Prati nas

Aktivno starenje

Strah od smrti je dobar, iskoristite ga!

Ako ima nečega, vratit ću se da ti kažem. Dat ću ti znak, rekao je Joso Ani par mjeseci prije no što je stvarno otišao. A ona je čekala puno desetljeće, sve dok se i njen signal nije ugasio.

S. Bura

Objavljeno

|

Što se događa kad umremo
foto: BigStock

Malo je što u životu konstantno kao što je konstantan strah od smrti.  Počinje s mišlju da ćemo izgubiti roditelje, preko toga da se bojimo za vlastiti život kako nam djeca ne bi ostala siročad, pa sve do zadnjeg trenutka u kojem mislimo kako je nepravedno da se život nastavlja bez nas. Ovo je jedna stvarna i velikim dijelom osobna priča.

Rađamo se da bismo umrli, reći će mnogi potpuno hineći ravnodušnost oko te jednostavne životne činjenice. No što se događa nakon što izdahnemo posljednji dah, nakon što okačimo opanke o klin ili jednostavno prdnemo u fenjer? Ako je vjerovati kršćanskoj kulturi u kojoj živimo, a koja je sazdana na potpunom negiranju smrti kroz uskrsnuće, čeka nas i bogat, i zanimljiv program uz druženje s dragim ljudima na vječnom pikniku rajskih poljana. No, ipak, nitko koga znamo nije svjedočio o njemu pa je sasvim razumljivo da većina, pa čak i vjernika, ove najave onostranog života prihvaća s figom u džepu.


Pa tako i naši susjedi Stanići, Ana i Joso. Nikada nisu bili  omiljeni u ulici i nikada se nije čula lijepa riječ o njima. On je bio podrugljiv, žene su govorile da je neugodan i napasan. Ona je bila škrta i često je zakidala najamne radnike koji su radili kod njih. Govorila im je da ih je ona spasila od gladi u teškim poslijeratnim godina kada su i njihovi roditelji nadničili kod nje za šaku brašna, dokazujući tako svoju nadmoć. Pamtim ih kao stare, nju uvijek u crnini. Ana je dane provodila na prozoru i sve je znala, tko s kim, kada i gdje. S druge strane, kuću su ogradili dvometarskom ogradom i rijetko je tko znao kako izgleda njihovo dvorište. „Pusti, ni njima život nije lak“, govorili su stari ljudi potiho pričajući kako su Stanići imali sina koji je kao pučkoškolac aktivirao bombu zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Drugu djecu Ana nije uspijevala roditi živu. Išli su redovito u crkvu, čak i za vrijeme Jugoslavije, na prozor su za Božić stavljali kičaste plastične jaslice s treperavim svjetlima. Razumljivo, oboje su vjerovali da ih čeka zagrobni život u kojem će se ponovno naći sa svojim djetetom.

Pa ipak, iako su cijeli život proveli moleći i radeći, njihova je vjera bila napuknuta poput starog porculanskog servisa. Naizgled savršena, ali izbliza puna sitnog krakelira, naborana. Nagrizao ih je strah od smrti koja jednostavno gasi sve – poput nestanka televizijskog signala. „Ako ima nečega, vratit ću se da ti kažem. Dat ću ti znak“, rekao je Joso Ani par mjeseci prije no što je stvarno otišao. A ona je čekala iz godine u godinu. I tako puno desetljeće, sve dok se i njen signal nije ugasio. „Rekao je da će se javiti, ako ima života nakon smrti“, često je ponavljala u zadnjim godinama svoga života. Bio bi joj dovoljan i samo san u kojem bi se Joso pojavio, ali ni to nije dobila, jer snove ne možemo naručiti. I ne mogu se oteti dojmu da ju je tih nekoliko zadnjih godina na životu držao upravo strah od smrti i čekanje „znaka“ koji će joj reći da je sve u redu, da život ne prestaje kada se tijelo pretvori u truplo.

Mogli bismo sad zaključiti da je smrt loša, jer bojimo se samo loših stvari. No strah od nje ne mora biti loš, jer sve što činimo u životu, činimo iz ljubavi ili straha. Stručnjaci stoga ovaj strah dijele na racionalan (motivirajući) i iracionalan (paralizirajući, onaj koji nas čini mrtvima još za života), što je vrlo lako objasniti.

Zbog straha od smrti možemo činiti dobra dijela po kojima će nas ljudi pamtiti nakon smrti. Možemo ostvarivati svoje ciljeve, svjesni da vrijeme nije neiscrpno. Možemo prestati čekati da se dogodi „ono nešto“ i iz stagnacije prijeći u akciju. Strah od smrti nas može usmjeriti na smislenije odnose, iskreniju komunikaciju, lakše podnošenje odbijanja, može nas fokusirati na lijepe stvari u životu.  Možemo i prihvatiti zdravije životne navike koje će dovesti do toga da doživimo duboku starost. Ali i duboka starost nema smisla, ako u njoj ne uživamo, ako ne živimo u sadašnjosti.

Stanići iz ove priče, rekli bi psiholozi, nisu racionalno koristili svoj strah i živjeli su u budućnosti. Mislite li da su je dočekali? Na koji način vi upravljate s ovim strahom? Ili on upravlja s vama?

.

Aktivno starenje

Ljudi koji su postali uspješni tek u poznim godinama

Popisi osoba koje su puno postigle rano u životu, prilično su česti. No jedan je novinski urednik poželio upoznati ljude koji su se ostvarili tek u poznim godinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Poznati novinski urednik Doug Murano objavio je na Twitteru zanimljivu ideju koja je u trenu postala viralna, odnosno proširila se bespućima interneta.

Kako je napisao, dozlogrdile su mu silne liste “wunderkinda” koji su jako puno postigli prije tridesete ili četrdesete godine, pa je došao na zamisao pitati svoje pratitelje na Twitteru znaju li nekoga tko je postigao nešto veliko ili zanimljivo nakon četrdesete, pedesete ili još kasnije u životu.


“Pokažite mi nekoga tko je obranio doktorat u šezdesetoj i to nakon što je prethodno sve izgubio. Ili nekog sedamdesetgodišnjaka koji je tek nedavno počeo pisati romane ispunjene pričama iz svog dugog i sadržajnog života. Dajte mi žuljevite ruke i nježna srca”, napisao je Murano.

Kako se i moglo očekivati, Twitter mu je dao ono što je tražio pa su se uskoro na njegovom profilu stale nizati dirljive priče o uspjehu u kasnijim godinama. Izdvojit ćemo neke od njih:

Anita

Približavala sam se pedesetoj i sve sam izgubila čak dva puta. Sada imam malen dom koji je sve što mi je potrebno, a svake godine zahvaljujući svojem hobiju fotografiji prikupim tisuće dolara kako bih pomogla ljudima koji, baš kao i ja nekad, kreću od nule. Uskoro mi izlazi i prva knjiga. Najvažnije što sam naučila je imati manje, a davati više.

John

2008. sam, nakon 28 godina na tom radnom mjestu, dobio otkaz. 2009. sam upisao fakultet, 2013. diplomirao sa svim pohvalama. 2014., kad mi je bila 51 godina, upisao sam doktorat koji očekujem obraniti sljedeće godine kad mi bude 57. Prije sam bio nervozna olupina koja se nigdje nije uklapala. Sada predajem studentima. Jako sam puno naučio i narastao kao osoba.

Nicky

Ja ti mogu reći ovo: moj nevjerojatni prijatelj i kolega Bob je sa 71 godinom napisao dramu i to kad je već obolio od demencije. Predstava se igra na EveryThirdMinute festivalu.

Brianna

Na fakultetu sam upoznala američku Indijanku u ranim devedesetim godinama koja je u kasnim osamdesetim upisala doktorat iz lingvistike kako bi očuvala jezik svoga plemena. Rekla mi je kako su brojni članovi njene obitelji doživjeli i više od stotinu godina, pa je ovo za nju bilo dobro vrijeme da se posveti ovako važnom poslu.

Mina

Upisala sam pravo kad mi je bilo 50 godina. Ušla sam u učionicu punu mlađarije koja je ustala misleći da sam im profesorica. Bilo mi je divno opet biti studenticom i kasnije postati odvjetnicom.

Mark

Nakon desetljeća crtanja planova po ubrusima dok je pratila moga oca u njegovim diplomatskim misijama, moja mama je diplomirala arhitekturu u 60. godini. Moj sada umirovljeni otac bio je jako ponosan zbog njenog postignuća i pripremio joj je veliku zabavu za diplomu.

Spooky

Već s 14 godina sam svirala i podučavala klavir, a nakon toga postala grafička dizajnerica. U Ameriku sam stigla s 48 godina i upisala francuski i arapski jezik i kulturu te radila kao prevoditeljica. Napokon sam se uspjela riješiti nasilnog muža i sada sam slikarica i spisateljica i život mi je san.

Jezebel

Moja mama je upisala fakultet kad joj je bilo 65 godina, a antropologiju je diplomirala kad joj je bilo 70. I to sve s čak desetoro djece u kući. Spomenite mi naporan rad i upoznat ću vas s mojom majkom.

Helen

Ponovno sam izgradila život nakon što sam izgubila oba sina. Sada su mi 74 godine i uskoro izdajemo svoju prvu knjigu naslova ‘Jesam li još uvijek majka’

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP