Prati nas

Mozaik

Stvari koje smo radili u sedamdesetima, a danas su nezamislive

Kakvo je vaše prvo vozačko iskustvo? Sigurno ste sjedili tati u krilu do je on vozio, zar ne? Danas bi tako nešto bilo posve nezamislivo. No, događa li se da zbog pretjerane želje za sigurnošću, oduzimamo djeci dio djetinjstva koji smo mi sami imali?

Objavljeno

|

Kako smo odrastali? Kako smo živjeli nekad?
foto: BigStock

Odrastanje nekad i sada – dvije potpuno različite stvari, zar ne? Djeca danas mogu puno više nego smo mi mogli, ali istovremeno mogu i znatno manje. Puno se toga promijenilo, a neke od promjena opisao je kolumnist Huffington Posta James Baxley.   U sedamdesetima smo radili stvari koje su danas nezamislive. Ne, ne mislimo na ubojstva, neplaćanje poreza, niti išta tako drastično. Mislimo na sitne privatne stvari koje bismo radili samo u svojim domovima.

Donosimo popis od pet stvari koje smo mogli raditi u sedamdesetima, a danas nam ne pada niti na kraj pameti da pokušamo tako nešto. Barem se nadamo.



1. Pijenje vode iz crijeva za polijevanje

Na internetu je moguće naći studiju koju je napravio Ecology Center i koja tvrdi da pijenje vode direktno iz crijeva za polijevanje vrta nikako nije dobro. Ta voda, kaže studija, puna je olova, a razina bisfenola viša je čak 20 puta od dozvoljene doze. Mislim da smo oduvijek pomalo naslućivali da to nije pametna ideja.

No kad smo mi pili iz šlauha, nismo brinuli o tim stvarima. Samo smo htjeli brzi gutljaj. Nije da smo pili hektolitre te vode. Uostalom, djeca koja se igraju na dvorištu nisu upoznata sa znanstvenim studijama. Ona su samo žedna. Žive na rubu. A djeca danas?

2. Igranje na ulici bez nadzora

Nedavno je objavljen slučaj majke iz Floride kojoj prijeti pet godina zatvora zato što je svom 7-godišnjem sinu dopustila da sam ide u park. Za što su je optužili? Za zapostavljanje djeteta. Slično se dogodilo i paru iz američkog Marylanda koji su dopustili svojem djetetu da se samo igra u njihovom vlastitom susjedstvu. Socijalna služba je jednostavno uzela djecu i odvela ih. Pa što se to događa sa svijetom?

Dok sam ja odrastao, igrali smo se vani bez nadzora svaki vikend i skoro svaki dan tijekom praznika. Jedino pravilo je bilo da prije napišemo zadaću i da budemo dovoljno blizu da čujemo mamu kad nas doziva. Kad bi se upalila javna rasvjeta, morali bismo biti doma. Roditelji i društvo su toliko opsjednuti sigurnošću djece da ne uviđaju da im zapravo uništavaju djetinjstvo.

3. Sjedenje tati u krilu dok on vozi

Jedna od mojih omiljenih uspomena iz djetinjstva je ona kad sam sjedio tati u krilu i pravio se da vozim auto dok je u stvari on vozio. Da vas danas ulove da vozite auto dok vam dijete sjedi u krilu, završili biste u zatvoru. Posla bi imala socijalna služba i ostali biste bez vozačke. Nemojte me krivo shvatiti, znam da to nikako nije siguran način prijevoza djece, ali ne sjećam se da sam ikad čuo da je tako neko dijete povrijeđeno. Osim toga, nije se vozilo po cestama i autocestama. To je bilo samo po dvorištu ili parkiralištu.

4. Roditelji koji šalju djecu na trafiku po cigarete

Slanje djece po cigarete bila je stvar uštede vremena. Roditelj bi ostavio dijete na ulazu u trgovini i napravio krug po parkiralištu. Do tad bi klinac već kupio cigarete i ponovo ušao u auto. To je bilo puno brže nego tražiti parking, sparkirati se, hodati do ulaza, kupiti što treba i onda se vratiti. Prodavač je obično poznavao dijete koje je došlo po cigarete i znao da je roditelj vani u autu. Svi smo to raditi i nije to bilo ono što nas je navelo da počnemo pušiti. TV reklame i pritisak vršnjaka su to učinili.

5. Malo po guzi

‘Malo po guzi’ bila je gotovo uobičajena odgojna metoda. Gotovo svi smo povremeno dobili po guzi. Ponekad su uloge bile podijeljene tako da bi mama vikala i prijetila, a tata bi bio taj koji je provodio kaznu u djelo. Ponekad i obratno. U nekim kućanstima dijete bi moglo čak i odabrati hoće li dobiti sa šibom ili remenom. Divan odabir!

.

Mozaik

Žižek: ‘Za sreću ne smijete imati previše demokracije, ona donosi odgovornost’

Sreća znači da svoju krivnju možete svaliti na nekog drugog. U Čehoslovačkoj su se šalili: ako je vrijeme loše, ako bjesni oluja, neki komunist je opet uprskao stvar, kaže slovenski filozof.

Objavljeno

|

Autor

Tko je Žižek?

Klinički psihijatar, kanadski sveučilišni profesor Jordan Peterson, proglašen je jednim od najutjecajnijih intelektualaca današnjice, a prije više od godinu dana izazvao je na intelektualni dvoboj Slavoja Žižeka, slovenskog sveučilišnog profesora i ravnatelja londonskog instituta Birkbeck, koji je i sam desetljećima prisutan na globalnoj filozofskoj sceni.

Žižek je bačenu rukavicu napokon prihvatio, a mediji su događaj odmah nazvali “sukobom divova”, javlja HRT.



U razgovoru na temu sreća Peterson je kazao kako smatra da je “sreća nuspojava, nešto što vas snađe”. “Podložni smo silama u sebi koje nisu pod kontrolom volje, a tako je i sa srećom. Ne možete se natjerati biti sretni. Možda se uspijete natjerati da budete nesretni, ali ne i sretni”.

Žižek pak kaže da “za sreću ne smijete imati previše demokracije jer to donosi breme odgovornosti”. “Sreća znači da svoju krivnju možete svaliti na nekog drugog. U Čehoslovačkoj su se šalili: ako je vrijeme loše, ako bjesni oluja, neki komunist je opet uprskao stvar”, dodaje.

Pozivajući se na izjave Winstona Churchilla o demokraciji Peterson kaže da je “riječ o najgorem obliku vladavine koji postoji osim svih ostalih oblika. Isto bi se moglo reći i za kapitalizam. Riječ je o najgorem obliku ekonomskog sustava osim svih ostalih koje smo ikad iskušali”.

Filozofski dvoboj Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kojega neki nazivaju i “debatom stoljeća” mogli ste na Prvom programu HRT-a. Snimku u cijelosti pogledajte 26. travnja na Trećem programu.

Nastavi čitati