Prati nas

Show

Mišo Kovač: Ne želim varati Anitu (1979.)

O Miši se zna sve. On nikada nije bio skroman lik, iako je tako tvrdio. U njegov bi život stalo nekoliko „normalnih“ života. Preživio je tragediju gubitka djeteta, ali i razvod od Anite s kojom je bio desetljećima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

mišo kovač, pjesme, mp3

Tom Jones jugoslavenske estrade, kako su nekad tepali Miši Kovaču, ove će godine obilježiti 46. obljetnicu karijere.  On nikada nije bio skroman lik, iako je tako tvrdio. U njegov bi život stalo nekoliko „normalnih“ života. Od intervjua za beogradsku Nadu (1979.) ova je pjevač preživio tragediju gubitka djeteta, ali i razvod od Anite s kojom je bio desetljećima. Prisjetimo se, stoga, Miše kakvoga pamtimo iz dana sreće i najveće popularnosti kada je bio najtiražniji pjevač države s 22 milijuna stanovnika. 

 

Kad od Trga Republike u Zagrebu krenete uzbrdo prema vrhu Radićeve ulice, još ste u samom centru, a čini vam se kao da ste van grada. Ispod vas ostaju dimnjaci kuća i vreva velegrada. U kući s brojem tim i tim, u nekoj vrsti potkrovlja, živi porodica Kovač. Njihova vrata, odnosno zidovi oko vrata, malo se razlikuju od komšijskih. Obično ako vam dođe prijatelj u posetu i ne nađe vas kod kuće, ostavi vam poruku na ceduljici, a ovde su poruke ispisane na zidu: “Nismo te našli kod kuće, a doputovali smo čak iz Skoplja ­ Maja, Zoran, Pera…”, “Mišo, volimo te!” i opet potpisi.


“Eto, vidjeli ste ­ kaže Anita“, ljubazna i šarmantna domaćica. “Po tome se jedino razlikujemo od susjeda, a i lako nas je pronaći. Bilo je tu još puno toga ispisanog, pa sam ja nekako skidala, brisala koliko sam mogla. Ali, nema ružno napisanih stvari. To uglavnom pišu Mišini obožavaoci, svrate kad dođu u Zagreb, od svukuda ih ima.”

Pričaju potom, i Anita i Mišo, da im svaki čas neko zazvoni na vrata, traže slike, autograme, ploče… Šta se može, i to je jedna od cena popularnosti. Porodica Kovač, inače, živi veoma mirnim životom. Mišo, čiji prodoran glas svi dobro znaju, u svom domu govori tiho i čini se kao da ni jednog trena, čak ni povišenim tonom, ne želi da remeti tišinu koju jedino imaju pravo da naruše četvorogodišnji Edi i dvogodišnja Ivana. Samo po kadkad Mišo malo glasnije progovori ­ jer, on je poznat kao čovek koga mnoge stvari koje se događaju u našoj muzici i oko nje, dovode do besa. Tek kad počne da priča o “festivalskim mućkama i nepravdama” gubi kontrolu nad svojim glasom. A to nije nikakvo čudo, jer mu se toliko puta dogodilo da mu nagradu, najbukvalnije, otmu iz ruke…

“Možda su baš takve situacije, neke nepravde, koje čovjeka dovode do ludila, učinile da sam toliko vezan za porodicu”, kaže Mišo. ­ “Pjevač, kad završi koncert ostaje sam, prazan. Sjećam se jednom prilikom na festivalu u Opatiji, bio sam prvi do pred sam kraj, kad se ‘nešto’ dogodilo i pobijedila je jedna grupa. Da sam bio sam, vjerojatno bih otišao u bar, napio se, svašta rekao ljudima. Tada mi je Anita rekla jednu veoma značajnu rečenicu koju uvijek pamtim: ‘Vidiš, na kraju balade ti samo ja ostajem!’ Onda smo, umjesto u bar, otišli u hotel gdje su bili svi učesnici, popili jedno piće, otplesali jednu igru, svima rekli doviđenja i mirno ­ otišli.”

Kako je izgledao Mišo Kovač?

Anita, Edi, Ivana i Mišo Kovač (foto: Nada, 1979.)

Česte su priče da Mišo svuda ide s Anitom zato što je veoma ljubomoran čovek. Međutim, kad njega čujete, onda to nema takav prizvuk. “Mi smo imali dosta ‘porođajnih muka’ dok smo se sreli, dok smo ljubovali. Ona je bila gimnazijalka, ja oženjen čovjek. Stvarno sam želio da budemo zajedno. I kad sam je toliko želio, nije li normalno da ide sa mnom i na turneje, na koncerte. Znači li da ako je rodila dvoje djece, stalno treba da bude kod kuće? Da bude sluškinja? Anita sve sama radi po kući, brine se o djeci, nema nikoga ko bi joj pomogao. A i ja, kad sam u Zagrebu, ništa ne pomažem. Ne zato što me je stid, već tako, ne paše mi. Ja sam se, inače, borio za nju, četiri, pet godina su i novine pisale o nama. I što bih je ja sada ostavljao kod kuće kada krenem na put? Mene ne interesira da se dokazujem kod žena. Ta faza me je prošla. Ja želim samo miran život bez uzbuđenja i stresova. Zato kad idem na turneju i Anita je sa mnom, spremi mi sve što treba, ja odem na koncert, otpjevam svoje pjesme. Sve je isto kao kod kuće. Jednostavno ne želim i nisam rob svoje profesije, nema patnji… Jer, i najvjerniji čovjek dođe u situaciju, da posle dužeg vremena provedenog van kuće, prevari svoju ženu. Ja to neću! Ima, doduše, mojih kolega koji nisu u mogućnosti da vode svoje žene, jer to dosta košta, ali je zato sigurno da je puno i onih koji to mogu, a ni na pamet im ne pada. Postoji neko glupo mišljenje da će, ukoliko se normalno ponašaju prema svojoj porodici, izgubiti u očima svojih obožavateljki. Mene to ne interesira, niti to, niti takva pilblika. Ja volim pjevati, poštujem svoju publiku, ali svoju ženu i djecu ne bih žrtvovao ni zbog čega na svijetu. Ja nisam zvijezda, nisam ni Tom Džons, ni Presli, niti milijarder… Smatram da je najjača instanca na svijetu porodica i ona mi je najvažnija, kao uostalom svakom normalnom čovjeku.”

I dok Mišo tako priča o tome šta mu znači porodica, dom, o tome koliko nije vičan domaćinskim poslovima, ponaša se kao pravi domaćin i čak, više od toga. U isto vreme svojim postupcima pobija vlastite izjave da nije vičan “kućevnim poslovima”. Nudi nam specijalitete koje je sam napravio, servira ih, kuva izvrsnu tursku kafu. A sve to radi nesvesno, spontano, a ne da bi se dokazao. Anita za to vreme vodi brigu o deci i kao da naglas razmišlja: “Bilo nam je teško u početku. Puno buke je bilo oko naše veze, ali smo sve izdržali. Nikad se nisam pokajala što sam se udala za Mišu. Njemu smo djeca i ja na prvom mjestu, on je krasan otac. Uvijek smo zajedno. Kad Mišo krene na turneju, idem i ja s njim, a djecu ostavimo kod jedne naše tete, tu u Zagrebu. Ne, ne zamaraju me ta putovanja, dapače, relaksiraju me i psihički i fizički. Jer, kad smo u Zagrebu, mi nikud ne izlazimo, već k nama dolaze prijatelji. Kadkad se uželim da odem u kino ili pozorište, ali djecu nema ko da čuva.”

“Kod nas nema dobrih pjevača”

O tome koliko je Mišo Kovač već dugo godina popularan, šta je sve pevao, koje pesme su mu bili hitovi – svima je dobro poznato i o tome ne treba puno govoriti. Na nedavno održanom festivalu “Split 79” pevao je izvrsnu pesmu Tea Trumbića “Ne tuguj Dalmacijo”. Nije pobedio, bio je četvrti, ali je sigurno da je to pesma koja će se slušati i kupovati. “Ima puno smiješnih stvari u ovom našem poslu”, kaže Mišo. ­ “Kad sam počinjao, bilo je najvažnije snimiti ploču i to nije bilo jednostavno. Ja imam doista puno prodatih ploča, kao gotovo niko u Jugoslaviji. E, a sada je najvažnija nekakva pobjeda na festivalima. A ploče se jednostavno snimaju. Zapjevaš jedanput i hop, imaš LP. To ja nikada neću shvatiti. Ne mogu, osim toga, da zamislim ljude koji se neprofesionalno ponašaju prema onome što rade, a kod nas ih ima puno. Nije tačno da ja ne podnosim svoje kolege, kao što se priča, a svima koje ne podnosim, to otvoreno kažem. Osim toga, kod nas nema
dobrih pjevača.”

Dok Mišo priča, Anita se neprestano bakće s decom, a mi ne možemo da se ne setimo plavokose lepe Splićanke koja je pre devet godina počela da se pojavljuje s Mišom. Komentari na tu vezu bili su ponekad i neugodni, ali oni na to nisu obraćali pažnju. “Već šest godina smo u braku i šta bih vam mogla reći. Nije mi žao ni teško što ne radim, možda pokatkad poželim da se zaposlim, ali to sigurno neću učiniti dok djeca ne odrastu. Pošto sam se rano udala, nisam studirala, pa mi je želja da upišem jezike i da to završim. Inače, u Splitu sam završila nekakvu školu za manekene, ali nikad se time nisam bavila. Tada sam počela s Mišom, a njemu to nije bilo baš drago.”

“To je normalno, jer sam te ja htio za sebe, a ne…”, dodaje Mišo.

Tako živi porodica Miše Kovača, jednog od naših najpopularnijih pevača. Kod njih smo proveli gotovo čitav dan i osećali se ugodno. Jer, oni su takvi ljudi spontani i obični, ljudi kojima je
najvažnija njihova kuća i deca. Tih dana bili su veoma srećni, jer su se spremali da idu u Split, a i malo će, kažu, trknuti do Mišinih u Šibenik.

/autorica: Vesna Adamović, Nada, 1979. /Yugopapir/

.

Show

U 78. godini umro je Mustafa Nadarević, govorio je da je ljubav neobjašnjiva

Nadarević je bio jedan od najcjenjenijih glumaca s ovih prostora, a jednako je uspješan bio i u kazalištu i na filmu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jedna od najvećih zvijezda jugoslavenske kinematografije, glumac Mustafa Nadarević, preminuo je u 77. godini nakon duge i teške bolesti. Tužnu vijest je za Radio Sarajevo potvrdio njegov prijatelj, također glumac Moamer Kasumović.

Mustafa Nadarević rođen je u Banja Luci 1943. godine. Živio je i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, no najveći dio života proveo je u Zagrebu gdje je i započeo glumačku karijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih, da bi nekoliko godina kasnije postao članom Drame Hrvatskog narodnog kazališta.


O prvoj ulozi i imenu Mustafa

U prvom razredu osnovne škole u Zagrebu, učiteljica mi je stavila trešnje na uši i bio sam Crvenkapica zato što me htjela prezentirati u razredu. Vi živite u Sarajevu i Mustafa je normalno ime. U Zagrebu je to abnormalno ime. Djeca su vikala ‘Musta otvori usta’. Došao sam baki kući plakati i onda je zamolila učiteljicu da ne piše više Mustafa nego Mujica. Nakon dva tri dana, djeca su vikala Mujica Gujica. (Novi list, 2018.)

O radnim navikama

Ja sam vrlo kasno počeo, negdje sa 36 godina, kad sam dobio kćerku, onda sam se uozbiljio. Imao sam jedan veliki problem, u meni jeste Balkan. I taj Balkan ima jednu prekrasnu krilaticu – lako ćemo. Nema lako, teško ćemo. U 36. godini sam počeo ozbiljno raditi, do tada sam bio zaljubljen u svoju ženu, dijete, svijet oko mene. Posao se mora krvavo odraditi da bi bio dobar. (Novi list, 2018.)

O ljubavi

Ljubav svake vrste, prema knjizi, prema prirodi, prema listu, prema životinji, prema čovjeku… Ljubav nije seks. Ljubav je jedna velika pažnja, nježnost, drugarstvo – neki titraj – nešto neobjašnjivo. A ovo drugo je da bi drugi došli iza nas. (N1, 2018.)

O ženskoj ljepoti

Svakom čovjeku je draže ispred sebe imati osobu iz čijih očiju isijava ljepota. I ženama je ljepše gledati nekog mladog dečka nego ćelavog starog jarca s brčićima. Obožavam žene koje nisu umjetne, danas svaka može dobro izgledati uz pomoć plastične kirurgije i šminke. Volim prirodnu ljepotu. (Globus, 2010.)

Je li za vrijeme Tita bilo bolje?

Apsolutno. Prije svega, bilo nas je dvadeset milijuna. Svaki film gledalo je nekoliko milijuna ljudi. Sad smo rascjepkani na pet, šest, četiri, sedam, osam i ne znam koliko milijuna. U Titovo vrijeme živjelo se drugačije. Školovanje je bilo besplatno, mogao si studirati što si želio, imao si socijalno osiguranje, neku socijalnu državu. Danas toga nema. (CDM.me, 2017.)

O teškoj bolesti

Svim rizičnim skupinama, pogotovo pušačima, mogu poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se plaše doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede, jer onda je izlječivost vrlo blizu. (MojeVrijeme.hr, 2020.)

U svojoj bogatoj karijeri ostvario je mnogo zapaženih uloga poput Bogdana u “Hvarkinji”, Pometa u “Dundi Maroju” i Miletića u “Ostavci”, no mnogi će ga ponajviše pamtiti kao nenadmašnog Leona Glembaja u Vrdoljakovoj ekranizaciji Krležinog klasika “Gospoda Glembajevi”.

Osim toga, glumio je i u filmovima “Kuduz”, “Gluvi barut”, “Praznik u Sarajevu”, “Puška za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”, „”Gori vatra”, “Nafaka” i mnogim drugima. Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen normalan” koja je snimana od 2007. do 2016. godine.

Nadarević se okušao i kao kazališni redatelj te je 1992. godine u Gavelli režirao “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, a nakon toga i “Balkanskog špijuna”, “Zabune” i Hasanaginicu”.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP