Prati nas

Život

Može li eutanazija biti dostojanstvena smrt?

Po svemu sudeći, eutanazija neće još dugo biti otvoreno pitanje u Hrvatskoj. No u Njemačkoj je na dnevnom redu parlamenta. Je li eutanazija ubojstvo ili samilosni čin? Ima li pojedinac pravo okončati život kojega ne želi živjeti?

Objavljeno

|

Je li eutanazija dopuštena?
foto: BigStock

Treba li dozvoliti da netko pomogne bolesniku ako se on odluči na samoubojstvo? O tome raspravlja njemački Parlament. Takva “dozvola” bi bila zlokobna poruka, misli komentator DW-a Fabian Schmidt. Nitko ne može spriječiti neku odlučnu i za to sposobnu osobu da sama sebi oduzme život. Ali nikad ne smije biti zadaća liječnika da sudjeluju u tome. Zadaća liječnika jest da očuvaju život i zdravlje – i to tako treba ostati.

Zagovornici liječničke pomoći u dragovoljnom samoubojstvu argumentiraju kako se smrtno bolesnoj osobi, na primjer od raka, uskraćuju teške muke ako ona sama “dragovoljno” odluči o trenutku kad više ne želi živjeti. Upozoravaju na pravo pacijenta na “dostojanstvenu” smrt. Kao suprotnost tome opisuju hladnu i neosobnu medicinu strojevima i puko vegetiranje sve do kasnije i bolne smrti. Ali koliko je neki smrtno bolestan čovjek uopće “slobodan” da donese takvu odluku?


Navodna “dostojanstvena” smrt

Čak i osobe koje su pri punoj svijesti izložene su društvenom pritisku – makar se to pitanje nikad tako otvoreno ne postavlja: mogu li svoju rodbinu dovesti do toga da me možda mjesecima ili čak godinama mora njegovati? Mogu li ih opteretiti još i sa svojim bolovima i patnjom? Mogu li i sam podnijeti da me njeguju nepoznati ljudi i time se odreći svake vlastite intimnosti?

Tako se čini nekakva brza smrt kao primjereno rješenje za očuvanje “dostojanstva”. Ali takvo samoubojstvo nije “dostojanstveno” niti za pacijenta, niti za društvo koje dopušta tako nešto. Ako zakon kaže “Da” tom putu, onda se svaki teški bolesnik upravo prisiljava da si postavlja to pitanje. Samoubojstvo iza kojeg možda stoji neizrečena bojazan kako će ispasti egoist ako želi i dalje živjeti – a to nema više nikakve veze s dostojanstvom.

Neizdrživa dilema liječnika

Legalizacija samoubojstva uz tuđu pomoć će i liječnike dovesti u neizdrživu situaciju: morat će pacijente savjetovati, isplati li se za njih još uopće da dalje žive. Već po sektoru medicine liječnik bi mogao u svojoj karijeri na stotine, možda na tisuće puta postati pomoćnik u izazivanju smrti.

Iz dobrog razloga zato zbor liječnika to odbija. Ne smije postojati takav organizirani mehanizam ubijanja, niti u bolnicama i liječničkim ambulantama, niti bilo gdje drugdje. Već i zato ima razloga za zabranu organizacija i udruga poput švicarskog Dignitasa čiji je jedini cilj pomoć u samoubojstvu.

Umirući trebaju pomoć

Kako doista izgleda dostojanstven odnos prema smrtno bolesnim osobama pokazuju medicinske ustanove za neizlječivo bolesne (hospiciji) i odjeli palijativne medicine: tamo se umirućima pruža zaštićena okolina u kojoj ih se prati u posljednjim danima njihovog života. Tu podjednako pripadaju i moderna i učinkovita sredstva protiv bolova baš kao i pravo pacijenata da im se život ne produžuje tako da ih se priključi na aparate i umjetne organe kad vlastiti zakažu.

Ono što nam je doista potrebno nije rasprava o pomoći prilikom samoubojstva, nego više pomoći i njege slabih i bolesnih.

/autor: Fabian Schmidt, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP