Prati nas

Život

Kada odrasla djeca napuste dom: Sreća ili tuga?

Svaki roditelj želi da mu dijete odraste i osamostali se. No kad se to dogodi, mnogi osjećaju tugu zbog iznenada prazne kuće što se naziva sindromom ‘praznog gnijezda’. Pitali smo nekoliko roditelja odrasle djece kako im je bilo kad su ‘ptići napustili gnijezdo’ i jesu li patili.

Objavljeno

|

Što kada djeca odu?
foto: BigStock

Vaša djeca su odrasla i napustila roditeljski dom. S ‘praznim gnijezdom‘ različiti se ljudi različito nose: neki pate za djecom i osjećaju se napušteno, dok su drugi jedva dočekali da se riješe uzurpatora i odahnu. Pitali smo nekoliko roditelja čija su djeca odselila ili su blizu da to učine, kako su to podnijeli i kako se sada osjećaju.

Gordana, 60, Zagreb

Moje su se cure rano osamostalile i odselile. Ali nikad nisu otišle predaleko tako da smo se mogli redovito viđati. Mislim da je prirodno da mladi žele započeti vlastiti život. Nije dobro kad su mladi predugo ovisni o svojim roditeljima, iako je to danas zbog krize sve češći slučaj. No moramo biti iskreni pa reći da ima i mladih koji su pomalo lijeni sami se pobrinuti za sebe. Ima još nešto. Mislim da nije dobro kad različite generacije žive u istom kućanstvu. Stari i mladi moraju živjeti odvojeno i ne petljati se jedni drugima u živote. Ja i moje cure se volimo sto puta više otkada ne živimo skupa.


Mirjana, 50, Čakovec

Imamo sina jedinca pa smo sagradili kuću na kat kako bi si on, jednoga dana, gore mogao napraviti stan.  Mislimo da je dobro da smo blizu, u istoj kući, pa ćemo njemu i njegovoj obitelji uvijek moći uskočiti i pomoći oko nečega. Nadam se da će se uskoro oženiti i imati djecu, naravno. A kad se to dogodi, drago mi je što ću biti blizu i pomagati oko djece ili njegovoj supruzi oko domaćinstva.

Štefica, 58, Velika Gorica

Imam tri sina, dvojica su odselila a treći, najmlađi, još studira. Moram vam reći da sam jedva dočekala da se dečki maknu iz kuće jer je to znalo bit nepodnošljivo. Buka, strka, galama, gledanje utakmica, tone robe za oprati… Ma grozno! Otkao su se stariji sinovi oženili, preporodila sam se. Viđamo se na nedjeljnom ručku, povremeno preko tjedna i doviđenja. Ovaj najmlađi sin, otkako nema braće u kući, uglavnom visi na kompjuteru pa ni njega ne čujem, a i muž se malo smirio kad nema toliku mušku podršku. Osjećam se kao da sam na godišnjem odmoru.

Karmela, 59, Zadar

Moja su djeca otišla od kuće odmah nakon srednje škole kad su u Zagrebu upisali fakultet. Kćer se poslije diplome udala i otišla u Ameriku, a sin je ostao u Zagrebu. Sina viđam češće jer dolazi redovito preko ljeta ili za blagdane, a kći dolazi svake dvije godine. S njom se redovito čujem preko Skypea pa je to skoro kao da smo zajedno. Preko interneta mogu vidjeti i kako mi unuci rastu ali se svejedno iznenadim kad ih vidim uživo nakon dvije godine. Inače, nemam problem s usamljenošću jer se puno družim sa svojom sestrom, susjedima i prijateljima, zajedno kartamo, odlazimo u šparoge i uživamo.

Vladimir, 62, Zagreb

Žena mi je umrla prije tri godine pa se kći jedinica vratila doma da meni bude lakše. To je jako lijepo od nje jer ne znam kako bih prebolio gubitak. Bilo mi je strašno samom. Kad ostaneš bez nekog s kim si proveo čitav život, kao da izgubiš tlo pod nogama. S kćeri se jako dobro slažem. Znali smo se posvađati kad je bila u pubertetu, ali sada je naš odnos jako dobar. Zahvalan sam joj što je bila brižna i pomogla mi da se naviknem na život bez supruge. Mislim da je možda došlo vrijeme da ju pustim da se odseli i započne svoj život, a ne da stalno brine o meni starome. Uostalom, i dalje ćemo živjeti u istom gradu.

.

Život

Ova medicinska sestra vodi hospicij za pse. Zadnje dane života ispunjava im srećom

Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola, naime, vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu.

Objavljeno

|

Autor

Psi po mnogo čemu nalikuju ljudima. Između ostalog, u starosti ih muče brojne degenerativne bolesti, baš kao i ljude. Neizlječiva i bolna stanja razlog su zašto se neki ljudi odlučuju na eutanaziranje ljubimaca. Za njih je to pošteda od muka same životinje, ali i pošteda od iscrpljujuće brige za starog ljubimca.

Nažalost, postoje i oni koji bolesnu i staru životinju jednostavno izbace na ulicu ili ostave u azilu. Neki treći pak misle da životinji treba pružiti sve kako bi, što je moguće sretnija, dočekala svoj prirodni kraj. Među njima je jedna Engleskinja koja se odlučila brinuti se o smrtno bolesnim psima.


Naime, kako se ljudi općenito teško nose sa smrtnom bolešću i starošću ljubimca, u priču uskače Nicola Coyle i njen The Grey Muzzle hospicij. Poslanje joj je zadnje dane bolesnog psa učiniti sretnima. Coyle je nekada radila kao medicinska sestra, a sada je svoj dom u Mansfieldu pretvorila u hospicij za pse kojima je preostalo manje od šest mjeseci života. Pse preuzima od veterinara i, u pravilu, skrbi od dva psa istovremeno. Više, kaže, ne bi mogla, s obzirom da se zaista trudi olakšati im bol i učiniti ih sretnima.

A dok se brine o njima, Coyle ih vodi i na omiljene obroke; u lokalni pub gdje im poslužuju odreske ili čak u McDonalds. Njeni štićenici dobiju i propisno rođendansko slavlje, čak i kada ne zna kada su točno došli na ovaj svijet. Osjećajna Nicola vjeruje da svaki pas zaslužuje barem jedan proslavljeni rođendan u životu. Kada ih vodi na plažu, kupuje im ribice, krumpiriće i sladoled.

Dakako, niti jedan rastanak nije lak. S nekim psima provede mjesece, a s nekima tek tjedne. “Tugovanje za svakim od njih je teško, ali oni su heroji”, kaže Coyle i dodaje da ju psi koji su otišli inspiriraju da učini sretnima neke druge napuštene i teško bolesne pse.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP