Prati nas

Život

Rađati nakon pedesete, da ili ne?

Sve je više žena koje se odlučuju za trudnoću u drugom životnom poluvremenu. Dok društvo još uvijek osuđuje takve odluke, neki znanstvenici tvrde da od toga imaju koristi i dijete, i postariji roditelji. Starije očeve pri tom nitko ne dovodi u pitanje.

Objavljeno

|

Starije trudnice
foto: BigStock

Slučaj talijanske plesačice Carmen Russo koja se je prije nekoliko godina odlučila roditi dijete s 53 godine u Italiji je potaknuo raspravu o tome do kada bi žene trebale rađati. Russo je zamolila javnost da ju ne osuđuje i kao poznato lice pomaknula je granice majčinstva u Italiji.  Nastupala je u većini tv-showa od 1980-ih, kada je upoznala svog sadašnjeg supruga Enza Paola Turchija i s njim osnovala plesni duo, piše Deutsche Welle. Njih dvoje sami sebe zovu “vječnom djecom” i napravili su sve što su mogli kako bi pobijedili svoju starost. Mnogo se špekuliralo o količini plastičnih operacija kojima se Russo podvrgnula kako bi izgledala tako mlada.

‘Imam 53 godine, ali što je toliko loše u tome?’

“Ja i moj muž ćemo postati roditelji u ožujku, trenutno sam u četvrtom mjesecu trudnoće”, obznanila je Carmen Russo za Berlusconijev magazin Chi nekoliko mjeseci prije nego je rodila Mariju. “Znam da imam 53 godine, ali što je toliko loše u tome?”, rekla je i javnost pozvala da je ne osuđuje obećavši da će se za svoje buduće dijete “održavati mladom i zdravom što je duže moguće”. “Uvijek sam željela biti majka, ali naše dijete jednostavno nije htjelo doći prirodnim putem”, ispovijedila se plesačica. Umjetna oplodnja joj je konačno pomogla da ostvari svoj san o majčinstvu. “To je Božji dar”, kaže Russo koja je kao i njezin suprug vrlo religiozna. Koristeći umjetnu oplodnju u poznijim godinama, par se pridružio nizu poznatih koji su učinili isto.


I njihova sunarodnjakinja, rock-pjevačica Gianna Nannini, rodila je kćer s 54 godine. Žene su i iz drugih zemalja posljednjih godina dospjele na naslovnice jer su rodile s preko 50 ili čak 60 godina. Sve je, dakle, relativno – u usporedbi s njima, majka koja rodi s 40 je – “mlada majka”. Iako uvijek ima ljudi koji osuđuju postarije majke, u Italiji su komentari na “slučaj Russo” većinom bili pozitivni.

 

Mogu li starije žene zatrudnjeti?

Carmen Russo, nekad i danas (foto: tisak)

Strah od povećanog rizika

Kraljevski koledž ginekologa (RCOG) u Velikoj Britaniji ipak savjetuje ženama da je najbolji, najsigurniji i najzdraviji period za rađanje djece od 20. do 35. godine života. Nakon toga, upozoravaju britanski stručnjaci, rizik komplikacija se sve više povećava, ne samo u pogledu spontanih pobačaja i povećane neplodnosti , već i komplikacija, deformacija i smrtnosti – i mama i djece. Zakone prirode, poručuju, treba poštovati.

Na pitanje koliko je za majku opasno prolaziti kroz trudnoću nakon što se njezin reproduktivni sustav možda već ugasi, dr. Daghni Rajasingam, glasnogovornica RCOG-a, odgovara: “Žene starije od 35 godina imaju povećan rizik komplikacija u ranoj trudnoći, ali i u poodmaklom stadiju trudnoće. Kod starijih žena je povećana opasnost od pobačaja, ektopičke trudnoće ili rađanja mrtvorođenčadi. Daljnje komplikacije koje se dovode u vezu sa starijom životnom dobi majke uključuju dijabetes, prijevremeno odvajanje posteljice, povišeni tlak i carski rez.”

Dobre strane kasnog majčinstva

Ali činjenica je i da živimo duže, jedemo zdravije i radimo duže, pa zašto ne bismo i rađali djecu kasnije? Američki stručnjaci su ustanovili da se broj žena koje rađaju nakon 45. godine života u razdoblju od 1980. do 2004. udvostručio pa sada izdaje i magazin posebno za tu ciljnu publiku. Neki će kritičari predbaciti ženama da žele danas imati sve – karijeru, zabavu, život, a zatim i djecu – kad god to požele, da modernom tehnologijom i uspijevamo pobijediti biološke zakone, ali da je to sebično i nefer prema djetetu. Ono će, argumentiraju oni neskloni pomicanju dobnih granica majčinstva, patiti zbog starijih roditelja a ovi im zbog starosti neće moći pomoći kada im to još bude trebalo.

Ali ima i argumenata koji govore u prilog “starijim roditeljima”. Istraživanje Nacionalnog instituta za dječje zdravlje i ljudski razvoj (NICHD) u SAD-u pokazalo je tako da su stariji roditelji obično u boljoj financijskoj situaciji, da imaju više strpljenja i vremena za djecu i da se manje drže tradicionalnih metoda odgoja. Svjesni da su stariji, “planiraju unaprijed i pridaju veću pozornost ishrani i tjelovježbi kako bi osigurali najbolje moguće fizičko stanje i tako se brinuli za svoju djecu što je dulje moguće”, navodi se. Treba na umu imati još jedan aspekt: stariji očevi se ne kritiziraju tako puno kao majke iako se veliki broj argumenata koje govore protiv kasnog majčinstva može upotrebiti – i protiv kasnog očinstva.

/autor: Emma Wallis/Melina Borčak, Deutsche Welle/

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP