Prati nas

Mozaik

Kamo idemo nakon smrti?

Sve religije i sustavi vjerovanja u jednome se slažu – svi ćemo jednoga dana umrijeti. Što se događa poslije smrti? To je već posve drugo pitanje na koje nitko sa sigurnošću ne može dati odgovor. Reinkarnacija ili zagrobni život?

Objavljeno

|

Umire li duša? Idemo li u raj?
foto: BigStock

Različite religije, mitologije i sustavi vjerovanja imaju i različito mišljenje o tome što se događa poslije smrti. Prikupili smo ih na jednome mjestu i posložili abecednim redom.

Ateizam

S obzirom da se s „one strane“ još nitko nije vratio da ispriča svoja iskustva i da za život poslije smrti nema baš nikakvih dokaza, ateisti ne vjeruju u zagrobni život. Bez obzira što je pomisao o vječnom životu vrlo utješna, niti jedna količina vjerovanja ne može ga učiniti istinitim. Ateisti se stoga usredotočuju na ovaj zemaljski život, a poslije smrti na neki način i dalje „žive“ kroz svoja djela i u sjećanjima svojih najmilijih. Također, tijelo se nakon raspadanja ponovno uključuje u prirodne procese i svi atomi koji su tvorili neko tijelo postaju dijelom nekog drugog organizma: drveta, kukca, ptice. Tako se može reći da je život sam po sebi vječan, iako pojedine jedinke imaju ograničeno vrijeme na zemlji.


Budizam

Budisti o smrti imaju slično mišljenje kao i hinduisti čije je vjerovanje Buddha uključio u novu religiju koju je osnovao. U osnovi tog vjerovanja je reinkarnacija, dakle ponovno rođenje u nekom drugom tijelu. No, za razliku od hinduista, budisti ne vjeruje zapravo u vječnu dušu, već u svojevrsni skup navika, sjećanja i želja koji će se reinkarnirati u nekom novom tijelu. Život u tjelesnom tijelu i za hinduiste i za budiste je zapravo negativan jer je tijelo izvor svih želja i žudnji od kojih se valja osloboditi, odnosno postići nirvanu. Kad se čovjek uspije osloboditi svih žudnji, ali i svih spona koje ga vežu za prošle živote te kad ne preostane više ništa za daljne reinkarniranje, čovjek će napokon postići potpuno oslobođenje.

Egipatska mitologija

Stari su Egipćani vjerovali u život poslije smrti, a to vjerovanje potječe iz priče o Izidi i Ozirisu koji su vladali Egiptom u samom njegovom početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih pa je skovao urotu u kojoj je Ozirisa pretvorio u krokodila ili u vodenog konja. Set je potom ubio Ozirisa i to je bio početak smrti kao takve. Oziris je postao vladar carstva mrtvih, a kad bi čovjek umro, njegova bi duša odlazila u podzemni svijet Duat gdje bi mu bilo suđeno. Duši bi se grijesi vagali i bila bi joj postavljena mnoga pitanja na koja je morala odgovoriti. Ako bi duša prošla na testu, mogla se čak pridružiti bogu sunca Ra u njegovim nebeskim kolima kojima bi svakoga dana prolazio nebeskim svodom donoseći ljudima toplinu i svjetlost. Pogrebni su rituali u starom Egiptu bili vrlo komplicirani, a svećenici su imali i posebne Knjige mrtvih čije iščitavanje bi pomagalo duši da što uspješnije prijeđe na drugu stranu. Također, jedan od uvjeta za sretan zagrobni život bilo je i mumuficiranje tijela, pri čemu bi se unutarnji organi polagali u zasebne posude s poklopcima u obliku određenih životinja jer se egipatska mitologija zasniva na totemizmu, odnosno vjerovanju u svete životinje.

Grčka mitologija

U vjerovanjima starih Grka, poslije smrti čovjeka nije čekala niti nagrada niti kazna, već otužno, vječno bivanje u zagrobnom svijetu, lišeno sreće, mržnje i ikakvih osjećaja. Prema grčkoj mitologiji vrhovni bog neba, Zeus, imao je dva brata: Posejdona, boga mora i Hada, boga podzemlja. Had je sa ženom Perzefonom vladao podzemljem koje je od vanjskog svijeta bilo odijeljeno rijekom mržnje, zvanom Stiks. U Hadu je bilo još nekoliko rijeka koje je valjalo prijeći: Aheront je bila rijeka boli, Kokit rijeka jadikovanja, Flegeton rijeka vatre, Leta rijeka zaborava, Mnemozina rijeka sjećanja i Eridan rijeka hladnoće koju spominje i Vergilije u svojoj Eneidi. Na drugu obalu rijeke Aheront, duše bi prevozio lađar Haron, a da bi mrtva duša doista stigla na drugu stranu, stari Grci su ispod pokojnikovog jezika ili na vjeđe stavljali zlatnike kao plaću lađaru. Lađar nikada nikoga nije prevezao u drugom smjeru osim Perzefone, Orfeja i Psihe.

Hinduizam

U Hinduizmu, baš kao i u budizmu koji je iz njega nastao, vjeruje se u reinkarnaciju, tj. u ponovno rođenje u nekom drugom obličju. Duša je za hinduiste dio „jive“, odnosno „prolaznog ja“. Smrt za hinduiste nije definitivni kraj, već prirodni proces tijekom kojeg se “jiva” oporavlja i u novom obliku vraća natrag na zemlju. Hinduisti spaljuju svoje mrtve što predstavlja proces pročišćenja, a pepeo se zajedno s cvjetovima nevena ritualno posipa po rijeci Ganges, što će duši omogućiti nastavak života. Ipak, spaljivanja su pošteđena mala neokaljana djeca, invalidi jer ionako pate i jogiji koji već žive pročišćeno. Također, ne spaljuju se ni oni koji su umrli od ugriza zmije kobre jer je to sveta životinja. Iako hinduizam poštuje žene, smatra ih inferiornima muškarcima. Takvo je stav iznjedrio i strašan običaj „sati“, danas srećom zabranjen, da se i udovicu živu spali na lomači zajedno s tijelom njezinog supruga kako bi se osigurao spas objema dušama.

Islam

Islam, baš kao i ostale dvije velike monoteističke religije, kršćanstvo i judaizam, vjeruje u zagrobni život u kojem će dobri biti nagrađeni, a zli kažnjeni. Muslimani također vjeruju da će doći dan velikog suda kad će Alah odrediti tko je zaslužio ići u raj, a tko u pakao. Taj dan se još naziva Dan ustajanja, buđenja ili podijele. Uskrsnuće će po vjerovanju Muslimana biti i tjelesno jer će Alah obnoviti tijela koja su istrulila, te ih, već prema zasluzi, poslati u raj ili pakao i to preko mosta čiji će prelazak pokazati kakav je netko bio za života: prelazeći most nečija će zla djela na vagi zvanoj „mizan“ pretegnuti i ta će se osoba strovaliti u pakao, dok će osoba koju krase dobra djela nastaviti put prema raju. Dvije su kategorije izdvojene iz ovog pravila: ratnici koji su umrli u ime Alaha izravno su zaslužili svoje mjesto u raju, dok je mjesto u paklu automatski osigurano za sve neprijatelje Islama. Muslimani vjeruju i da svaki čovjek prilikom rođenja dobije „meleka“, svojevrsnog anđela smrti koji će u smrtnom času doći po njegovu dušu.

Što se događa nakon smrti?

foto: BigStock

Judaizam

Judaizam je najstarija od tri velike monoteističke religije. Zanimljivo je da židovska religijska literatura ne govori baš puno o smrti i o tome što se događa nakon fizičke smrti tijela. U Tori nema dijelova koji govore o uskrsnuću, pa se to smatra utjecajem iz kršćanstva. No ideja o životu nakon smrti prisutna je u judaizma već više tisuća godina, a glavna joj je karakteristika ponovno ujedinjenje s precima. Židovstvo se u odnosu na kršćanstvo i islam znatno manje usredotočuje na ono što dolazi nakon smrti i više pažnje posvećuje životu na zemlji tijekom kojega je svaki čovjek dužan poštovati božje zakone. Za razliku od ostalih religija, židovstvo smatra da će podvrgavanje božjim zakonima donijeti spasenje svima, neovisno o tome kojem narodu i vjeri pripadaju. Također, judaizam dug i ispunjen život smatra blagoslovom, nakon kojeg dolazi smrt kao prirodan proces.

Kršćanstvo

Kršćani vjeruju u život poslije smrti, a kakav će on biti ovisi o tome kakvi ste bili za vrijeme zemaljskog života. Prema kršćanskom vjerovanju, poslije smrti duša napušta tijelo i, prema zaslugama, odlazi u raj ili pakao. U raju dobrog čovjeka očekuje vječna milost i uživanje u društvu Boga, a u paklu vječna muka i patnja u društvu Sotone. Svatko može zaslužiti ulazak u raj, bez obzira na grijeh koji je počinio, ako se prije smrti iskreno pokaje. No ako netko umre a da se nije pokajao, čeka ga pakao. Donedavno je postojalo i vjerovanje u čistilište kao mjesto gdje odlaze nekrštena djeca i one duše koje se prije smrti nisu pokajale, ali njihov grijeh nije prevelik. Tamo čekaju pročišćenje, nakon kojeg su spremne za ulazak u raj. No, vjerovanje u čistilište je napušteno 2006. godine odlukom pape Benedikta XVI.

Rimska mitologija

Rimska je mitologija gotovo u potpunosti preuzeta od grčke, pa su i vjerovanja o zagrobnom životu vrlo slična. Baš poput grčke, i rimska je religija bila politeistička, a svaki grčki bog imao je svog rimskog pandana. Vrhovni je bog u Rimu bio Jupiter, također bog oluja, groma, munje, ali i svjetla. Njegov brat zadužen za podmorje bio je Neptun, a onaj koji gospodari podzemljem zvao se Pluton. Njegova žena bila je Prozerpina, a Pluton ju je, baš kao i u grčkoj mitologiji, oteo i odveo sa sobom u podzemni svijet. Pogrebni običaji staroga Rima nalagali su da svatko tko naiđe na mrtvo tijelo (a tada to nije bio rijedak slučaj), mora po pokojniku posipati šaku zemlje. To se činilo kako bi se umilostivila pokojnikova duša, koja bi se, ako ne bi bila adekvatno ispraćena na drugi svijet, vraćala i progonila žive. I u starom Rimu uz pokojnika bi se ostavljao novac kojim bi se plaćala putarina za onaj svijet.

Slavenska mitologija

Zbog nepostojanja pisanih izvora, o slavenskim se vjerovanjima ne zna baš puno, iako su neki elementi sačuvani u tradiciji koja je vidljiva dobrim dijelom i danas. Za svaki dio svakodnevnog života postojalo je nadlžno božanstvo pa je tako vrhovni bog bio Svarog ili Perun. Boginja smrti bila je Morana, što je vjerojatno povezano s praindijskom riječi „mara“ što znači „umrijeti“. Morana je bila boginja smrti, ali i zime, kiše, hladnoće i leda, a stari su Slaveni vjerovali da je kriva za sve vremenske nepogode, ali i za smrt ljudi, žvotinja i biljaka. Postoje različita vjerovanja u to kako je Morana izgledala: i dok su je jedni zamišljali kao lijepu, mladu djevojku, bijele puti, crne kose i s kandžama na rukama, drugi su je zamišljali kao staru, ružnu babu zvanu još i Baba Jaga (poznata i pod imenom Baba Ruga ili Baba Zima). Morana se vozila u ljusci od jajeta ili letjela na metli, što je prijevozno sredstvo kasnije vezano uz vještice. U prošlosti je postojao običaj spaljivanja Morane, što je bio znak da se zima bliži svome kraju. Taj se običaj u nekim krajevima zadržao do danas. Također, s time su povezani i običaji maškaranja kako bi se otjerala zima. Inače, stari su Slaveni svoje mrtve štovali kao svojevrsna božanstva, a taj je običaj donekle sličan onome američkih indijanaca. Vjerovali su da pokojnikova duša prelazi u drugi svijet koji se nalazio s druge strane velikog mora.

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP