Prati nas

Mozaik

ORA

Omladinske radne akcije: Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!

Nema pogodnih poslova za djecu. A ipak nam ih općinski rukovodioci šalju. Kuda ćemo s tolikim raznosačima vode?! Organizacija rada na trasi nije dobra, to se mora priznati. Ima dana kada nemamo što raditi.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Zašto više nema omladinskih radnih akcija?
foto: Boris Cvjetanovic, Polet 1988.

Brigadisti akcije “Omladinska pruga Tuzla—Zvornik” smješteni su u dva naselja: u Dubravama kraj Tuzle i Karakaju kraj Zvornika. Odlučili smo se prvo uputiti u Karakaj. Pokraj nas promiču kuće od ćerpiča, džamije i žene u šarenim dimijama, pisao je 1988. godine Polet. Prilog prenosimo u cijelosti.

Uvlačimo se sve dublje u Bosnu, nadomak Srbiji. Uz cestu hrpica ovaca, a u potoku klinci plivaju na auto­gumama. Na autobusnim stanicama slastičarnice, leblebdžinice i kavane primamljivih naziva: „Plava laguna“, „Uranak“.


Razbijena stakla, plakati s kojih se smijese folk­zvijezdice… I puno, puno prtine. Nedavno je područje Karakaja iznenadila teška poplava. Zbog obilne kiše, rječice Sapna i Hoča razlile su se napravivši veliku štetu. Polomljeni kukuruz i pšenica i razvaljena (i sada zasušena) korita potoka svjedoče o toj nepogodi. Blato koje je voda raznijela po cestama i dvorištima pretvorilo se u debelu prašinu. Sunce već desetak dana nesmiljeno peče.

U Karakaju uočavamo tvornicu glinice iz čijeg je ogromnog otvora (dimnjaka?) izlazila narančasta para i u finim se kapljicama spušta na omladinsko naselje “Heroj Tito”. U štabu naselja nam kažu da te kapljice stvaraju trajna oštećenja na automobilima. S ljudima je, navodno, sve u redu.

U blizini naselja načičkano je još mnogo dimnjaka: Karakaj je industrijski dio Zvornika. I sadašnje omladinsko naselje izraslo je iz otkupljenih radničkih baraka: vlažne su (zidovi su do pola metra visine obilježeni poplavom), zagušljive i neudobne. Zidane zgrade u naselju »Mladost« kod Tuzle mnogo su udobnije. Na to nas odmah upozorava Zijad Softić, informator na akciji.

Meho Đardagon, ozbiljan omladinac iz Zvornika, sadašnji komandant naselja u Karakaju, prve nas večeri vodi u Centar za obuku (teritorijalna obrana) »Kušlat«, u blizini Zvornika. Tamo su vragolastim sedamnaestogodišnjakinjama, vojnikinjama­polaznicama, brigadisti iz naselja s omladincima iz Zvornika priredili „kulturno­umjetnički“ program. Na najnoviji hit Sinana Sakica, vojnikinje raskomoćuju uniforme i pjevaju cupkajući u ritmu…

Radove prekidaju ratovi

Prilazi mi Meho i kaže: „Pogodio me onaj prijedlog Slovenaca. Što bismo mi bez vojske?“ Saznajem kasnije da se Mehin militantni duh raspoznaje i u organizaciji života u naselju: nema odstupanja od zacrtanoga: 4.00 — ustajanje, do 4.10 — umivanje, u 4.10 — jutarnja gimnastika… itd.

„Najduži tunel kroz Majevicu, ‘Križevići’, postao je zaštitnim znakom čitave akcije“, veli Zijo. „Prvi put su ga počeli kopati u vrijeme Austro­Ugarske, no radove je prekinuo Prvi svjetski rat. Drugi put su radovi započeli pred sam Drugi svjetski rat. I tada su prekinuti, naravno… Sada će valjda sve biti u redu!“

Obilazeći dio trase nailazimo na brigadu „Doktor Mladen“ iz Čelinca. Pocrnjeli Zoran kaže: „Hrana je dobra, ali je ima premalo. Smještaj je loš. Teško je preživjeti mjesec dana u takvim barakama. Zaposlen sam u RO ‘Incel’ u Banja Luci. Dobio sam plaćeno odsustvo za odlazak na akciju. Dobrovoljno sam se javio u brigadu jer me zanima izgradnja pruge!“

Zijo priča o problemima sa starosnom strukturom akcijaša: „Nema pogodnih poslova za djecu. A ipak nam ih općinski rukovodioci šalju. Kuda ćemo s tolikim raznosačima vode?!“

Brigadistici Ristani Novaković (treću godinu nezaposlenoj medicinskoj tehničarki) ovo je druga akcija. Lijepa, znojna Ristana u kupaćem kostimu i tenisicama ističe: „Organizacija rada na trasi nije dobra, to se mora priznati. Ima dana kada nemamo što raditi.“

„Kako se brigadisti snalaze s normom“, pitam Izeta, štapskog trasera, a on uz smješak odgovara: „Tu smo negdje.“

Odlazimo do izlazne strane tunela Križevići. Vozimo se prašnim makadamom i neprestano nailazimo na tragove poplave: razvaljene mostove, uništene zasade kukuruza i pšenice. Zaustavljamo se kod česme izgrađene još u doba Austro­ugarske. Austrijanci su ostavili tragove i u tunelu. Klesani kamen kojim su ga oblagali još se izvrsno drži. Pred tunelom, uz nekoliko kamiona za odvoz iskopane zemlje, za sada miruje i glodalica — specijalni stroj za bušenje tunela. Zbog sipke zemlje i nadiranja vode, on je još neupotrebljiv.

Građa preostala od Austrijanaca

Dobijamo čizme i šljemove! Čizme su mi prevelike za nekoliko brojeva. Izgleda da nije predviđen ulazak sitnijih nožica u tunel. Do sada je samo jedna brigadistica odradila smjenu u tunelu. I izjavila da nije bilo nimalo strašno. Gazimo smeđe blato do gležnjeva i pažljivo hodamo da ne upadnemo u kanal za otjecanje vode, iskopan uz rub tunela. Iznad naših glava uvučena je u tunel ogromna plastična cijev za upuhivanje svježeg zraka.

U tunelu po smjenama rade radnici GRO ŽTP Sarajevo. S njima se izmjenjuju i brigadisti dobrovoljci iz oba naselja, koji čine brigadu „Maršal Tito“. Boru, poslovođu radova u tunelu pronalazimo u maloj prostoriji iskopanoj u stijeni tunela, koji nas vodi dalje u tunel. Dok voda kaplje po nama, pokazuje nam drvenu građu preostalu još od Austrijanaca. Zemlja je sve zarušila i sada ponovno treba kopati.

Iako mi i šljem i čizme stalno ispadaju, uspijevam bez problema (i straha!) uspeti se ljestvama do čela tunela. Tamo se upravo iskopavaju novi centimetri. Upitavši radnike kako su zadovoljni brigadistima, saznajem da se pri samom poslu oni i ne razdvajaju. „Svi jednako radimo!“, govori jedan od njih. Iz tunela se izvozimo kamionom natovarenim tek iskopanom zemljom.

Pomalo ratoborni traser Mika otkriva mi da brigadisti zadnjih dana ne rade na izlaznoj strani tunela zbog opasnosti od obrušavanja zemlje. Od prošle godine, kada su započeli radovi na tunelu (svibanj 1986), iskopano je i zabetonirano 300 metara (do 1940. iskopano je prvih 120 metara). U zadnjih mjesec dana, zbog podzemnih voda i klizavog terena, ima mnogo obrušavanja. A to znatno usporava posao. Zemlja se osipa i u blokovima po 50 kubika. Čak i grede (promjera većega od pola metra) pucaju.

„S ove strane kasni se u radovima oko 82 metra, a s one preko 100 metara“, veli Mika. „Pretpostavlja se da će za dvadesetak dana glodalica moći u tunel. A to će znatno ubrzati rad.“

U naselje se vraćamo rano poslijepodne. Razgovaram s Ragibom Kobiljarem, komandantom akcije. Ragib smatra da dobrovoljni omladinski rad treba organizirati za izgradnju velikih objekata. „Prema dosadašnjim rezultatima, investicija se potpuno isplatila“, veli Ragib. „Brigadisti rade poslove koje ne mogu obavljati strojevi. Mnogi su uzeli godišnji odmor ili neplaćeni dopust samo da bi sudjelovali na akciji. Kod nas nema izmišljanja prebačaja normi. Rezultate provjerava investitor prema saveznim građevinskim pravilnicima.“

Sljedeće godine predviđa se znatno proširenje ove radne akcije. Ragib je spominjao pet omladinskih naselja i 15,000 brigadista. Pruga Tuzla­-Zvornik trebala bi biti završena 29. 11. 1988. godine.

Ne gazi travu!

Od Zorana Jovanovića, zamjenika komandanta akcije za društvene aktivnosti, saznajemo da brigadisti organiziraju vrlo uspješne okrugle stolove (o religiji, AIDS­u…) Česta su i večernja gostovanja estradnih umjetnika, književnika i glumaca. Sa Zoranom i Zijom razgovaram o prekvalifikaciji nezaposlenih u pet radničkih zanimanja (zidar, tesar, armirač…).Tečaj za prekvalifikaciju traje tokom jedne smjene (mjesec dana), a dokvalifikacija traje još mjesec dana nakon toga. Poslije stjecanja radne knjižice, otvara se za mlade radnike mogućnost zapošljavanja u radnim organizacijama — izvođačima radova na pruzi.

Ipak, veli Zijo, i dio nezaposlenih odbija prekvalifikaciju. Radeći zajedno s već izučenim armiračima, tesarima i sl. shvatili su da je to izuzetno težak posao. I da su plaće male. Za naredno akcijaško ljeto predvida se mogućnost prekvalificiranja omladinaca i u željezničarska zanimanja (strojovođa, kočničar…).

Već prilično umorni, ipak odlučujemo prošvrljati i drugim naseljem. Čim smo ušli u naselje, foto­ Boris odlučuje fotografirati soc­realistički kip, napravljen od krampova, lopata i drugog alata. Da bi uspio mora malo prošetati po mladoj, tek posijanoj travi. A tada, uz galamu izlazi zamjenica komandanta. Odlučna Julija, izljubivši Ziju, svojim zvonkim glasom otjera Borisa s travnate površine.

Priča nam poslije o svojoj uspješnoj krađi zastave, zaspalim požarnicima. Za otkup je tražila sanduk piva i vecchiu. Navečer je tu vecchiu poklonila ekonomu naselja za rođendan.

U kancelariji s baršunastim stolicama, TV­-om u boji i video­ recorderom, komandant Hamid Tučić nam govori da je na izlaznoj strani tunela problem sipko tlo, a s ove strane masna glina. Sporo se napreduje. Česte su lomljave podgrada.

Te večeri gledamo monodramu Nebojše Surlana. Na opće veselje, nestaje struje. Uslijedilo je pocikivanje djevojaka i vragolasto dobacivanje. Nitko iz štaba nije prisustvovao predstavi. Mate, zamjenik komandanta za naselje, zabilježio je, zadovoljno, nakon predstave, još jedan plus u rubriku „kulturno­umjetnički program“.

A Nebojša je za te dvije večeri dobio deset starih milijuna. Zato je morao auto­stopom do Tuzle. Prijevoz za glumce nije organiziran.

/autorica: Đurđica Klancir, Polet 1988. / Yugopapir/

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP