Imate dobru mirovinu, obitelj i unuke, ali niste sretni?

Čini se gotovo kao san. Nakon desetljeća rada, pritisaka i užurbanog tempa, napokon dolazi mirovina. No, što kad taj san ne ispuni očekivanja? Gdje je ta bezbrižnost praćena uživanjem u plodovima rada?

Svi uvjeti mogu biti idealni; sigurna mirovina, dobro zdravlje, podrška obitelji i prijatelja pa ipak neki umirovljenici osjećaju kao da im je izmaknuto tlo pod nogama. Jedna čitateljica piše u komentarima na našim društvenim mrežama: „Već nakon mjesec dana ushićenje je splasnulo. Sad imam dobru mirovinu, sjajnog supruga i brižnu obitelj, ali nisam sretna. Utonula sam u tupilo. Znam da je problem u meni.”

Iako bi mirovina trebala biti nagrada za životni rad, za mnoge je to prijelaz u potpuno drugačiji svijet. Nema više obaveza, rokova i ciljeva. Za jedne je to blagoslov. Za osobe navikle na strukturiran život to je nepravedna kazna.

Tko ste u mirovini?

Osobe koje su tijekom radnog vijeka gradile uspješne karijere u mirovini često osjećaju gubitak smisla. Iskustvo, znanje, kontakti, obrazovanje, sve je to kapital koji nosimo u mirovinu. Neiskorišten može postati teret umjesto prednosti.

Da odlazak u mirovinu nije za sve jednako iskustvo, pokazalo je i švedsko istraživanje na 5.913 osoba. Iako većini prestanak rada donosi olakšanje i veće zadovoljstvo životom, kod ljudi koji su bili posebno vezani uz svoj posao zabilježen je i veći rizik od pogoršanja mentalnog zdravlja. Ako ste desetljećima bili netko na svom radnom mjestu, što ste sada kada tog mjesta više nema?

Zašto smo uopće, kao društvo, uvjereni da sa 65 godina trebamo prestati raditi i biti ono što jesmo? Tko je odredio da ljudi nakon 65. trebaju prestati tražiti nove životne izazove? I na našem portalu često svjedočimo da neki ljudi ne žele stati; ne zbog novca, već zbog potrebe za ispunjenjem i doprinosom.

Kako trošite život?

Je li to uređenje potkrovlja u prostor za goste? Sjajno! Možda je to vrtlarenje? Odlično! Ili nastavak profesionalnog rada u mirovini? Fantastično! Važno je pronaći nešto što nas motivira i ispunjava. Sve je bolje od beskrajnog scrollanja po društvenim mrežama i pisanja toksičnih komentara.

Ponekad je dovoljno pronaći novi izazov, naučiti nešto što smo godinama odgađali ili se uključiti u život zajednice. Nije nužno raditi velike stvari. Važno je imati razlog zbog kojeg se veselimo sutrašnjem danu.

Što vam donosi radost?

Posebno je opasno kada svu svoju sreću počnemo tražiti u drugim ljudima. Primjerice, u unucima. Oni mogu biti golema radost, ali ne mogu i ne trebaju biti smisao našeg postojanja. Nije posao unuka da usrećuju baku, ispunjavaju njezine dane i nadoknađuju joj ono što joj nedostaje u vlastitom životu. To je prevelik teret za dječja leđa.

Unuci imaju pravo odrastati, imati svoje prijatelje, interese i život koji se ne vrti oko bakinih emocionalnih potreba. Ako se baka osjeća napuštenom svaki put kada je unuk ne nazove ili ne dođe u posjet, ljubav lako postaje izvor pritiska i krivnje. Voljeti unuke znači i dopustiti im da budu djeca, a ne naši mali terapeuti i spasitelji od samoće.

Isto vrijedi za odraslu djecu, supružnike i prijatelje. Lijepo je kada nam drugi uljepšavaju život, ali nije pošteno očekivati da ga žive umjesto nas. Nitko ne može stalno biti dostupan i odgovarati za naše raspoloženje. Mirovina nije samo kraj jedne životne faze; ona je prilika da se razvijete u osobu koja ste uvijek željeli biti. Samo se treba usuditi. Nemojte kriviti druge što vas nisu usrećili, sreću morate pronaći u sebi.

Takvo iskustvo s nama je podijelila i čitateljica Glorija: „Strahovala sam od mirovine jer sam navikla biti netko i nešto u profesionalnom smislu. Djecu sam odgojila da budu samostalna i poslala u svijet. Na trenutke sam mislila da je mirovina kraj mog života. Čak sam i tugovala nekoliko mjeseci, a onda sam svjesno odlučila da moram stvoriti novi život. Vrt, moja zbirka katusa, volontiranje i druženje pružili su mi sreću za koju nisam ni znala da postoji. Otkrila sam i da šuma liječi. Samo treba izaći iz stana i usuditi se.” (rmx)