Mozaik
Stvari koje smo radili u sedamdesetima, a danas su nezamislive
Kakvo je vaše prvo vozačko iskustvo? Sigurno ste sjedili tati u krilu do je on vozio, zar ne? Danas bi tako nešto bilo posve nezamislivo. No, događa li se da zbog pretjerane želje za sigurnošću, oduzimamo djeci dio djetinjstva koji smo mi sami imali?
Odrastanje nekad i sada – dvije potpuno različite stvari, zar ne? Djeca danas mogu puno više nego smo mi mogli, ali istovremeno mogu i znatno manje. Puno se toga promijenilo, a neke od promjena opisao je kolumnist Huffington Posta James Baxley. U sedamdesetima smo radili stvari koje su danas nezamislive. Ne, ne mislimo na ubojstva, neplaćanje poreza, niti išta tako drastično. Mislimo na sitne privatne stvari koje bismo radili samo u svojim domovima.
Donosimo popis od pet stvari koje smo mogli raditi u sedamdesetima, a danas nam ne pada niti na kraj pameti da pokušamo tako nešto. Barem se nadamo.
1. Pijenje vode iz crijeva za polijevanje
Na internetu je moguće naći studiju koju je napravio Ecology Center i koja tvrdi da pijenje vode direktno iz crijeva za polijevanje vrta nikako nije dobro. Ta voda, kaže studija, puna je olova, a razina bisfenola viša je čak 20 puta od dozvoljene doze. Mislim da smo oduvijek pomalo naslućivali da to nije pametna ideja.
No kad smo mi pili iz šlauha, nismo brinuli o tim stvarima. Samo smo htjeli brzi gutljaj. Nije da smo pili hektolitre te vode. Uostalom, djeca koja se igraju na dvorištu nisu upoznata sa znanstvenim studijama. Ona su samo žedna. Žive na rubu. A djeca danas?
2. Igranje na ulici bez nadzora
Nedavno je objavljen slučaj majke iz Floride kojoj prijeti pet godina zatvora zato što je svom 7-godišnjem sinu dopustila da sam ide u park. Za što su je optužili? Za zapostavljanje djeteta. Slično se dogodilo i paru iz američkog Marylanda koji su dopustili svojem djetetu da se samo igra u njihovom vlastitom susjedstvu. Socijalna služba je jednostavno uzela djecu i odvela ih. Pa što se to događa sa svijetom?
Dok sam ja odrastao, igrali smo se vani bez nadzora svaki vikend i skoro svaki dan tijekom praznika. Jedino pravilo je bilo da prije napišemo zadaću i da budemo dovoljno blizu da čujemo mamu kad nas doziva. Kad bi se upalila javna rasvjeta, morali bismo biti doma. Roditelji i društvo su toliko opsjednuti sigurnošću djece da ne uviđaju da im zapravo uništavaju djetinjstvo.
3. Sjedenje tati u krilu dok on vozi
Jedna od mojih omiljenih uspomena iz djetinjstva je ona kad sam sjedio tati u krilu i pravio se da vozim auto dok je u stvari on vozio. Da vas danas ulove da vozite auto dok vam dijete sjedi u krilu, završili biste u zatvoru. Posla bi imala socijalna služba i ostali biste bez vozačke. Nemojte me krivo shvatiti, znam da to nikako nije siguran način prijevoza djece, ali ne sjećam se da sam ikad čuo da je tako neko dijete povrijeđeno. Osim toga, nije se vozilo po cestama i autocestama. To je bilo samo po dvorištu ili parkiralištu.
4. Roditelji koji šalju djecu na trafiku po cigarete
Slanje djece po cigarete bila je stvar uštede vremena. Roditelj bi ostavio dijete na ulazu u trgovini i napravio krug po parkiralištu. Do tad bi klinac već kupio cigarete i ponovo ušao u auto. To je bilo puno brže nego tražiti parking, sparkirati se, hodati do ulaza, kupiti što treba i onda se vratiti. Prodavač je obično poznavao dijete koje je došlo po cigarete i znao da je roditelj vani u autu. Svi smo to raditi i nije to bilo ono što nas je navelo da počnemo pušiti. TV reklame i pritisak vršnjaka su to učinili.
5. Malo po guzi
‘Malo po guzi’ bila je gotovo uobičajena odgojna metoda. Gotovo svi smo povremeno dobili po guzi. Ponekad su uloge bile podijeljene tako da bi mama vikala i prijetila, a tata bi bio taj koji je provodio kaznu u djelo. Ponekad i obratno. U nekim kućanstima dijete bi moglo čak i odabrati hoće li dobiti sa šibom ili remenom. Divan odabir!
