Prati nas

Aktivno starenje

Strah od smrti je dobar, iskoristite ga!

Ako ima nečega, vratit ću se da ti kažem. Dat ću ti znak, rekao je Joso Ani par mjeseci prije no što je stvarno otišao. A ona je čekala puno desetljeće, sve dok se i njen signal nije ugasio.

Objavljeno

|

Što se događa kad umremo
foto: BigStock

Malo je što u životu konstantno kao što je konstantan strah od smrti.  Počinje s mišlju da ćemo izgubiti roditelje, preko toga da se bojimo za vlastiti život kako nam djeca ne bi ostala siročad, pa sve do zadnjeg trenutka u kojem mislimo kako je nepravedno da se život nastavlja bez nas. Ovo je jedna stvarna i velikim dijelom osobna priča.

Rađamo se da bismo umrli, reći će mnogi potpuno hineći ravnodušnost oko te jednostavne životne činjenice. No što se događa nakon što izdahnemo posljednji dah, nakon što okačimo opanke o klin ili jednostavno prdnemo u fenjer? Ako je vjerovati kršćanskoj kulturi u kojoj živimo, a koja je sazdana na potpunom negiranju smrti kroz uskrsnuće, čeka nas i bogat, i zanimljiv program uz druženje s dragim ljudima na vječnom pikniku rajskih poljana. No, ipak, nitko koga znamo nije svjedočio o njemu pa je sasvim razumljivo da većina, pa čak i vjernika, ove najave onostranog života prihvaća s figom u džepu.


Pa tako i naši susjedi Stanići, Ana i Joso. Nikada nisu bili  omiljeni u ulici i nikada se nije čula lijepa riječ o njima. On je bio podrugljiv, žene su govorile da je neugodan i napasan. Ona je bila škrta i često je zakidala najamne radnike koji su radili kod njih. Govorila im je da ih je ona spasila od gladi u teškim poslijeratnim godina kada su i njihovi roditelji nadničili kod nje za šaku brašna, dokazujući tako svoju nadmoć. Pamtim ih kao stare, nju uvijek u crnini. Ana je dane provodila na prozoru i sve je znala, tko s kim, kada i gdje. S druge strane, kuću su ogradili dvometarskom ogradom i rijetko je tko znao kako izgleda njihovo dvorište. „Pusti, ni njima život nije lak“, govorili su stari ljudi potiho pričajući kako su Stanići imali sina koji je kao pučkoškolac aktivirao bombu zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Drugu djecu Ana nije uspijevala roditi živu. Išli su redovito u crkvu, čak i za vrijeme Jugoslavije, na prozor su za Božić stavljali kičaste plastične jaslice s treperavim svjetlima. Razumljivo, oboje su vjerovali da ih čeka zagrobni život u kojem će se ponovno naći sa svojim djetetom.

Pa ipak, iako su cijeli život proveli moleći i radeći, njihova je vjera bila napuknuta poput starog porculanskog servisa. Naizgled savršena, ali izbliza puna sitnog krakelira, naborana. Nagrizao ih je strah od smrti koja jednostavno gasi sve – poput nestanka televizijskog signala. „Ako ima nečega, vratit ću se da ti kažem. Dat ću ti znak“, rekao je Joso Ani par mjeseci prije no što je stvarno otišao. A ona je čekala iz godine u godinu. I tako puno desetljeće, sve dok se i njen signal nije ugasio. „Rekao je da će se javiti, ako ima života nakon smrti“, često je ponavljala u zadnjim godinama svoga života. Bio bi joj dovoljan i samo san u kojem bi se Joso pojavio, ali ni to nije dobila, jer snove ne možemo naručiti. I ne mogu se oteti dojmu da ju je tih nekoliko zadnjih godina na životu držao upravo strah od smrti i čekanje „znaka“ koji će joj reći da je sve u redu, da život ne prestaje kada se tijelo pretvori u truplo.

Mogli bismo sad zaključiti da je smrt loša, jer bojimo se samo loših stvari. No strah od nje ne mora biti loš, jer sve što činimo u životu, činimo iz ljubavi ili straha. Stručnjaci stoga ovaj strah dijele na racionalan (motivirajući) i iracionalan (paralizirajući, onaj koji nas čini mrtvima još za života), što je vrlo lako objasniti.

Zbog straha od smrti možemo činiti dobra dijela po kojima će nas ljudi pamtiti nakon smrti. Možemo ostvarivati svoje ciljeve, svjesni da vrijeme nije neiscrpno. Možemo prestati čekati da se dogodi „ono nešto“ i iz stagnacije prijeći u akciju. Strah od smrti nas može usmjeriti na smislenije odnose, iskreniju komunikaciju, lakše podnošenje odbijanja, može nas fokusirati na lijepe stvari u životu.  Možemo i prihvatiti zdravije životne navike koje će dovesti do toga da doživimo duboku starost. Ali i duboka starost nema smisla, ako u njoj ne uživamo, ako ne živimo u sadašnjosti.

Stanići iz ove priče, rekli bi psiholozi, nisu racionalno koristili svoj strah i živjeli su u budućnosti. Mislite li da su je dočekali? Na koji način vi upravljate s ovim strahom? Ili on upravlja s vama?

.

Aktivno starenje

7 misli koje je najbolje odbaciti kako starite, ako zaista želite biti sretni

Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje!

Objavljeno

|

Kako biti sretan?

Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.

On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.


Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:

1. Za mene je kasno!

To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.

Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.

Što napraviti umjesto toga?

Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.

Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.

Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!

2. Moji najbolji dani su iza mene!

To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.

Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”

Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?

Što napraviti umjesto toga?

Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.

Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!

3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!

To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?

Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.

Što napraviti umjesto toga?

Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.

Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.

Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!

Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.

4. Ah ta današnja djeca…

I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.

Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.

Što napraviti umjesto toga?

Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.

5. Prošlost je bolja od budućnosti

To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?

Što napraviti umjesto toga?

Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.

6. Nemam puno toga za ponuditi

To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.

Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?

Što napraviti umjesto toga?

Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!

7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!

To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.

Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.

Što napraviti umjesto toga?

Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.

Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP