Prati nas

Mozaik

Nekad spomenar, danas Facebook. Što je bolje?

Rječnik spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Stari spomenar
foto: BigStock

“Piši, riši ali znaj, listove mi ne trgaj”, stihovi su koji su se obično nalazili na početku spomenara u koji su se vlasnicima u vremenima daleko prije Facebooka i bloga upisivali njima najbliži, ali i dragi prijatelji, kolege i ljubavi. Kako prenosi Hina, rječnik hrvatskog jezika spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene. Toj definiciji iz rječnika, smatra Mirjana Duran, autorica knjige “Spomenar i dnevnik” u kojoj istražuje tradiciju spontane kulture djece i mladih, treba dodati i: da se nešto nacrta/naslika i da nije samo đačka bilježnica.

Duran: Mediji su se promijenili ali su potrebe za ljubavlju i prijateljstvom ostale iste

“Spomenare u “papirnatom obliku” danas pišu djeca do najviše 4. razreda osnovne škole, ali njegovi sadržaji sele se u SMS poruke, blog i Facebook. Spomenari, kao i ostale tvorevine iz spontane kulture djece i mladih, zadovoljavaju potrebe koje su povezane s odrastanjem, razumijevanjem prošlosti i budućnosti, ljubavi, prijateljstva itd. Potrebe su ostale iste a mediji su se promijenili”, kaže Duran za Hinu.


Dodaje i da se u blogovima i na Facebooku nailazi i na miješanje žanrova – stihove iz spomenara, pitanja iz leksikona, ljubavne priče koje se prenose s koljena na koljeno, praznovjerice za razonodu (koliko te voli, za koga ćeš se udati..), a slike i crteži zamjenjuju se elektronskim likovnim izražavanjem. “Pomalo se gubi intimnost za ove sadržaje, oni se dijele i s onima koje i ne poznaješ. No, potreba za ljubavlju, prijateljstvom ostaje ista”, ističe Duran.

Napominje i da su spomenari iz ranijih razdoblja imali “veću ozbiljnost” od današnjih jer su krajem 19. stoljeća te do završetka Drugog svjetskog rata djevojčice i djevojke spomenare čuvale do udaje,pa se u njima mogu naći ozbiljne ljubavne izjave kao i više citata iz književnosti. Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća
spomenari su većinom kružili među učenicima između petog i osmog razreda osnovne škole.

Novaković: Osvojio me duh vremena starih spomenara

U svojoj kolekciji Zagrepčanin Igor Novaković ima više od 250 spomenara iz cijele Hrvatske i područja bivše Jugoslavije. Ideja o njihovu skupljanju javila mu se prije četiri godine kada je prilikom traženja starih ploča naišao na oglas u kojem se za desetak kuna prodaje spomenar iz 1910. godine.

Zainteresiralo ga je kako su i kakve poruke razmjenjivali naši bake i djedovi. “Kada sam ga prelistao, pročitao poruke u njemu, pjesmice, pogledao crteže i prešano cvijeće ostavljeno među stranicama osvojio me taj duh vremena u kojem prijateljstvo nije bilo površno. Danas se površno ‘lajka’ sve i svašta i tako se mjeri i prijateljstvo”, kaže Novaković Hini.

I dalje ih skuplja tražeći spomenare po zagrebačkim sajmovima na Hreliću i Britanskom trgu, raznim aukcijama. Pri tome je neke spomenare morao “dosta platiti”, neke malo, a neke je dobio i na poklon. Rijetko dobije spomenare samih vlasnika ili obiteljske spomenare, već ih većinom prodaju oni koji ih nađu prilikom “rješavanja” starih biblioteka ili čišćenja stanova kada se na sajmovima i oglasnicima nađu kao i svaka druga roba.

Svoje spomenare ne želi držati u svojoj ‘arhivi’ već ih želi javno izložiti današnjoj djeci kako bi viđela kako je izgledao “Facebook naših baka i djedova”. Tako je trenutno u zagrebačkoj Dječjoj knjižnici Marina Držića izložba “Spomenari – Facebook naših baka” u kojoj zainteresirani mogu vidjeti spomenare od 1880. do devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako uz ostale mogu vidjeti spomenare iz Našica iz 1880., Riječanki Sofije Prica iz 1893., Pie iz 1895. te Majde Pabst iz 1906., Karlovčanki Dragice Barešić iz 1946. i Ankice Frkić iz 1913., Osječanke Dragice Stilinović iz 1914. te spomenar Ive Babeca iz Ravena koji seže iz 1919. godine.

.

Mozaik

Stiglo je pismo iz Italije. ‘Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana’ Pročitajte ga!

‘Mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.’

Silvija Novak

Objavljeno

|

Francesca Melandri, poznata talijanska spisateljica koja se već skoro tri tjedna nalazi u karanteni u Rimu, napisala je ‘pismo iz budućnosti upućeno dragim kolegama Europljanima‘, opisujući sve emocije koje će nas preplaviti u tjednima pred nama.

Pišem vam ovo iz Italije, što znači – iz vaše budućnosti. Mi smo sada tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Svi grafovi epidemije pokazuju da smo upleteni u nekakav paralelni ples.


No mi smo nekoliko koraka ispred vas, baš kao što je Wuhan bio nekoliko koraka ispred nas. Gledamo vas kako se ponašate baš kao što smo se i mi ponašali. Raspravljate o istim stvarima o kojima smo i mi ne tako davno raspravljali i dok jedni tvrde da je to ‘tek malo jača gripa i da ne razumiju zašto se digla tolika panika, drugi su shvatili o čemu se radi.

Sad kad vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su se mnogi od vas zaključali u kuće, citirali Orwella, neki čak i Hobbesa. No uskoro ćete biti prezauzeti za takvo nešto.

Kao prvo, jesti ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koju još možete učiniti.

Naći ćete desetke grupa na društvenim mrežama u kojime se nude savjeti kako provesti svo ovo slobodno vrijeme na što bolji način. Priključit ćete se svim tim grupama i onda ih nakon par dana potpuno ignorirati.

Potražit ćete sve one apokaliptične knjige koje imate, no ubrzo ćete shvatiti da vam se takvo što uopće ne čita.

Opet ćete jesti. Nećete baš dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.

Imat ćete vrlo buran društveni život na društvenim mrežama – na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…

Vaša odrasla djeca će vam nedostajati kao nikada prije. Ta pomisao da nemate pojma kad ćete ih opet vidjeti, boljet će vas kao da vas je netko snažno udario u grudi.

Stara zamjeranja i nesuglasice činit će se posve nevažnima. Nazvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nikada nećete razgovarati s njima i pitat ćete ih: “Kako si?”

Mnoge žene će biti pretučene u svojim domovima.

Pitat ćete se što se događa sa svima onima koji ne mogu biti kod kuće jer nemaju svoju kuću. Osjećat ćete se jako ranjivo kad odlazili do trgovine posve pustom ulicom, pogotovo ako ste žena. Pitat ćete se je li ovo načina na koji propadaju društva. Događa li se to doista tako brzo? Zatomit ćete te misli, a kad se vratite kući, opet ćete jesti.

Prikupit ćete nekoliko dodatnih kilograma. Potražit ćete online fitness programe. Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Uživat ćete u crnom humoru kao nikad prije. Čak će i ljudi koji su prije sve shvaćali jako ozbiljno, ozbiljno razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.

Dogovarat ćete se s prijateljima i ljubavnicima da se nađete u supermarketu da ih barem nakratko vidite uživo, no svo to vrijeme pridržavat ćete se mjerama društvenog distanciranja.

Pobrojat ćete sve stvari koje morate napraviti.

Vidjet ćete pravu narav ljudi oko vas jasnije nego ikad prije. Neke će vam se sumnje potvrditi, a druge vas posve iznenaditi.

Intelektualci koji su prije bili sveprisutni i svakoga se dana pojavljivali u vijestima, sada će biti posve nevažni. Neki će se tješiti racionalizacijama koje će biti toliko lišene suosjećanja da ih ljudi više neće moći slušati. No, ljudi na koje prije niste obraćali pažnju, pokazat će se velikodušnima, pouzdanima, pragmatičnima i pronicljivima.

Oni koji na sve gledaju kao na priliku za globalnu obnovu, pomoći će vam da sagledate širu sliku. No oni će vas istovremeno i jako nervirati: lijepo, planet opet diše jer emitiramo manje CO2, ali kako ćemo platiti račune idući mjesec?

Nećete shvaćati je li svjedočenje rađanju novog svijeta grandiozna ili očajna situacija.

Puštat ćete glasnu muziku kroz otvoreni prozor ili iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo arije iz opera s naših balkona, pomislili ste “ah, ti Talijani”. Ali i vi ćete pjevati da se međusobno ohrabrite. Na sav glas ćete kroz prozor pjevati “I will survive”, a mi ćemo vas gledati i potvrdno kimati glavom baš kao što su nama kimali građanu Wuhana koji su to isto pjevali u veljači.

Mnogi od vas će zaspati s mišlju kako ćete se razvesti odmah prvog dana nakon što se ukine karantena.

Mnoga će djeca biti začeta.

Vaša će djeca slušati nastavu preko TV-a. Bit će užasno naporni, ali će vam pričinjati i veliko zadovoljstvo.

Stariji ljudi će se oglušivati na naredbe kao bezobrazni tinejdžeri: morat ćete se svađati s njima i braniti im izlaske, a sve kako se ne bi zarazili i umrli.

Pokušat ćete ne razmišljati o svim onim ljudima koji su umrli usamljeni u jedinicama intenzivne njege.

Željet ćete posipati latice putem kojim prolaze zdravstveni radnici.

Reći će vam da se društvo ujedinilo u zajedničkoj borbi, da ste svi u istom čamcu. I to će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti kako vidite sami sebe kao individuu koja je dio veće cjeline.

Kojoj klasi pripadate, bit će jako važno. Nije isto jeste li zatvoreni u velikoj kući s prekrasnim vrtom ili u malom stanu prenapučene stambene zgrade. Niti je isto biti u mogućnosti raditi od kuće ili gledati kako vaš posao nestaje. Taj čamac u kojem ćete svi zajedno ploviti kako biste pobijedili epidemiju, neće svima izgledati isto, niti je doista isti za svakoga. Nikad nije ni bio.

U nekom ćete trenutku shvatiti koliko je sve ovo teško. Bojat ćete se. Podijelit ćete svoje strahove sa svojim najmilijima, ili ćete ih zadržati za sebe kako ih ne biste opterećivali.

Opet ćete jesti.

Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ovo je tek malo proricanje budućnosti. Mi smo vidovnjaci na niskoj razini.

Ako pogledamo u dalju budućnost, budućnost koja je nepoznata i nama i vama, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo jednom završi, svijet neće biti isti.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP