Prati nas

Život

Rađati nakon pedesete, da ili ne?

Sve je više žena koje se odlučuju za trudnoću u drugom životnom poluvremenu. Dok društvo još uvijek osuđuje takve odluke, neki znanstvenici tvrde da od toga imaju koristi i dijete, i postariji roditelji. Starije očeve pri tom nitko ne dovodi u pitanje.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Starije trudnice
foto: BigStock

Slučaj talijanske plesačice Carmen Russo koja se je prije nekoliko godina odlučila roditi dijete s 53 godine u Italiji je potaknuo raspravu o tome do kada bi žene trebale rađati. Russo je zamolila javnost da ju ne osuđuje i kao poznato lice pomaknula je granice majčinstva u Italiji.  Nastupala je u većini tv-showa od 1980-ih, kada je upoznala svog sadašnjeg supruga Enza Paola Turchija i s njim osnovala plesni duo, piše Deutsche Welle. Njih dvoje sami sebe zovu “vječnom djecom” i napravili su sve što su mogli kako bi pobijedili svoju starost. Mnogo se špekuliralo o količini plastičnih operacija kojima se Russo podvrgnula kako bi izgledala tako mlada.

‘Imam 53 godine, ali što je toliko loše u tome?’

“Ja i moj muž ćemo postati roditelji u ožujku, trenutno sam u četvrtom mjesecu trudnoće”, obznanila je Carmen Russo za Berlusconijev magazin Chi nekoliko mjeseci prije nego je rodila Mariju. “Znam da imam 53 godine, ali što je toliko loše u tome?”, rekla je i javnost pozvala da je ne osuđuje obećavši da će se za svoje buduće dijete “održavati mladom i zdravom što je duže moguće”. “Uvijek sam željela biti majka, ali naše dijete jednostavno nije htjelo doći prirodnim putem”, ispovijedila se plesačica. Umjetna oplodnja joj je konačno pomogla da ostvari svoj san o majčinstvu. “To je Božji dar”, kaže Russo koja je kao i njezin suprug vrlo religiozna. Koristeći umjetnu oplodnju u poznijim godinama, par se pridružio nizu poznatih koji su učinili isto.


I njihova sunarodnjakinja, rock-pjevačica Gianna Nannini, rodila je kćer s 54 godine. Žene su i iz drugih zemalja posljednjih godina dospjele na naslovnice jer su rodile s preko 50 ili čak 60 godina. Sve je, dakle, relativno – u usporedbi s njima, majka koja rodi s 40 je – “mlada majka”. Iako uvijek ima ljudi koji osuđuju postarije majke, u Italiji su komentari na “slučaj Russo” većinom bili pozitivni.

 

Mogu li starije žene zatrudnjeti?

Carmen Russo, nekad i danas (foto: tisak)

Strah od povećanog rizika

Kraljevski koledž ginekologa (RCOG) u Velikoj Britaniji ipak savjetuje ženama da je najbolji, najsigurniji i najzdraviji period za rađanje djece od 20. do 35. godine života. Nakon toga, upozoravaju britanski stručnjaci, rizik komplikacija se sve više povećava, ne samo u pogledu spontanih pobačaja i povećane neplodnosti , već i komplikacija, deformacija i smrtnosti – i mama i djece. Zakone prirode, poručuju, treba poštovati.

Na pitanje koliko je za majku opasno prolaziti kroz trudnoću nakon što se njezin reproduktivni sustav možda već ugasi, dr. Daghni Rajasingam, glasnogovornica RCOG-a, odgovara: “Žene starije od 35 godina imaju povećan rizik komplikacija u ranoj trudnoći, ali i u poodmaklom stadiju trudnoće. Kod starijih žena je povećana opasnost od pobačaja, ektopičke trudnoće ili rađanja mrtvorođenčadi. Daljnje komplikacije koje se dovode u vezu sa starijom životnom dobi majke uključuju dijabetes, prijevremeno odvajanje posteljice, povišeni tlak i carski rez.”

Dobre strane kasnog majčinstva

Ali činjenica je i da živimo duže, jedemo zdravije i radimo duže, pa zašto ne bismo i rađali djecu kasnije? Američki stručnjaci su ustanovili da se broj žena koje rađaju nakon 45. godine života u razdoblju od 1980. do 2004. udvostručio pa sada izdaje i magazin posebno za tu ciljnu publiku. Neki će kritičari predbaciti ženama da žele danas imati sve – karijeru, zabavu, život, a zatim i djecu – kad god to požele, da modernom tehnologijom i uspijevamo pobijediti biološke zakone, ali da je to sebično i nefer prema djetetu. Ono će, argumentiraju oni neskloni pomicanju dobnih granica majčinstva, patiti zbog starijih roditelja a ovi im zbog starosti neće moći pomoći kada im to još bude trebalo.

Ali ima i argumenata koji govore u prilog “starijim roditeljima”. Istraživanje Nacionalnog instituta za dječje zdravlje i ljudski razvoj (NICHD) u SAD-u pokazalo je tako da su stariji roditelji obično u boljoj financijskoj situaciji, da imaju više strpljenja i vremena za djecu i da se manje drže tradicionalnih metoda odgoja. Svjesni da su stariji, “planiraju unaprijed i pridaju veću pozornost ishrani i tjelovježbi kako bi osigurali najbolje moguće fizičko stanje i tako se brinuli za svoju djecu što je dulje moguće”, navodi se. Treba na umu imati još jedan aspekt: stariji očevi se ne kritiziraju tako puno kao majke iako se veliki broj argumenata koje govore protiv kasnog majčinstva može upotrebiti – i protiv kasnog očinstva.

/autor: Emma Wallis/Melina Borčak, Deutsche Welle/

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Krešimira Rendulić iz Dumovca i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Rendulić.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP