Prati nas

Život

Osobna priča: Zašto smo se dali zamrznuti nakon smrti

Sylvija je zamrznuta, a Alan čeka svoj trenutak da ga urone u tekući dušik. Nakon 46 godina braka, poželjeli su se probuditi u budućnosti i nastaviti svoju sretnu ljubavnu priču.

Objavljeno

|

zamrzavanje ljudi
foto: BigStock

Alan Sinclair, jedan je od brojnih ljudi koji vjeruju da bi jednog dana, nakon smrti, mogli biti vraćeni u život. Zbog toga je naručio zamrzavanje svoga tijela i o svemu progovorio za The Guardian.

Za sebe kaže da je oduvijek bio svjestan koliko je život kratak i kako se brzo može prekinuti, te da nije važno jesi li kralj ili siromašan, smrt uvijek na kraju dođe. Alan je sredinom osamdesetih sa svojom ženom Sylvijom vodio dom za starije osobe u Brightonu kada je putem televizije čuo za zamrzavanje tijela. Oboje su se složili da je to fantastična ideja. Bilo je to doba kada je medicina postizala ogroman napredak na polju umjetne oplodnje, presađivanja srca i genetike.


Kontaktirali su tvrtku Alcor u Sjedinjenim Državama, a potom su unovčili svoje police osiguranja kako bi platili trošak zamrzavanja. „U Velikoj Britaniji tada nitko nije obavljao taj zahvat. Trebalo je napuniti žile antifrizom i zamrznuti tijelo na -20°C u samo 24 sata nakon smrti, a prije nego se pohrani na ‘čuvanje’ u tekući dušik“, priča Alan koji je potom otvorio podružnicu Alcora u svojoj zemlji. Kaže, klijenti su im različiti; od prodavača, običnih ljudi, sve do svećenika, što smatra pomalo čudnim.

No, godine su prolazile, a nitko od njihovih klijenata nije umirao, sve dok Sylvija prošlog proljeća nije oboljela od raka pluća. Nakon smrti, krv joj je brzo zamijenjena s antifrizom, tijelo ohlađeno suhim ledom, zapakirano i prebačeno u zrakoplov. Sada je pohranjeno u Michiganu u Sjedinjenim Državama na -196°C. Visi naglavačke u svojoj komori, ali i za to postoji dobar razlog. Ako slučajno bude problema u dotoku tekućeg dušika, glava će joj se posljednja odmrznuti.

Za ovaj je zahvat Sylvija platila 90 tisuća funti, gotovo milijun kuna. Danas je postupak ipak puno jeftiniji, no Alan Savjetuje da se uzme što skuplja usluga kako bi tvrtka uspješno i dugo poslovala. I sam će, kaže, kada umre, put Amerike. Sve se, dodaje, zasniva na vjeri, jer u ugovoru piše da će ga zamrznuti, ali ne i da će ga odmrznuti kada se stvori tehnologija koja bi ga, možda, jednog dana mogla vratiti u život.

„Znam da neki misle da je to bacanje novca. Zašto bi se netko želio vratiti u svijet koji će možda za 20 godina izgledati užasno. Ali mislim da bi takvo iskustvo moglo biti vrlo uzbudljivo. Prijatelj mi je rekao da se on nikada ne bi dao zamrznuti,  jer mrzi hladnoću. Dodao je da kad netko umre, onda je umro zauvijek. Smiješno je da 99% ljudi tako misli. Nakon 46 godina braka Sylvija mi očajnički nedostaje. Mi smo bili obični ljudi koji žive normalne živote. Ali oboje smo voljeli maštati i imali smo želju za životom. I želimo to produžiti. Prema najboljem scenariju, mogli bismo se za nekoliko stotina godina ponovno sresti. Nitko ne želi umrijeti, ali probuditi se u drugom životu s ženom koju voliš bi bilo prekrasno“, zaključuje Alan.

Krionika je praksa čuvanja tijela preminulih osoba na ekstremno niskim temperaturama (obično na temperaturi tekućeg dušika, -196 C) u nadi da će njihovo oživljavanje biti moguće u budućnosti, kada medicinska tehnologija bude dovoljno napredna da izliječi sve bolesti i popravi oštećenja koja su dovela do smrti, te zaustavi i obrne proces starenja.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP