Prati nas

Aktivno starenje

Hunze – narod koji ne poznaje starost i bolest

U dolini rijeke Hunza, na granici Indije i Pakistana, na uskom prostoru između najviših planinskih masiva na svijetu svoj je dom našao narod koji se naziva po rijeci koja im znači život – Hunze. No život na visokoj nadmorskoj visini, ograničeni prehrambeni resursi i surova klima imaju posve neočekivanu posljedicu: Hunze žive izuzetno dugo, zdravo i sretno. Prosječni životni vijek u ovom nobičnom narodu je između 110 i 120 godina.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: BigStock

U dolini rijeke Hunza, na granici Indije i Pakistana, na uskom prostoru između najviših planinskih masiva na svijetu – Himalaje, Karakorum i Hindu Kush – svoj je dom našao narod koji se naziva po rijeci koja im znači život – Hunze. Prema legendi, ovu planinsku državicu osnovali su vojnici Aleksandra Velikog nakon velikih indijskih osvajanja. No život na visokoj nadmorskoj visini, ograničeni prehrambeni resursi i surova klima imaju posve neočekivanu posljedicu: Hunze žive izuzetno dugo, zdravo i sretno. Prosječni životni vijek u ovom nobičnom narodu je između 110 i 120 godina. Pa u čemu je tajna?

Život naroda Hunze, pogotovo iz naše europske perspektive, mogao bi se opisati jednom riječju – surov. Kao prvo, iako su sami po sebi miroljubiv narod, ne svađaju se međusobno i ne ratuju, prostor koji nastanjuju predmet je dugotrajnog političkog spora između Indije i Pakistana i obje ga zemlje svojataju.


Život na nadmorskoj visini od nekoliko tisuća metara znači i vrlo ograničene resurse. Naime, Hunze su više gladni nego siti, najčešće jedu sirovo voće i povrće, samoniklo bilje i kozji sir. Također, tijekom proljeća, koje traje između 2 i 4 mjeseca, ionako ograničena ponuda hrane još je skromnija te Hunze ne jedu gotovo ništa osim soka od sušenih marelica. To razdoblje godine zato i nazivaju ‘gladno proljeće’. No taj prisilni post narod Hunze podnosi bez većih problema. Štoviše, tog posta tijekom ‘gladnog proljeća’ vrlo se disciplinirano drže i ne jedu mnogo više čak i kad imaju što.

Jedina voda dostupna Hunzama otopljeni je snijeg s obližnjih planinskih vrhova, tako da se ovaj narod kupa u vodi koja je tek malo toplija od točke ledišta. Također, prirodno okruženje prisiljava Hunze na gotovo konstantnu fizičku aktivnost te oni bez problema znaju napraviti i po 100 i 200 kilometar u jednome danu.

No unatoč teškim životnim uvjetima, narod Hunze krasi izuzetno dug životni vijek, mladolikost i općenito dobro raspoloženje. Žene u svojim četrdesetima izgledaju poput djevojčica. Također, nerijetko rađaju djecu i nakon navršene šezdesete godine života. Hunze se isto tako i puno smiju te svim nedaćama pristupaju s lakoćom.

Škotski liječnik Mac Harrison koji je u prošlom stoljeću prvi opisao tu ‘sretnu dolinu’, živio je u blizini naroda Hunza čak 14 godina i dobro upoznao njihov način života i običaje. Primijetio je da je kod Hunza dnevni unos kalorija daleko ispod uobičajene razina: oko 1933 kalorije od čega 50 grama proteina, 36 grama masti i 365 grama ugljikohidrata i došao do zaključka da je upravo ishrana ključ njihova zdravlja i dugog života. Naime, na istom području žive i drugi narodi čija je ishrana bitno drugačija i koji pate od svih uobičajenih bolesti i žive daleko kraće od Hunza.

.

Aktivno starenje

Ljudi koji su postali uspješni tek u poznim godinama

Popisi osoba koje su puno postigle rano u životu, prilično su česti. No jedan je novinski urednik poželio upoznati ljude koji su se ostvarili tek u poznim godinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Poznati novinski urednik Doug Murano objavio je na Twitteru zanimljivu ideju koja je u trenu postala viralna, odnosno proširila se bespućima interneta.

Kako je napisao, dozlogrdile su mu silne liste “wunderkinda” koji su jako puno postigli prije tridesete ili četrdesete godine, pa je došao na zamisao pitati svoje pratitelje na Twitteru znaju li nekoga tko je postigao nešto veliko ili zanimljivo nakon četrdesete, pedesete ili još kasnije u životu.


“Pokažite mi nekoga tko je obranio doktorat u šezdesetoj i to nakon što je prethodno sve izgubio. Ili nekog sedamdesetgodišnjaka koji je tek nedavno počeo pisati romane ispunjene pričama iz svog dugog i sadržajnog života. Dajte mi žuljevite ruke i nježna srca”, napisao je Murano.

Kako se i moglo očekivati, Twitter mu je dao ono što je tražio pa su se uskoro na njegovom profilu stale nizati dirljive priče o uspjehu u kasnijim godinama. Izdvojit ćemo neke od njih:

Anita

Približavala sam se pedesetoj i sve sam izgubila čak dva puta. Sada imam malen dom koji je sve što mi je potrebno, a svake godine zahvaljujući svojem hobiju fotografiji prikupim tisuće dolara kako bih pomogla ljudima koji, baš kao i ja nekad, kreću od nule. Uskoro mi izlazi i prva knjiga. Najvažnije što sam naučila je imati manje, a davati više.

John

2008. sam, nakon 28 godina na tom radnom mjestu, dobio otkaz. 2009. sam upisao fakultet, 2013. diplomirao sa svim pohvalama. 2014., kad mi je bila 51 godina, upisao sam doktorat koji očekujem obraniti sljedeće godine kad mi bude 57. Prije sam bio nervozna olupina koja se nigdje nije uklapala. Sada predajem studentima. Jako sam puno naučio i narastao kao osoba.

Nicky

Ja ti mogu reći ovo: moj nevjerojatni prijatelj i kolega Bob je sa 71 godinom napisao dramu i to kad je već obolio od demencije. Predstava se igra na EveryThirdMinute festivalu.

Brianna

Na fakultetu sam upoznala američku Indijanku u ranim devedesetim godinama koja je u kasnim osamdesetim upisala doktorat iz lingvistike kako bi očuvala jezik svoga plemena. Rekla mi je kako su brojni članovi njene obitelji doživjeli i više od stotinu godina, pa je ovo za nju bilo dobro vrijeme da se posveti ovako važnom poslu.

Mina

Upisala sam pravo kad mi je bilo 50 godina. Ušla sam u učionicu punu mlađarije koja je ustala misleći da sam im profesorica. Bilo mi je divno opet biti studenticom i kasnije postati odvjetnicom.

Mark

Nakon desetljeća crtanja planova po ubrusima dok je pratila moga oca u njegovim diplomatskim misijama, moja mama je diplomirala arhitekturu u 60. godini. Moj sada umirovljeni otac bio je jako ponosan zbog njenog postignuća i pripremio joj je veliku zabavu za diplomu.

Spooky

Već s 14 godina sam svirala i podučavala klavir, a nakon toga postala grafička dizajnerica. U Ameriku sam stigla s 48 godina i upisala francuski i arapski jezik i kulturu te radila kao prevoditeljica. Napokon sam se uspjela riješiti nasilnog muža i sada sam slikarica i spisateljica i život mi je san.

Jezebel

Moja mama je upisala fakultet kad joj je bilo 65 godina, a antropologiju je diplomirala kad joj je bilo 70. I to sve s čak desetoro djece u kući. Spomenite mi naporan rad i upoznat ću vas s mojom majkom.

Helen

Ponovno sam izgradila život nakon što sam izgubila oba sina. Sada su mi 74 godine i uskoro izdajemo svoju prvu knjigu naslova ‘Jesam li još uvijek majka’

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP