Prati nas

Kuhinja

Bussolai buranelli, čarobni kolačići i čarobni otok

Povijest ovog kolača veže se za tradiciju života na Buranu, a pripremao se u domovima otočana u danima pred Uskrs. Čuvao u platnenim vrećicama ili krpama obrubljenim čipkom koja se stoljećima vezla na otoku, a sve kako bi se sačuvala aroma vanilije i miris maslaca.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: www.theyummyescape.com

Novinarstvo je moja prava ljubav koja je, negdje u godinama stvaranja obitelji potisnula onu prvu – putovanja. Kako vam se desetljeća slažu na leđa, a oni kod kuće sve vas manje trebaju, prva ljubav više puta razočara i iznevjeri, sve smo skloniji prisjećanju na mladost i emocije koje su se onomad stvarale u nježnoj vezi putovanja i otkrivanja svijeta, piše Gastrobajterica.

Iskustva su to koja nas grade, doživljaji koji kroje naš pogled na život ljudi izvan svakodnevnog okruženja, mirisi koji se ne zaboravljaju. Jedno od takvih jest i doživljaj otoka Burana, najšarenijeg među otocima venecijanske lagune. Posjetite li ga kao dio neke turističke grupe biti će vam, iskreno, premalo vremena da doživite tu pješčanu trunčicu u svoj njegovoj raskoši.


Počastite se barem vikendom na otoku na kojem nećete naći niti jedan natpis zimmer frei, no smještaja ima. Ne očekujte kako ćete se kupati, jer more u laguni daleko je od primamljivog. Ali ako ste od onih željnih mira i tišine, ovo je otok za vas. Burano se je, kaže legenda, žarkim bojama svojih fasada okitio kako bi njegovi ribari lakše našli put kućama u gustoj magli koja većinu zimskih večeri obavija lagunu. Tradicija se održala i do dan danas, a lokalna uprava potvrđuje boju kojom vlasnici žele oličiti fasade svojih kuća. Navodno u otočkoj upravi postoji i paleta prihvatljivih boja. Kako god bilo, otok se upravo zbog boja našao na meti turista koji istražuju lagunu.

foto: BigStock

Bez buke, bez automobila, bez bicikla

Fotoaparat nećete ispuštati iz ruku, usta nećete zatvarati, a već nakon pedesetak koraka nosnice će vam ispuniti miris maslaca i svježe pečenih kolačića. Ako vam se to nikada nije dogodilo, ondje ćete kao opčinjeni slijediti taj neodoljivi miris sve do pekarnica u kojima otočanke još uvijek njeguju pripreme kolačića koji nosi ime otoka – bussolai buranei.

Povijest ovog kolača veže se za tradiciju života na Buranu, a pripremao se u domovima otočana u danima pred Uskrs. Čuvao u platnenim vrećicama ili krpama obrubljenim čipkom koja se stoljećima vezla na otoku, a sve kako bi se sačuvala aroma vanilije i miris maslaca. Bussolai su kolači omiljeni među svim uzrastima, od najmlađih koji su ih jeli uz mlijeko do odraslih koji su u njima uživali umačući ih u vino.

Od šeprtlje do opčinjene ovisnice

Izbjegla sam ovu prvu ponudu. Pa nećemo valjda živjeti na mlijeku i keksima!? Za prvu je opciju prekasno, a za drugu (onu kad ostarimo) prerano. Odabrala sam sjajan kapučino u kafiću uz obalu kanala Fondamente San Mauro. Tik do glavne ulice Via Baldassaree Galuppi na kojoj se odvija većina događanja na otoku. Bussolai, dakako dva, bili su – još  topli. O, kakve li sreće!

Između gramzivosti i gladnih očiju te potpune opčinjenosti kolačićem zagrizla sam u prvog i, ah nevolje, polovica mi je upala u šalicu! Razočaranje je trajalo sve dok nisam žlicom pokupila sjajan žuti grumen. Sve boje šarenih fasada Burana zavrtjele su mi se pred očima. Nije bilo druge doli kušati i preporuku „za odrasle“. S čašom vina. Naručujem.

Konobar kojem se brk smije pred potpuno opčinjenom  strankinjom preporuča vin’ dolce. Dolce, ili ne, ovaj puta bussolai mi nije upao u finu čašu sa zlaćanim vinom.

Zaletti, Moretti, Limoncini, Cocchini…

Čemu toliko buke oko svjetske krize, ratova, burze, ljubavi i novca kad postoji nešto ovako dobro, pitam se dok skupljam sa stolnjaka posljednje mrvice kolača i razmišljam: Koliko stoji kvadrat na otoku, što bi mogla raditi da ovdje preživim, koliko još do kraja školovanja mog sina? Kako, kako, ma kako da dođem živjeti ovdje i svaki dan pojesti po jedan, samo jedan, bussolai?

Carmelina Palmisano, vlasnica je tradicionalne pekare prepune jedinstvenih i primamljiva mirisa u kojoj s ljubavlju i prema tradicionalnim recepturama priprema sjajne bussolaje i ostale venecijanske kekse zalette, morette, limoncine, cocchine… Do Carmelinine pekare dovest će vas čaroban miris, a nalazi se u samom srcu Burana, otoka na kojem nema ni automobila, ni mopeda, ni bicikla. Bilo bi idealno da nema ni signala za mobitel. A gazdarica će strpljivo podijeliti recept i savjete koje je stekla godinama pripremajući mirisne suvenire s otoka. Sve ručno!

Sastojci

500 gr brašna

250 gr šećera

200 gr maslaca

6 žumanjaka

1 vrećica vanilin šećera

1 mahuna vanilije

ribana korica jednog neprskanog limuna

prstohvat soli

Priprema

Prosijte brašno, posolite ga pa dodajte naribanu koricu limuna, vanilin šećer i kristalni šećer. U žlici vrhnja razmutite srce mahune pa i to dodajte suhim sastojcima. Maslac koji je stajao na sobnoj temperaturi umiješajte u tijesto. Nemojte ga otapati. Zamijesite sastojke u fino glatko tijesto i ostavite da odstoji u hladnjaku i odmori malo. Otrgnite komade tijesta i oblikujte ga rukama u duge valjke. Kad su svi gotovi, zamotajte ih u krugove da krajevi završavaju jedan preko drugog i složite na papir za pečenje. Pecite na 170 stupnjeva oko 15-20 minuta . Pripazite da ne potamne. Boja bussolaja ovisi o jajima, dakle, birajte ono domaćih kokica.

.

Kuhinja

Recesijska kuharica gospođe Clare: Napravite gozbu siromaha ili salatu od maslačka

Djetinjstvo Clare Cannucciari bilo je obilježeno Velikom depresijom tijekom koje je naučila kuhati jeftina, a ukusna jela. Svoje znanje ostavila je budućim generacijama na Youtube kanalu koji se sada, u vrijeme nove recesije, ponovno rado gleda.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Gozba siromaha, salata od maslačka ili recesijski doručak samo su neka od jela koja je uz neznatna financijska sredstva, ali s velikim užitkom pripremala, Clara Cannucciari iz američke države Illinois.

Gospođa Clara, inače iz obitelji useljenika sa Sicilije, u međuvremenu je preminula, no ostao je njezin Youtube kanal s mnoštvom recepata za koje nije potrebno mnogo novca, a koji se sada iznova rado gledaju s obzirom na novu recesiju u koju je svijet upao zbog pandemije koronavirusa.


Ideje za svoja jela, gospođa Clara je crpila iz sjećanja na svoje djetinjstvo tijekom Velike depresije. Filmiće objavljene na njezinom  Youtube kanalu, pomogao joj je snimiti njezin unuk, inače filmski redatelj Christopher Cannucciari.

Prvu epizodu svojeg recesijskog kulinarskog showa, Clara je snimila kad joj je bila 91 godina, a osim ukusnih i jeftinih recepata, gledatelji mogu doznati i ponešto o životu tijekom Velike depresije koja je zahvatila Ameriku i svijet između 1929. i 1933. godine.

Gospođa Clara iza sebe je ostavila i knjigu recepata i priča pod nazivom “Clarina kuhinja: Mudrost, uspomene i recepti iz Velike depresije”, a objavljen je i DVD s njezinim receptima.

Gospođa Clara umirovila se nedugo nakon svojeg 96. rođendana i preminula dvije godine poslije, 2013. Posljednji video objavljen je 18. travnja 2019. godine (bio je to recept za prženu ribu), no njezin unuk sada je najavio i objavljivanje dosad neobjavljenog materijala i novih recepata, s obzirom da je ponovno porastao interes za jeftinom i zdravom kuhinjom.

Pogledajte i potražite inspiraciju u Clarinim receptima. Ovako se priprema Gozba siromaha:

Rastu li u vašoj okolini maslačci, možete pripremiti ukusnu i zdravu salatu:

A ovako se priprema recesijski doručak:

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP