Prati nas

Zdravlje

Šest ‘najstrašnijih’ ženskih bolesti

Još od vremena starih Grka, žene su bolovale od sindroma lutajuće maternice. Čak je i Hipokrat, otac suvremene medicine, opisao maternicu kao “životinju u životinji” koja se giba kroz žensko tijelo i utječe na njeno raspoloženje i zdravlje.

Objavljeno

|

nedostatak seksa kod žena, ludilo
foto: BigStock

Bizarne dijagnoze, poput ‘biciklističkog lica’, koje su liječnici nekoć tako olako pripisivali ženama, bile su samo još jedan način zauzdavanja njihove ‘hirovite prirode’. No imaginarne bolesti, koje danas promatramo s čuđenjem i određenom dozom humora, nisu bile nimalo bezazlene. Njihovo je ‘liječenje’ nerijetko ostavljalo strašne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žena, piše VoxFeminae.net.

Medicina, polje u kojem tradicionalno dominiraju muškarci, bolešću je prozvala svako žensko ponašanje koje je iskakalo iz čvrsto zadanih društvenih okvira. Kako bi im se pokazalo gdje im je mjesto izmišljene su brojne boljke čija je epidemija, srećom, bila kratkog vijeka.


Biciklističko lice

Predstavlja jednu od najšašavijih bolesti koja je poharala žensku populaciju krajem 19. stoljeća. Budući da su žene sve više koristile bicikl, liječnici su ih upozoravali da će zbog grimasa koje rade dok ga voze postati ružne. Kako bi zauzdali rastuću neovisnost žena uzrokovanu novim oruđem feminizma, bilo je nužno izmisliti boljku koja bi tome stala na kraj. Međutim to se nije dogodilo. Naprotiv, korištenje bicikla, potaklo je sufražetkinje da unesu promjene u žensku modu. Naime, odbačeni su neudobni korzeti i metalni umeci za bokove.

Bolesti koje izaziva bicikl

Bicikliranje na Novom Zelandu 1895. godine (foto: Wikimedia)

Ne sakrivajući netrpeljivost prema biciklu, liječnici su uporno govorili ženama da će patiti od glavobolje, depresije, iscrpljenosti, nesanice, lupanja srca i, naravno, ‘biciklističkog lica’. Ova teorija pala je u vodu nakon popularizacije bicikla kada su se napokon svi mogli uvjeriti da nečije ružno lice nije posljedica pedaliranja.

Lutajuća maternica

Još od vremena starih Grka, žene su bolovale od sindroma lutajuće maternice. Čak je i Hipokrat, otac suvremene medicine, opisao maternicu kao “životinju u životinji” koja se giba kroz žensko tijelo i utječe na njeno raspoloženje i zdravlje.

Životinju (maternicu) koja ‘luta’ po utrobi iz čiste dosade mogle su obuzdati česte trudnoće. Osim toga, da bi je se zadržalo na mjestu trebalo je, prema savjetu jednog bizantskog liječnika, natjerati ženu da kiše ili se dobro izvikati na nju. Do 17. stoljeća, “stručnjaci” su smatrali da se gibanje maternice moglo spriječiti nanošenjem ugodnih mirisa na genitalije. Iako je naposljetku ova bolest zastarjela, ubrzo se pojavila histerija koja je evoluirala iz teorije o lutajućoj maternici.

Histerija

Histerija ili bolest maternice uključivala je niz simptoma poput anksioznosti, nesanice, razdražljivosti, nervoze, erotskih fantazija, osjećaja težine u trbuhu, donjeg prsnog edema i vlažnosti vagine. Bolest su liječili liječnici ili primalje tako da bi masažom spolovila ‘bolesnicu’ doveli do orgazma.

Liječnici i babice su masiranjem spolovila liječili 'histeriju'

Liječnici i babice su masiranjem spolovila liječili ‘histeriju’

Zanimljivo je da je bolest uglavnom pogađala žene određene klase. Bjelkinje koje su patile od vrste histerije koja bi se danas klasificirala kao prolaps maternice ili bolest jajnika, optuživane su da ugrožavaju rasu zbog problema s plodnošću. Histeriji se može zahvaliti nastanak vibratora koji su krajem 19. stoljeća postali sastavni dio liječničke torbe, da bi naposljetku pronašli put do ranih erotskih filmova.

Emocionalna iscrpljenost

Prva lobotomija izvršena je 1936. na kućanici iz Kansasa. Walter Freeman, psihijatar koji ju je propisao, navodno je vjerovao da je „preopterećenost emocijama dovela do mentalne bolesti“ koju se moglo izliječiti jedino operativnim zahvatom, odnosno rezanjem određenih živaca u mozgu. Naravno, pacijenti su uglavnom bile žene čije je emocije trebalo dovesti u red.

Britanka Eileen Davie bolovala je od postporođajne depresije nakon rođenja drugog djeteta 1946. U BBC-jevom dokumentarcu iz 1976. suprug Sid je izjavio kako mu je rečeno da će postupak biti posve bezopasan. Međutim, njegova supruga je ostala “nepovratno oštećena”. Freeman je izveo na tisuće takvih operacija prije nego što mu je zabranjen rad. Procjenjuje se da je u SAD-u ranih 1950-ih izvršeno čak 50.000 lobotomija. U međuvremenu je zahvat postao uobičajena praksa u Švedskoj u kojoj je 63% takvih operacija provedeno na ženama.

Moraju li žene imati seks?

“Tuš za zdjelicu” (1860.), naprava kojim se u europskim lječilištima liječila histerija

Ispravanja

Premda ovu bolest danas vežemo za nesvjestice koje su hvatale žene u viktorijansko doba,u vrijeme kada je skovan termin, ona je mogla značiti bilo što, od PMS-a, preko kliničke depresije do hipohondrije. No, općenito gledajući, pod tim se pojmom podrazumijevao osjećaj tjeskobe.

Termin isparavanjenekoć je označavao „živčanu onemoćalost tijekom koje bi bolesnica imala priviđenja“. U viktorijanskom razdoblju, pa sve do 1920-ih na žene se gledalo kao na slaba i bespomoćna bića, stoga ne čudi da je bolest koja se liječila odmorom i udisanjem mirisnih soli naročito pogađala upravo ‘nježniji spol’.

Ludilo

Do 1872. u Engleskoj i Walesu, žene su činile većinu “certificiranih luđaka/inja” (što je tada bio medicinski termin) zatočenih u ludnicama. „U društvu koje je žene smatralo djetinjastima, iracionalnima te seksualno nestabilnima, i u kojem su bile lišene svake pravne i ekonomske moći, ne čudi da su liječnici po brzom postupku žene proglašavali luđakinjama“, piše Elaine Showalter u knjizi The Female Malady.

Gary Nunn, novinar The Guardiana, objašnjava da riječ “ludilo” (lunatičnost) potječe od „mjesečnog razdoblja ludila koje uzrokuju mjesečeve mijene“. Dakle, nije teško zaključiti koje je porijeklo svega toga.

/autorica: Andrea Vujnović, VoxFeminae.net/

.

Nema predaje

Genetika ili stil života – što je presudno za dug život?

Istraživanja, provedena širom svijeta, pokazala su da veći utjecaj na očekivano trajanje života u ljudi imaju različiti čimbenici okoliša (75%), dok se približno jedna četvrtina može pripisati genetičkim razlikama među pojedincima, s time da utjecaj gena nakon 60. godine života postaje snažniji.

Objavljeno

|

Što je važno za dug život?

Zasigurno poznajete nekoga tko je pušio po kutiju cigareta dnevno gotovo čitav život pa svejedno doživio duboku starost i, nasuprot tome, nekoga tko je živio gotovo asketskim životom, izbjegavao cigarete i alkohol, pazio na prehranu i redovito vježbao, pa ga je neka bolest pokosila relativno rano u životu. Takvi pojedinačni slučajevi doista postoje, no puno je više onih koji spadaju u statistiku koja je u ovom slučaju neumoljiva: budete li pazili sebe, imate daleko veće šanse doživjeti duboku starost.

O starenju, utjecaju gena na dugovječnost i tome možemo li nekako prevariti eventualne loše karte koje smo dobili naslijeđem, porazgovarali smo s doktoricom Tatjanom Škarić-Jurić, znanstvenom savjetnicom Instituta za antropologiju.


U svojem ste se radu bavili starenjem i dugovječnošću. Postoji li jednostavan odgovor na pitanje je li za dug život važnija genetika ili stil života?

Istraživanja, provedena širom svijeta, pokazala su da veći utjecaj na očekivano trajanje života u ljudi imaju različiti čimbenici okoliša (75%), dok se približno jedna četvrtina može pripisati genetičkim razlikama među pojedincima, s time da utjecaj gena nakon 60. godine života postaje snažniji. Na Institutu za antropologiju se provode holistička istraživanja u kojima se iz cjeloživotne perspektive – od kolijevke pa do duboke starosti – ispituju čimbenici koji mijenjaju rizik za razvoj kroničnih bolesti starije životne dobi te koji utječu na proces starenja.

Kako su dugovječne osobe one koje su preživjela brojne ugroze tijekom svog života (primjerice, zarazne bolesti, socijalni stres, težak fizički rad, neodgovarajuća prehrana), a koje vjerojatno imaju i veći udjel tzv. “dobrih gena”, važno je pokušati otkriti koja to obilježja ove ljude razlikuju od opće populacije kako bi se identificirala ona koja doprinose njihovom dugom životnom vijeku.

Potraga je usmjerena na genetičke i okolišne čimbenike te njihovo međudjelovanje kao i na psihološke i ponašajne crte koje najviše doprinose usporenju procesa starenja. Naime, očekuje se da će takva povoljna obilježja u većoj mjeri biti prisutna kod osoba duboke starosti, što ovu dobnu skupinu čini izvrsnim modelom za istraživanje uspješnog starenja. Nadamo se da će i naša istraživanja (koja su tek u začetku) doprinijeti spoznajama o relativnoj važnosti pojedinih navedenih karakteristika za dug i zdrav život.

Može li se utjecaj ‘loših gena’ nekako ispraviti?

U formiranju bilo kojeg fenotipa (svih vidljivih karakteristika ili osobina nekog organizma, op. mv.) pa tako i onih koji se razvijaju tijekom procesa starenja, uključujući i samu dugovječnost, geni ne djeluju sami nego uvijek je riječ o međudjelovanju genetskih i okolinskih čimbenika! Studije procesa starenja u organizmima – od kvasca do primata – istaknule su važnost glavnih metaboličkih regulatora kao što su sirtuini, zatim zaštite genomskog integriteta putem učinkovitog popravka DNK molekule, aparata obrane od oksidacijskog stresa, razine genotoksičnog stresa koji rezultira iz erodirajućih telomera, aktivacije puta tumorske supresije, robusnosti mitohondrijalne funkcije, citokinskog profila te integriteta normalnog izvanstaničnog miljea – iz čega se može vidjeti koliko je širok spektar genetičkih čimbenika koji mogu utjecati na duljinu života.

Iz ovog proizlazi da je broj mogućih genetičkih utjecaja jako velik ali je ujedno utjecaj svakog pojedinog gena relativno mali. Istraživanja na ljudima su “osumnjičila” mnoge gene kao one koji su presudni za dugovječnost, no mali broj njih je uistinu dokazao svoju relevantnosti u većem broju populacija.

Od utjecaja okoliša, važni su, dakako, različiti elementi fizičkog okoliša kao što je izloženost mutagenima (primjerice, UV svjetlo, dim duhana, kemoterapija). Međutim, treba istaknuti i značaj “društvenog okoliša”, odnosno nekih socioekonomskih i kulturnih čimbenika na koje pojedinac ne može imati velik utjecaj. Tako se danas naširoko prepoznaju i istražuju kao čimbenici koji imaju snažan utjecaj na zdravlje i duljinu života karakteristike kao što su: socioekonomski status u pojedinim fazama života, mogućnost obrazovanja, karijerni put, pozicija moći, autonomije i zadovoljstva poslom, sigurnost posla i mirovine, ali i odnos prema starosti i način života u poodmakloj dobi, posebice nakon umirovljenja.

Utjecaj “loših gena” kao i onih “dobrih gena” uvijek se odvija u interakciji s okolišem (genskim i ne-genskim). Kako od svojih neposrednih predaka (roditelji, djedovi i bake) nasljeđujemo pozamašne pakete gena, može se u šali ustvrditi da je za dug život najvažnije odabrati dugovječne pretke. Ali isto tako treba zaključno reći da načinom života do neke razine možemo modificirati ekspresiju naših gena. Naime, sve je u kombinaciji i interakciji, što se može najjednostavnije opisati kako je riječ o pitanju ˝doze˝. Dobri nam geni pomažu da možemo biti malo lagodniji u pridržavanju preporučenih pravila zdravog načina života. Taj prostor je uži kod osoba koje imaju veću dozu ˝loših gena˝, koji moraju biti savjesniji u održavanju dobrih životnih navika (kao što su to visoka razina tjelesne, mentalne, duhovne i društvene aktivnosti, dobre prehrambene navike, izbjegavanje alkohola, nikotina i drugih ovisnosti). Dakle, ta granica na kojoj će tko plaćati cijenu nezdravog načina života možda je kod različitih ljudi donekle različita, no valja istaknuti da ˝loši geni˝ nisu uistinu prepreka za ispunjen, aktivan i dug život.

Poznato je da na dugovječnost puno utječe prehrana, no kako zapravo hrana produžuje (ili skraćuje) život? Postoje li neke namirnice koje se posebno mogu izdvojiti za korisne ili štetne?

Mnogi geni koji utječu na varijacije u duljini života različitih modelnih organizama pokazali su veliku ovisnost o uvjetima okoliša, prije svega − prehrane. Eksperimenti su ukazali na povoljan učinak kalorijske restrikcije koja kod nekih modelnih organizama znatno produljuje njihovo trajanje života. No kod ljudi (kao i naših bliskih rođaka – čimpanza), rezultati nekoliko provedenih studija nisu nedvosmisleno pokazali pozitivan rezultat. Također treba istaknuti da je takav cjeloživotni režim gotovo nemoguće dosljedno primjenjivati kod ljudi, pri čemu deprivacijski stres može uzrokovati i neke nepovoljne učinke koji pak mogu voditi i skraćivanju životnog vijeka.

Međutim, eksperimenti kalorijske restrikcije na modelnim organizmima ukazali su na neke biološke mehanizme koji na staničnoj razini djeluju u smjeru pomlađivanja, što bi moglo dovesti i do produljenja života čitavog organizma. Tako su u tijeku eksperimenti kojima se intenzivno istražuje mogućnost farmakološkog “pomlađivanja” stanica (uključujući mimetike kalorijske restrikcije).

Postoje već brojni dokazi da neke tvari iz hrane doprinose takvom “pomlađivanju” stanica. Tako hrana bogata polifenolima (koji imaju antioksidativno i protuupalno djelovanje, djeluju na glikaciju i autofagiju) ima potencijal da bude korištena kao anti-ageing hrana. Polifenola ima u različitom bilju, no naročito su bogato prisutni u maslinovom ulju, grožđu i drugom bobičastom voću, orašastim plodovima, ali i kavi. Posebno velike nade se polažu u povoljan učinak pojedinih polifenola (primjerice, resveratrola kojeg ima u grožđu), no nije još u cijelosti razriješen problem njihove odgovarajuće doze i biološke dostupnosti. Također treba spomenuti i istraživanja koja se provode na već prisutnim lijekovima koji se koriste za određene bolesti, a za koje postoje inicijalni dokazi kako bi njihova primjena mogla imati i sistemsko djelovanje u usporavanju procesa starenja; primjeri su: antidijabetik metformin i lijek za osteoporozu zoledronate (koji se primjenjuje uz vitamin D i kalcij).

Nadalje, jedan od važnih regulatora ljudske fiziologije je mikrobiom (bakterijski sastav crijeva), a posebice je izraženo njegovo djelovanje na imunološki sustav. Štetne promjene u sastavu crijevnih bakterija (crijevna disbioza) povezane su s brojnim bolestima. Stoga trebamo imati na umu da na sastav crijevne flore (osim starije dobi) imaju utjecaja brojni čimbenici kao što su to upotreba antibiotika, infekcije i druge bolesti, hormonalne promjene, cirkadijalni ritam, malnutricija, ali i vrsta hrane koju konzumiramo.

I, konačno, ne treba zaboraviti na pretilost koja je glavni okidač metaboličkih abnormalnosti te dokazani čimbenik rizika za razvoj brojnih kroničnih bolesti, ali i onaj morfološki fenotip koji sputava pun opseg naših tjelesnih i društvenih aktivnosti. U zaključku se može reći da je hrana prijatelj zdravlja ako ju konzumiramo u umjerenim količinama, ako je ona raznovrsna, i po mogućnosti bogata “dobrim tvarima”. A najbolja mjera kvalitete prehrane je ona koja dovodi do toga da se u svojem tijelu osjećamo dobro, da možemo biti aktivni i pozitivni prema životu.

Kako po pitanju duljine života stoje Hrvati u odnosu na ostale narode?

Sve učestalije doživljenje duboke starosti, kao i populacijski prisutno udvostručenje očekivanog ljudskog vijeka u posljednjih 100 godina u razvijenim zemljama, najveći je uspjeh moderne civilizacije. Neka demografska predviđanja sugeriraju da će većina djece rođene nakon 2000. godine doživjeti svoj stoti rođendan.

Očekivani životni vijek (engl. life expectancy) osnovna je mjera procjene zdravlja stanovništva. On uključuje mortalitet tijekom čitavog životnog ciklusa i govori nam o prosječnoj dobi smrti u određenoj populaciji. Prema podacima EUROSTAT-a za 2017. godinu očekivano trajanje života za Hrvatsku iznosi točno 78 godina. U relaciji prema drugim državama Europske unije to ju smješta na 21. mjesto, pri čemu je prosjek EU28 država 80,9 godina, dok je očekivano trajanje života u državama Eurozone 82 godine. Od Hrvatske kraće očekivano trajanje života imaju sljedeće države (od najvećeg do najmanjeg): Poljska, Slovačka, Mađarska, Litva, Rumunjska, Latvija i Bugarska (od 77,8 g. do 74,8 g.). Veće od prosjeka očekivano trajanje života ima 20 država u rangu od najvećeg u Španjolskoj (83,4 godine) i Italiji (83,1 g.) do najnižeg u Češkoj (79,1 g.) i Estoniji (78,4 g.). U odnosu na države okruženja, dulje očekivano trajanje života od Hrvatske ima Slovenija (81,2 g.), a kraće ostale države: Crna Gora (76,6 g.), Mađarska i Sjeverna Makedonija (76 g.) i Srbija (75,6 g.), dok za Bosnu i Hercegovinu podaci nisu poznati.

Nadalje, ako se pogleda malo dulje vremensko razdoblje, trend porasta očekivanog trajanja života u Hrvatskoj je stalno uzlazan (uz minimalne varijacije u pojedinim godinama) te je primjerice u 2006. godini on iznosio 75,9 g., da bi 2017. dosegnuo navedenih 78 godina života. Iz ovih odnosa se može iščitati da je rangiranje Hrvatske prema očekivanom trajanju života, u odnosu na ostale Europske države, u cijelosti odraz stupnja njenog socioekonomskog razvoja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP