Prati nas

Život

Ana Karić: Nemam vremena stariti i misliti na godine

Nisam baš tako jednostavna, a tko je danas uopće jednostavan? Sve probleme sama rješavam i druge ne opterećujem. Mislim da je drugima ugodno sa mnom, a kako je meni samoj sa sobom to je moja privatna stvar. Živim povučeno. Ne zalazim u društva. Suprug je odvjetnik. Jedan i drugi mnogo radimo i nemamo vikendice, niti znamo za vikende.

Objavljeno

|

Ana Karić (Bablje ljeto, Nikola Tanhofer, 1970.)

Otišla je jučer, iznenada, i malo koga ostavila ravnodušnim, baš kao što nismo mogli ostati ravnodušni dok smo je gledali na filmu, na daskama &TD-a ili dok je odmjerenim elegantnim koracima hodala svojom Vlaškom ulicom. Donosimo vam tekst objavljen 1981. godine u tada izuzetno popularnoj ženskoj reviji Nada. Pročitajte što je Ana tada govorila o životu, obitelji i poslu kojeg je strastveno voljela do samog kraja. 

Uz ime zagrebačke glumice Ane Karić spominju se samo komplimenti. Na tu se primjedbu uvijek nasmiješi, jer u svoja četiri kućna zida Ana je onakva kakvu je nitko ne poznaje. Zatvorena u sebe, povučena i nepovjerljiva, potpuno privržena porodici, ali beskrajno zaljubljena u svoj posao. Takav joj život odgovara jer, kako kaže, u skladu je s njenom prirodom. Ana je rođena u Lici, u Perušiću. Sasvim slučajno, jer trebalo je da se rodi u Rijeci, gdje su živjeli njeni roditelji. No, majka je bila u rodnom kraju i…


Osjećam se Zagrepčankom, jer moji su preselili kad mi nije bila ni godina dana. Ali što sam starija, sve više volim Liku, iako tamo nisam nikad živjela. Ne znam zašto je volim. To se naprosto ne može objasniti. A i nisam mnogo odlazila u Liku. Sjećam se, pošla sam jednom jer su mi tamo radili seriju fotografija. I bijah nedavno kad sam snimila film “Nikola Tesla”.

Da li ste namjerno izabrali poziv kojim se bavite?

Da, namjerno sam odabrala glumu, ali ne znam da li i svjesno. Molbe sam predala i na Filozofski fakultet namjeravajući studirati jezike i na pravo. Otac se nije slagao s izborom moga glumačkog poziva, ali u jutro prije upisa pobunila se majka i rekla mu: “Pusti je, neka bude što bude”. Nisam požalila što sam otišla u glumice, jer izabrala sam posao koji volim raditi. Svaki put kad idem na predstavu, ja sam sretna. Ali, moram vam reći da sam se tokom studija na Akademiji teško snalazila. Bila sam strogo odgajana, iskompleksirana i sramežljiva. I nisam bila sjajan student. No, od moje generacije danas se jedino zna za Borisa Dvornika i mene. Kad sam bila na drugoj godini studija, snimila sam dva filma, doduše, s velikom unutrašnjom mukom. Onda se pojavio Fanelli koji me vodio iz uloge u ulogu.

Zapravo, uz Fanellijevo ime vezani su vaši najveći televizijski uspjesi?

Mario Fanelli jedan je od rijetkih režisera koji ima svoje glumce. Ne može se govoriti o nekom klanu. Mislim da je ljudski i profesionalno raditi s nekim koji ti je blizak. Čini mi se da bih tako radila kad bih bila režiser.  S Fanellijem sam prešla “na ti” tek poslije petnaest godina zajedničkog rada. Onda možete misliti! Mi glumci smo tako ranjivi da riječ povjerenja puno znači. Pripremanje uloge je spori proces i ako pred sobom imamo reditelja koji odmah reagira, koji vam ne vjeruje i kojem iz očiju vidite da ne radite dobro, onda vas to zakoči. Barem je tako kod mene. Ako imate čovjeka koji vas “voli”, poštuje i vjeruje vam, onda je sve mnogo jednostavnije. A Fanelli je takav režiser!

Znači li to da teško pripremate svoje uloge?

Dosta teško i sporo stvaram. Dugo mi treba dok postignem ono što reditelj traži od mene. Nepovjerljiva sam prema sebi i pronalazim milijun raznih rješenja i sva mi se čine banalnima. Jako se izmučim, ali u tome je draž posla. Uvijek kad sam se izmučila, nešto sam i napravila.

Na putu do pune afirmacije, glumice se ponekad služe raznim sredstvima. Kakav je bio vaš put?

Objektivno, nije bio težak. Kod mene je sve išlo glatko, ali imala sam svojih velikih kriza. To vjerojatno imaju svi ljudi u svome poslu. Godinama radeći na televiziji i filmu bila sam udaljena od kazališta. Ne svojom voljom! Jednostavno sam na televiziji i filmu išla iz uloge u ulogu, a da prije toga iza sebe nisam imala neki kazališni opus, po kojem bi me teatarski ljudi smatrali kazališnom glumicom. Tek kad sam zašla u relativno zrele godine, tridesete, već sam i sama osjećala strah mogu li ili ne u teatar, a kazališta su bila popunjena. Opredijelila sam se za televiziju i postala kazališni gledalac. Tada je nastupila kriza koja je ipak rezultirala da danas stalno igram u kazalištu.

Vi ste svoju karijeru glumice počeli u kazalištu, zar ne?

Poslije završene Kazališne akademije tri sezone sam bila angažirana u “Komediji”, ali sam najmanje igrala komedije. Zatim sam otišla u slobodne umjetnike. Dosta nas je otišlo, jer je takva bila situacija. Taj odlazak iz kazališta bila je neka mladenačka hrabrost, čin o čijim posljedicama tada nisam ni razmišljala. Onda nisam bila poznata glumica, iako sam već snimila pet filmova i igrala na televiziji. Tek sam kasnije shvatila koliko je to sve bilo hrabro i neizvjesno.

Kako kao glumica i žena gledate na pojavu erotike u filmu, a ona je mlađima često puta sredstvo za postizanje nekog uspjeha?

Nikoga ne osuđujem zbog golotinje, niti na to imam pravo. Najlakše je osuđivati. Uvijek pokušavam za sve naći opravdanje! Erotične filmove niti gledam, niti sam ih gledala, a ne znam što bih i u njima vidjela.

Svojevremeno jednom svojom sličnom ulogom izazvali ste revolt mnogih gledalaca televizije. Sjećate li se?

To je bila neka danska drama koju je prije trinaest godina režirao Fanelli. U tekstu se govorilo o postkoitalnoj cigareti, ali nije bilo ni vulgarnosti ni lascivnosti. Ja sam se na ekranu pojavila u kombineu, a partner Božidar Boban stavio mi je pepeljaru na trbuh. No, nisam bila prezentirana u nekoj pozi koja bi iritirala gledalište, ali o toj se sceni toliko pričalo kao da sam bila gola, iako se nije ništa vidjelo.  Erotika se ne postiže golotinjom i direktnim sredstvima, nego nekom nabijenošću radnje.

Da li su i vas kao glumicu svrstali u fah?

Mene su uvijek smatrali fatalnom i kad su mi to govorili imala sam osjećaj da me zadirkuju, jer se privatno nisam osjećala fatalnom. Takve sam uloge dobivala i vjerojatno su one bile fatalne u nekom obliku. Te su žene nosile drame, a to je već u neku ruku fatalno.

Jesu li nagrade pratile vaš glumački razvoj?

Slabo, gotovo ništa. Za drugi film “Pustolov pred vratima” dobila sam u Puli debitantsku i nagradu kritike. I prije jedanaest godina na Bledu za najbolju ulogu u TV filmu “Adam i Eva”. Nisam igrala u tako mnogo filmova i ni u jednom tako dobrom, a ni uloge nisu bile takve da bi ih trebalo nagraditi.  Ne mislim da sam na filmu napravila nešto posebno. No nemam osjećaj žaljenja ni zapostavljenosti.

Ana Karić (foto: yugopapir.blogspot.com)

Viđamo vas kao gledaoca u kazalištima.

Gledam gotovo sve što igra u zagrebačkim kazalištima. Čovjek ne može živjeti, a da ne vidi što i drugi rade. Što je netko bolji, to je za mene podstrek. Ima mjesta za sve nas. Nemam u sebi nimalo ljubomore, što me ponekad čudi. I moj suprug voli kazalište. Posebno se veselimo operama.

Hoćemo li vas uskoro ponovo gledati na televiziji?

Za novosadsku televiziju snimati ću jednu seriju u režiji Save Mrmka, a jednu za zagrebačku televiziju. Idem i u veliki projekt u “Teatru u gostima”. Nakon dugo godina režirat će Relja Bašić i to suvremenu francusku komediju. Igraju četiri glumca i ja jedina glumica.

S ansamblom “Teatra u gostima” mnogo gostujete širom zemlje. Kako porodica podnosi vaša izbivanja iz kuće?

Do sada nisam mnogo putovala. Igrala sam u “Čarugi” i sada u Pinterovoj “Prijevari”. Kad je bila premijera bila sam u petom mjesecu trudnoće, nosila sam Petra, kojem je sada osam mjeseci. Odigrala sam pet predstava, a zatim me zamijenila Neda Spasojević i u nekoliko predstava Seka Sablić. No šest tjedana poslije porođaja opet sam bila na sceni. Sad ću tek izbivati. Ali, tu je moja majka koja sa mnom živi.

Mnogo ste vezani uz majku?

Mama je u porodici najjača ličnost. Sređena je, staložena i čvrsta žena, kakva bih i ja htjela biti, ali mi to nikad neće uspjeti. Za majku ja sam kćerka, a ne neka popularna ličnost. Mama kuha, jedna nam žena pomaže u sređivanju stana, dok sam ja po čitav dan s djecom. Tomo ima trinaest i pol godina i odličan je učenik. S malim Petrom sam i po sedam sati dnevno u parku. To je skoro cijeli radni dan. Majka je stroga prema meni i mojoj djeci, ali pravedna i umije biti blaga. Kad padnem u depresiju, ona je ta koja je uvijek uz mene. Imam i šest godina mlađu sestru. Ona je stomatolog i nikad nije željela biti glumica. Zato i nije ljubomorna i veseli se mojim uspjesima, kao i ja njenim.

Kakva ste po prirodi?

Nisam baš tako jednostavna, a tko je danas uopće jednostavan? Sve probleme sama rješavam i druge ne opterećujem. Mislim da je drugima ugodno sa mnom, a kako je meni samoj sa sobom to je moja privatna stvar. Živim povučeno. Ne zalazim u društva. Suprug je odvjetnik. Jedan i drugi mnogo radimo i nemamo vikendice, niti znamo za vikende. Volimo naš dom i porodičnu atmosferu, a oduševljavamo se kazalištem i slikarstvom.

Ana Karić intervju

Ana Larić i Radko Polič (Noćni brodovi, 2012)

Žalite li za prošlim godinama?

Divno sam provela svoje godine i ne žalim ni za jednom. Ne bih ni htjela da ih manje imam! Sada sam ponovo “mlada” majka. Osjećam se mlađom i sretnom i nemam razloga to kriti. Samo mi je žao što mi mali Petar nije treće dijete. Kad sam rodila Tomu zarekla sam se da ću imati još djece. Jako ih volim. Ali kako čovjek juri kroz život i posao, misli da stalno za to ima vremena. Najednom sam shvatila da sam u trideset i osmoj godini i – sad ili nikad.  Ne bojim se godina koje dolaze, jedino me ponekad uhvati panika zbog Petra. Htjela bih da me služi zdravlje i da Petra dovedem do njegovih pravih godina. No to su male prolazne krize. Svi kažu da su četrdesete za ženu prijelomne godine. Sad nemam vremena ni stariti, ni misliti na godine. Sjetih se da me prije nitko nije smio probuditi prije devet sati, a sad u šest ujutro skačem iz kreveta sretna i vesela čim čujem Petrov glas.

Tko u kući nadgleda Tomine školske zadatke?

Tomo je za sada sjajan dečko i odličan učenik. Jako je uz mene vezan i svako veče razgovaramo po sat vremena. Tako je bilo i dok nije bilo Petra, za koga misli da se zbog njega rodio. Prije nego što me nešto zatreba, pogleda da li je s Petrom sve u redu. Kad mogu odem u školu, susretnem se s majkama i razgovaramo, naravno o našoj djeci. Doduše, ja u školi ne postavljam pitanja, već sam češće u situaciji da odgovaram na njih. Primijetila sam da u školu često puta dolaze očevi, čak ih je na roditeljskom sastanku više nego majki.

U društvu važite za elegantnu ženu. Čija je to zasluga?

Svjesna sam da je tako. Moj pokojni otac bio je jako osjetljiv na ljepotu izgleda i odijevanja. Radio je kao restaurator u Muzeju za umjetnost i obrt. Mislim da su unutarnja ljepota i fizički izgled usko povezani. Čak i cipele koje nosite odraz su vaše duše! Godinama sam se odijevala u jednom istom salonu, ali otkako dosta putujem s “Teatrom u gostima” sama usput i nešto kupim.

Poslije ovog otvorenog razgovora teško nam je bilo povjerovati da je Ana zaista povučena i u sebe zatvorena žena.

/autor: Željko Slunjski / Nada, 1981. /Yugopapir /

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP