Prati nas

Mozaik

17 stvari koje želim reći svom sinu za 17. rođendan

Puno je savjeta kako odgajati malu djecu. No što kad je vaše dijete već skoro odraslo i kad više treba prijatelja nego roditelja? Evo što je jedna majka poručila svojemu sinu za njegov sedamnaesti rođendan. Kako vam se čine ovi savjeti? Biste li što dodali?

Objavljeno

|

Što treba naučiti djecu
foto: BigStock

Ljudi uvijek kažu da se srednje dijete izgubi negdje u metežu. Zato sam se dodatno trudila oko svojeg srednjeg djeteta kako bih bila sigurna da mu redoslijed kojim je rođen ne bude opterećenje. Upravo iz tog razloga, otišla sam s njim (samo s njim!) na putovanje u Keniju. Oboje jako volimo putovanja, što egzotičnija to bolja, priča u svojoj kolumni na Huffington Postu, Shelley Emling.

To mi je srednje dijete, Ben, više i nije dijete. Ovaj će tjedan napuniti 17 godina. Njegov ja stariji 20-godišnji brat na fakultetu, a mlađoj je sestri 14 godina. Odnedavno je Ben viši od mene. On također napornije od ikoga drugoga radi da bi dobio to što želi. Jako je velikodušan. Više voli tatino kuhanje nego moje, a svoju sestru voli puno više nego je spreman priznati.


Da, Ben – ti si jedan pametan tinejdžer. A kako ćeš uskoro napuniti 17 godina, evo 17 stvari koje želim da znaš.

1. Život se može promijeniti u tren oka

Moji baka i djed, a tvoji prabaka i pradjed, iznenada su poginuli u prometnoj nesreći, tako da ti ovo govorim iz iskustva. Ništa u životu nije zagarantirano. Nikad nemoj ništa uzimati zdravo za gotovo. Budi zahvalan i iskoristi svaku šansu koju imaš da kažeš  svojim najmilijima da ih voliš.

2. Čitaj dnevne novine i magazine

Neka ti informiranje o tome što se događa u svijetu bude prioritet.

3. Ne budi zlopamtilo

Dogodilo mi se u životu da teško opraštam i da zbog toga umalo uništim odnos s nekim dragim i važnim ljudima. Ubrzo ćeš naučiti da su stvari koje ti se u nekom trenutku čine apsolutno nečuvene, mogu ubrzo biti zaboravljene. Svi griješimo. I ti griješiš. Najgore je osuđivati druge.

4. Nije ‘nekul’ imati mamu i tatu uz sebe

Kad sam čekala avion za svoju prvu godinu u inozemstvu okružena s 39 drugih studenata koje nisam poznavala, bila sam jako nervozna ali sam se trudila to sakriti. Moja mama mi je tiho rekla: ‘Dušo, mislim da si ti ovdje najljepša djevojka!’. Sjećam se kako sam zakolutala očima i rekla ‘Da, sigurno!’ jer ondje je svakako bilo i ljepših djevojaka. Ali znala sam što želi učiniti. Što bih dala da mogu ponovno čuti te majčine riječi!

5. Nema ništa loše u jednoj ili dvije kubanske cigare s vremena na vrijeme

Tvoj tata ovo može potvrditi.

6. Uvijek ostani blizak sa svojim bratom i sestrom

Odnos s braćom i sestrama važniji je nego što misliš. Jednog dana, oni će biti jedini ljudi koji se sjećaju tvojeg djetinjstva.

7. Vodi dnevnik

Možda ti se čini da ćeš zapamtiti omiljene učitelje, ili kako je bilo posjetiti neki nacionalni park, šetati nekom planinskom stazom, ali vjerojatnije je da nećeš. Zapisuj stvari, fotografiraj, prisjećaj se.

8. Ako netko podijeli s tobom tajnu i kaže ti da ju čuvaš, učini to.

Ako odaš tajnu nekom drugom, taj će sigurno doći do onoga tko ti je tajnu rekao. Možeš biti siguran u to.

9. Ne sakupljaj stvari, nego iskustva

Ako pogledaš uokolo po našoj kući, vidjet ćeš da smo uvijek više cijenili putovanja nego namještaj. I drago mi je da jesmo.

10. Obično se ne radi o tebi

Kad budeš stariji, ne brini previše o svom izgledu. Većinu vremena nitko ne obraća pažnju na to. Zaista. Ljudi vole mislitio da su u središtu svačije pozornosti, ali u stvarnosti, ljudi su usredotočeni samo na sebe. A ako te netko povrijedi, to najvjerojatnije ima veze s nečim što se događa u njihovom životu i nema veze s tobom.

11. Ako trebaš ići jako daleko da bi slijedio svoje snove, učini to

Moja majka nije ni okom trepnula kad sam joj nedugo nakon fakulteta rekla da želim uzeti svoju ušteđevinu od 2000 dolara i  otići u Centralnu Ameriku i postati strani dopisnik. Iako sam sigurna da nije bila baš oduševljena tom idejom, nije mi to dala do znanja. Jedino što mi je rekla je da želi da budem sretna. A to isto ja želim za tebe.

12. Budi ljubazan prema ljudima koje susrećeš na svojem putu prema gore…

…jer možda ih ponovno sretneš ako budeš išao prema dolje. Ovo je stara izreka i možda ti se čini bedasta, ali definitivno je točna. Kako se ponašaš prema drugim ljudima, odredit će njihovo ponašanje prema tebi.

13. Vježbaj vještine koje smo te pokušali naučiti

Prije nego odeš na fakultet, moraš savladati osnove kuhanja, čišćenja i brige o financijama. Znam da ti je to naporno, ali jednog ćeš mi dana zahvaljivati.

14. Skromnost je vrlo privlačna

Mnogo mama i tata u posljednje vrijeme govori svojoj djeci kako su spektakularna i da sve rade savršeno. Kao rezultat, mnoga djeca misle za sebe da su bolja od svih ostalih. Naravno da je dobro biti samopouzdan, ali skromnost je ta zbog koje ćeš privući ljude. Zbog skromnosti ćeš se istaknuti mnogo više nego da se stalno busaš u prsa.

15. Pojavi se na važnim događanjima

Ponekad je posljednje što želiš učiniti, provesti vikend sa starim rođacima na njihovom osamdesetom rođendanu, ili nedjelju popodne na koncertu tvoje male sestre, ali  važno je da to ipak učiniš. Na teži sam način naučila da je nepojavljivanje na važnim događanjima najlakši način da uništiš odnos s nekim. Budi ovdje za druge, i oni će biti ovdje za tebe.

16. Stav je mala stvar koja čini veliku razliku

Što sam starija to više uviđam da je život 10 posto onoga što se doista dogodi, a 90 posto onoga kako ću ja na to reagirati. Ako si stalno okružen ljudima koji se neprestano žale, to će loše utjecati na tvoje raspoloženje. Ako si pozitivan i misliš o dobrom stvarima, dobre stvari će ti se i događaati. Stavovi su zarazni. U to doista vjerujem.

17. Gdje god da završiš u životu, uvijek ćeš imati dom dok god smo ja i tata živi

Bez obzira što učinio, mi ćemo te uvijek obožavati. Zato, sretan ti sedamnaesti rođendan moj tihi, pametni, zgodni obožavatelju serije ‘Walking Dead‘. Jako sam ponosna na tebe.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP