Prati nas

Život

‘Živ si, živi, imaš mozak, razmišljaj!’

Ne brine me toliko percepcija mladića, već što puno djevojaka nije svjesno da ne mora ispunjavati nikakve kriterije utemeljene svojim spolom, već osobnošću i kvalitetama. Problem spolne ravnopravnosti je uvijek veći u ženskim glavama.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Žene u književnosti
Korana Serdarević (foto: S. Bogdanić)

Korana Serdarević upješno živi nekoliko karijera – umjetničku, poslovnu, obiteljsku. Stoga su je kao “multipraktičnu Hrvaticu” novinari Deutsche Wellea izabrali za razgovor o ženama i karijerama u Hrvatskoj povodom Međunarodnog dana žena.

Zadranka sa zagrebačkom adresom Korana Serdarević se okušala kao novinarka, uskoro joj izlazi prva knjiga, a poznata je i kao prevoditeljica animiranih hitova tvrtki Disney i Pixar. Mlađi je ipak znaju kao profesoricu hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. No sve te poslovne i umjetničke ambicije, kaže, ne stoje na putu njezinom obiteljskom životu.


U Hrvatskoj je novinarstvo feminizirano zanimanje pri čemu se kolege spore je li feminizacija srušila cijenu rada ili je cijena rada potaknula feminizaciju. Pretpostavljam da su vam šefovi ipak bili muškarci. Kako je ženama započinjati novinarsku karijeru u odnosu na muške kolege?

Voljela bih da vam mogu na prvu opasku o feminizaciji novinarstva reći da žene u Hrvatskoj jednostavno polako počinju svugdje dominirati, pa tako i po novinskim redakcijama. Moji su prvi urednici bili podjednako žene i muškarci. No početnici su bili uglavnom djevojke, a to je možda pravo pitanje feminizacije koja je došla s novim generacijama. Dakle, stvar je interesa – možda žene manje usmjeravaju svoje planove na novac, daju se još zanijeti idealizacijom posla. Započinjanje karijere koja zahtijeva svo tvoje vrijeme i donosi tome neproporcionalnu svotu novca, i za žene i za muškarce je pitanje strasti.

Zašto ste onda odustali od te karijere i skrasili se u učionici poput brojnih hrvatskih pisaca?

Iako obrazovanje ne ostavlja baš onoliko slobodnog vremena koliko ljudi misle, ostavlja puno više nego novinarstvo. Htjela sam imati prostora i za djecu i pisanje i prevođenje i privatni život.

Čini se da se isplatilo. Dobili ste dvije nagrade za priče, a zbirka samo što nije izašla. Koliko status književnice u usponu donosi bodova u zbornici, a koliko u razredu? Motivira li vas obrazovni sustav da budete bolji u pisanju, obzirom da često slušamo o kompetencijama i nagrađivanju izvrsnosti?

Mislim da je činjenica da pišem presudila u izboru mene za stalno zaposlenje u gimnaziji. Iskreno, vidjevši da sam dobila posao u Hrvatskoj samo zbog stvari koje sam radila i radim, osjetila sam optimizam. No obrazovni sustav u cjelini baš ne zanima moje pisanje. Nažalost, književnost je u Hrvatskoj često shvaćena kao hobi: kolegica planinari, druga izrađuje origami, a ja pišem. Međutim, sad mi izlazi tek prva knjiga. Ako se ispostavi da vrijedi, možda se stav promijeni, ali sumnjam da bi tu “izvrsnost” nagradili. Što se tiče razreda, učenici su više oduševljeni činjenicom da sam nekoliko puta posudila glas za crtani film.

 

O ‘selfie’ generacijama

Mladi su u Hrvatskoj konzervativniji no što su to njihovi roditelji bili. Nove generacije odrastaju na pjesmama čiji stihovi govore “dođi k’o slavljenik na tortu i uzmi mi ljepotu, napokon”. Koliko sustav, budimo dosljedni povodu za razgovor, potiče djevojke da se u potpunosti emancipiraju i traže ravnopravnost u pravom smislu?

Na nastavi često govorimo o jednakosti muško-ženskih prava. Međutim, svaka slobodnija rasprava među mladima još je puna stavova utemeljenih na onome “što žena treba raditi, kakva treba biti”. Ne brine me toliko percepcija mladića, već što puno djevojaka nije svjesno da ne mora ispunjavati nikakve kriterije utemeljene svojim spolom, već osobnošću i kvalitetama. Problem spolne ravnopravnosti je uvijek veći u ženskim glavama. Ako djevojke žele biti “torte za slavljenike”, ako pristaju na ponašanje u skladu s konzervativnim postavkama, onda je bitka izgubljena. Svjesnost o ravnopravnosti počinje svjesnošću sebe unutar svijeta u kojem živiš, a bojim se da mladi danas ne promišljaju svijet.

Kakve su ove “selfie” generacije? Što ih muči? Za što žive?

Ako bih morala generacijama srednjoškolaca danas dati zajedničko obilježje, to bi bila letargija. Čine se potpuno nezainteresirani. Uglavnom nemaju hobije, ne pokazuju strasti, a kada ih pokazuju, strašno je koliko su često bazirane na mržnji. Činjenica da postoje novi načini komunikacije me ne brine, to su pravila po kojima se kroji novi svijet i ne može se predvidjeti ni dobro ni loše koje će iz toga proizaći. Pitanje je zašto mladi nemaju motivacije za gristi život, izdvojiti se iz mase, zauzeti stav, poželjeti promijeniti svijet. Zvučim idealistički, ali zaista imam potrebu svakog drugog klinca protresti za ramena i reći mu: živ si, živi, imaš mozak, razmišljaj!

Korana Serdarević (foto: S. Bogdanić)

Korana Serdarević (foto: S. Bogdanić)

 

Ženski likovi u hrvatskoj lektiri – svetice ili kurve

A kad je riječ o književnosti, kakvi su ženski likovi u hrvatskoj književnosti? Svojevremeno ste javno kritizirali program obavezne lektire u gimnaziji pa se zadržimo u tim okvirima.

Program hrvatskog jezika je zasnovan na kanonu naše književnosti, koji uglavnom čini književnost do polovice dvadesetog stoljeća. Tu su književnost pisali muškarci i već mnogi su ustvrdili da su ženski likovi u našoj literaturi podijeljeni na svetice ili kurve. Što se popisa lektire tiče, ja sam u gimnaziji imala gotovo identičnu lektiru, a i moja mama – to dovoljno govori. Ne vidim zašto bi učenici koji nemaju afinitet za studij književnosti morali iščitavati kanon. Cilj čitanja trebao bi biti razumijevanje teksta i stvaranje ljubavi prema tekstu. Cijenim veličinu autora, ali sumnjam da će današnjim učenicima ljubav probuditi “Seljačka buna”.

Hrvati su tek odnedavno pojačali svijest o rodu u jeziku i to nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović morala položiti prisegu kao predsjednik. Oduvijek se titule na diplomama ispisuju u muškom rodu pa i kad je riječ o ženama. Je li to problem? Kako riječ pisac zvuči u ženskom rodu?

Naravno da je to problem, ali se počeo osvještavati. Grozim se kompromisa poput “gospođa profesor”. Riječ pisac nije zgodna za tvorbu ženskog roda pa se koristi riječ spisateljica. Postoji i zastarjeli oblik spisatelj, sada se slabo koristi, ali je sinonim. Prema tome, pisac i spisateljica su zapravo u ravnopravnom odnosu i nemam problem s tim. Jezik će pronaći svoj put da oblikuje značenje, ako njegovi govornici osvijeste želju da se njime pravilno služe.

Dakle, spisateljica ste. Nadate li se da ćete živjeti isključivo od svojeg pisanja i koliko je to ostvarivo u Hrvatskoj?

Hahahaha! Nimalo se ne nadam tome. Ne bih se tome nadala ni da živim u nekoj drugoj zemlji, a kamoli u Hrvatskoj.

 

“Nema se što učiniti”

Uskoro vam izlazi zbirka kratkih priča “Nema se što učiniti”. Ima li žena u njima? Kakve su? “Žene-torte” s početka razgovora ili junakinje kakve rijetko srećemo u životu?

Ima žena. I žene i muškarci u mojim pričama su ljudi koji se nalaze u trenutku koji ih određuje kao osobe koje su spremne mijenjati svoj život, ili pak nisu. Najčešće se čini da moji likovi ne ispadaju veliki junaci i upravo je njihova nemogućnost da se promijene ili da nešto učine uvjetovala naslov knjige. Smatram da živimo u vremenu u kojem je “nema se što učiniti” vrlo česta fraza, izgovor za opće prihvaćanje svijeta kao nepromjenjivog. No, prošlost nas uči da se stvari mogu promijeniti. Niti jedna situacija, dok su ljudi živi, nije konačna.

Čega ste se odrekli radi knjige? Žene u Hrvatskoj tvrde da zanemaruju karijere zbog obitelji. Jeste li vi onda manje kuhali, brisali prašinu, peglali suprugove košulje, vodili djecu na igralište?

Nisam se odrekla ničega. Imam obitelj koja mi zaista pomaže da ostvarim sve svoje ambicije i muža koji odvede djecu u šetnju da bih ja u miru pisala nekoliko sati. Strašno me živcira kada na to ljudi odgovaraju “blago tebi” ili “to je velika stvar”. Naši životi i obaveze proizlaze iz dogovora, a ne iz postavljenih uloga. Suvišno je na to trošiti riječi.

Treća ste žena koja je u 48 godina osvojila Nagradu Ranko Marinković. Je li to slučajnost, splet okolnosti? Pišu li žene slabije ili manje?

Da, ta je nagrada dugo bila u muškim rukama. Razlog vjerojatno leži u tome koje su priče zbog selekcije uopće došle do očiju žirija. Ne kažem da selektor namjerno nije birao žene, dapače, nego vjerojatno ima određen ukus. Žene danas u Hrvatskoj pišu jako puno, pogotovo u formi kratke priče.

Premladi ste da biste se sjećali sindikalnih proslava u tvorničkim menzama, a karanfili su ionako protjerani jer su previše “crveni”. Kako bi se trebao obilježiti ovaj nekad prosvjedni praznik pa da žene budu zadovoljne, a da muškarci ne razbijaju glavu time što trebaju činiti?

Jedina stvar koja je potrebna je da se ljudi sjete što zapravo slave i da obrazuju svoju djecu u tom smislu. Da znaju da ne čestitaju svojim ženama tog dana činjenicu da su određene “drugim spolom”, jer upravo je to diskriminacija. Da znaju da Dan muškaraca donedavno nije postojao zato što za njim nije bilo povijesne potrebe, a ne zato što je svaki drugi dan osim 8. ožujka dan muškaraca. Ako znaju što slave, ovaj datum trebali bi slaviti i muškarci i žene.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

.

Nema predaje

Umirovljenica Marija: ‘Udomljeni Toto spasio mi je život’

Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Mene je moj Toto spasio, to je sve što ću vam reći”, kaže gospođa Marija Topić (73), umirovljenica iz Zagreba govoreći o svom psiću, manjem mješancu smeđe-crne boje koji je u njezinu kuću stigao prije četiri godine.

“Na proljeće 2016. mi je umro muž. Bio je bolestan i pred kraj se dosta mučio. Doživio je moždani udar nakon kojega je ostao nepokretan pa sam se ja brinula o njemu. No kad je umro, svejedno sam doživjela šok. Pa zajedno smo bili čitav život! Udala sam se za njega kad sam imala 20 godina i čitavo smo vrijeme bili zajedno. I u dobru i u zlo, što se kaže. Trebali smo proslaviti 50 godina braka, no on to, nažalost nije doživio”, govori nam dalje gospođa Marija opisujući jedan od najtežih događaja u svojem životu.


“Pala sam u neku vrstu depresije. Nisam imala volje nizašto. Jedna sam izlazila iz stana, nisam se ni sa kime družila. Zbog svega toga djeca su se zabrinula i kao rješenje smislila Tota. Donijeli su mi kći i sin jednog dana tu malenu mrvicu i rekli mi da je to sad moj pas. Isprva sam bila ljuta i nisam ga htjela uzeti jer nisam planirala kućnog ljubimca. Bilo mi je dosta mene same. Ali, malo po malo, navikla sam se na Tota i na mene. Kad imaš psa, htio ne htio, moraš barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako su zaredale svakodnevne šetnje, pa onda u parku upoznaš druge vlasnike pasa, malo porazgovarate, družite se. Onda, Toto mi se silno veseli kad se vratim odnekud kući. Pa tako ti se ne veseli ni čovjek! Ta ljubav stvarno se ne da opisati. Na kraju sam se počela osjećati se bolje i bolje i evo, sad mogu reći da me Toto spasio. I ja sam spasila njega jer su mi ga djeca dovela iz nekog azila, ali još je više on spasio mene”, kaže gospođa Marija.

Tijekom proljetnog lockdowna, Toto je postao prava mala zvijezda jer ga je još jedna Marijina susjeda znala tu i tamo izvesti u šetnju.

“Sjećate se kako je to bilo na proljeće. Nitko nije nikud mogao ići, pa su oni koji su imali psa bili pravi sretnici jer su imali zašto barem dva puta dnevno izaći iz kuće. Tako je mene zamolila moja susjeda Vera da bi prošetala Tota oko kuće. Naravno da sam pristala jer Toto obožava ići van i susjedu Veru dobro poznaje. Tako je opet bilo dobro i njemu i meni, ali i našoj Veri”, kaže gospođa Marija.

Ovakvih i sličnih priča ima mnogo, a svatko tko je ikada imao psa, potvrdit će vam da se ta ljubav doista može usporediti s ljubavlju prema drugom čovjeku.

foto: Mabel Amber, still incognito/ Pixabay

Karantena je potaknula na udomljavanja

Upravo tijekom karantene mnogi su odlučili nabaviti psa jer su osjećali da bi im baš taj potez mogao donijeti duševni mir u tako neizvjesnim vremenima. Potvrdili su nam to i iz Skloništa za životinje Dumovec.

“Od početka ožujka do danas iz Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba udomljeno je 411 pasa i 86 mačaka. Trenutačno je u Skloništu 67 pasa i 25 mačaka. Pasa je sada tri puta manje nego prošle godine u isto vrijeme. Takvom stanju najviše su pridonijeli građani među kojima vlada veliko zanimanje za udomljavanje te pad broja pasa koje terenska ekipa Skloništa pronalazi na zagrebačkim ulicama”, kaže Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba i potvrđuje da se doista nešto neobično događalo tijekom lockdowna.

“Posebno je zanimljivo bilo razdoblje karantene uvedene zbog epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj. Tada su građani gotovo svakodnevno dolazili u Dumovec i udomljavali pse. Na to su se odlučivali ljudi raznih dobi i životnih stilova. Bilo je tu od samaca i parova umirovljenika do obitelji s malom djecom, onih koji žive u stanovima te onih iz kuća, onih koji žele psa za maženje pred televizorom te onih koji preferiraju aktivniji život. Mnogi su pritom isticali da će im boravak kod kuće omogućiti opušteno zbližavanje sa psom, ali i kako ih veseli što će imati društvo za šetnju”, kaže Zajec.

Prednosti odraslih pasa

Inače, u Dumovcu znaju završiti psi o kojima se Zagrepčani treće dobi više ne mogu brinuti, a neki umirovljenici u Dumovec dolaze kako bi pronašli psa koji će im uljepšati godine koje su pred njima. Većina od njih odlučuje se za odrasle pse. Riječ je o odgojenim psima koji ne traže pažnju kakva je potrebna štencima. Ako žele psa koji nije preaktivan, odabiru seniore, pse koji su, poput njih, treće dobi. Riječ je o mirnim psima zahvalnima za sve što im njihov čovjek pruža – u prvom redu ljubav i pažnju, pojašnjavaju nam iz Dumovca.

Tko ne može udomiti, može volontirati

No ima i onih koji, iz raznih razloga, pse ne mogu udomiti, ali se rado s njima druže pa dolaze u Dumovec volontirati. Jedan od takvih je i Bruno Ogorelec (70) koji nam je opisao svoje iskustvo iz Dumovca.

“Volontirao sam do pred godinu dana. A nakon toga sam uletio u posao – prevoditelj sam pa sam dobio jedan roman za prevoditi, a nakon toga i drugi – pa nisam više imao vremena. No u Dumovcu sam volontirao dosta dugo”, kaže nam gospodin Ogorelec.

“Odlučio sam se na to jer me uhvatila depresija s odlaskom u mirovinu. To je bilo više-manje prisilno, morao sam otići u mirovinu i nije mi to leglo. Prestanak posla, loše imovinsko stanje i sve me to pogodilo. Ulovila me depresija, doduše ne u onom kliničkom smislu, ali jednostavno nisam bio ni za što. Imam jednog prijatelja koji je psihijatar i koji me ponukao da pokušam volontirati u Domovcu jer je znao da ja jako volim pse. I tako sam prvi put došao”, govori nam gospodin Ogorelec te nam opiusuje kako to izgleda:

“Uglavnom šećemo pse i igramo se s njima. Ja sam tamo bio po, recimo, dva sata i za to vrijeme prošetam četiri ili pet. Prioritet su ovi, kako da kažem, malo problematični psi, ovi koji su malo svadljivi. Toga sam se u početku malo bojao, nisam znao što i kako. Ali na kraju mi je postalo jasno da ako su ti psi uopće problematični, onda su problematični samo sa s drugim psima, a s ljudima su divni. Tu imate pse koji strašno izgledaju, ogromni su, pa onda ovi razni stafordi… Nelagodno bude čovjeku koji ih ne poznaje, ali to su sve divni psi nakon što malo naučite što i kako s njima”, navodi Ogorelec pa nastavlja:

“I tako sam ja počeo dolaziti uglavnom srijedom, kad nije bilo nikoga drugoga. Zanimljivo, u Dumovcu uglavnom volontira sve sama omladina, a to što nije bilo više ljudi mojih godina me malo iznenadilo jer je to upravo idealna zanimacija za umirovljenike. Vi se jako povežete s tim pesima. Nije svaka šetnja ista, nego se vi prilagodite svakom psi i razvijete s njim poseban odnos.”

Pas Bik iz Dumovca (foto: Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba)

“Bolje u Dumovcu, nego na lancu ili na ulici”

“Imate svoje ljubimce o kojima sam pisao i na Facebooku. Znate, ja sam se toga pomalo i bojao. Dosta sam emotivan pa sam se bojao kako ću se osjećati kad vidim tamo te pse kojima ne mogu pomoći. Jer ne mogu ja sad udomiti deset pasa. Imam doma jednu ljubomornu kuju koja ne bi dobro reagirala da nekoga još dovedem. Ali kasnije sam shvatio da tim psima u Dumovcu uopće nije loše. Neki od njih su bili na ulici ili su negdje bili na lancu i vlasnici se nisu o njima dobro brinuli, tako da im je u Dumovcu zaista dobro”, govori naš sugovornik kojemu su se neki štićenici Dumovca zavukli pod kožu.

Možda to nekome može na početku djelovati malo kaotično kad prvi put dođe i vidi toliko pasa i čuje tu kakofoniju, no psima je, ponavlja Ogorelec, ondje dobro. Za mnoge od njih to je pravi Disneyland, a nas sugovornik tvrdi da je svaki od njih posebna ličnost. “Nakon prvih nekoliko odrađenih srijeda, moji su mi prijatelji rekli da mi se dive zbog toga što se tako nesebično dajem. Ali to je totalna glupost. Pa više iz toga dobivam ja! Ja sam tamo išao kao u lunapark. Puno više su ti pesi meni dali nego što sam ja dao njima.”

Lijek za depresiju

I što se depresije tiče, odlasci u Dumovec su pomogli. “Nisam ja ni psiholog, ni psihijatar, tako da ne mogu reći što je tu konkretno pomoglo, jer mijenjao sam i druge svari u životu, ali ovo je bio sigurno jedan od pozitivnijih faktora. Mislim da mi je dosta pomoglo. Ja sam se silno veselio tim srijedama, pisao sam o tim psima i na Facebooku što su moji prijatelji jako dobro prihvatili. Osim toga, to mi je bila i jako dobra vježba jer ste vi s tim psima i jako aktivni čime održavate kondiciju. Moji prijatelji ipak nisu počeli volontirati, iako sam im ja svima preporučio. No ono što jesam uspio je to da je na moj nagovor desetak ljudi udomilo psa”, kaže Bruno Ogorelec.

“Poznato je da kućni ljubimci pozitivno utječu na zdravlje ljudi – kako ono fizičko, tako i psihičko. Psi čovjeka potiču na redovitu fizičku aktivnost, povezuju s drugim ljudima te mu popravljaju raspoloženje. Velika je to blagodat za starije ljude, pogotovo one koji žive sami. Njima kad dođu u Sklonište pridajemo posebnu pozornost. Naime, pas kojeg odabiru, ne smije im biti opterećenje, nego treba pozitivno pridonijeti kvaliteti njihova života”, kaže i Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba.

U sklopu kampanje Hrvatska volontira Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba organizira akciju Out of the Box. Akcija će se u Dumovcu održati u subotu 26. rujna od 10 do 14 sati.

“Sklonište poziva građane da pse koji u Dumovcu čekaju udomljenje, izvedu u šetnju. Naime, ti psi odlaze u šetnje, ali nikada u isto vrijeme. U subotu se tako otvara prilika da se dogodi nešto neviđeno – da se, bar nakratko, isprazne svi boksovi.

U Skloništu za nezbrinute životinje Grada Zagreba trenutačno je sedamdesetak pasa. Dakle, za uspjeh akcije potrebno je jednako toliko volontera.

Inače, rad volontera u Skloništu izuzetno je vrijedan. Pse češljaju i šeću, igraju se s njima i maze ih. To je posebno važno za pse koji se tek socijaliziraju s drugim životinjama te ljudima. Upravo volonteri olakšavaju psima iz Dumovca čekanje na odlazak u novi dom”, poručuju iz Dumovca.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP