnu“, kaže Muhamed, ali i priznaje da je neoženjenima bilo teško naći partneicu u tadašnjoj Jugoslaviji. „Kao mladi momci smo znali sklopiti prijateljstava i uspostaviti vezu s djevojkama. Međutim, pošto nekada nismo dolazili po nekoliko mjeseci, one nas nisu mogle čekati“, kaže Muhamed.

„Supruga me čekala, odgajala djecu ali i koordinirala poslove oko izgradnje kuće jer je otac već bio narušenog zdravlja“, kaže Jozo i dodaje da mu se supruga u Njemačkoj pridružila tek početkom 90-tih, kada je ratni vihor zahvatio bivšu Jugoslaviju. „Sada u tu kuću odemo samo na godišnji odmor. Ovdje smo s djecom i unučadi. Zamisao da ću se nakon nekoliko godina vratiti, nisam ostvario. Štoviše, i braća su mi ovdje, tako da očevinu obrađuju drugi ljudi“, kaže Jozo.

Kofer kao uspomena precima

Muhamedov jedan brat je također u Njemačkoj, a drugi u Janji. Kuću, sagrađenu poslije rata, posjećuje za vrijeme godišnjih odmora. A ostatak vremena provodi sa suprugom Mariom, kćerkom Sabrinom i sinom Arminom. „Otkako sam prošle godine došao u mirovinu, imam više posla“, kroz smijeh kaže Muhamed i pokazuje jabuke iz, kako kaže „njegove bašče“ u Njemačkoj.

Kofer kojeg je Gutić davne 1971. godine spakirao za Njemačku je odavno raspakiran. Jozin također. „Doduše, nalazi se u podrumu kao uspomena za unučad“, kaže Jozo. Druga, čak i treća generacija nekadašnjih Jugoslavena se dijelom sada pretvorila u Bosance, Hrvate, Srbe, Makedonce i Slovence. Ipak, nije mali broj onih, koji još uvijek pregledajući albume koji čuvaju dugogodišnje uspomene i koje nije „pojela“ digitalizacija, često kažu da su “Jugosi” dali veliki doprinos u izgradnji Njemačke.

/autor: Mehmed Smajić, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP