Prati nas

Mozaik

Kako ostati važan u sinovom životu

Najviše naričem zbog toga što se skoro uopće više ne čujem sa svojim sinovima i ne znam kako provode dane i što ih uopće ne zanima kako je meni. Sinovi samo žele znati da je njihova mama ok. Oni ne trebaju detalje. Ja to razumijem. Ili, iskrenije, mislim da to razumijem. Ali to mi se ne sviđa. Niti malo!

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako zadržati sinovu ljubav?
foto: BigStock

U redu, priznajem – trebalo mi je jako dugo da pustim svoje sinove da idu svojim putem, iako ih to uopće nije sprečavalo da odu, piše Iris Ruth Pastor u svojoj kolumni na Huffington Postu.

U redu, priznajem i ovo – sklona sam negativnom preživanju činjenice da me moji sinovi – sada odrasli i samostalni – tako malo trebaju. A kako bi samosažaljevanje bilo potpuno, postajem nezdravo opsjednuta ispitivanjem drugih majki odraslih sinova kako često se one čuju s njima, bilo sms-om, telefonom, mailom ili posjetom. Počela sam čak i tajno bilježiti rezultate ovog mojeg vrlo neznanstvenog istraživanja, ali sve sam bliže odluci da nekako i matematički prikažem rezultate do kojih sam došla. U mom iskrivljenom umu, određeni broj komuniciranja tjedno odgovara određenom stupnju relevantnosti koju imate u njihovim životima. To je moj osobni stav.


I da. Moja druga nezrela aktivnost – tek blago prikrivena kao pravi interes – odnosi se na ispitivanje majki koje imaju odrasle kćeri o tome kako često s njima komuniciraju. Shvaćam da me ovo vodi prema samodestruktivnoj propasti epskih proporcija, ali nastavljam hrabro dalje. Put za mene obično završava u dubokoj jami očaja i potištenosti, obloženoj s dobrom mjerom nezrele zavisti. Kod majki sinova barem dobijem to nerado priznanje koliko i one čeznu za razgovorom sa svojim muškim potomkom, ali kod majki kćeri – o moj bože, odakle da krenem!?

‘Razgovarammo jednom tjedno, ali si šaljemo poruke više puta dnevno.’ ‘U stalnom smo kontaktu’ ‘Ona mi je najbolji prijatelj. Meni se najradije povjerava.’ ‘Ne prođe niti dan a da ne čujem njezin glas.’ A u to ne računam objave i poruke na Facebooku zajedno s veličanstvenim i vrlo emotivnim sadržajem za rođendan, vjenčanje, rođenje potomka ili zapravo bilo kojeg običnog događaja iz svakodnevnog života – koji se po mjerlima mojeg sina uopće ne bi kvalificirali kao događaj od bilo kakve važnosti.

Gdje sam pogriješila? Poticala sam neovisnost i nagrađivala svako njihovo nastojanje da budu iskreni prema svojim osobnim potrebama i željama. I što su oni činili? Prihvatili sve bez imalo razmišljanja, prigrlili život u potpunosti uopće se nisu osvrnuli.

Možda se radi o načinu na koji su sazdani. Jednom sam pisala o različitom odnosu koje djevojčice i dječaci imaju sa svojim mamama. Tad sam citirala knjigu Davida Hellera ‘Djeca o majkama’. Evo što o svojim mamama kažu djevojčice: ‘Biti majka je jako lijepo. Mame i Božić su dvije nnajbolje stvari na svijetu. Moja mama je najbolji dar koji sam ikad dobila. – Marie, 9 godina’ ‘Draga mama, ti si najbolja mama koji sam mogla poželjeti. Mislim da si prelijepa. I jako si draga. Nadam se da ću i ja biti jednako dobra mama kao ti. Želim te jednoga dana učiniti ponosnom bakom koja neće imati puno sijedih zbog stalne brige. – Jenny, 8 godina. ‘Mama cijeli dan može voljeti i ljubiti. Čak i u devet sati navečer. – Theresa, 8 godina.

A evo što kažu dječaci: ‘Možete li vjerovati da moja mama ne zna što je to zaleđe? Mora naučiti jako puno o stvarnom svijetu! – Michael, 9 godina. ‘Draga mama, ajmo se ovako dogovoriti – ti pospremiš moju sobu a ja ću te početi slušati. Što kažeš? – Dick, 7 godina. ‘Mama, neću reći tati da si izgubila sto dolara na srećku u lutriji. Ali to je bio baš glup način da provedeš Majčin dan. – Ryan, 7 godina. ‘Draga mama, pa što ako si debela kao dinosaur? I dalje si super! Sretan Majčin dan! – Mitchell, 8 godina.

Je li onda čudno što čeznem za kćeri? Naričem što je zadnje sjedalo mojeg auta prazno, Naričem što prljavih tenisica više nema po cijelom hodniku ili što nisu više porazbacane po stubištu. Naričem čak i zbog toga što više nema praznih boca od piva sakrivenih u grmlju pred kućom. Ali najviše naričem zbog toga što se skoro uopće više ne čujem sa svojim sinovima i ne znam kako provode dane i što ih uopće ne zanima kako je meni.

Prijatelji me podsjećaju da za te aktivnosti oni sada imaju svoje žene i djevojke. Podsjećaju me također da sinovi samo žele znati da je njihova mama ok. Oni ne trebaju detalje. Ja to razumijem. Ili, iskrenije, mislim da to razumijem. Ali to mi se ne sviđa. Niti malo!

Dani kad si mi iz škole donosili keramičke poklone, ili malenog crva iz vrta, ili trofej za osvojemo četvrto mjesto u nogometu, davno su prošli. Više nisam središte njihovih života. Više nije važno da znam gdje su bili, niti vjerujem li da su doista bili tamo gdje kažu da su bili. Ali jamranje zato ostaje. Ako nisam upoznata baš niti s jednim detaljem iz njihova bogata života, kako održati osjećaj povezanosti majke i sina? To me brine. I zato u dugim razgovorima sama sa sobom istovremeno se pokušavam priviknuti na promjene i naučiti kako je to biti roditelj odrasle djece.

Moja dobra prijateljica Judith Viorst u svojoj knjizi ‘Neophodni gubici’ kaže da su pustiti našu djecu da odu i pustiti naše snove koje smo imali o našoj djeci da odu, upravo ti neophodni gubici. Dok sam prolazila kroz svoju biblioteku knjiga o problemima ‘praznog gnijezda’, našla sam još zanimljivih savjeta poput onog da roditelji mogu jasno i glasno izraziti svoje želje, potrebe i očekivanja, ali nakon toga moraju se povući i odmaknuti.

Duboko udahnem i nadam se da ću smoći hrabrosti nastaviti dalje. I tada mi sine posve jednostavno saznanje: tri moja sina i petoro moje unučadi žive udajeni više od 1500 kilometara. Za njih nema usputnog posjećivanja na sat ili dva, nema iznenadnih ručkova, nema zamolbi da podignem djecu iz škole. Kako unatoč tome ostati relevantan? Možda je rješenje u ovoj ideji: Što ako ih zamolim da, kao uslugu meni, na kraju svakog radnog tjedna podijele sa mnom najznačajnije stvari koje su im se dogodile?

A ja zauzvrat obećajem:

– Prestat ću uspoređivati sinove i kćeri i razmišljati o svom nedostatku
– Prestat ću opsesivno brojati i bilježiti susrete sa svojim sinom kao pokazateljem njegove naklonosti
– Prestat ću čuvati njihove poruka kao da su blago, baš kao što su oni moje pravo i jedino blago

.

Mozaik

Kane Tanaka (117) je najdugovječnija Japanka – uživa u svakom danu

Svoju dugovječnost je u petak proslavila pijući omiljeno piće – Coca Colu, odjevena u majicu na kojoj je otisnuto njeno lice, a koju joj je darovao njen unuk – šezdesetogodišnji Eiji.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Japanka Kane Tanaka, koja je prema Guinessovoj knjizi rekorda najstarija osoba na svijetu, postavila je ove subote novi rekord. Postala je najdugovječnija Japanka svih vremena sa navršenih 117 godina i 261 danom.

Rekord je držao njen sunarodnjak Nabi Tajima, stanovnik otoka Kikai, no on je preminuo u travnju 2018. godine, prema podacima koje je objavilo tamošnje Ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi.


Gospođa Tanaka je rođena 2. siječnja daleke 1903. godine kao sedmo od ukupno devetero djece u obitelji. Rođena je prerano, a dojila ju je žena koja joj nije bila biološka majka. Tijekom Drugog svjetskog rata radila je u trgovini zajedno sa suprugom Hideom. Do kraja rata umrli su joj i suprug i sin.

Kane Tanaka se umirovila u 63. godini. Sedamdesetih je boravila u Sjedinjenim Državama gdje ima nekoliko nećaka i nećakinja. U 103. godini dijagnosticiran joj je karcinom debelog crijeva koji je pobijedila. Sa 107. godina napisala je knjigu u kojoj govori o dugovječnosti. Sada živi u domu za stare i nemoćne u Fukuoki na jugozapadu Japana. Titulu najstarije Zemljanke ponijela je u ožujku prošle godine.

Svoju dugovječnost i rekord najdugovječnije Japanke proslavila je pijući omiljeno piće – Coca Colu, odjevena u majicu na kojoj je otisnuto njeno lice, a koju joj je darovao njen unuk – šezdesetogodišnji Eiji. “Čak i usred pandemije koronavirusa, moja baka je dobre i čini se da uživa u svakome danu. Kao obitelj smo sretni i ponosni na njen rekord”, kazao je Eiji.

Podsjetimo, prije dvije godine, na pitanje koji joj je dio života najdraži, odgovorila je: “Ovaj, sada.” Ova drevna starica kaže da bi voljela još poživjeti i proslaviti 120. rođendan. Rado krati vrijeme matematičkim igrama i kaligrafijom.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP