Prati nas

Kuhinja

Bussolai buranelli, čarobni kolačići i čarobni otok

Povijest ovog kolača veže se za tradiciju života na Buranu, a pripremao se u domovima otočana u danima pred Uskrs. Čuvao u platnenim vrećicama ili krpama obrubljenim čipkom koja se stoljećima vezla na otoku, a sve kako bi se sačuvala aroma vanilije i miris maslaca.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: www.theyummyescape.com

Novinarstvo je moja prava ljubav koja je, negdje u godinama stvaranja obitelji potisnula onu prvu – putovanja. Kako vam se desetljeća slažu na leđa, a oni kod kuće sve vas manje trebaju, prva ljubav više puta razočara i iznevjeri, sve smo skloniji prisjećanju na mladost i emocije koje su se onomad stvarale u nježnoj vezi putovanja i otkrivanja svijeta, piše Gastrobajterica.

Iskustva su to koja nas grade, doživljaji koji kroje naš pogled na život ljudi izvan svakodnevnog okruženja, mirisi koji se ne zaboravljaju. Jedno od takvih jest i doživljaj otoka Burana, najšarenijeg među otocima venecijanske lagune. Posjetite li ga kao dio neke turističke grupe biti će vam, iskreno, premalo vremena da doživite tu pješčanu trunčicu u svoj njegovoj raskoši.


Počastite se barem vikendom na otoku na kojem nećete naći niti jedan natpis zimmer frei, no smještaja ima. Ne očekujte kako ćete se kupati, jer more u laguni daleko je od primamljivog. Ali ako ste od onih željnih mira i tišine, ovo je otok za vas. Burano se je, kaže legenda, žarkim bojama svojih fasada okitio kako bi njegovi ribari lakše našli put kućama u gustoj magli koja većinu zimskih večeri obavija lagunu. Tradicija se održala i do dan danas, a lokalna uprava potvrđuje boju kojom vlasnici žele oličiti fasade svojih kuća. Navodno u otočkoj upravi postoji i paleta prihvatljivih boja. Kako god bilo, otok se upravo zbog boja našao na meti turista koji istražuju lagunu.

foto: BigStock

Bez buke, bez automobila, bez bicikla

Fotoaparat nećete ispuštati iz ruku, usta nećete zatvarati, a već nakon pedesetak koraka nosnice će vam ispuniti miris maslaca i svježe pečenih kolačića. Ako vam se to nikada nije dogodilo, ondje ćete kao opčinjeni slijediti taj neodoljivi miris sve do pekarnica u kojima otočanke još uvijek njeguju pripreme kolačića koji nosi ime otoka – bussolai buranei.

Povijest ovog kolača veže se za tradiciju života na Buranu, a pripremao se u domovima otočana u danima pred Uskrs. Čuvao u platnenim vrećicama ili krpama obrubljenim čipkom koja se stoljećima vezla na otoku, a sve kako bi se sačuvala aroma vanilije i miris maslaca. Bussolai su kolači omiljeni među svim uzrastima, od najmlađih koji su ih jeli uz mlijeko do odraslih koji su u njima uživali umačući ih u vino.

Od šeprtlje do opčinjene ovisnice

Izbjegla sam ovu prvu ponudu. Pa nećemo valjda živjeti na mlijeku i keksima!? Za prvu je opciju prekasno, a za drugu (onu kad ostarimo) prerano. Odabrala sam sjajan kapučino u kafiću uz obalu kanala Fondamente San Mauro. Tik do glavne ulice Via Baldassaree Galuppi na kojoj se odvija većina događanja na otoku. Bussolai, dakako dva, bili su – još  topli. O, kakve li sreće!

Između gramzivosti i gladnih očiju te potpune opčinjenosti kolačićem zagrizla sam u prvog i, ah nevolje, polovica mi je upala u šalicu! Razočaranje je trajalo sve dok nisam žlicom pokupila sjajan žuti grumen. Sve boje šarenih fasada Burana zavrtjele su mi se pred očima. Nije bilo druge doli kušati i preporuku „za odrasle“. S čašom vina. Naručujem.

Konobar kojem se brk smije pred potpuno opčinjenom  strankinjom preporuča vin’ dolce. Dolce, ili ne, ovaj puta bussolai mi nije upao u finu čašu sa zlaćanim vinom.

Zaletti, Moretti, Limoncini, Cocchini…

Čemu toliko buke oko svjetske krize, ratova, burze, ljubavi i novca kad postoji nešto ovako dobro, pitam se dok skupljam sa stolnjaka posljednje mrvice kolača i razmišljam: Koliko stoji kvadrat na otoku, što bi mogla raditi da ovdje preživim, koliko još do kraja školovanja mog sina? Kako, kako, ma kako da dođem živjeti ovdje i svaki dan pojesti po jedan, samo jedan, bussolai?

Carmelina Palmisano, vlasnica je tradicionalne pekare prepune jedinstvenih i primamljiva mirisa u kojoj s ljubavlju i prema tradicionalnim recepturama priprema sjajne bussolaje i ostale venecijanske kekse zalette, morette, limoncine, cocchine… Do Carmelinine pekare dovest će vas čaroban miris, a nalazi se u samom srcu Burana, otoka na kojem nema ni automobila, ni mopeda, ni bicikla. Bilo bi idealno da nema ni signala za mobitel. A gazdarica će strpljivo podijeliti recept i savjete koje je stekla godinama pripremajući mirisne suvenire s otoka. Sve ručno!

Sastojci

500 gr brašna

250 gr šećera

200 gr maslaca

6 žumanjaka

1 vrećica vanilin šećera

1 mahuna vanilije

ribana korica jednog neprskanog limuna

prstohvat soli

Priprema

Prosijte brašno, posolite ga pa dodajte naribanu koricu limuna, vanilin šećer i kristalni šećer. U žlici vrhnja razmutite srce mahune pa i to dodajte suhim sastojcima. Maslac koji je stajao na sobnoj temperaturi umiješajte u tijesto. Nemojte ga otapati. Zamijesite sastojke u fino glatko tijesto i ostavite da odstoji u hladnjaku i odmori malo. Otrgnite komade tijesta i oblikujte ga rukama u duge valjke. Kad su svi gotovi, zamotajte ih u krugove da krajevi završavaju jedan preko drugog i složite na papir za pečenje. Pecite na 170 stupnjeva oko 15-20 minuta . Pripazite da ne potamne. Boja bussolaja ovisi o jajima, dakle, birajte ono domaćih kokica.

.

Kuhinja

Izdašni ‘jugoslavenski kolač’ od jabuka ponovno je u modi

Riječ je o svojevrsnom slastičarskom vremeplovu, kulinarskoj nostalgiji s mirisom djetinjstva. Sve što trebate su jabuke, puding i slatko vrhnje. Sve ostalo sigurno imate u smočnici.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Najbolji kolači od jabuka - recept - jugoslavenski kolač

Jedna od slastica koja je obilježila odrastanje u Jugoslaviji jest i kolač s nadjevom od kuhanih jabuka ili, kako ga sada zovu, jugoslavenski kolač. Iznimno popularan u osamdesetima, ovaj kolač objedinjuje svježinu lažnog želea od jabuka (zbog čega ga obožavaju djeca) i laku dostupnost namirnica.

Njegovo neobično ime možemo objasniti činjenicom da su ga gastarbajteri iznijeli izvan granica bivše države pa je među Nijemcima i Austrijancima postao poznat kao Jugoslawischer Apfelkuchen. Osim jeftinih sastojaka, krasi ga i velika izdašnost pa se uvijek vraća u modu u vremenima kada treba pripaziti na novčanik ili izbjegavati teške namirnice poput oraha ili maslaca.


Sastojci

Za biskvit

4 srednje velika jaja
160 g brašna
160 g šećera
1 prašak za pecivo
60 ml tople vode
60 ml suncokretovog ulja

Za kremu

1 kg jabuka
1 l vode ili soka od jabuka (ako želite jači okus)
200 g šećera (100 grama, ako koristite sok od jabuka)
3 pudinga od vanilije
cimet po želji
500 ml slatkog vrhnja

Priprema

Bjelanjke 4 jaja s prstohvatom soli istucite u čvrsti snijeg. Mikserom izradite žumanjke i šećer u glatku pjenastu smjesu, razrijedite uljem i vodom pa dodajte brašno i prašak za pecivo. Potom mikserom na najmanjoj brzini (vrlo kratko) izmiješajte u glatku smjesu pa u nju žlicom oprezno umiješajte snijeg. Pazite da što više zraka ostane u smjesi. Izlijte u lim za pečenje (cca. 27×35 cm) dna obloženog papirom za pečenje. Pecite 25 minuta na 175°C pa ohladite.

Jabuke tanko ogulite, očistite i narežite na kocke. Prelijte sa 8 dl vode, dodajte šećer (ostavite tri žlice šećera sa strane), cimet po želji i kuhajte 15-20 minuta na laganoj vatri dok jabuke skroz ne omekšaju. Izmiješajte prah 3 pudinga i ostavljeni šećer pa izmutite s 2 dl vode. Skinite jabuke s vatre i umutite puding. Vratite na vatru i pustite da ključa 3-4 minute. Odmah izlijte na ohlađeni biskvit.

Ohladite na sobnoj temperaturi pa stavite u hladnjak na dva sata. Prekrijte slojem tučenog slatkog vrhnja koje ćete pripremiti prema uputama na pakiranju.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP