Prati nas

Život

Budite korisni i nakon smrti

Iako je riječ o plemenitom činu i općem interesu, ostavljanje tijela znanosti još uvijek je tabu tema u Hrvatskoj. Što se točno događa s tim tijelima? Gdje završavaju? Kako postati donator? Odgovore smo potražili na licu mjesta – Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Ostaviti tijelo Medicinskom fakultetu
foto: BigStock

Iako je riječ o plemenitom činu i općem interesu, ostavljanje tijela znanosti još uvijek je tabu tema u Hrvatskoj. Ponajviše zbog predrasuda, ali i zbog problema sa suočavanjem s vlastitom smrtnošću, piše Deutsche Welle.

Kakav je postupak darivanja tijela znanosti i što se s tim tijelima, popularno zvanim ‘kadaverima’, događa, provjerili smo na samom Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Njegova predstojnica dr. Lovorka Grgurević ugostila nas je kraj ‘Zbirke rastavljenih lubanja’ kako bi razbila sve naše predrasude o darivanju tijela i pokazala kako je riječ o izrazito odgovornom i plemenitom činu. Između ostalog, doznajemo da se na Zavodu do 2013. godine nalazilo 15 ljudskih tijela te da je njihov broj unatrag dvije godine porastao na 25. Uvjeti rada za studente su, kaže Grgurević, puno bolji nego prije, no fakultet još uvijek ne raspolaže s dovoljnim brojem tijela na kojima bi studenti mogli provoditi potpunu anatomsku sekciju.


Iako bi se očekivalo da su u 21. stoljeću trupla na sveučilištima zamijenili anatomski modeli i simulacije, dr. Grgurević nas uvjerava da pravo ljudsko tijelo nema alternative. „Pokušalo se na razne načine, uz pomoć 3D programa, atlasa, ali niti jedan način učenja anatomije nije tako dobar i uspješan kao prikaz na tijelu. To je jako važno zbog budućih struka, zbog kirurga i kliničara koji će, ako to kod nas dobro vide, najmanje griješiti u praksi. Pravo tijelo je apsolutni broj 1 za učenje. Preko 600 studenata različitih studija prolazi godišnje kroz naš zavod, a tu su još i upiti kliničara za organizaciju tečajeva. Puno nam znači da i njima možemo pomoći. I poznati stručnjaci dođu kod nas isprobati operaciju prije nego ju izvedu na živom pacijentu“, objašnjava nam naša sugovornica činjenice o kojima prosječan čovjek ne razmišlja.

Hrvatske znanstvenice, medicina

prof. Lovorka Grgurević (foto S. Bogdanić, DW)

Nekada i sada

Nekada davno, doznajemo, tijela su se nabavljala u umobolnicama, ubožnicama ili su ih predavali fakultetima u slučaju kada se radilo o beskućnicima. Danas je situacija potpuno drugačija. „Postoji ugovor s Ministarstvom socijalne skrbi prema kojem osobe koje nemaju nikoga, a za života se nisu protivile darovati tijelo, dođu prvo na Zavod koji ih naknadno sahranjuje“, kaže profesorica i dodaje da se to gotovo nikada ne koristi u slučaju ovog zagrebačkog fakulteta. Sama se je mogla prisjetiti tek jednog takvog slučaja. Umjesto toga, Medicinski fakultet je pokrenuo program kojim građanima demistificira čin koji im je najčešće neugodan za promišljanje, prvenstveno zbog suočavanja s vlastitom smrtnošću.

I dok neki žele sačuvati tjelesni integritet nakon smrti, drugi ga žele odmah pretvoriti u prah, treći – junaci naše priče – nemaju ništa protiv toga da njihovi zemni ostaci prođu proceduru konzerviranja i postanu nastavno sredstvo. „Ako je tijelo dobro konzervirano, ako je dobre konstitucije i povoljnog omjera mišićne i masne mase, može od trenutka sekcije poslužiti oko 5 godina za adekvatno korištenje za nastavu“, kaže Grgurević. „Imamo potpuno razrađen program darivanja. Na internetskoj stranici je sve razjašnjeno, dani su formulari. Osoba ovjerava izjavu kod javnog bilježnika ili ju mi ovjeravamo uz osobnu iskaznicu i primamo ju u registar. Nakon smrti, tijelo se kod nas vrlo elegantno konzervira ubrizgavanjem kemikalija u krvožilni sustav zbog čega organizam ostaje onakvim kakav je bio u trenutku smrti.“

S mrtvima još odgovornije nego sa živima

Donatori su, doznajemo, osobe različitih kategorija, a često se radi o ljudima čija je životna priča složenija i pokatkad teža od prosječne, dok su oni sami nadprosječno osviješteni. Na Zavodu se, primjerice, nalaze tijela nekoliko sveučilišnih profesora. No, kakvih su vjerskih uvjerenja ljudi koji se ne boje prepustiti tijelo znanosti? „Trebalo bi to analizirati. Nakon svega, tijelo se kremira i sahranjuje u prelijepoj grobnici koju smo dali izgraditi na Mirogoju pored vječnoga plamena. Ako požele, možemo ih sahraniti i u njihovim obiteljskim grobnicama. U upitniku donatore pitamo žele li vjerski obred, ali odgovori variraju. Većina njih kažu da im to nije bitno. Kažu da ih ne zanima, jer ionako ne znaju što ih čeka nakon smrti. Onda im kažem da to nitko ne zna, ali i da je to važno.“

I baš zato se u dvoranama za sekcije tijelu pristupa s maksimalnim poštovanjem, naglašava profesorica. „Razradili smo pravilnike, protokole koji normiraju postupanje s tijelima i štite dostojanstvo osobe kojoj je nekad pripadalo. Postupanje sa živima traži puno pozornosti, ali postupanje s mrtvima nosi još veću odgovornost. Strogo pazimo na poštivanje identiteta tijela. I kad mi referiraju o tijelu, govore kao da se radi o osobi, imenuju je s gospodin ili gospođa i s njenim punim imenom i prezimenom. Hoćete-nećete kroz godine postanemo bliski s tim našim tijelima i zato im pristupamo s najvećim poštovanjem.“ Profesori Medicinskog fakulteta do sada nisu donirali tijela, ali jedan njihov suradnik jest. „To je tek tada poseban stres kada poznajete osobu koja vam je na stolu. Tad je tu uz poštovanje još dodatan emotivan aspekt“, objašnjava predstojnica Zavoda za anatomiju.

Obitelj ne bi smjela pobijati želju donatora, iako se i to jednom dogodilo. No fakultet ima razumijevanje i za takve slučajeve, a donatori mogu i sami, ako to požele, izaći iz registra.

Zagrebačko groblje Mirogoj (foto: MojeVrijeme.hr)

Nakon kremiranja ostaci se polažu na zagrebačko groblje Mirogoj (foto: MojeVrijeme.hr)

Mrtvi spašavaju žive

Jedna od onih rijetkih koja se je upisala u registar je naša druga sugovornica, umirovljenica Marija Murgić (63). Kaže, dok je još radila kao tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, razmišljala je o darivanju organa. I baš kad je zaključila da je prestara za to, čula je da preminula ravnateljica gimnazije koju je poznavala. „Pitala sam kada će biti sprovod, a rekli su mi da nema sprovoda, već je organizirana samo komemoracija. Naime, pokojna ravnateljica je svoje tijelo darovala medicini. Pomislila sam kako je to fantastična ideja i odmah sam se raspitala kako postati donator.“

Gospođa Marija je pronašla potrebne svjedoke za postupak, nazvala Zavod za anatomiju i razgovarala s dr. Grgurević. Uskoro je postala i vlasnicom donatorske kartice. „Vjernica sam, rođena sam tako i odgajana. Prah prahu, tijelo umire, ali duša ostaje. Ne znam zašto mnogi doniranje tijela odmah povezuju s vjerom. To ne bi trebalo imati veze.“ Priča nam da ne misli kako je to ‘stvar za ateiste’ te da će o svemu izvijestiti i svojeg župnika. „Ako činim humano djelo, spasim nekome život, zar je bolje da mrtvo tijelo propada i da od njega nema koristi? Zar nije bolje da netko na njemu nauči kako sutra spasiti nekome život?“, pita ova umirovljenica.

Murgić kaže da se od prvog trenutka nije dvoumila. Sve je priopćila kćerki koja je, kaže, bila više iznenađena činjenicom da razmišlja o smrti, nego doniranjem tijela Medicinskom fakultetu. „Direktor na poslu mi je rekao da ne smijem učiniti tako nešto. A ja sam bila sretna. Uvijek sam htjela nešto napraviti, a poslije smrti darivanje tijela jedino što mogu napraviti. Mogu pomoći. Navikla sam pomagati. A ovo je nešto sasvim normalno i humano.“ Ako išta, šali se gospođa Marija, na Medicinskom fakultetu je čeka dobro društvo. Mrtvih i smrti se, dodaje, ionako ne treba bojati, jer ljudi su opasni samo dok su živi.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

.

Život

Zaboravljeni bez vode, struje i ceste: ‘Da znam da ću umrijeti, skočila bih kroz prozor’

U selima oko Gline živi se teško, a da nema pojedinaca koji im pomažu, ne bi preživjeli.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Bilo je maglovito prohladno jesensko jutro kad smo stigli pred zgradu Gradske uprave u Glini gdje nas je dočekala dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić s kojom smo dogovorili da nas povede u jednu od svojih uobičajenih tura po okolnim selima.

Naime, tamošnji uglavnom stariji i siromašni stanovnici, u teškim uvjetima, životare zaboravljeni od svih, a Branka je njihov dobri duh i zapravo jedina uz Crveni križ koja ih posjećuje i pomaže riješiti probleme koji se u današnje vrijeme čine posve nevjerojatnima: do zabačenih mjesta vode razrovane ceste, nema struje niti vode, a sve to na samo 70 kilometara od središta Zagreba.


“Hajde, ići ćemo mojim autom. Loša je cesta do tamo”, kaže nam Branka. “Nedavno sam mijenjala ležajave na autu, ali opet lupaju. Što ćete, sve to putevi unište”, objašnjava nam dok vozi prema prvome od tri sela koje ćemo posjetiti.

Branka je pokretačica inicijative “Ljudi za ljude” u sklopu koje nastoji pomoći ovim ljudima koje je država zaboravila. Za Branku to je daleko više od posla. To je njezina osobna misija.

“Nema cesta, niti struje, nema javne rasvjete po selima. A najveći je problem što nema vode, iako su okolne šume pune izvora. Uostalom, vidjet ćete. To se baš mora vidjeti, ljudi ne vjeruju dok sami ne vide”, kaže Branka skrećući s glavne ceste i asfalta na poljski put koji postaje sve uži i grbaviji kako se približavamo selu Ravno Rašče.

“Željni smo vidjeti djeteta!”

Ondje žive majka i kći Demonja. Gospođa Jovanka ima preko 80 godina. Njena kći Dragana radno je nesposobna, a njezini su zdravstveni problemi počeli još dok je imala 15 godina.

Žive same u drvenoj kući bez tekuće vode. Dočekuju nas u kuhinji, jedinoj prostoriji koja se grije i u kojoj provode većinu vremena. Upravo su doručkovale kad smo stigli. Kad su vidjele Branku, jako su se razveselile. Donijela im je higijenske potrepštine.

Razgovaramo s dvjema ženama, pridržavajući se obaveznog razmaka i ne skidajući maske, a one nam govore što ih najviše muči. “Put. To je najgore. Nema puta pa se nema kako doći do nas. Najviše nas prijevoz muči. Kad trebamo nešto kupiti ili negdje otići, nekoga moramo platiti”, kaže Jovanka i dodaje kako to nije nimalo lako jer žive od mirovine njezina pokojnog muža i Draganine socijalne naknade.

Jovanka Demonja (foto: Silvija Novak)

U selu samo jedan čovjek ima auto, no i on je star i bolestan i ne može mu se stalno dodijavati, kažu. Ima jedna pokretna trgovina, ali i oni nerado dolaze zbog loše ceste. Gospođa Branka nam prepričava kako je loša, zapravo nepostojeća cesta, umalo bila kobna za jednog susjeda koji je doživio dva srčana udara, ali po njega nije mogla doći Hitna pomoć. U posljednji čas su ga nekako prebacili do bolnice.

I Jovanka ima zdravstvenih problema i to prilično ozbiljnih. Proljetos je imala moždani udar od kojega se još nije oporavila. Njezina nam kći Dragana prepričava kako je to bilo.

“Taj dan kad je mama imala udar… Tu je uvečer sjedila kao i inače. I mene je nešto vuklo da se dignem. I ja se digla i vidim moja majka gleda u mene i ne može ništa reći. Pozvala sam susjedu koja je nazvala doktore. Kad su oni nju odvezli, ja sam dobila takav strah… Ne daj Bože da moja majka umre, ja ne znam što ću. Ja cijelu noć sjedim, ne bi zaspala… Bojim se. Mogu javiti da je gotovo. Da se nešto desi mojoj mami, ja ne znam kako bih to podnijela”, kaže Dragana. “E moraš se ti s time pomiriti”, odgovara joj majka.

Od tada Jovanka jako teško hoda. Tek malo po dvorištu sa štapom i to samo kad je lijepo vrijeme pa u dvorištu nema blata. Zato više ne može držati životinje, niti obrađivati vrt. Sada je sve na Dragani, a među svakodnevne poslove spada i donošenje vode s bunara nasred sela.

Neki dan je došao jedan kamion i dok se okretao, zapeo je za bunar te ga skoro srušio. Susjeda je izašla iz kuće i povikala mu da će srušiti bunar, a on joj odgovorio da što se dere. I otada to tako stoji. “Znači, vi u kući nemate vode?”, pitamo, a naše nas domaćice gledaju u čudu. “Ma kakvi. Sve se s kantama nosi.”

Pozdravljamo se sa ženama i krećemo dalje, a Branka nam usput pokazuje prema obližnjim kućama. “To su sve starija kućanstva, od 60 nadalje… Struktura stanovništva po svim selima je takva. A ovo selo, Ravno Rašče još je dobro jer barem imaju struju. Prije je to bilo bogato selo, ali sve je propalo nakon rata. I oni koji su se vratili, manje-više su samo stariji.”

“Mi smo vam željni vidjeti djeteta”, kaže nam Dragana na rastanku.

foto: Silvija Novak

Stiže zima

Sljedeće mjesto u koje smo se zaputili zove se Listovača. Ceste ubrzo nestaje, pa nastavljamo po poljskom putu. No i tog puta uskoro nestaje pod kotačima Brankinog auta pa nam ne preostaje drugo nego nastaviti pješke preko mjestimice razrovane livade.

“To su vam divlje svinje razrovale”, kaže Branka dok nas vodi prema potoku preko kojeg vodi tek klimavi mostić s rukohvatom samo s jedne strane.
S druge strane potoka nalazi se nekoliko drvenih kuća. Vidi se da su nekada bile jako lijepe. Još se naziru ukrasi na obodima krovova kao i na bunaru koji se nalazi usred dvorišta. No sve to sada propada, a šipražje polako prekriva čitav kraj. Samo u jednoj od tih kuća još netko živi. Baka Ljuba Obradović ima 98 godina i zatičemo je u dvorištu kako cijepa drva.

“Ljubo, pa što ti nije Crveni križ nacijepao drva?” pita je Branka, a starica neko vrijeme stoji ne razaznajući tko joj se to obraća. “Ja sam, Ljubo, Branka.”

“A bili su iz Crvenog križa, ali volim ja to i sama složiti”, kaže Ljuba polako noseći dvije cjepanice prema kući. Polako se klimavim stepeništem penjemo u kuću, a Branka nam za to vrijeme objašnjava kako je starica donedavno živjela bez struje. No nakon reportaže u jednim novinama, jedna je tvrtka Ljubi osigurala solarne panele. Sada barem ima žarulju koja osvjetljava tu neveliku prostoriju sa zemljanim podom koja je Ljubi i kuhinja i spavaća soba.

Ljuba Obradović (foto: Silvija Novak)

U sobi gori peć na kojoj se kuhaju dva jaja. Ljuba nam objašnjava kako si je prije neki dan za obrok kuhala rezance, no ispala joj je posuda i opekla je po nogama. Otada nosi zavoj. Sve joj je, kaže, pocrnilo. Ali nije to najveći problem, već puhovi koji, malo po malo, postaju gospodari kuće.

“Sve su isjekli”, žali nam se Ljuba, pokazujući zavjese i pokrivače koje su izgrizli mali napasnici. “Ma sve je to bilo dobro dok je moj Marko bio živ”, kaže Ljuba kroz suze. Marko joj je bio nećak i redovito ju je posjećivao , ali on je nedavno umro tako da je baka sad praktički sama, objašnjava nam Branka.

“Da znam da bi odmah umrla, skočila bih tu dolje”, izgovara starica riječi od kojih se ledi krv u žilama. Branka ju tješi. “Ma ‘ajde Ljubo pa bit će dobro.”

Ljubina mirovina iznosi tek 500 kuna. Kad je o njoj izašla ona priča u novinama, jedna joj je tvrtka iz Varaždina počela svaki mjesec uplaćivati još 500. No Ljubi ionako ne treba puno, najvažnija su joj drva za zimu, a prehranjuje se sadeći mali vrt. Dok nas ispraća iz svog skromnog doma govori nam kako se upravo hladnoće najviše pribojava. A zima stiže.

Šutke napuštamo Ljubin zaselak. Dojmovi su bolni. “Ovdje su prije živjela braća Ljubinog muža, tu su bile cijele obitelji. Svaka kuća imala je četiri-pet članova. Pazite, tu su bile čitave zajednice, živjelo je više generacija, no danas tih velikih obitelji više nema, a starci su ostali sami. Ali sve dok su pokretni, nitko od njih neće u dom. Ni Ljuba. Predložili smo joj da se preseli tu malo dalje kod susjeda koji barem ima struju, ali ona je rekla da neće jer što će selo reći”, kaže nam Branka.

Ponovno preko mostića prelazimo potok. Još se jednom okrećemo i vidimo Ljubu koja se opet bavi svojim drvima.

“Ankica nije htjela frižider jer je mislila da neće moći platiti struju koju potroši”

Posljednje mjesto koje posjećujemo je Dragotina gdje živi 85-godišnja Ankica, no gospođu ne zatičemo kod kuće. “Sigurno je kod kuma Đuke. On je tu za sve glavni, očisti peć, doveze s autom što treba i za sve to neće uzeti novac”, kaže Branka dok na kvaku ulaznih vrata vješa vrećicu s mandarinama, keksima, kavom i još nekim stvarčicama.

Doista, ubrzo ugledamo Ankicu kako pomoću štapa dolazi iz pravca obližnje kuće. Pitamo je kako je. “Evo, ide. Ja na tri noge pa pomalo”, šali se Ankica pokazujući na štap kojim si pomaže pri hodanju.

Ankica nas uvodi u kuću u kojoj živi. To je kuća u kojoj je zapravo rođena, no tek je nedavno ovdje opet preselila. Naime, prije je živjela u kući u koju se udala, ali jedne noći došli su neki ljudi, opljačkali je, srušili joj i odnijeli ogradu, a nju utjerali u kuću i izgubili se bez traga.

Ankica iz Dragotina (foto: Silvija Novak)

“Ma znate, nema tu zakona, radi tko šta hoće. Policija ne odrađuje svoj posao”, kaže nam Branka. Nakon tog događaja, Ankicu je bilo strah ostati živjeti ondje, pa se preselila u ovu kuću koja je bila prazna. Unatoč svemu, Ankica je optimistična. Kaže da voli šalu. Jedino joj se tamna sjena spusti na lice kad joj kažemo da smo iz Zagreba. Naime, ondje joj je ’91. nestao sin. Otišao je na posao i nikada se nije vratio. Ne zna je li živ ili mrtav.

“Kad bi moga sina u Zagrebu pronašli, ja bi zapjevala. ’91. kako je otišao raditi, više ga nisam vidjela. Nestao je. Ni traga, ni glasa. Kažem, ako je živ neka ga Bog čuva, a ako nije, neka mu je laka zemlja. Ne mogu ja tu ništa, samo što srce jaduje.”

Napuštamo Ankicu i Dragotine, a Branka nam usput objašnjava kako starica donedavno nije imala niti hladnjak pa joj se hrana znala često pokvariti. Kad su joj predložili da joj nabave jedan, ona se pobojala da neće moći plaćati struju koju hladnjak potroši. No kad su joj objasnili da hladnjak ne troši puno, jedan je ipak stigao u njenu kuću. Baš kao i nova peć na drva jer je ona stara jako dimila pa je postojala opasnost da se Ankica jednostavno uguši u dimu. To i ne i bio prvi takav slučaj da je netko ovdje stradao zbog neispravne peći.

“Nisam član nijedne stranke pa su me otpilili”

Vraćamo se polako prema Glini za koje vrijeme nam Branka objašnjava da na sve ovo još ima i birokratske probleme, jer ona kao državni službenik ne može otvoriti udrugu s kojom bi sve bilo lakše. “‘Ljudi za ljude’ nije udruga nego inicijativa. Zbog toga za svaku akciju moramo ponovno otvarati novi žiro račun i prijavljivati je. Evo radimo već treću godinu, a na Facebook stranici nas prati više od 20.000 ljudi. Ova posljednja akcija bila je za obitelj Trkulja gdje je šestero djece ostalo bez oca, jer se prevrnuo traktor pa ga je poklopio. Njima smo uredili kuću i djeci nabavili laptope. Prije toga je bila akcija za Dragana Karajicu kome je u pola sata izgorjela kuća. Njemu smo kupili stambeni kontejner.”

No najviše su, kaže Branka, potrošili na peći odnosno ove štednjake na drva za grijanje i kuhanje jer ti ljudi više-manje borave u jednoj prostoriji. Tu i spavaju i kuhaju i borave, sve u jednom. Ne mogu oni grijati više prostorija. “Sad otvaramo još jednu humanitarku isto za peći, jer ostalo je još jedno desetak samaca koji to sebi ne mogu priuštiti.”

Branka Bakšić Mitić (foto Silvija Novak)

Kako je Branka dogradonačelnica, pitamo je koliko pomoći ima od politike, na što ona samo sliježe ramenima. “Iz grada ili županije nema baš puno pomoći jer oni kažu da to radi Crveni križ. A budući da ja nisam ni u jednoj stranci, odmah su me otpilili. Ja sam Srpskom narodnom vijeću u Zagreb poslala zahtjev da mi kupe dvije peći za Ljubu i još jednog čovjeka. Međutim, oni su mi odgovorili da peći moraju dobiti povratnici, a Ljuba je čitavo vrijeme rata ostala u svojoj kući, dok je ovaj drugi čovjek korisnik minimalne zajamčene naknade pa su mi zato rekli da oni to tako ne mogu. I ja na kraju nisam dobila te peći. Ali mi smo poslije toga podijelili 50 peći. Pazite, to vijeće dobiva preko 20 milijuna kuna godišnje od države Hrvatske. To je novac iz proračuna i to zapravo plaćaju svi građani, a ja nisam mogla ovdje dobiti te dvije peći jer nisam član SDSS-a. Pa ja nisam tražila za sebe peći! Slobodno to napišite.”

Branka od svih iz gradske uprave uglavnom jedina radi na terenu. No počeli su je zvati i iz udaljenijih mjesta. “Zovu me i iz Sunje… Pazite, mene su zvali ljudi iz Like da nemaju struju. Pa ja ne mogu to sve pokriti! Prije godinu dana sam kupila auto s pogonom na sva četiri kotača, zato što se do nekih ljudi drugačije uopće ne može doći. Znači, tu svu pomoć ja vozim sa svojim autom, svojim gorivom i ja sam ta koja sam na terenu i održavam tu inicijativu. Pa tko će to odnijeti tim ljudima? Ponekad dođu ljudi sa stvarima i kažu da će nekoga naći preko GPS-a. Pa ne može te ljude pronaći GPS jer tamo nema ni signala. Tek kad dođu do tih nekih zabačenih sela, shvate o čemu se radi. A sve to skupa na 70 km od Zagreba.”

Pozdravljamo se s gospođom Brankom i krećemo prema Zagrebu. Cesta postaje sve bolja i šira i ubrzo izlazimo na autoput. Promet je sve gušći i u daljini se već nazire grad.

No mi smo u mislima i dalje u zaseocima oko Gline gdje vrijeme kao da je stalo i koje 21. stoljeće još nije ni okrznulo.

foto: Silvija Novak
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP