Prati nas

Mozaik

Kako ostati važan u sinovom životu

Najviše naričem zbog toga što se skoro uopće više ne čujem sa svojim sinovima i ne znam kako provode dane i što ih uopće ne zanima kako je meni. Sinovi samo žele znati da je njihova mama ok. Oni ne trebaju detalje. Ja to razumijem. Ili, iskrenije, mislim da to razumijem. Ali to mi se ne sviđa. Niti malo!

Objavljeno

|

Kako zadržati sinovu ljubav?
foto: BigStock

U redu, priznajem – trebalo mi je jako dugo da pustim svoje sinove da idu svojim putem, iako ih to uopće nije sprečavalo da odu, piše Iris Ruth Pastor u svojoj kolumni na Huffington Postu.

U redu, priznajem i ovo – sklona sam negativnom preživanju činjenice da me moji sinovi – sada odrasli i samostalni – tako malo trebaju. A kako bi samosažaljevanje bilo potpuno, postajem nezdravo opsjednuta ispitivanjem drugih majki odraslih sinova kako često se one čuju s njima, bilo sms-om, telefonom, mailom ili posjetom. Počela sam čak i tajno bilježiti rezultate ovog mojeg vrlo neznanstvenog istraživanja, ali sve sam bliže odluci da nekako i matematički prikažem rezultate do kojih sam došla. U mom iskrivljenom umu, određeni broj komuniciranja tjedno odgovara određenom stupnju relevantnosti koju imate u njihovim životima. To je moj osobni stav.


I da. Moja druga nezrela aktivnost – tek blago prikrivena kao pravi interes – odnosi se na ispitivanje majki koje imaju odrasle kćeri o tome kako često s njima komuniciraju. Shvaćam da me ovo vodi prema samodestruktivnoj propasti epskih proporcija, ali nastavljam hrabro dalje. Put za mene obično završava u dubokoj jami očaja i potištenosti, obloženoj s dobrom mjerom nezrele zavisti. Kod majki sinova barem dobijem to nerado priznanje koliko i one čeznu za razgovorom sa svojim muškim potomkom, ali kod majki kćeri – o moj bože, odakle da krenem!?

‘Razgovarammo jednom tjedno, ali si šaljemo poruke više puta dnevno.’ ‘U stalnom smo kontaktu’ ‘Ona mi je najbolji prijatelj. Meni se najradije povjerava.’ ‘Ne prođe niti dan a da ne čujem njezin glas.’ A u to ne računam objave i poruke na Facebooku zajedno s veličanstvenim i vrlo emotivnim sadržajem za rođendan, vjenčanje, rođenje potomka ili zapravo bilo kojeg običnog događaja iz svakodnevnog života – koji se po mjerlima mojeg sina uopće ne bi kvalificirali kao događaj od bilo kakve važnosti.

Gdje sam pogriješila? Poticala sam neovisnost i nagrađivala svako njihovo nastojanje da budu iskreni prema svojim osobnim potrebama i željama. I što su oni činili? Prihvatili sve bez imalo razmišljanja, prigrlili život u potpunosti uopće se nisu osvrnuli.

Možda se radi o načinu na koji su sazdani. Jednom sam pisala o različitom odnosu koje djevojčice i dječaci imaju sa svojim mamama. Tad sam citirala knjigu Davida Hellera ‘Djeca o majkama’. Evo što o svojim mamama kažu djevojčice: ‘Biti majka je jako lijepo. Mame i Božić su dvije nnajbolje stvari na svijetu. Moja mama je najbolji dar koji sam ikad dobila. – Marie, 9 godina’ ‘Draga mama, ti si najbolja mama koji sam mogla poželjeti. Mislim da si prelijepa. I jako si draga. Nadam se da ću i ja biti jednako dobra mama kao ti. Želim te jednoga dana učiniti ponosnom bakom koja neće imati puno sijedih zbog stalne brige. – Jenny, 8 godina. ‘Mama cijeli dan može voljeti i ljubiti. Čak i u devet sati navečer. – Theresa, 8 godina.

A evo što kažu dječaci: ‘Možete li vjerovati da moja mama ne zna što je to zaleđe? Mora naučiti jako puno o stvarnom svijetu! – Michael, 9 godina. ‘Draga mama, ajmo se ovako dogovoriti – ti pospremiš moju sobu a ja ću te početi slušati. Što kažeš? – Dick, 7 godina. ‘Mama, neću reći tati da si izgubila sto dolara na srećku u lutriji. Ali to je bio baš glup način da provedeš Majčin dan. – Ryan, 7 godina. ‘Draga mama, pa što ako si debela kao dinosaur? I dalje si super! Sretan Majčin dan! – Mitchell, 8 godina.

Je li onda čudno što čeznem za kćeri? Naričem što je zadnje sjedalo mojeg auta prazno, Naričem što prljavih tenisica više nema po cijelom hodniku ili što nisu više porazbacane po stubištu. Naričem čak i zbog toga što više nema praznih boca od piva sakrivenih u grmlju pred kućom. Ali najviše naričem zbog toga što se skoro uopće više ne čujem sa svojim sinovima i ne znam kako provode dane i što ih uopće ne zanima kako je meni.

Prijatelji me podsjećaju da za te aktivnosti oni sada imaju svoje žene i djevojke. Podsjećaju me također da sinovi samo žele znati da je njihova mama ok. Oni ne trebaju detalje. Ja to razumijem. Ili, iskrenije, mislim da to razumijem. Ali to mi se ne sviđa. Niti malo!

Dani kad si mi iz škole donosili keramičke poklone, ili malenog crva iz vrta, ili trofej za osvojemo četvrto mjesto u nogometu, davno su prošli. Više nisam središte njihovih života. Više nije važno da znam gdje su bili, niti vjerujem li da su doista bili tamo gdje kažu da su bili. Ali jamranje zato ostaje. Ako nisam upoznata baš niti s jednim detaljem iz njihova bogata života, kako održati osjećaj povezanosti majke i sina? To me brine. I zato u dugim razgovorima sama sa sobom istovremeno se pokušavam priviknuti na promjene i naučiti kako je to biti roditelj odrasle djece.

Moja dobra prijateljica Judith Viorst u svojoj knjizi ‘Neophodni gubici’ kaže da su pustiti našu djecu da odu i pustiti naše snove koje smo imali o našoj djeci da odu, upravo ti neophodni gubici. Dok sam prolazila kroz svoju biblioteku knjiga o problemima ‘praznog gnijezda’, našla sam još zanimljivih savjeta poput onog da roditelji mogu jasno i glasno izraziti svoje želje, potrebe i očekivanja, ali nakon toga moraju se povući i odmaknuti.

Duboko udahnem i nadam se da ću smoći hrabrosti nastaviti dalje. I tada mi sine posve jednostavno saznanje: tri moja sina i petoro moje unučadi žive udajeni više od 1500 kilometara. Za njih nema usputnog posjećivanja na sat ili dva, nema iznenadnih ručkova, nema zamolbi da podignem djecu iz škole. Kako unatoč tome ostati relevantan? Možda je rješenje u ovoj ideji: Što ako ih zamolim da, kao uslugu meni, na kraju svakog radnog tjedna podijele sa mnom najznačajnije stvari koje su im se dogodile?

A ja zauzvrat obećajem:

– Prestat ću uspoređivati sinove i kćeri i razmišljati o svom nedostatku
– Prestat ću opsesivno brojati i bilježiti susrete sa svojim sinom kao pokazateljem njegove naklonosti
– Prestat ću čuvati njihove poruka kao da su blago, baš kao što su oni moje pravo i jedino blago

.

Mozaik

Osobe starije dobi često su na meti teleoperatera. Na što točno treba paziti?

Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Objavljeno

|

“Da, imamo i mobitele i internet i televiziju. Meni je internet jako važan, ali supruzi je važnija televizija. Prije smo imali paket koji je uključivao i fiksni telefon, ali sad smo se toga riješili jer fiksnu liniju, zapravo, ne koristimo”, kaže nam gospodin Vjekoslav (83), umirovljenik iz Zagreba.

“Uvijek smo doma imali fiksni telefon. Pa iz moje perspektive – a ja imam već puno godina – fiksni telefon je osnova, a tek onda ide sve ostalo. No danas se to promijenilo i djeca su nas nagovorila da otkažemo fiksni telefon kako bi si smanjili račune. Stvarno, fiksni telefon nismo ni koristili, ali navika je to”, priča dalje Vjekoslav.


“Ja se služim internetom. Imam laptop i tablet. Ma da vam pravo kažem, ne znam kako je to sve spojeno. Djeca su nam to sredila, preuzela čak i plaćanje tako da mi nemamo brige. No prije smo imali dosta problema da objasnimo teleoperaterima što zapravo želimo. Znate, ta njihova tehnička podrška, to je sve za puno mlađe. Kad ih nešto hoćeš pitati, ne znaš ni kako bi formulirao pitanje, a i to što ti oni kažu teško je razumjeti. Oni svi misle da smo mi tehnički obrazovani i odmah pretpostavljaju da je i nama jasno ono što je njima jasno. A starijima se teško u tome svemu snaći”, žali se Vjekoslav.

“Mi osobno nismo imali neka baš jako neugodna iskustva, ali naši neki rođaci jesu. Moju sestričnu, koja ima isto oko 80 godina i već se pomalo gubi, nazvali su i ponudili joj koješta, nekakav skupi paket s puno interneta i puno TV programa koje ona i ne gleda. A što ona, jadna, zna. Pristala je na sve pa se poslije šokirala kad je stigao račun. Onda su se uplela njena djeca i taj ugovor preinačila. Mislim da nije u redu da telekomi zovu starije i nude im stvari za koje unaprijed mogu znati da im ne trebaju. To je lov u mutnome. Pa ako ćeš na umirovljenicima zarađivati, to je stvarno grozno”, kaže Vjekoslav.

Doista, puno je takvih priča: da su telekomi umirovljenicima prodavali skupe i njima nepotrebna usluge, da je bio problem raskinuti ugovor, da su im za neplaćene račune sjedali ovrhama na račune, da posebne tarife za umirovljenike na kraju nisu bile to što su trebale biti. Koje su najčešće zamke i na što treba posebno paziti, pitali smo Dunju Maletić, pravnu savjetnicu iz područja zaštite potrošača.

Dunja Mak (foto: privatni album)

Koliko su česti prigovori na teleoperatere?

U Hrvatskoj nažalost ne postoje više savjetovališta za potrošače. No, do kraja 2018. dok je postojalo osječko savjetovalište u kojem sam ja radila, dobivali smo i do 6.000 pritužbi godišnje. Među tim pritužbama bilo je i jako puno osoba starije životne dobi koje su se žalile na sve vrste proizvoda i usluga. Najveći broj pritužbi, odmah nakon trgovine, odnosio se upravo na teleoperatere.

Što je najčešće bio problem?

Problem je najčešće bio zavaravajuća poslovna praksa. Osobe starije životne dobi ne sklapaju toliko često ugovore putem interneta, nego najčešće dolaze u poslovnicu operatera zbog čega su, zapravo, manje zaštićene. Naime, kad se ugovor sklopi u poslovnici, ne vrijedi onaj period od 14 dana za žalbu kao u slučaju sklapanja ugovora na daljinu, odnosno ugovora sklopljenih preko interneta i telefona. Znalo se dogoditi da djelatnici osobe u poslovnici nagovore na uslugu koja im nije potrebna, a ovi tek kasnije kad pročitaju ugovor ili kad im počnu stizati računi, shvate da to nije to što su željeli.

Recimo, obećano im je da će račun biti, na primjer, 100 kuna, a bio je veći. Tu onda ne mogu više odreagirati, a bude jako teško naknadno dokazati da je njima djelatnik teleoperatera obećao jednu uslugu, a ispostavio drugu. E sada, važno je reći da je u takvim slučajevima dio odgovornosti i na tim starijim osobama koje nisu detaljno čitale ugovor koji se daje na potpis.

Često nam se događalo da nam starija osoba donese ugovor na uvid i u njemu jasno piše o kojoj se usluzi radilo, ali osoba to nije pročitala. Istina, često su to bila sitna slova, ali ipak treba čitati. Osobe starije životne dobi su posebno osjetljiva skupina, baš zbog svoje dobi ili zbog svojeg zdravstvenog stanja i kao takve su lakša meta trgovcima i podložniji njihovoj sugestiji. To trgovci, naravno, znaju i to koriste kako bi sklopili jedan ugovor više.

Osobe starije životne dobi česta su meta raznih telefonskih poziva i nuđenja raznih usluga. Na što treba naročito paziti kad su u pitanju takvi pozivi? 

Točno, zna se da su osobe starije životne dobi češće na meti telefonskih poziva i to se onda smatra ugovorom sklopljenim na daljinu. Novost je kod takvih ugovora da od 1. kolovoza teleoperater mora korisniku poslati obavijest o takvom ugovoru, odnosno o onome što je dogovoreno preko telefona, a KORISNIK MORA DATI SVOJE PISANO ODOBRENJE da se taj ugovor i provede.

Još jednom apeliram na sve korisnike: treba čitati ugovor! I kada smo s nekim razgovarali na telefon, treba nam na kućnu adresu doći obavijest o tom razgovoru i o tome što se sklapa, sve što dođe na kućnu adresu treba dobro proučiti, vidjeti o čemu se radi te onda, da bi taj ugovor doista i bio sklopljen, pisana potvrda se šalje nazad i njome se zapravo potvrđuje da doista želimo uslugu dogovorenu preko telefona. Evo to je taj novi aspekt zahvaljujući kojemu su potrošači ipak malo zaštićeniji nego prije. Naime, bilo je jako puno slučajeva da je preko telefona dogovoreno jedno, a onda je isporučena usluga bila drugačija i bilo je vrlo teško dokazati što je dogovoreno i kako je tekao razgovor.

I prije je postojala odredba da teleoperater mora korisniku poslati obavijest o ugovoru, no sada postoji i taj dodatak da korisnik mora pismenim putem na tu obavijest i odgovoriti te tako potvrditi dogovor. Ako korisnik u roku od 14 dana ne bi odreagirao, ugovor bi se smatrao sklopljenim. I onda se tu opet događalo da korisnik ne pročita ugovor detaljno i propusti taj rok od 14 dana i tada se tu više ništa ne može.

Imamo li problem s nekim teleoperaterom, što nam je činiti?

Bilo koji problem da se dogodi s teleoperaterom, stvar nikada ne treba rješavati usmenim putem već uvijek pisanim. Ono što treba napraviti je uputiti pisani prigovor. Što god da je u pitanju, prigovor mora ići pisanim putem. Osobe starije životne dobi često nemaju svoju e-mail adresu, a teleoperater neće uvažiti prigovor ako je poslan s neke druge e-mail adrese, recimo adrese osobe koja pomaže starijoj osobi. U takvim je slučajevima rješenje je da osoba napiše na papiru prigovor i pošalje ga poštom. Znači, uvijek postoji neka poštanska adresa, netko može pomoći starijoj osobi napisati taj prigovor, i onda ga poslati fizički, poštom, s njihovim imenom i potpisom. Teleoperater u tom slučaju mora odgovoriti na prigovor u roku od 15 dana i na taj način se puno brže i efikasnije rješavaju problemi s tvrtkama nego kad se unedogled zove i kad teleoperateri mogu odgovor i rješavanje problema prolongirati. Postoji i tijelo koje to kontrolira, imamo drugostupanjsko Povjerenstvo za reklamacije potrošača koje kontrolira telekomunikacijske tvrtke. U tom povjerenstvu su udruge za zaštitu potrošača. Ako povjerenstvo donese negativnu odluku, sljedeće tijelo je HAKOM koji vrlo često sporove rješava u korist potrošača. Tako da sve reklamacije treba raditi pisanim putem. Može se to obaviti i u poslovnici, ali tada kupac treba dobiti potvrdu o uloženom prigovoru s točnim datumom i potpisom odgovorne osobe. Od tog datuma teče rok od 15 dana da tvrtka odgovori.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP