Prati nas

Aktivno starenje

Mitovi o usamljenosti

Usamljenost je jedan od najvećih društvenih problema među generacijom 50+. Osim toga, radi se i o svojevrsnoj tabu temi koju opterećuje i nekoliko vrlo čestih mitova i zabluda.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kako se boriti protiv usamljenosti?
foto: BigStock

Usamljenost je tabu tema. Zapravo, mnogi od nas radije bi priznali da imaju aferu ili da su u debelom minusu na kreditnoj kartici, nego da se osjećaju usamljeno. Teško je reći zašto je tome tako. Možda zato što je usamljenost vrlo intiman osjećaj. Ili možda zato što ne želimo biti povezani sa slikom usamljenosti koju prezentiraju mediji. Istina je da nas usamljenosti ne treba biti sram. Uostalom, svatko od nas se s vremena na vrijeme osjeća usamljeno, piše Margaret Manning za portal Huffington Post.

Nažalost, s obzirom da je usamljenost takav tabu, postoje mnoge zablude vezane uz taj osjećaj. Upravo te zablude sprječavaju nas da povedemo informiran razgovor o tome i da činimo greške kad želimo pmoći nekome tko se osjeća usamljeno. Ovo su neki od najčešćih mitova o usamljenosti nakon pedesete…


Mit broj 1 – Usamljenost je isto što i društvena izolacija

Biti sam nije isto što i biti usamljen. Također, vrijedi i obratno. Ponekad smo okruženi ljudima, ali svejedno osjećamo da nas nitko zapravo ne razumije. Analiza rezultata ispitivanja ‘Sixty and Me loneliness survey’ pokazala je da pripadnici ‘baby boom’ generacije ne čeznu za više kontakata, nego za više smislenijih kontakata. Želimo se povazeti s ljudima kji dijele naše interese, vizije, vrijednosti i prioritete.

To ima važne implikacije kad se bavimo problemom usamljenosti. Mnogi programi i inicijative koji postoje, fokusiraju se na to da starijim ljudima omoguće društvo nekoga s kime mogu razgovarati. Nažalost, pomagači i savjetnici su samo mali dio rješenja. Oni mogu puno pomoći osobama koje pate od kronične usamljenosti i depresije, no oni ne mogu pomoći čovjeku da lakše uspostavlja prijateljstva s osobama s koje ih cijene na osobnoj razini. Kad je o usamljenosti riječ, potrebno nam je više alata kojima bi ljudi mogli pomoći sebi samima.

Mit broj 2 – Usamljenost je osobni problem i ne utječe na društvo u cjelini

Prirodno je i zgodno misliti da je usamljenost nečiji tuđi problem. Uostalo, nije li usamljenost po deiniciji vrlo osobno iskustvo? Istina je da usamljenost ima velike implikacije na društvo u cjelini. Za početak, kod usamljenih ljudi prije će se pojaviti neki zdravstveni problemi. Prema rezultatima više istraživanja, negativni učinci usamljenosti, usporedivi su s onima kod pušenja, visokog krvnog tlaka i pretilosti.

Kad govorimo o razvoju programa koji bi se bavili usamljenošću, neke zemlje kreću se brže od ostalih. Na primjer, u Velikoj Britaniji postoji više organizacija, uključujući i ‘Age UK’ i njihovu kampanju ‘Zaustavimo usamljenost’. Ovakve inicijative su izvrstan početak, ali, to nije dovoljno.

Osim javnih inicijativa, postoji i značajna šansa za privatne tvrtke da učine razliku. Na primjer, tvrtka ‘Sixty and Me’ krenula je i ravoj programa ‘Boomerly’, službe koja pomaže ‘baby boomerima’ da nađu prijatelje među ljudimo s kojima dijele interese. To će, nadamo se, ohrabriti i druge tvrtke da započnu sa sličnim programima.

Mit broj 3 – Usamljeni ljudi bi jednostavno trebali izaći iz kuće i upoznati ljude

Zasigurno nitko od onih koji su iskusili usamljenost, ne bi ponudili savjet tipa: ‘Ma samo izađi i upoznaj nekoga!’ Usamljenost je kompleksan problem koji se ne može riješiti pojednostavljivanjem ili generaliziranjem. Mnogi ljudi koji pate od usamljenosti, imaju značajno promijenjene obiteljske okolnosti. Drugi se bore s tjeskobom, depresijom ili lošim zdravljem. Ima i onih koji su jednostavno presramežljivi kad se radi o interakciji s vanjskim svijetom.

Život nakon pedesete je vrijeme značajnih promjena. Djeca su napustila dom i grade si vlastite živote, odnoseći sa sobom mnoge društvene krugove u kojima smo uživali. Mnogi ljudi u pedesetima i šezdesetima ponovno procijenjuju svoje romantične veze, što rezultira najvišom stopom razvoda u usporedbi sa svim ostalim dobnim skupinama. Također, naša se tijela mijenjaju, prisiljavajući nas ili da udvostručimo vježbanje i zdrave navike, ili da prihvatimo novu tjelesnu realnost.

Iz razgovora sa stotinama ‘baby boomera’, može se zaključiti da se usamljenost može dokinuti samo kombinacijom aktivnosti – fizičkima, mentalnima i društvenima. Pa ako zaista nekome želite pomoći, uzmite si vremena da ga doista i shvatite. Vjerojatno ćete spoznati da je njegov ili njezin osjećaj usamljenosti puno više od tek pukog manjka društvenih veza.

Mit broj 4 – Više kontakata čini nas manje usamljenima

Na površini se može činiti kako će pristup društvenim mrežama ponuditi bar djelomično rješenje problemu usamljenosti. No rezultati već navedenog ispitivanja ‘Sixty and Me loneliness survey’, pokazuju da to baš i nije tako. Mnogi ljudi imaju desetine, ako ne i stotine Facebook ‘prijatelja’. Štoviše, ‘baby boomeri’ su najbrže rastuća dobna skupina na Facebooku. No, mnogi se i dalje osjećaju usamljeno.

Ono što je nakon istraživanja postalo jasno je da ljudi prije svega žele stvarnu prijateljsku podršku u životu, a ne samo poznanike. Drugim riječima, ne želimo više ljudi u životu, već želimo prave ljude.

Mit broj 5 – Usamljenost je rijetka među ljudima od pedeset i šezdeset godina

Kad razmišljate o osobama koje pate od usamljenosti, najprije ćete zamisliti nekoga u sedamdesetim ili osamdesetim godinama. Usamljenost je tako prezentirana i u medijima. No, istina je da iako ljudi u toj dobi doista pate od usamljenosti, nipošto nisu sami. Štoviše, nekoliko istraživanja, uključujući i ono koje je proveo portal AARP.org, pokazalo je da oko jedne trećine ljudi u pedesetim godinama također osjeća usamljenost. Prema istoj studiji, ljudi kojime je danas sedamdeset godina kažu da u pedesetima i šezdesetima nisu bili usamljeni. Da bude jasno, ne tvrdimo da se ne traba baviti usamljenošću u svim dobnim skupinama, već samo kažemo da ne treba zaboraviti i ljude u njihovim pedesetima.

Usamljenost je velik problem koji će u predstojećim desetljećima samo još više rasti. Zbog toga moramo zauzeti jasan stav i zajedno raditi na otklanjanju usamljenosti, te učiniti sve da se s tog problema magne stigma koja ga sada prati.

.

Aktivno starenje

Ljudi koji su postali uspješni tek u poznim godinama

Popisi osoba koje su puno postigle rano u životu, prilično su česti. No jedan je novinski urednik poželio upoznati ljude koji su se ostvarili tek u poznim godinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Poznati novinski urednik Doug Murano objavio je na Twitteru zanimljivu ideju koja je u trenu postala viralna, odnosno proširila se bespućima interneta.

Kako je napisao, dozlogrdile su mu silne liste “wunderkinda” koji su jako puno postigli prije tridesete ili četrdesete godine, pa je došao na zamisao pitati svoje pratitelje na Twitteru znaju li nekoga tko je postigao nešto veliko ili zanimljivo nakon četrdesete, pedesete ili još kasnije u životu.


“Pokažite mi nekoga tko je obranio doktorat u šezdesetoj i to nakon što je prethodno sve izgubio. Ili nekog sedamdesetgodišnjaka koji je tek nedavno počeo pisati romane ispunjene pričama iz svog dugog i sadržajnog života. Dajte mi žuljevite ruke i nježna srca”, napisao je Murano.

Kako se i moglo očekivati, Twitter mu je dao ono što je tražio pa su se uskoro na njegovom profilu stale nizati dirljive priče o uspjehu u kasnijim godinama. Izdvojit ćemo neke od njih:

Anita

Približavala sam se pedesetoj i sve sam izgubila čak dva puta. Sada imam malen dom koji je sve što mi je potrebno, a svake godine zahvaljujući svojem hobiju fotografiji prikupim tisuće dolara kako bih pomogla ljudima koji, baš kao i ja nekad, kreću od nule. Uskoro mi izlazi i prva knjiga. Najvažnije što sam naučila je imati manje, a davati više.

John

2008. sam, nakon 28 godina na tom radnom mjestu, dobio otkaz. 2009. sam upisao fakultet, 2013. diplomirao sa svim pohvalama. 2014., kad mi je bila 51 godina, upisao sam doktorat koji očekujem obraniti sljedeće godine kad mi bude 57. Prije sam bio nervozna olupina koja se nigdje nije uklapala. Sada predajem studentima. Jako sam puno naučio i narastao kao osoba.

Nicky

Ja ti mogu reći ovo: moj nevjerojatni prijatelj i kolega Bob je sa 71 godinom napisao dramu i to kad je već obolio od demencije. Predstava se igra na EveryThirdMinute festivalu.

Brianna

Na fakultetu sam upoznala američku Indijanku u ranim devedesetim godinama koja je u kasnim osamdesetim upisala doktorat iz lingvistike kako bi očuvala jezik svoga plemena. Rekla mi je kako su brojni članovi njene obitelji doživjeli i više od stotinu godina, pa je ovo za nju bilo dobro vrijeme da se posveti ovako važnom poslu.

Mina

Upisala sam pravo kad mi je bilo 50 godina. Ušla sam u učionicu punu mlađarije koja je ustala misleći da sam im profesorica. Bilo mi je divno opet biti studenticom i kasnije postati odvjetnicom.

Mark

Nakon desetljeća crtanja planova po ubrusima dok je pratila moga oca u njegovim diplomatskim misijama, moja mama je diplomirala arhitekturu u 60. godini. Moj sada umirovljeni otac bio je jako ponosan zbog njenog postignuća i pripremio joj je veliku zabavu za diplomu.

Spooky

Već s 14 godina sam svirala i podučavala klavir, a nakon toga postala grafička dizajnerica. U Ameriku sam stigla s 48 godina i upisala francuski i arapski jezik i kulturu te radila kao prevoditeljica. Napokon sam se uspjela riješiti nasilnog muža i sada sam slikarica i spisateljica i život mi je san.

Jezebel

Moja mama je upisala fakultet kad joj je bilo 65 godina, a antropologiju je diplomirala kad joj je bilo 70. I to sve s čak desetoro djece u kući. Spomenite mi naporan rad i upoznat ću vas s mojom majkom.

Helen

Ponovno sam izgradila život nakon što sam izgubila oba sina. Sada su mi 74 godine i uskoro izdajemo svoju prvu knjigu naslova ‘Jesam li još uvijek majka’

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP