Prati nas

Mozaik

Stvari koje smo radili u sedamdesetima, a danas su nezamislive

Kakvo je vaše prvo vozačko iskustvo? Sigurno ste sjedili tati u krilu do je on vozio, zar ne? Danas bi tako nešto bilo posve nezamislivo. No, događa li se da zbog pretjerane želje za sigurnošću, oduzimamo djeci dio djetinjstva koji smo mi sami imali?

Objavljeno

|

Kako smo odrastali? Kako smo živjeli nekad?
foto: BigStock

Odrastanje nekad i sada – dvije potpuno različite stvari, zar ne? Djeca danas mogu puno više nego smo mi mogli, ali istovremeno mogu i znatno manje. Puno se toga promijenilo, a neke od promjena opisao je kolumnist Huffington Posta James Baxley.   U sedamdesetima smo radili stvari koje su danas nezamislive. Ne, ne mislimo na ubojstva, neplaćanje poreza, niti išta tako drastično. Mislimo na sitne privatne stvari koje bismo radili samo u svojim domovima.

Donosimo popis od pet stvari koje smo mogli raditi u sedamdesetima, a danas nam ne pada niti na kraj pameti da pokušamo tako nešto. Barem se nadamo.


1. Pijenje vode iz crijeva za polijevanje

Na internetu je moguće naći studiju koju je napravio Ecology Center i koja tvrdi da pijenje vode direktno iz crijeva za polijevanje vrta nikako nije dobro. Ta voda, kaže studija, puna je olova, a razina bisfenola viša je čak 20 puta od dozvoljene doze. Mislim da smo oduvijek pomalo naslućivali da to nije pametna ideja.

No kad smo mi pili iz šlauha, nismo brinuli o tim stvarima. Samo smo htjeli brzi gutljaj. Nije da smo pili hektolitre te vode. Uostalom, djeca koja se igraju na dvorištu nisu upoznata sa znanstvenim studijama. Ona su samo žedna. Žive na rubu. A djeca danas?

2. Igranje na ulici bez nadzora

Nedavno je objavljen slučaj majke iz Floride kojoj prijeti pet godina zatvora zato što je svom 7-godišnjem sinu dopustila da sam ide u park. Za što su je optužili? Za zapostavljanje djeteta. Slično se dogodilo i paru iz američkog Marylanda koji su dopustili svojem djetetu da se samo igra u njihovom vlastitom susjedstvu. Socijalna služba je jednostavno uzela djecu i odvela ih. Pa što se to događa sa svijetom?

Dok sam ja odrastao, igrali smo se vani bez nadzora svaki vikend i skoro svaki dan tijekom praznika. Jedino pravilo je bilo da prije napišemo zadaću i da budemo dovoljno blizu da čujemo mamu kad nas doziva. Kad bi se upalila javna rasvjeta, morali bismo biti doma. Roditelji i društvo su toliko opsjednuti sigurnošću djece da ne uviđaju da im zapravo uništavaju djetinjstvo.

3. Sjedenje tati u krilu dok on vozi

Jedna od mojih omiljenih uspomena iz djetinjstva je ona kad sam sjedio tati u krilu i pravio se da vozim auto dok je u stvari on vozio. Da vas danas ulove da vozite auto dok vam dijete sjedi u krilu, završili biste u zatvoru. Posla bi imala socijalna služba i ostali biste bez vozačke. Nemojte me krivo shvatiti, znam da to nikako nije siguran način prijevoza djece, ali ne sjećam se da sam ikad čuo da je tako neko dijete povrijeđeno. Osim toga, nije se vozilo po cestama i autocestama. To je bilo samo po dvorištu ili parkiralištu.

4. Roditelji koji šalju djecu na trafiku po cigarete

Slanje djece po cigarete bila je stvar uštede vremena. Roditelj bi ostavio dijete na ulazu u trgovini i napravio krug po parkiralištu. Do tad bi klinac već kupio cigarete i ponovo ušao u auto. To je bilo puno brže nego tražiti parking, sparkirati se, hodati do ulaza, kupiti što treba i onda se vratiti. Prodavač je obično poznavao dijete koje je došlo po cigarete i znao da je roditelj vani u autu. Svi smo to raditi i nije to bilo ono što nas je navelo da počnemo pušiti. TV reklame i pritisak vršnjaka su to učinili.

5. Malo po guzi

‘Malo po guzi’ bila je gotovo uobičajena odgojna metoda. Gotovo svi smo povremeno dobili po guzi. Ponekad su uloge bile podijeljene tako da bi mama vikala i prijetila, a tata bi bio taj koji je provodio kaznu u djelo. Ponekad i obratno. U nekim kućanstima dijete bi moglo čak i odabrati hoće li dobiti sa šibom ili remenom. Divan odabir!

.

Aktivno starenje

7 misli koje je najbolje odbaciti kako starite, ako zaista želite biti sretni

Za mene jer kasno, tko uopće želi čuti što ja mislim, ništa nema smisla… Lako je dopustiti takvim mislima da nas preuzmu, pogotovo kad zađemu u neke godine. No takve misli su otrov. Koji je protuotrov? Djelovanje!

Objavljeno

|

Kako biti sretan?

Dobizam (ageizam) je podmukao. I prisutan je svugdje. Vreba na nas na radnim mjestima, tove nas njime preko reklama, formira naše ekonomske strukture. Dobizam se pojavljuje u politici, uče ga u školi, utječe na naš zdravstveni sustav.

On također čuči i duboko u nama. Dobističke pristranosti koje nosimo u sebi utječu na naše izbore i kako se osjećamo. Dobizam se prvo pojavljuje u našim mislima. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad nismo. No takve nam misli štete. Zadržavaju naše napredovanje i razvoj. Ispunjavaju nas sramom.


Pa kome je to potrebno? Umjesto toga, portal Psychology Today nudi nekoliko alternativa, nekoliko misli koje valja napustiti i čime ih zamijeniti:

1. Za mene je kasno!

To je loša misao. U redu, možda nam je u par stvari prošao vlak. Možda više ne možemo imati djecu, narasti još koji centimetar ili prohodati s Johnom Lennonom.

Ali kada izraz “za mene je prekasno” koristite kao moto života, trujete se i lišavate se mogućnosti. Nije kasno za mnogo stvari. No ako tako mislite, zatvarate vrata imaginaciji i motivaciji.

Što napraviti umjesto toga?

Kad primijetite misao “za mene je kasno”, učinite nešto. Kad se Mary poželjela pridružiti biciklističkom klubu, pomislila je da je za nju prekasno. No tada se trgnula i uzela bicikl iz spremišta te se provozala susjedstvom. “Ja to mogu!”, pomislila je.

Liz je pomislila da je “za nju prekasno” kad je razmišljala da upiše poduzetnički tečaj. Zato je na internetu pronašla odgovarajući članak i ideje su počele samo frcati.

Umjesto da samo mislite, napravite nešto! Misao je otrov, a protuotrov je djelovanje!

2. Moji najbolji dani su iza mene!

To je također loša misao koja nas samo rastužuje. Tužna je pomisao da ste vi, zapravo najbolje od vas, prošlost, zauvijek izgubljeni.

Kate nedostaje tijelo koje je nekad imala: “Izgledala sam najbolje s 22 godine.” Missy je bila pustolovna: “Moj uzbudljiv život je gotov!” Susan je voljela brinuti o svima: “Najbolje mi je bilo kad je obitelj bila na okupu.”

Naravno, odvajanje od osoba ili stvari koje smo voljeli može biti teško. No želite li provoditi vrijeme oplakujući nekadašnji život ili želite živjeti?

Što napraviti umjesto toga?

Odlučite da postajete sve bolji i bolji. Inzistirajte na tome da je najbolje tek pred vama. Što je sada u vama posebno, jedinstveno i sjajno? Napravite popis. Zapištite svoje dobre strane i polijepite te papiriće uokolo. I ne slušajte druge već vi sami odlučite što je kod vas najbolje. Preuzmite odgovornost za vaš vlastiti narativ i pričajte priče koje vas vesele.

Kateino tijelo je jako. Ona je dobra plivačica. Missy svake godine otputuje nekamo. Susan organizira druženja u svom domu. Imamo život iza nas, ali živimo i u ovom trenutku. Učinimo život vrijednim!

3. Nitko ne želi čuti što stara žena ima za reći!

To je također loša misao. Je li istinita? Kako to znate? Jeste li pokušali reći nešto zanimljivo u posljednje vrijeme? Podižete li glas? Ili unaprijed pretpostavljate da vas nitko ne sluša, pa mumljate sebi u bradu? Što imate za reći? Koju biste poruku voljeli prenijeti?

Lako je dopustiti da vas proguta vakuum dobizma u kojem nemamo glasa. No to nije izgovor da kažemo da nas nitko ne želi čuti, pogotovo ako ništa i ne govorite.

Što napraviti umjesto toga?

Pričajte priče. Nazdravljajte. Pišite blog. Najvažnije je da govorite stvari koje su vam važne, da ustanovite što vam je važno i slušate sami sebe, da znate što vas zanima.

Onda kad odlučite što vam je okupiralo pažnju, naučite više o tome. A nakon toga ispričajte drugima što vas fascinira, što vas ispunjava energijom.

Lako je uljuljkati se u površno čavrljanje pa govoriti o vremenskim prilikama, no to nisu pravi razgovori. Vjerojatno ste previše vremena proveli sušajući druge i zaboravili kako da se i vaš glas čuje. No to nije nemoguće postići. To je osnažujuće. Pokušajte!

Zaokupite pažnju okupljenih oko stola za blagovanje i ispričajte im nešto zanimljivo. Budite u centru pažnje.

4. Ah ta današnja djeca…

I to je loša misao. Nemojte misliti tako niti izgovarati te riječi. To je umarajuće. To je… staro. To su govorili o vama, to su govorili o vašoj majci, a to su govorili i o njezinoj majci.

Ovo je istina: današnja djeca su fascinantna! Oduvijek su i bila. Zašto? Jer su različita. Imaju različite probleme, nove izume, žive u zanimljivo vrijeme. Osuđujući ih, gubite mogućnost da se s njima povežete na smisleni način. Odbacujući ih, propuštate priliku da se inspirirate i naučite nešto novo, da dobijete novu energiju, isprobate nove i zanimljive stvari.

Što napraviti umjesto toga?

Zainteresirajte se za nove generacije. Sprijateljite se s njima. Raspitajte se o njima. Čitajte njihove knjige. Slušajte njihovu glazbu. Plešite njihove plesove. Počujte njihove ideje, politička razmišljanja i stavove otvorenim umom. Najbolji način starenja je ne pokušavati ostati mlad, već se inspirirati mladim ljudima.

5. Prošlost je bolja od budućnosti

To je loša misao! Ako je tome doista tako, zašto uopće investirati u budućnost. Ako budućnost nije vrijedna, onda možemo jednostavno ostati na kauču, više piti, izolirati se od svijeta i prestati učiti. Ta misao “prošlost vrijedi više od budućnosti” zadržava nas, koči nam napredovanje i uvjerava nas da su naše poznije godine samo nešto što treba izdržati. Ako budućnost ne vrijedi, zašto uopće danas napraviti nešto smisleno?

Što napraviti umjesto toga?

Vaša budućnost, bez obzira imate li 49, 59 ili 99 godina, jako je važna. Važna je jer ste sada ovdje i dok god ste ovdje možete ono što dolazi učiniti smislenim. Tko želite biti? Tko ste budući vi? Pišite o toj osobi. Dizajnirajte je. Donosite odluke do posljednjeg daha.

6. Nemam puno toga za ponuditi

To je jako loša misao. Ona nas ljuti. Naravno, događa se da nam dobizam oduzme važnost i snagu u svijetu okrenutom mladima. No moramo li baš odlučiti da nemamo ništa za ponuditi? Naime, to bi vas moglo natjerati da odustanete, prestanete pokušavati.

Doprinos društvu, činjenje razlike, ostavljanje nasljeđa osobine su generativnosti. Taj je izraz skovao psiholog Erik Erikson i označava brigu za nadolazeće generacije. To se smatra važnim korakom u procesu starenja. Bez generativnosti, kaže Erikson, nema napretka. A tko želi tako nešto?

Što napraviti umjesto toga?

Pronađite način da date svoj doprinos. Ponudite nešto. Odlučite kako ćete pomoći i kome tu pomoć uputiti. Dajte sebe!

7. Ne mogu podnijeti još jedan gubitak!

To je loša misao. Vi ćete svakako iskusiti još neki gubitak jer gubici su, baš kao i starenje, dio života. Ne možete zaustaviti starenje baš kao što ne možete zaustaviti gubitke. Također, sazdani smo tako da sve to možemo izdržati.

Svaki put kad sami sebi kažemo da ne možemo izdržati još jedan gubitak, bez obzira radi li se o našem voljenom, našem ljubimcu, nečemu materijalnom ili možda samo zubu, osiguravamo si dodatnu patnju. Jer smrt i ponovno rađanje dio su kruga života.

Što napraviti umjesto toga?

Budite tu i sudjelujte u evoluciji svojega života. Vi ste dio tog mističnog, čarobnog svemira. Vi ste zvjezdana prašina. Gledajte svijet oko sebe s divljenjem! Obavljajte one male posebne rituale, povežite se s drugima. Sagledajte širu sliku. Volite. Počnite primjećivati sve pristranosti vezan uz starenje. Preuzmite odgovornost i činite stvari koje će vas odvesti na neko novo mjesto.

Mijenjajući način na koji mislite, promijenit ćete sebe. A mijenjanjem sebe, mijenjate svijet. Starenje je zapravo sjajno! A sjajni ste i vi!

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP