Prati nas

Mozaik

Hrvatska – obrazovna meka za studente iz nesvrstanih zemalja

‘Kad sam došao u Osijek i počeo slušati vaše ljude, rekao sam sam sebi da nikada neću naučiti vaš jezik. Bilo je vrlo zanimljivo kad sam utrčao u prvu prodavaonicu i nakupovao si najtoplije stvari za odjeću. Sve sam odmah i odjenuo.’

Objavljeno

|

Studenti iz nesvrstanih zemalja
foto: Arena, 1977.

Dalekih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je sasvim uobičajeno u školama i fakultetima susresti studente iz dalekih afričkih zemalja. Bilo je to vrijeme prije razmjene studenata i „bolonjskog procesa“, a ti studenti su birali naše fakultete po političkom „nesvrstanom ključu“. Kako je sve to izgledalo pročitajte u reportaži iz 1977. godine koju je objavila Arena.

Na školovanje u našu zemlju nedavno je došlo više od tisuću mladih iz prijateljske i nesvrstane Nigerije. Oni će u Splitu, Osijeku, Vršcu, Somboru i mnogim drugim mjestima učiti za tekstilce, tehničare, pomorce, poljoprivredne stručnjake. Prije početka iduće školske godine iz Nigerije će doći još tisuću novih učenika, što je još jedan doprinos već razvijenoj naučno­tehničkoj i kulturno­prosvjetnoj suradnji Jugoslavije s nesvrstanima i zemljama u razvoju te oslobodilačkim pokretima.


„More topla… toplo. Prvi maj je praznik… rada“, čuje se uglas na malo otežalom hrvatskosrpskom jeziku. Glasovi dolaze iz učionica u Vršcu, Osijeku, Varaždinu, Kotoru, Splitu, Somboru. Nekoliko stotina mladih iz Nigerije došlo je da u našoj zemlji stekne vrhunska znanja iz poljoprivrede, pomorstva, tehnike.

A sada, na samom početku, uče naš jezik. Stalno se premještaju iz učionica u kabinete i obratno. Po cijeli dan slušaju i izgovaraju naše riječi. Pomalo im se jezik zapliće, muče se sa “č”, “đ” i drugim “teškim” slovima. Ali uče marljivo i s nekima od njih smo već mogli razgovarati ponešto i na našem jeziku. Emanuel, Lorens, Mohamed i Tonie u Osijeku su tek dva mjeseca. U jesen će upisati se u poljoprivrednu školu.

„Najteže nam je bilo zimi“, objašnjava Tonye Frederic. „Kad je ovdje u Osijeku bilo minus 10 stupnjeva, kod nas u Nigeriji bila je prava vrućina. Ali prilagodili smo se brzo. Pokupovali smo zimske kapute, malo se tresli od studeni i naravno izdržali. Sada je već bolje.“

„U Hrvatskoj će se za sada školovati 150 mladića i djevojaka iz Nigerije“, kaže direktor Republičkog zavoda za tehničku suradnju dr. Ivica Marinić. „Do rujna (septembra) ove godine pohađat će tečajeve da bi svladali naš jezik, kao i predavanja iz nekih predmeta koji će im biti osnova za njihovo daljnje obrazovanje.“  Za pomorce će se u Splitu školovati 35 učenika, za poljoprivredne struke u Osijeku 60, a 55 mladih Nigerijaca učit će u Varaždinu za tekstilce, strojare i petrokemičare.

Kako studirati u Africi?

foto: Arena, 1977.

Izabrao sam Jugoslaviju, Titovu zemlju

Valja napomenuti da sporazum između Jugoslavije i Nigerije predviđa dugoročnu suradnju u školovanju učenika i studenata iz te prijateljske zemlje. Tako se planira da u školskoj godini 1978/79. doputuje u Jugoslaviju na usmjereno obrazovanje oko 200 mladih Nigerijaca. O tome prvi sekretar ambasade NR Nigerije u Jugoslaviji Abubakar Udu kaže: „Školovanje naših djevojaka i mladića u Jugoslaviji samo je jedan od vidova dosadašnje vrlo uspješne suradnje između naše dvije zemlje na političkom, tehničkom, ekonomskom i kulturnom planu.“

Mladi iz Nigerije u Jugoslaviji su izuzetno toplo primljeni i na svakom koraku nailaze na razumijevanje i pomoć. Opet smo s mladićima i djevojkama iz Nigerije. Oni u zgradi Pedagoške akademije u Osijeku sjede i po osam sati na dan da bi što prije i što bolje svladali hrvatskosrpski jezik.

„Mogao sam birati nekoliko socijalističkih zemalja u kojima nam je ponuđeno da se školujemo“, ističe Mohammed Umar. „Izabrao sam Jugoslaviju, Titovu zemlju, o kojoj sam mnogo slušao i ponešto naučio. Kad sam došao u Osijek i počeo slušati vaše ljude, rekao sam sam sebi da nikada neću naučiti vaš jezik. Bilo je vrlo zanimljivo kad sam utrčao u prvu prodavaonicu i nakupovao si najtoplije stvari za odjeću. Sve sam odmah i odjenuo. Bio sam debeo kao najveći medvjed. Ovdje smo smješteni u đačkom domu, privikavamo se na hranu, odlazimo u kino, na ples. Iako još ne vladamo najbolje jezikom, već smo našli i prijatelje.“

U Kotoru živi tridesetak mladih Nigerijaca. Oni će zajedno s domaćim mladićima i djevojkama izučavati pomorske nauke. Da bi što bolje svladali naš jezik, ovog ljeta uopće neće imati školske praznike.

„Poduzeli smo sve što je potrebno da se učenici iz te daleke i prijateljske zemlje kod nas što ljepše osjećaju“, kaže Milan Begović, pomoćnik direktora Školskog centra i rukovodilac Pomorske škole. „Mladi Kotorani već su svojim novim sugrađanima otvorili širom vrata sportskih, kulturnih i drugih društava. Svi su smješteni u hotelu “Slavija”. Škola se također pobrinula da dobiju staratelja, stručnjaka iz oblasti poznavanja brodskog stroja i dobrog poznavaoca engleskog jezika.

Njihova želja, a i potreba njihove zemlje

Bilježimo i riječi Željka Poljaka, koji mladim Nigerijcima drži kabinetsku nastavu našeg jezika: „Što da vam kažem? Vrlo sam zadovoljan tim djevojkama i mladićima. Marljivi su i uporni. Naravno, izgovor im je pomalo težak i tvrd, ali mnogi od njih već su sa znanjem daleko odmakli.Za one kojima ide teže imamo dopunske satove. Uz to tu su i kabineti u kojima oni mogu sami u slobodno vrijeme raditi, slušati razne snimke s našim jezikom. Trudimo se da na satovima govorimo što manje engleskim jezikom, da im naš jezik uđe što više u uši. Nakon završenog srednjeg obrazovanja mnogi od tih mladića i djevojaka nastavit će školovanje na našim visokoškolskim ustanovama. To je njihova želja, a i potreba njihove zemlje.“

Jugoslavija je već godinama zemlja koja s mnogo ljubavi pomaže drugim nesvrstanim zemljama da njihovi mladi ljudi steknu određena znanja koja će moći primijeniti za bolju budućnost i razvitak svoje zemlje. Prošlo je 26 godina otkako se u našoj zemlji na fakultet upisao prvi strani student. A od te 1952. godine do danas diplome naših srednjih i visokoškolskih ustanova dobilo je nekoliko tisuća mladića i djevojaka iz prijateljskog Burundija, Gvineje, Haitija, Somalije, Sudana, Ugande i drugih zemalja. Mnogi od tih mladih ljudi zauzeli su kasnije u svojim domovinama vrlo značajna mjesta.

S jugoslavenskom diplomom Ekonomskog fakulteta u Subotici i doktoratom iz Beograda, Ašagre Jigletu iz Etiopije zauzeo je u svojoj zemlji mjesto pomoćnika ministra industrije i trgovine. Virgilio Brandford završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu, a onda je došao za ambasadora Paname u Jugoslaviji. Mohamed Gendus iz Alžira završio je u našoj zemlji srednju školu i fakultet, a onda je postao direktor Alžirske nacionalne pomorske kompanije. Lima Gomez Antonio iz Gvineje Bisao diplomirao je na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, a po dolasku u svoju zemlju postao je vrlo brzo ministar za javne radove. I da ne nabrajamo dalje.

Za afirmaciju nesvrstane politike

Znanja stečena u našoj zemlji sigurno su im mnogo pomogla. Podaci govore da su se do sada na našim sveučilištima i u školama školovali mladići i djevojke iz stotinjak zemalja, osobito nesvrstanih i onih u razvoju. Učenici i studenti iz tih zemalja najviše su se zanimali za školovanje na medicinskim, rudarskim, veterinarskim, ekonomskim i rudarskim školama i fakultetima.

Zanimljivo je i reći nešto o tome kako učenici i studenti iz drugih zemalja dolaze na školovanje u Jugoslaviju. Prije svega dolaze kao naši stipendisti ili stipendisti svojih vlada. Dosta je onih koji u potragu za znanjem dolaze i s vlastitom željom, o svom trošku. Dolaze i preko mješovitih poduzeća, ili kao djeca naših ekonomskih emigranata. U proteklih četvrt stoljeća naša je zemlja putem razmjene studenata, kao i omogućavanjem školovanja velikom broju mladih ljudi, razvila vrlo dobru i jaku naučno­tehničku i kulturno­prosvjetnu suradnju s velikim brojem zemalja, osobito nesvrstanih i onih u razvoju, te oslobodilačkih pokreta.

Za proteklih 26 godina na osnovi programa o kulturnoj i prosvjetnoj suradnji dodijeljeno je više od 6000 stipendija za studij ili stručno usavršavanje kadrova iz više od 80 zemalja. Naravno, svemu tome valja dodati i više od 10.000 učenika i studenata koji su kod nas završili škole i fakultete o svom trošku ili uz nečiju drugu pomoć.

A sve to nisu samo koristi za Jugoslaviju i njen ugled u svijetu, već i za zemlje u razvoju, nesvrstane zemlje i oslobodilačke pokrete s kojima surađujemo. Zbog toga je i ova nova dugoročna suradnja s Nigerijom dobro došla ­ i našoj zemlji za daljnju afirmaciju nesvrstane politike i samoupravnog socijalizma, i prijateljskoj Nigeriji.

/autor: Milivoj Pašiček, Arena, ožujak 1977./ Yugopapir/

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP