Prati nas

Mozaik

Nekad spomenar, danas Facebook. Što je bolje?

Rječnik spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene.

Objavljeno

|

Stari spomenar
foto: BigStock

“Piši, riši ali znaj, listove mi ne trgaj”, stihovi su koji su se obično nalazili na početku spomenara u koji su se vlasnicima u vremenima daleko prije Facebooka i bloga upisivali njima najbliži, ali i dragi prijatelji, kolege i ljubavi. Kako prenosi Hina, rječnik hrvatskog jezika spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene. Toj definiciji iz rječnika, smatra Mirjana Duran, autorica knjige “Spomenar i dnevnik” u kojoj istražuje tradiciju spontane kulture djece i mladih, treba dodati i: da se nešto nacrta/naslika i da nije samo đačka bilježnica.

Duran: Mediji su se promijenili ali su potrebe za ljubavlju i prijateljstvom ostale iste

“Spomenare u “papirnatom obliku” danas pišu djeca do najviše 4. razreda osnovne škole, ali njegovi sadržaji sele se u SMS poruke, blog i Facebook. Spomenari, kao i ostale tvorevine iz spontane kulture djece i mladih, zadovoljavaju potrebe koje su povezane s odrastanjem, razumijevanjem prošlosti i budućnosti, ljubavi, prijateljstva itd. Potrebe su ostale iste a mediji su se promijenili”, kaže Duran za Hinu.


Dodaje i da se u blogovima i na Facebooku nailazi i na miješanje žanrova – stihove iz spomenara, pitanja iz leksikona, ljubavne priče koje se prenose s koljena na koljeno, praznovjerice za razonodu (koliko te voli, za koga ćeš se udati..), a slike i crteži zamjenjuju se elektronskim likovnim izražavanjem. “Pomalo se gubi intimnost za ove sadržaje, oni se dijele i s onima koje i ne poznaješ. No, potreba za ljubavlju, prijateljstvom ostaje ista”, ističe Duran.

Napominje i da su spomenari iz ranijih razdoblja imali “veću ozbiljnost” od današnjih jer su krajem 19. stoljeća te do završetka Drugog svjetskog rata djevojčice i djevojke spomenare čuvale do udaje,pa se u njima mogu naći ozbiljne ljubavne izjave kao i više citata iz književnosti. Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća
spomenari su većinom kružili među učenicima između petog i osmog razreda osnovne škole.

Novaković: Osvojio me duh vremena starih spomenara

U svojoj kolekciji Zagrepčanin Igor Novaković ima više od 250 spomenara iz cijele Hrvatske i područja bivše Jugoslavije. Ideja o njihovu skupljanju javila mu se prije četiri godine kada je prilikom traženja starih ploča naišao na oglas u kojem se za desetak kuna prodaje spomenar iz 1910. godine.

Zainteresiralo ga je kako su i kakve poruke razmjenjivali naši bake i djedovi. “Kada sam ga prelistao, pročitao poruke u njemu, pjesmice, pogledao crteže i prešano cvijeće ostavljeno među stranicama osvojio me taj duh vremena u kojem prijateljstvo nije bilo površno. Danas se površno ‘lajka’ sve i svašta i tako se mjeri i prijateljstvo”, kaže Novaković Hini.

I dalje ih skuplja tražeći spomenare po zagrebačkim sajmovima na Hreliću i Britanskom trgu, raznim aukcijama. Pri tome je neke spomenare morao “dosta platiti”, neke malo, a neke je dobio i na poklon. Rijetko dobije spomenare samih vlasnika ili obiteljske spomenare, već ih većinom prodaju oni koji ih nađu prilikom “rješavanja” starih biblioteka ili čišćenja stanova kada se na sajmovima i oglasnicima nađu kao i svaka druga roba.

Svoje spomenare ne želi držati u svojoj ‘arhivi’ već ih želi javno izložiti današnjoj djeci kako bi viđela kako je izgledao “Facebook naših baka i djedova”. Tako je trenutno u zagrebačkoj Dječjoj knjižnici Marina Držića izložba “Spomenari – Facebook naših baka” u kojoj zainteresirani mogu vidjeti spomenare od 1880. do devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako uz ostale mogu vidjeti spomenare iz Našica iz 1880., Riječanki Sofije Prica iz 1893., Pie iz 1895. te Majde Pabst iz 1906., Karlovčanki Dragice Barešić iz 1946. i Ankice Frkić iz 1913., Osječanke Dragice Stilinović iz 1914. te spomenar Ive Babeca iz Ravena koji seže iz 1919. godine.

.

Mozaik

A zašto, zapravo, umirovljenike ne pustimo da rade, ako to žele?

Bilo bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade i da uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i onima koji žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Objavljeno

|

Svaki put kada se netko zauzme da se umirovljenicima, umjesto sadašnja 4 radna sata, omogući rad na puno radno vrijeme uz zadržavanje mirovine, pokrene se lavina negativnih komentara. Na meti se nađu predstavnici udruga i političari koji se zalažu za ukidanje diskriminacije umirovljenika na tržištu rada.

U raspravu se podmeće i niz lažnih argumenata, poput: “Trebalo bi se boriti za veće mirovine, a ne za rad u mirovini.” Kao da jedno isključuje drugo pa se po toj izvitoperenoj logici borba za pravo na rad tumači kao borba protiv mirovina dostatnih za život. U nastavku smo se pozabavili najčešćim zabludama kada se govori o ovoj temi.


“Stari će oteti posao mladima”

Iako je tržište rada već gotovo godinu dana (na pola radnog vremena) otvoreno umirovljenicima, pokazalo se da su se na njega vratili tek malobrojni. Naime, zadnjeg dana 2018. godine radilo je 5.138 umirovljenika, dok ih je 21. rujna bilo 13.829. Iz toga možemo zaključiti da je mirovinska reforma motivirala svega 8.891 umirovljenika na rad u okvirima zakonski dopuštenoga.

Ilustracije radi kažimo da je krajem rujna Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćivao 1.240.266 mirovina pa ispada da je mirovinska reforma na rad potaknula svega 0.7% primatelja hrvatskih mirovina. S obzirom na iznesene brojke i činjenicu da hrvatski poslodavci ističu koliko im je teško otvorena radna mjesta popuniti kvalitetnim radnicima, priča o umirovljenicima koji ugrožavaju potencijalne mlade radnike jednostavno je – šuplja.

“Starima treba zabraniti rad, jer nam se mladi iseljavaju”

Još jedna zabluda. Istraživanje koje je provedeno na novim iseljenicima u Njemačku pokazali su da novac i posao nisu priroritet. “Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija svakako su među glavnim razlozima za iseljavanje”, kazao je dr. Tado Jurić koji je ispitao 1.200 iseljenika. Čak 55% ispitanika je imalo posao prije iseljavanja.

“Stari su potrošeni”

“Stari nemaju ništa za ponuditi i trebaju se maknuti da mladi imaju mjesta.” Ovo je samo jedan od mora sličnih komentara koji otvoreno diskriminiraju prema dobi. Kada stariji diskriminiraju starije, onda to nazivamo internaliziranim ageizmom. Osim toga, tvrdilo se da su stariji ljudi bolesni i iscrpljeni radnim vijekom te da se ne mogu nositi s fizičkim zahtjevima novih poslova.

Za očekivati je da takve komentare, iz vlastite vizure, daju ljudi koji su zaista teško fizički radili i koji objektivno ne mogu više raditi. No postoje i drugačiji umirovljenici kao što je i ponuda poslova puno šira od teškog manualnog rada. U mirovini su i brojni intelektualni radnici, profesori, znanstvenici, umjetnici, arhitekti, liječnici, novinari i inženjeri čije iskustvo je nezamjenjivo i koji svojim radom mogu i dalje pridonositi društvu. Jednostavno, bilo bi ih se glupo odreći.

Upravo njih pronalazimo u podacima da je 2018. godine najviše zaposlenih umirovljenika bilo u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima. Najmanje je umirovljenika radilo u građevinarstvu i turizmu. U 2019. godini zamjetan je porast oglasa kojim se traže zaštitari i čuvari, što je idealna niša za umirovljene policajce i vojnike.

foto: Pixabay

“Stari će zatrpati državne službe”

Neće. Postoje propisi prema kojima se umirovljuju osobe u državnim i javnim službama. S druge strane postoji privatni sektor koji nije podložan tim propisima. Sjetite se slučaja uglednog neurokirurga Josipa Paladina kojega se javna ustanova odrekla zbog njegove dobi za umirovljenje. U isto vrijeme, privatne bolnice i klinike otimale su se za njegove stručne ruke. Zašto bi itko morao birati između punog radnog vremena i mirovine, svojeg otplaćenog osiguranja za starost?

“U normalnim državama umirovljenici idu na krstarenja”

Zapravo, u normalnim državama umirovljenici velikim dijelom rade da bi išli na krstarenja. Osim ako nisu radili u izdašno plaćenim branšama pa sada imaju zavidnu štednju i skupo plaćena mirovinska osiguranja.

Prema podacima njemačkog Ministarstva rada 2016. godine u Njemačkoj je radilo čak 943.000 umirovljenika. Taj je broj od tada samo rastao pa njemački mediji javljaju da u toj zemlji više od 3 milijuna umirovljenika obavlja povremene takozvane mini-poslove na kojima mogu mjesečno zaraditi do 450 eura bez oporezivanja.

Nizozemski think tank Netspar u svojem istraživanju “Rad poslije umirovljenja” iz 2016. godine navodi da različiti narodi različito poimaju rad u mirovini. Istraživanje je obuhvatilo 16 zemalja, a među njima, nažalost, nije Hrvatska. “Dok je rad u mirovini nešto neuobičajeno u Španjolskoj (3%), Sloveniji (3%), Poljskoj (5%) i Francuskoj (5%), relativno je čest među umirovljenicima Estonije (22%), Švedske (21%), Švicarske (20%) i Danske (14%)”, navodi Netspar. U Hrvatskoj, izračunali smo to iz gore navedenih podataka, samo 1% umirovljenika sudjeluje na tržištu rada.

I Sjedinjene Države bilježe sve više onih koji žele raditi nakon 70. rođendana. Prema službenim podacima, njihov se broj u posljednjih 20 godina podigao s manje od 10% na gotovo 15%.

foto: PAnnie Gray/Unsplash

“Ne želim umrijeti na poslu”

Često govorimo kako su gimnasticiranje, boravak u prirodi, čitanje i rješavanje križaljki ključni za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja u starosti. No jednako je dobar i rad u poticajnoj okolini. Često tako čujemo od ljudi koji su umirovljeni kako se osjećaju isključenima iz društva i nepotrebnima, zatvaraju se u kuću i stare suprotno od onoga što bismo nazvali aktivnim starenjem.

Čak i neki povremeni posao vraća im smisao, održava društvene kontakte i blagotvorno djeluje na zdravlje. Istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu Oregon pokazalo je da rad nakon 65. rođendana može produžiti život za više od desetljeća, dok samo jedna godina rada nakon 65. rođendana može smanjiti rizik od smrtnosti za čak 11%.

Znate li da ni među umirovljenicima nema pravice?

Hrvatski ratni vojni invalid koji je invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvario prema posebnom zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja od 1.1. 2019. godine, može raditi uz invalidsku mirovinu na puno radno vrijeme uz smanjenje mirovine (mirovinski faktor 0,6667, odnosno smanjenje mirovine za oko 1/3). Uz to, umirovljeni vojni i policijski službenici mogu birati puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena s punom mirovinom.

S druge strane, korisnicima obiteljske mirovine, a zapravo socijalno ugroženim ženama, nije dana nikakva mogućnost zaposlenja bez obustave isplate mirovine. Protiv ovih nepravdi se zahtjevom za ocjenom ustavnosti pobunio i Sindikat umirovljenika Hrvatske.

Glasni su oni koji ne žele raditi, iako ih nitko na to ne tjera

Uz sve navedeno, jasno je da protivnici rada u mirovini nemaju argument te da svoje neutemeljene stavove pokušavaju nametnuti neistomišljenicima. A zapravo, bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade. Pri čemu bi trebalo težiti tomu da rade zato što žele, a ne zato što moraju. I da tako uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i one koji opravdano žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP