Prati nas

Mozaik

Uskrsni običaji: Od polijevanja vodom do bacanja pisanica na crkve

Uskrsni običaji razlikuju se od zemlje do zemlje, ali svima je jedno zajedničko – slavljenje ponovnog rađanja života i dolazak proljeća nakon duge i hladne zime.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako napraviti pisanice?
foto: Pexels

Jeste li već obojili pisanice? Taj stari običaj datira još iz predkršćanskih vremena kad se jaje smatralo simbolom novog života koji se rađa u proljeće. A upravo rođenje novog života, odnosno ponovni dolazak proljeća nakon duge zime, slavi se i obilježava diljem svijeta.

U Njemačkoj tako obojana jaja vješaju na grane drveća. Pisanice i čokoladne figurice također se skrivaju po vrtovima i dvorištima a najmlađi se zabavljaju tražeći ih. Taj su običaj preuzeli i Amerikanci koji redovito organiziraju lov na pisanice – roditelji ili rodbina skriju pisanice u kući ili dvorištu/vrtu, a potom ih djeca traže. Brojne obitelji odlaze na nedjeljnu uskrsnu misu ujutro, a održavaju se i uskrsne parade.


I dok Njemačkoj skrivaju jaja, u Irskoj zakopavaju haringe. Taj običaj označava kraj posta jer su haring bile glavno jelo tijekom korizme. Zakopavanje haringi označava kraj posta i početak ponovnog uživanja u mesu i mesnim delicijama.

Poljskoj se posti sve do uskršnje mise, tada se blagoslovi i isprazni košarica puna hrane. U nekim dijelovima Poljske postoji i običaj polijevanja vodom za sreću na uskrsni ponedjeljak. U Francuskoj se tri dana prije Uskrsa ne oglašavaju crkvena zvona, a kad se ona ponovno začuju, ljudi se izgrle i izljube i čestitaju si Uskrs. Djeca se igraju pisanicama bacajući ih u zrak i ponovno hvatajući. U glavnom gradu Češke – Pragu, na tržnicama i u nekim trgovinama, redovito se prodaju ručno obojana i ukrašena uskršnja jaja. Po želji, na pisanici će biti napisano i vaše ime.

Kako se slavi Uskrs u svijetu?

foto: BigStock

U Bugarskoj najstarija žena u obitelji prvom crveno obojenom pisanicom po licu za zdravlje i snagu pomiluje svako dijete u obitelji, a ljudi nakon mise bacaju svoje pisanice na zid crkve. U Rumunjskoj se prije Uskrsa tradicionalno čiste kuće i dvorišta te nabavlja nova odjeća.

Finskoj postoji neobičan običaj da se djecu na Uskrs, za sreću, lagano udara po leđima svežnjem brezovih grančica. Od tog običaja nastala je i izreka ‘dobiti batina kao na Uskrs’, što znači da je netko nedovoljno ili ‘tek tako’ kažnjen. U Finskoj također djeca izlaze na ulice i svim mogućim sredstvima proizvode buku kako bi najavili kraj korizmenoj tišini. I u Velikoj Britaniji običaj je lagano se tući tek propupalim cica-macama što, navodno, donosi sreću, a u Škotskoj za Uskrs postoji običaj na brežuljcima paliti uskrsnu vatru.

Austriji postji običaj na visoke drvene stupove postavljati velike vijence od zelenila ukrašenih jabukama, narančama i raznobojnim vrpcama. To je takozvano ‘maibaum’, ‘majsko drvo’ ili kod nas ‘majpan’. U Švedskoj pak sve su pisanice žute boje što i nije čudno jer tamo ih donose pilići, a ne zečevi. Također, kuće se ukrašavaju brezovim grančicama i ukrasima od perja.

U Švicarskoj si ljudi uz čestitanje poklanjaju uskršnju golubicu, “Paloma di Pasqua”, kolač sa sušenim voćem. U Bernu pak vlada običaj Eiertutscha, odnosno na Uskrs se ljudi svih generacija skupljaju na starom gradskom trgu i međusobno gađaju pisanicama.

Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć. U Španjolskoj plutaju splavi s ukrašenim figurama iz koje predstavljaju likove iz biblijske priče o Kristovu uskrsnuću. Održavaju procesije u kojima sudjeluju muškarci kostimirani u kosture, a na uskršnju misu, na blagoslov, mladići donose obične palmine grančice, a djevojke one ukrašene slasticama.

U glavnom gradu Filipina, Manili u uskršnje obrede spada i samokažnjavanje. Navodno ta tradicija potječe još drevnih vjera i obreda i nije rijetkost da se ljudi bičuju sve do krvi. Pristaju i da ih se prikuca na križ kako bi se pokajali za svoje grijehe. Iako to ljudi čine u ime vjere, službena Crkva odbija takve oblike samokažnjavanja.

Uskršnji tjedan – Semana Santa – u Nikaragvi nitko ne radi i odlazi se na more. Oni koji ipak ostaju sudjeluju u procesijama, a djeca se redovito kostimiraju. Baš kao i u drugim zemljama Latinske Amerike, često se tu miješaju kršćanski i tradicije indogenog stanovništva.

Svečano obučeni, s križem u ruci ili na ramenu, ljudi u Venezueli slave Uskrs na ulicama. U Velikom tjednu na blagdanski stol obavezno dolazi riža s kokosovim mlijekom i riblja juha. Usprkos opuštenoj atmosferi, u glavnom gradu Venezuele uvijek iznova u ovim danima dolazi do krvavih obračuna.

U inače živom Paragvaju, na Veliki četvrtak i petak vlada tišina. Tradicija su procesije, melankolična glazba i igrokazi raspeća. Sudionici igrokaza se trude patnje i raspinjanje Krista prikazati na što vjerodostojniji način.

U Australiji zaručnici na Uskrs odlaze na obližnji potok ili rijeku kako bi zagrabili tekuću vodu i sačuvali je do dana vjenčanja na kojem će se njome međusobno poškropiti za sreću u braku.

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP