Radojka Šverko: Radije snimam ništa, nego bilo što!

Festivalskom pobjedom na karipskom otoku Curacao, Radojka Šverko samo je potvrdila svoju nesumnjivu popularnost u Latinskoj Americi, koja se njezinu stasu i glasu divi više negoli naša domaća javnost. Zašto? Slava je magnet kojemu se malo tko odupire. Domovina je nasušna potreba. Mora da je zato pravo prokletstvo biti slavan i slavljen na jednoj polovici zemaljske kugle, a živjeti i raditi na drugoj. Radojki Šverko zapravo uopće ne treba zavidjeti na mjestu koje je zauzela u sredini tog sudbonosnog procijepa, mada je ne treba ni žaliti jer je to njezin izbor o kojem opet negdje na sredini, ovaj put u avionu, iznad Atlantika često razmišlja, pisao je daleke 1987. zagrebački Studio.

Treba li se vratiti?

Vraćala se uvijek, barem dosad, s mnogobrojnim međunarodnim priznajima i nagradama o kojima mnogi naši pjevači mogu samo sanjati, mada je znala da je tu ne čekaju uvijek raširenih ruku.

Fama o uspjesima pojedinih naših pjevača s onu stranu granice, nerijetko se pokazala prenapuhanom, katkad čak i izmišljenom, pa je pisac ovih redaka osobno bio svjedok velike popularnosti koju Radojka, poznatija u Latinskoj Americi kao Radoyka, uživa u tom dijelu svijeta. Dogodilo se to prije nekoliko dana na karipskom otoku Curacao (Nizozemski Antili), na tamošnjem prvom međunarodnom pjevačkom festivalu Curacao International Song Festival, popularno zvanom Curinfest 1987.

Još prije nego što je festival počeo, prije nego što je Radojka i otvorila usta, sam je njezin dolazak izazvao neopisivu strku i znatiželjku sveukupne sedme sile novinara, štampe, radija i televizije, ali i mnogobrojnih pjevača koji su Radojku slušali, za nju znali, ali je nisu upoznali, pa su požurili da joj pruže ruku, zatraže autogram ili jednostavno upoznaju ženu koja, mada živi toliko daleko od Kariba i Latinske Amerike, ima svoje ime među milijunima tamošnjih stanovnika, svakodnevno drogiranih glazbom bez koje jednostavno ne mogu živjeti. Tečno govoreći četiri jezika – engleski, talijanski, španjolski i ruski, Radojka se, elegantna kao što to ona znade biti, suvereno i s neizbježnom dozom samosvijesti, mada ne pretjeranom, sjajno snalazila u kotlu javne pažnje, predstavljajući i sebe i svoju zemlju na najbolji mogući način.

Na Curinfestu je sudjelovalo osamnaest zemalja s tri kontinenta, trideset i četiri pjevača i isto toliko pjesama, mnogobrojni ugledni gosti (članovi žirija) kao što su Anne Lennon – producent i menedžer međunarodnog irskog festivala Cavan, Linda Perry – potpredsjednica Lorimar Telepictures, Felipe de La Rosa – organizator festivala u San Antoniu, Fiesta de la Noche (Texas), Lisa Zheeto novinarka poznatog američkog časopisa Billboard i Susan Lamb, urednica i jedna od voditeljica vašingtonskog J.F.K. Kennedy Center.

Radojka je skladbom Sleep well, my love skladatelja Alfija Kabilja osvojila čak dvije vrijedne nagrade: prvu u kategoriji najbolje pjesme (dakle, za pravu pjesmu pobjednicu festivala) i drugu nagradu u kategoriji najboljeg interpreta.

S obzirom da je i Studio imao svoga predstavnika na Curinfestu, taj otok, njegove ljude, kulturu i politiku, kao i festival uopće, predstavit ćemo u idućem broju posebnim napisom i reportažom u boji, a u ovome porazgovarati s Radojkom Šverko koju već za nekoliko dana čeka Krapinski festival.

Slabost koja me je pratila cijelog života

Kako da objasnimo tu veliku popularnost u Latinskoj Americi, a relativno skromniju u Jugoslaviji?

Ni sama to točno ne znam. Zapravo sam se već navikla na te razlike, živim s njima već dvadeset godina, još od trenutka kada sam krenula u bijeli svijet. Prvi sam put nastupila na međunarodnom festivalu s Alfijem Kabiljom 1969. na Kanarskim ostrvima. I tada, i kasnije kada bih odlazila u inozemstvo, i sama sam se pitala zašto sam toliko privukla pozornost tamošnje javnosti, televizijskih kuća i kompanija, radio-stanica i diskografa.

A opet, tome se ne treba čuditi. Ljudi koji će ovo pročitati, znaju kakvo je stanje u nas, kakvi su afiniteti šireg dijela publike, te kako ja osobno djelujem. Nikad me nije bilo previše, nikada nisam visoko ili daleko odskočila, nikada nisam nikome smetala, čak nisam ni zarađivala sume o kojima bi trebalo pisati priče, pa mi se ne bi trebalo ni zavidjeti. Sve me to nije smetalo, nisam to doživljavala kao neuspjeh u Jugoslaviji. S pojedinim prekidima, ipak sam neprestano putovala, doživljavala lijepe trenutke, zarađivala vrijedne nagrade i zauzimala visok plasman, a to mi je bilo dovoljno, kao hrana. Uvijek među prvima.

Čak ne znam jesam li ovdje zapostavljena vlastitom ili tuđom krivicom, jer s koje god strane gledate, uvijek postoji razložno objašnjenje…

Ipak, razbistrimo to do kraja. Nije li možda i vaš stas, a ne samo glas, uslovio popularnost u Latinskoj Americi?

Rekla bih da je tako. Činjenica je da sam na sve festivale u tom dijelu svijeta, mahom na španjolskom govornom području, isprva dolazila bez posebnih pompi i najavljivanja, ljudi nisu imali pojma o tome kako izgledam, znali su samo moj glas. I uvijek su moji nastupi na sceni urodili posebnim divljenjem i tipu žene kakva sam, a ne samo glasu i pjesmi. Što ćete, sudbina.

Mnogo latinoameričkih festivala i mnogo nagrada. Da se prisjetimo najvažnijih?

Krenimo od Rio De Janeira 1970. kada sam također pjevala skladbu Alfija Kabilja, kada sam bila proglašena prvom, a sekundu kasnije – iz svakojakih pa i političkih razloga – drugom. Tada sam ipak dobila specijalnu nagradu, Zlatnog leoparda Janis Joplin. Kuhinja svih vrsta na festivalima uvijek ima. Kao moralni pobjednik tog festivala, bila sam pozvana u Rio i 1971, pjevajući kompoziciju Zdenka Runjića The World Is Mine. Opet sam bila među prvima, nedugo zatim osvojila sam prvo mjesto i u Puerto Ricu, radila sam i snimala u Caracasu, Buenos Airesu…

Zašto onda niste ostali tamo?

Ponude su bile vrlo konkretne, bili su već pripremljeni ugovori producenata i impresarija, ali kada je taj čin trebalo zaključiti i mojim potpisom, osjetila sam slabost. Slabost koja me je pratila cijelog života. Uvijek kada sam trebala donositi važnu odluku, osjećala sam se prilično nejakom, nesposobnom da krenem, osjećala sam strah, silnu potrebu da se vratim obitelji i zagrlim svoje dijete. I inače, na tim sam putovanjima, mada okružena beskrajnom pažnjom domaćina i javnosti, često osjećala užasnu samoću. Nisu pomagali ni komplimenti koji gode svakoj ženi i svakom muškarcu, nije pomagalo ništa. Uvijek taj neodređeni strah. Pa i sada, u Curacaou. Trebala sam ostati još tjedan dana za potrebe televizije, ali sam se ipak vratila kući, u društvu ljudi koje ipak poznajem, jer bih to nerado iskusila sama. Još ispitujem svoje mogućnosti

Koliko bi ostanak u Latinskoj Americi bio promijenio vaš život?

U mnogočemu i po mnogočemu, zarade da i ne spominjem. Sigurna sam da bih uspjela. Kad konačno odlučim da u nešto krenem, činim to cijelim bićem, svekolikim svojim potencijalom, strašću… Da sam ostala! Ipak, u tom poslu nema kraja, uvijek se rađa nešto novo, tko zna.

Nije to bila samo Latinska Amerika?

Mnogo zemalja u svijetu – od latinoameričkih do Španjolske, Italije, Francuske, Malte, Grčke, Japana i Južne Koreje. U Tokiju sam bila čak dva puta i osvojila nagradu kao najbolji interpret, a u Seulu drugo mjesto i nagradu za najboljeg interpreta. Čudno je to s nagradama. Naime, ja nisam kolekcionar nagrada, a s obzirom da sam se često u životu selila samo s kovčezima u rukama, te vrlo često mijenjala stanove i podneblja, mnogo se toga zagubilo, nešto polomilo ili ostalo u tuđim stanovima, pa uopće nemam pravog pregleda o svim dosad dobivenim priznanjima i nagradama. Nešto mi je trofeja ipak ostalo, onih najvrednijih jer su od zlata, te osobito onih najdražih. Najviše je ostalo u sjećanju.

Jedna ste od rijetkih domaćih pjevačica koja se nije držala samo mikrofona nego se okušala i u glumi…

Bez obzira na sve, moram to naglasiti, ipak je najvrednije to što mi se dogodilo ili događa tu. Ne mogu biti nezadovoljna, mada mogu prigovoriti. Mnogo sam ja ovdje postigla, osobito ako se uzme u obzir da sam desetak godina provela u kazalištu, da se već punih dvadeset godina neprestano izgrađujem, istražujem. Nedavno izvedeni koncerti sakralne glazbe u sklopu Mare Nostruma dokazuju da ni sada nisam stala, da još ispitujem svoje mogućnosti. Kazališno iskustvo posebno mi je mnogo značilo. Jana iz Gubec Bega, Nera iz Gričke vještice, Karolina iz Karoline riječke i Fantin u Jadnicima… Nikada nisam ni pomišljala da ću se ikada pojaviti na kazališnoj sceni! Sve je zasluga isključivo Vlade Štefančića i njegovih čula – vjerovanja da mogu to što sam konačno i uspjela.

Potvrdili su to i publika i kritika, te više od dvije stotine predstava u kazalištu Komedija.

Šteta je što se u tom smjeru nisam mogla dalje razvijati, što je suradnja prekinuta, što je Komedija zapala u mnoge teškoće, programske i financijske. Sve sam te godine u Komediji djelovala kao honorarac, vanjski suradnik, za više nego bijedne honorare, ali sam istrajala jer sam željela zaokružiti taj dio svoje djelatnosti. Bilo je to vrijeme u kojem sam sebe doživljavala na osobit način. Osjećala sam kako sazrijevam, trudila sam se da se izrazim glumom i pjevanjem potpunije nego što sam to činila pred koncertnim mikrofonom. Dakako, svjesna sam vremena koje prolazi, svojih trideset i devet godina, kao i činjenice da danas više i ne bih mogla tumačiti neke od uloga devetnaestogodišnjakinja… Mada, u kazalištu je sve moguće.

Jugoton ne pokazuje za mene nikakvo zanimanje

Koliko nam je poznato, sedam godina niste snimili ni jednu ploču. Zašto?

U prvom redu zato što sam, ipak, svojim djelovanjem i repertoarom pripadala miljeu koji nije od posebnog značenja diskografskom tržištu. Jednom riječju, ja sam u biti – nekomercijalna, pa što god to značilo. Bilo je pokušaja da snimim ploču, prijedloga da se povinujem trenutnim zakonima tržišta, tj. da bez obzira na svoje glasovne mogućnosti i opredjeljenja, te osobno doživljavanje glazbe – snimim nekakve jednostavne pjesmice prihvatljive svačijem uhu. Nisam pristala na takva nagovaranja, mada mi je teško palo što toliko dugo nemam ploču iza sebe s kojom ću i dalje moći raditi u svijetu, predstavljati se, podijeliti je zainteresiranima. Radije sam snimila ništa nego bilo što. Dosad, inače, imam iza sebe tri LP-ja koja na tržištu nisu naišla gotovo ni na kakav odjek jer iza sebe nisu imali razrađeni plan plasiranja na tržištu, reklamu, iza njih nitko nije stajao, mada bi to bilo logično. Privilegiju distribuiranja ploča na tržištu, posebne vrste, imaju pojedinci iza kojih stoje jedna ili više osoba, dobri producenti uzvišenijeg statusa u Jugotonu…

Znam kako se radi, ali vjerujte, ne želim ulaziti u politiku bilo koje diskografske kuće, pa čak ni Jugotona kojeg smatram svojom kućom, ako ništa drugo ono zato što živim i djelujem u ovom gradu. Iz osobnog iskustva znam da sam s Jugotonom doživjela i lijepih dana, osobito kada je njegov direktor bio Slavko Kopun; nalazilo se tada dobre volje da snimim ploču, da ne odlazim u svijet praznih ruku, da se kompletno predstavim na međunarodnim festivalima. Njegovim odlaskom, takva je praksa utihnula, pa Jugoton već dugo godina ne pokazuje za mene nikakvo zanimanje. Osim, toga, vjerojatno je to njihov način poslovanja – opredjeljenje da djeluju samo u Jugoslaviji a da se vani uopće ne pojavljuju.

Naši pjevači već snimaju pjesme na talijanskom i francuskom, a inače se ne može reći da nam eter ne vrvi zapadnom glazbom. Postoji li mogućnost da neki naš diskograf snimi npr. vaših dvanaestak najuvjerljivijih međunarodnih numera, koje ste sve izvodili na engleskom?

Nisam to nikome predlagala, mada sam se bavila tom mišlju. Djelić te ideje realizirala je produkcija Televizije Ljubljana koja mi je prije nekoliko godina stavila na raspolaganje svoj veliki orkestar i najbolje dirigente da snimim ploču kojom ću se bolje predstaviti svijetu, djelomično na engleskom. Takva mi je prezentacija mnogo pomogla. Dakako, mogla bih ja danas o vlastitom trošku organizirati orkestar, glazbenika i studio, te snimiti ploču s kojom ću mahati po svijetu, ali takav standard, na žalost, nemam.

Pa kakva je, onda, sudbina pjesme koja je prije nekoliko dana pobijedila u Curacou, kao i svih onih pjesama pobjednica s prijašnjih međunarodnih festivala? Je li ih naša publika ikada čula?

Možda, ali uistinu možda, pjesmu iz Curacaoa čut će u nekoj specijalnoj TV-emisiji, ali da će je netko trajnije zadržati u npr. radio-programu, sumnjam. Domaća RTV ipak, kad je riječ o našim pjevačima, uglavnom distribuira pjesme s našeg tržišta, a ne vjerujem da bi pjesme koje sam pjevala, kao i ova posljednja, u nas mogla postati pravi hit. Ne kažem da nije bilo prigodnih TV i radio nastupa nakon pojedinih međunarodnih uspjeha, ali bilo ih je premalo. Često sam se vraćala s putovanja sretna zbog velikog uspjeha a da o mojim nagradama nije bila napisana ili prozborena jedna jedina riječ. Dijelom je to zato što me nitko nije pratio, ali osobito zato što Alfi Kabiljo i ja imamo neki svoj, drukčiji pristup svemu tome. Nismo baš laktaši koji se po svaku cijenu guraju na stupce. Eto, nakon pobjede u Puerto Ricu, nakon nastupa koji je pratilo četiri stotine milijuna ljudi i osvojenog prvog mjesta, u nas se nije dogodilo ama baš ništa.

Da li bi se dala napraviti dobra TV-emisija iz svih vaših međunarodnih iskustava?

Dakako, ali koga to zanima? Što će nam sad tu jedna Radojka? Zapravo, shvaćam ljude! Trebalo bi mnogo raditi na takvoj emisiji, trebalo bi osigurati poprilično sredstava, mnogo i dugo se pripremati. Recimo da nisam predodređena za takvo što. Inače, baš je televizija medij koji bi takve nastupe, ne samo mene nego i svih pjevača u svijetu koji Jugoslaviju predstavljaju strancima, trebala iskoristiti – ako ništa drugo, a ono zato da zemlje-domaćice festivala predstavi Jugoslavenima. Sjećam se posebne emisije napravljene u nas poslije Tokija, s najavama na japanskom jeziku, s dokumentarnim snimcima, atmosferom… Mislim da je bila vrlo dobra.

Peri Zlataru uistinu dugujem mnogo

Čini se da je ovo prvorazredna festivalska godina Radojke Šverko?

Pa… ove sam godine počela s Vašim šlagerom sezone, na kojem sam osvojila prvu nagradu publike i nagradu za interpretaciju pjesmom Ne ljubi me više nikada u tami, Ivice Stamaća i Maje Perfiljeve, u aranžmanu Zlatka Tanodija. Nastupila sam, zatim, na Splitskom festivalu s kompozicijom Dalibora Paulika, Nek još jednom sviraju, na tekst Drage Britvića, gdje sam proglašena najboljim interpretom festivala.

Prije nekoliko dana, i sami ste bili svjedok, dvostruko sam nagrađena na festivalu u Curacaou, a uskoro me čeka Krapinski festival s Paulikovom kompozicijom Kaj bi rekli jedno drugom, nastup na Makfestu u Štipu, pa Zagrebački festival s Paulikovom pjesmom Meni je ljubav sve na svijetu bila, opet na tekst Drage Britvića i u aranžmanu Stipice Klogjere, kao i MESAM u Beogradu, u međunarodnom izdanju, gdje nastupam s kompozicijom Ivice Stamaća i Zlatka Tanodija Još te sanjam, za koju je stihove napisala Maja Perfiljeva. Zapravo imate pravo: ispunjena pjevačka godina!

Upravo bode oči činjenica da vrlo mnogo nagrada dobivate za interpretaciju…

Vjerojatno zbog boje glasa i cjelokupnog scenskog nastupa. Pretpostavljam da me ljudi doživljavaju kao nešto drukčiju od ostalih. Mora se priznati da imamo vrlo dobrih pjevača, pa primajući nagradu za interpretaciju, nikada nisam smatrala da sam bolja od drugih. Bio je to jednostavno trenutak u kojem je više činilaca prevagnulo na moju stranu i urodilo nagradom. Ne može se reći da su Tereza ili Gabi, ili tko se već pojavio na istom festivalu lošiji, ili ja bolja od njih.

Zanimljivi su vaši prvi međunarodni koraci i priča vezana uz njih, osobito sada kada vas čeka proslava dvadeset godina rada…

Da, dogodilo se to na moj rođendan 1969. godine, kada me iznenada nazvao Alfi Kabiljo u Rijeku i pitao me da li imam pasoš. Znala sam tko je Kabiljo, da sklada za Terezu, Gabi Novak i Anu Štefok, ali ga nisam poznavala. Ispalio je kao iz puške čim je čuo da imam putnicu: “Onda biste vi već sutra trebali otputovati u Španjolsku, na Kanarska ostrva!” Odgovorila sam mu da to ne dolazi u obzir, da slavim rođendan, da ću biti umorna… bile su to moje prve riječi, prva reakcija, ali sam nakon nekoliko opetovanih Alfijevih telefonskih poziva shvatila da bih ja zapravo tamo trebala otputovati više zato da spasim njega zbog neugodne situacije u kojoj se našao negoli što sam to u tom trenutku uistinu željela.

Naime, Kabiljo je cijeli projekt zamislio s Tatjanom Gros, pjevačicom koja više nije aktivna ali čijeg se divnog glasa i danas sjećamo, a koja je dan prije puta u Španjolsku, odlazeći u banku, slomila nogu. Kompozicija je bila pisana u njezinom tonalitetu, Alfi je bio u teškom položaju jer mu je trebao propasti jedan vrijedan projekt i sjetio se mene. Vidio me u dva-tri navrata u TV-prilozima s festivala Melodije Istre i Kvarnera.

Krenusmo na put, u avionu sam učila pjesmu, u Rimu sam dva-tri dana čekala vizu za Španjolsku i dobila je uz izravnu pomoć Vatikana. Jer, sve je bilo pripremljeno na ime Tatjane Gros… Na tom se putovanju našao i Pero Zlatar, a to je bila sretna okolnost, jer je taj moj početak bio i medijski zabilježen u vrlo čitanom Plavom vjesniku. Peri Zlataru uistinu dugujem mnogo jer mi je pomogao i kasnije. Ukratko, završilo, je tako da sam dobila nagradu za najboljeg interpreta i osvojila treće mjesto, a to je bio sjajan uspjeh. Potpisala sam ugovor za diskografsku kuću Belter iz Barcelone, zadržala se tamo neko vrijeme, snimala TV-emisije, čak mi je gost bio Julio Iglesias koji tada još nije bio popularan u međunarodnim razmjerima…

Novokomponirana glazba napravila je veliku štetu

Jugoslavenska zabavna glazba?

Bit ću vrlo kratka: tužna sam kad o njoj razmišljam. Imamo strahovito velik potencijal u ljudima, u skladateljima, pjevačima, glazbenicima, aranžerima i tekstopiscima, a rezultat je to prekrasnog podneblja u kojem živimo. Imamo ljudi izuzetnih vrijednosti, a što se dogodilo? Kvaliteta je šezdesetih-sedamdesetih godina neprestano rasla, mnogo je vrijednih stvari zabilježeno u diskografiji, glazbi uopće, mnogo više nego danas. Uostalom, i dan-danas često se i rado vrte i slušaju pjesme iz tih dana. Splitski festival bio je jedan od najjačih u svijetu, a to odgovorno kažem jer sam, putujući, imala priliku čuti i vidjeli što se o tom festivalu piše i govori. Pogledajte na što je danas spao.

Financijska situacija? U redu, ali bio je to i pokazatelj kamo smo krenuli. U zatvaranje. Da je barem to rezultiralo novom kvalitetom. Tu i tamo netko bi bljesnuo, ali bi ubrzo bio ugušen u korist lošijih, ali komercijalnijih pjevača. Osobito je novokomponirana glazba napravila veliku štetu koja se nije mogla sagledati u trenutku kada je tek uzimala maha. Sad je teško napraviti preokret. I inače nije dobro ništa što se drastično zaustavlja. Posebno su odgovorni diskografi, štampa i mediji, koji su davali podršku takvim trendovima.

Dakako, i diskografi moraju živjeti, i oni imaju svoje obitelji, djecu, teškoće, ali je sve poprimilo neočekivane dimenzije, balansa nema. Nije se smjelo ići na ubijanje glazbe, kvalitete, moglo se živjeti bolje i drugačijim poslovnim pothvatima. Jedan jedini reklamni spot za pojedine disko-proizvode, često šund nad šundovima, iziskuje vrlo velik novac… U redu, zarada je tu, ali se zna da je cijeli projekat kratkog daha.

/autor: Dubravko Stojsavljević,  Studio 1987./Yugopapir/