Je li moguće pomoći prijatelju alkoholičaru?

Kako pomoći nekome tko se bori s ovisnošću? Ti ljudi itekako znaju da ih njihova ovisnost ubija, pa opet ne prestaju s time. Možemo li mi nešto napraviti? No, što napraviti? Hoće li naša intervencija popraviti ili samo pogoršati čitavu stvar? O vlastitom iskustvu za portal BetterAfter50 piše Paul Kandarian.

Svi donosimo odluke svaki dan. Neke dobre. Neke loše. Neke lagane. Neke teške. A neke stvarno tužne. Prije nekoliko mjeseci zvao me stari prijatelj s kojim se nisam čuo godinama. Radili smo zajedno kao stjuardi za vrijeme sedamdesetih. To je bilo vrijeme mladenačke ludosti ispunjeno alkoholom i drogama a mi smo bili nesvjesni štete koju bi nam takav životni stil mogao donijeti i prepuštali se bezbrižnim vjetrovima i atmosferi ispunjenoj oblacima dima od trave.

Kad god smo se družili, prepričavali smo mnoge priče iz starih dana i ispunjavali praznine u sjećanju tako što smo uljepšavali stvarnost, kao što već biva sa sjećanjima na prošle dane. Ja sam davno prerastao te dane, ne toliko svojim izborom koliko promjenom životnih okolnosti. Oženio sam se, dobio djecu. Gotovo instinktivno sam zaboravio na takav djetinji način života.

S druge strane, moj prijatelj nije. Dugi niz godina imao je probleme s alkoholom, gubio je poslove, razveo se od žene, izdržavao je teška vremena sa svojom djecom. Izgubio je prijatelje, uključujući mene. Kad bih vidio njegov broj, nisam se javljao na telefon. Obično nije ostavljao poruke, ali kad bi to učinio, izvlačio bi mamurna sjećanja iz naše prošlosti, bez obzira na doba dana, pun tužnog smijeha.

Ovaj put je zvao i javio sam se. Bio je pijan i zvučao kao da ima sto godina. A ima 64. Svega je tri godine stariji od mene. Imao je moždani udar, rekao mi je, i sada hoda uz pomoć hodalice, a ponekad i u kolicima. Vezan je uz kuću i nije sposoban voziti. Njegov sin je s njim i brine za njega. Živi od socijalne pomoći. Sve je to, priznao je, od pića. Od pića koje nema namjeru ostaviti, unatoč tome što se svakim novim gutljajem polako ali sigurno ubija.

Što sam mogao reći a da on nije čuo prije? Nikad nismo bili blagi jedan prema drugom i nemilosrdno smo se provocirali radi zabave, kako to već muškarci znaju raditi. Stoga nisam bio blag prema njemu ni ovaj put.

“To će te ubiti, idiote”, rekao sam mu.

“Znam”, uzdahnuo je.

‘Pametniji si od te bolesti’, pokušao sam. Pokušao sam isprovocirati osjećaj krivice spominjući njegovu djecu i unuke koji bi ga htjeli imati uz sebe trijeznog i dugovječnog. Nisam mu rekao ništa što svaki alkoholičar nije čuo milijun puta. Postoje opcije za liječenje. Postoji izlaz iz toga ako to želi. Ali on to ne želi.

“To je moj izbor”, rekao je.

Kad bi svatko od nas mogao utjecati na to da njegovi bližnji donesu razumne odluke, sve bi bilo lako. Ali donošenje odluka za sebe je često najteža stvar, čak i kad uključuje napuštanje ubojitog stila života. Postoji izreka koju sam davno čuo koja kaže da je učiniti pravu stvar lagano. Problem je u tome što je teško razlučiti koja je to prava stvar.

On zna da bi ostavljanje alkohola bila prava stvar za njega. I odbija to učiniti. A ja ne mogu dokučiti zašto više voli gledati dno čaše u kojoj se utapa, tražeći nadu za koju zna da je nema. Meni je lako govoriti da ne bih napravio njegove greške jer nisam u njegovoj situaciji. Ne nalazim se u njegovoj koži, tom tužnom prostoru u kojem on tako živi desetljećima. To je njegov dom kojeg je sam odabrao iznad svega i svih ostalih.

I umrijet će tako. Ne sumnjam u to. Niti on. Nikakvo nagovaranje, blago ili strogo, neće promijeniti njegovo mišljenje. To ovisi o njemu, kao i kod svih ostalih ovisnika. I srce mi se slama dok ga gledam kako se ubija. Kad bi umirao od raka, ovi pozivi bi bili lakši i javljao bi mu se svaki put. Pričali bi, smijali bi se, plakali bi, prisjećali bi se.

A kada zove i ipak se odlučim javiti, mogu samo slušati i davati savjete koje on neće prihvatiti i biti ljut i tužan i podržati ga i biti grub i zbunjen i bespomoćan i mrziti to što je učinio sebi jer se volim sjećati našeg prijateljstva prije nego što je uništio svoje zdravlje.

Sumnjam da ću mu se više javljati na telefon. U životu svi donosimo odluke i biramo. Negovi izbori doveli su ga do toga da je protratio svoj život. A moji izbori spašavaju moje duševno zdravlje.