Prati nas

Vijesti

BEZ NAJAVE: Uvedena doplata za više od stotinu lijekova

Sumamed, Klavocin, Controloc, Glucophage, Claritine i Normabel samo su neki od 111 lijekova koji su skinuti s besplatne liste. Ljudi su iznenađeni i nezadovoljni, jer ih nitko o promjenama nije obavijestio pa u ljekarne dolaze bez potrebnog novca.

Objavljeno

|

Koji se lijekovi plaćaju?
foto: BigStock

Čak 111 pakiranja lijekova s Osnovne liste HZZO-a prešlo je na Dopunsku, što znači da zdravstveni osiguranici za njih moraju nadoplatiti određeni iznos. Te su promjene zaživjele jučer, a građani, koji u pravilu za njih nisu ni znali, dočekali su ih s neodobravanjem, zbog čega je jučer u liječničkim ordinacijama i ljekarnama, kako javlja Slobodna Dalmacija, bilo i teških riječi.

“Ljudi su iznenađeni i nezadovoljni. Dosta njih došlo je i nepripremljeno, bez novaca, jer su do sada iste lijekove dobijali besplatno, pa smo ih jučer nekima izdavali na dug. A ovakve česte promjene lista lijekova ne odgovaraju ni nama farmaceutima, jer umjesto da savjetujemo građane mi vrijeme trošimo samo na informiranje koji se lijek koliko nadoplaćuje”, komentirali su jučer u jednoj splitskoj ljekarni.


Osiguranici mogu i dalje besplatno dobiti odgovarajući lijek, takozvani generik. To su generičke i kliničke paralele, istog sastava i istog djelovanja. (HZZO)

Među lijekovima koji se od jučer nadoplaćuju ističemo antibiotik Sumamed, čije pakiranje 3×500 miligrama građani moraju nadoplatiti 25,53 kune, zatim antibiotik Klavocin (14×1 gram) koji se plaća 17,42 kune, te Controloc za želudac od 20 miligrama za kojeg valja platiti dodatnih 17,42 kune. Također, na Dopunsku listu prešao je i lijek Glucophage za dijabetičare kod kojeg nadoplata za pakiranje 30×850 miligrama iznosi 2,52 kune, zatim Claritine od 10 miligrama koji se uzima kod alergija, a kojeg od jučer treba plaćati 9,66 kuna, te anksiolitik i sedativ Normabel, čije pakiranje od 5 miligrama građani moraju plaćati 2,10 kuna.

Umjesto originala, besplatni su generici

Sve to promjene, slažu se i građani i farmaceuti i liječnici, na snagu su stupile utiho, dok iz HZZO-a poručuju kako za sve lijekove koji su prešli na Dopunsku listu na Osnovnoj postoje generičke i kliničke paralele, istog sastava i istog djelovanja. To znači, ističu, da osiguranici mogu i dalje besplatno dobiti odgovarajući lijek. Iz HZZO-a objašnjavaju kako je do promjena došlo nakon završetka Javnog nadmetanja za utvrđivanje cijena lijekova, koji je proveden u skladu s Pravilnikom o mjerilima i načinu za određivanje cijena lijekova na veliko, kojim je strogo propisano da se na Dopunsku listu prebacuju lijekovi za koje ponuđač ne uskladi cijenu s ponuđenom na Javnom nadmetanju.

Sve uštede ostvarene ovim nadmetanjem koristit će se za dodavanje novih lijekova na listu, te povećanje prava pacijenata u smislu širenja indikacija koje pokriva HZZO, poručuju u državnoj kući zdravstvenog osiguranja, prenosi Slobodna.

.

Vijesti

Kako smo došli do toga da cijeli život radimo kako bismo primali sitniš od mirovine?

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika.

Objavljeno

|

Autor

Zašto su ljudi siromašni?

Zbog starenja čitavog stanovništva će i bogatim zemljama sve teže biti financirati mirovine. U siromašnijim zemljama je tu problem i masovni odlazak mladih u inozemstvo. Mirovine su već malene, a tako će biti još manje, analizira Anđelko Šubić za Deutsche Welle.

Nekad je bilo sjajno

Pred kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je čitav mirovinski sustav pucao od zdravlja: bilo je nešto preko dva milijuna zaposlenih i tek nešto preko 500 tisuća umirovljenika. Od nekadašnjih maltene 4:1 danas je odnos i po službenim statistika HZMO (siječanj 2020.) da na pet zaposlenih dolaze četiri umirovljenika (1,25:1). Već i po tome je Hrvatska negdje na dnu ljestvice među zemljama Europske unije, ali u drugim državama regije je još gore: mediji Crne Gore javljaju kako se tamo odnos zaposlenih i umirovljenika već približava na 1:1.


Nema uopće smisla raspravljati koji bi omjer bio optimalan: što je veći broj umirovljenika koji otpada na svakog zaposlenog znači da će i mirovine biti manje. A kad su i prosječni prihodi maleni, onda to znači i da će čitavi stariji naraštaji biti katapultirani u siromaštvo.

Starci koji prosjače na ulici su i bili razlog da su mnoge zemlje Europe još u 19. stoljeću počele uspostavljati nekakve mirovinske sustave. Elementarni sustavi skrbi za stare i nemoćne su postojali i ranije, osobito unutar zanatskih cehova pojedinih gradova. Zapravo još uvijek se i u Njemačkoj mogu naći zvanja koja imaju i svoju posebni, dodatni sustav skrbi za starost, ali takvih je sve manje.

Jugoslavija, 1972.

Mirovina nije štednja, mladi pomažu starima

Osnovno načelo najveće većine današnjih nacionalnih mirovinskih sustava počiva na “generacijskoj solidarnosti”. U velikoj krizi u dvadesetim godinama prošlog stoljeća je i u Njemačkoj novac za mirovinu, koji se “stavljao na stranu”, doslovce otišao u vjetar i zapravo je SAD pod Rooseveltom prvi svoj mirovinski sustav reformirao tako da se novac koji stiže od trenutno zaposlenih uglavnom odmah dijeli onima koji su mirovini. Logika je jasna: gospodarstvo raste, raste i broj stanovnika tako da će buduće generacije lako moći plaćati mirovine onih koji sad uplaćuju u mirovinski fond.

I Njemačka je u svojoj reformi mirovinskog sustava 1957. uvela takvo načelo – naravno, tu je i dalje bio potreban “drugi stup”: potpora države. Desetljećima je to odlično funkcioniralo – dok je u obiteljima doista i bilo mnogo djece. Ali osim što je demografija ugrozila tu logiku “generacijske solidarnosti”, ne tako imućne zemlje su pogođene i odlaskom radne snage.

Kako procjenjuje predsjednik Europske banke za obnovu i razvoj Suma Chakarbarti za postaju RTS, već oko šest milijuna građana Balkana živi u inozemstvu – gotovo trećina tamošnjeg stanovništva. U izrazito siromašnim zemljama kao što je Moldavija doznake njenih stanovnika iz inozemstva su jedan od najvećih izvora prihoda čitave države, ali to je slaba utjeha. Jer kad iz jedne Bosne i Hercegovine, prema podacima Eurostata, samo u 2018. godini ode oko 53.500 ljudi, iz malenog Kosova 34.500 ili iz Srbije 51.000, onda je to težak udarac i za tamošnje gospodarstvo.

Jugoslavija, 1972.

Koliki je to gubitak?

Kratkoročno – i kako na primjer tvrdi direktor bosanskohercegovačkog Zavoda za mirovinsko-invalidsko osiguranje Federacije Zijad Krnjić, je tamošnji mirovinski sustav “potpuno stabilan” i “nema nikakvog govora” o njegovoj ugroženosti, izjavio je za list Avaz. Dopušta mogućnost da odlazak mladih “može imati utjecaja na neki duži period”, ali od početka 2020. tamošnjim umirovljenicima stiže čak i povišica mirovina.

No već u dogledno vrijeme takav odlazak je barem dvostruki ekonomski gubitak. Prvi je trošak kojeg je svaka ta država dala za obrazovanje tih osoba: nečija sveučilišna diploma čitavo društvo lako može koštati i pedesetak tisuća eura – diploma liječnika još i više. A od te investicije sad korist ima neka druga država i to sve do te mjere da neke imućne zemlje čak namjerno obrazuju manje liječnika jer računaju s došljacima.

Drugi ekonomski gubitak je još gori: odlaze mladi, obrazovani i prije svega poduzetni ljudi jer nikad nije lako odlučiti se na odlazak iz domovine. Upravo to poduzetništvo je jedina šansa za te siromašnije zemlje da se u perspektivi ne pretvore u države loše plaćenih “konobara i čistačica” za turiste.

Mnogi ionako ne bi plaćali mirovinsko…

Utoliko je čak i pad stope nezaposlenosti koji bilježe gotovo sve zemlje regije tek umjereno dobra vijest. Ne tako malim dijelom je za taj pad zaslužan odlazak u inozemstvo, a to će onda neminovno imati posljedica i na mirovinski sustav, ali i na sustav zdravstvene skrbi. Jer oni koji bi mogli dobro zarađivati više nisu u domovini.

Ipak, čak i taj odlazak u inozemstvo je zapravo tek dio još većeg problema: osobito kad je riječ o zabrinjavajućoj nezaposlenosti mladih, ti podaci obično nisu posve točni. Prije svega mladima se daje posao djelomično ili u cijelosti “na crno” i s isplatom “na ruke”. U regiji nisu osobita iznimka ni tvrtke koje čak i ako radnicima isplaćuju plaće, “zaboravljaju” plaćati doprinose – makar su uvedene i drakonske kazne za takve slučajeve.

Izbjegavanje porezne obveze će se rado pokušati izvesti i u urednijim državama. A u državama gdje su građani duboko uvjereni kako “oni tamo gore” taj novac baš nikad neće potrošiti na dobrobit zajednice je “plaćanje na crno” i takva utaja neminovno i maltene nacionalni sport. Dakle nipošto ne znači da bi svi oni koji su otišli plaćali u zajedničku blagajnu.

Jugoslavija, 1972.

Kako skupiti novac za mirovine?

Kako da onda uopće mirovine postanu veće? I u Hrvatskoj je prosječna mirovina 2.500 kuna, a preko 160 tisuća umirovljenika je suočeno s nemogućom misijom: preživjeti s mirovinom manjom od 1.000 kuna?

U drugim državama regije je u pravilu još gore i teško je reći kako bi se to moglo popraviti. Takozvani “treći stup” – koji se zapravo svodi na ulaganje i računa na dividende, obzirom na postojeću nultu eskontnu stopu Europske središnje banke tek iznimno može jamčiti značajniju dobit. A tu mogu stvari poći i žestoko krivim putem: u SAD-u je takav način ulaganja uobičajena praksa i mirovinski fondovi su jedni od najznačajnijih investitora u zemlji. Ali i najveći mirovinski sustav te zemlje California Public Employees‘ Retirement System (CalPERS) je trenutno u dubokim novčanim nevoljama.

Na koncu se i prečesto sve svodi na to da država mora otvoriti svoju blagajnu kako bi pomogla i onima koji su čitav svoj radni vijek radili i zarađivali, ali koji u starosti jedva mogu živjeti od mirovine. Ali kao što se isto pokazalo, u njenu pomoć se ne treba previše pouzdati jer će tako neminovno zapasti u deficit. Pogotovo ako se ta država obavezala na financijsku disciplinu kakvu propisuje uvođenje zajedničke valute euro -onda se i umirovljenicima crno piše.

Imutak, ali ne i novac…

U Grčkoj (nije mnogo drugačije bilo ni u Španjolskoj ili Portugalu), mada i tamo političari znaju “trik” sitnim poklonima umirovljenicima navesti ih da glasuju za njih, je već u prvim mjerama štednje žrtvom postala i državna potpora za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Prosvjedi umirovljenika su bili brojni i žestoki jer nije bilo malo obitelji gdje su i nezaposlena djeca i unuci živjeli od te mirovine.

Kako onda u zemljama s nižim BDP-om osigurati pristojnu mirovinu već i sadašnjim, da ne spominjemo buduće naraštaje? Situacija je zapravo apsurdna: baš zbog sve manjeg nataliteta se u mnogim obiteljima pojavljuje “obrnuta piramida”: mnogo starije rodbine i malo djece – koja će jednog dana i naslijediti čitav taj imutak. No tek iznimno će to biti i likvidan imutak od kojeg će se moći plaćati računi i odlaziti u trgovinu. Kako onda ipak pristojno živjeti u starosti? To nije problem koji će se riješiti tek potezom nečijeg pera, zaključuje DW.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP