Prati nas

Mozaik

Omladinci rade i štede, prate modu, a pomažu im i roditelji

Odijevam se po novijoj modi ‘princeskoj’ (sako uz tijelo, hlače sužene u koljenima, prošivene nogavice, s dva šlica, jedan mrzim). Svaki mjesec nešto kupim. Volim šetnje udvoje. Idem na izlete koje organizira poduzeće, imamo autobuse. Ne pušim, ne pijem. Ponekad kupim poklone sestrama, nećacima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kako su radnici živjeli nekad?
Ljubica, Ankica, Marija i Ankica

“Odijevam se po novijoj modi “princeskoj” (sako uz tijelo, hlače sužene u koljenima, prošivene nogavice, s dva šlica, jedan mrzim). Svaki mjesec nešto kupim. Volim šetnje udvoje. Idem na izlete koje organizira poduzeće, imamo autobuse. Ne pušim, ne pijem. Ponekad kupim poklone sestrama, nećacima”, pričao je za zagrebački Plavi vjesnik 1966. godine mladi radnik tvornice Nada Dimić. Kao i danas, mladima su pomagali roditelji, no čini se da su apetiti bili manji – odijevanje i zabava bili su prioriteti. Tekst prenosimo u cijelosti.


Svratila sam u zagrebačku tvornicu “Nada Dimić” da pitam mlade o njihovom džeparcu, na što najviše troše novac i na što se sve njihova kesica s mjesečnom plaćom prazni. I evo što su mi rekli.

 

Nino Vale, lijep mladić, električar

Prošli mjesec sam dobio 62.000. Nisam ništa dao doma. Nađe se na što da se potroši novac. Volim tjerati modu, sve po modi. Kako je tjeram? Evo kako: uske hlače, dugački sako s jako izrezanim “šlicevima” (25 cm), obožavam tamnoplava odijela. Jedna mi je osoba rekla da mi dobro pristaju.

Kupio sam dva para cipela s tupom špicom, tamnoplavi šuštavac s uloškom. Što sam još kupio? Kapu šiltericu (grobarsku). Drugo mi je ostalo za džeparac. Gledam program “Varietea”, često idem u kino, a o utakmicama da i ne govorim. Svaka utakmica je moja. Poslije utakmice ples (sva sreća nije skupo!), a u ponedjeljak jedva stojim na nogama.

Sestri dam za džeparac, bježi svaki čas na ples, pa je moram financirati, jer ide u školu. Ne pušim i ne pijem. “Zdrobim” do kraja sve novce. Smeta mi kad ih imam.

 

Pavao Šušnjar, strojobravar

Podstanar sam, plaćam 10.000 za sobu, a hranim se gdje stignem (Šubićevac, Risnjak). Tamo i večeram više puta, no češće sam gladan nego sit. Doručkujem u kantini. Sve skupa za hranu potrošim oko 30.000.

Pa sad, džeparac, volim otići u kino, na utakmicu. Na ples ne idem, ne da mi se. Rijetko kad me društvo povuče. Digao sam i kredit. Kupio sam crno “Varteksovo” odijelo, kupujem obavezno konfekcijsku robu.

Prošli mjesec radio sam i prekovremeno i zaradio 10.000. Što zaradim, sve potrošim za sebe. Zasad je tako, poslije ću morati da pomognem bratu.

 

Ankica Duvnjak

Ima tri mjeseca otkako sam ovdje. Prije sam išla u školu. Prvi mjesec sam dobila 36.000, drugi 43.000, sad ne znam koliko ću dobiti. Stanujem s kolegicom, svaka plaća po 8000. Oko 20.000 mi ode na hranu. Tata mi pomaže. Idem kući na selo svakog prvog i kad se vraćam, tata mi pomogne donijeti krumpir, jaja, pile, ono što već ima na selu.

Od plaće sam kupila majicu (“dolce vita”), dala sam 9300, i budilicu sam nabavila, treba mi da ne zaspim. Dosad nisam zaspala, ali moglo bi se desiti. Kaput i čizmice od prošle godine su još u dobrom stanju.

Za frizera ne moram plaćati. Kolegica mi je frizerka, pa mi pravi frizuru zabadava. Džeparac? Nisam pazila toliko na to, jedino kupujem “Studio”. Ne idem na ples, kolegica mi je povučena, a i nemam društva. Kad sam kod kuće, čitam i slušam gramofon.

 

Nikola Trdovski, precizni mehaničar za šivaće strojeve

Startna osnova mi je oko 50.000. Kad se dobije višak, to bolje. 30.00 dam mami. Ona ima malu penziju, uvijek joj moram pomoći. Prošli mjesec sam na zajam uzeo krumpir. 10.000 mi je džeparac. Cigarete, jedna kutija dnevno. Popijem pokoje pivo, odem u kino, djevojci platim kartu.

Nogometaš sam, utakmica mi je besplatna. Kad gledam veću, onda nije (Dinamo). Za odijevanje ostavim cijelu plaću. Ovaj mjesec ću dati mami 10.000, ostalo će biti za uske hlače, bijele čarape, cipele s odrezanim špicom, “dolce vita”, vesta sa zavrnutim ovratnikom.

Igram u “Borcu”. Štedim što dobijem od kluba. Za prijelaz u “Trešnjevku” dobit ću 200.000. Uštedio sam 300.000. Kupit ću kola, ako budem mogao (Volkswagen ili Taunus). Od kluba dobijem tramvajski blok, tako da nemam nikakvih troškova.

 

Ivanka Bilić, vidi se odrešita djevojka

Prošli mjesec sam dobila 42.000 s viškom. Pa kako ja s tim izađem na kraj? Vrlo lako. Mami sam dala 20.000. To je porez. O džeparcu nemam mnogo govoriti. Kupim što mi je najnužnije, još i mama mora dodati. Ne idem na ples, a pristalica sam beatles muzike i glavni dio vremena provodim uz muziku.

 

Zdenko Babić, visok veseo momak

Rođen sam u Trstu. Živio sam na Kordunu, Jugoslaven po legitimaciji. 63.000 mi je osnovna plaća. Prošli sam mjesec dobio tako negdje oko 100.000. To je trajalo ni do 25. u mjesecu. Što sam učinio s tim novcem? Imam jednu djevojku, zasad jednu. Dobar sam k’o sunce, k’o kruh.

Koliko puta sam išao jesti “štrudl” na Trg žrtava! Sladokusac sam, volim kolače, pire od kestena. 100.000 sve za džeparac!

Imam roditelje dobro situirane. Odijelo dam šivati. Odijevam se po novijoj modi “princeskoj” (sako uz tijelo, hlače sužene u koljenima, prošivene nogavice, s dva šlica, jedan mrzim). Svaki mjesec nešto kupim. Volim šetnje udvoje. Idem na izlete koje organizira poduzeće, imamo autobuse. Ne pušim, ne pijem. Ponekad kupim poklone sestrama, nećacima.

 

Ankica Kobešćak, predsjednik omladine

Moja osnovna plaća je 36.000, međutim ove godine je 50.000. Radimo po normi. Prošli mjesec sam dobila oko 60.000. Kamo s tim novcem? To ne bih znala reći da me pitate. Podstanar sam. Stan ne plaćam ništa. Specifičan slučaj: stanujem kod poznatih.

Potrošim za hranu i odijevanje. Kupila sam vunu za pulover (Tetovku), kišobran sam kupila. Imam u kuverti plaću i iz kuverte uzimam. Pretkraj vidim koliko imam, ako treba malo više, štedim. Čarape, čarape, one su moja bolna točka. Ne odijevam se supermoderno.

 

Ljubica Kikić

Imam 18 godina. Već dva mjeseca pohađam trgovačku školu. Poduzeće mi to plaća. Prošli mjesec sam zaradila 16.500. Od tih 16.000 platila sam 7000 za stan. Podstanar sam u Zagrebu.

Ja sam iz Vojvodine, iz Bača. Brat mi je pomogao. Dao mi je 30.000 za prošli mjesec, dok ne dobijem plaću. Novac mi ode na hranu, “gablec”, ručak. Večeru propustim, idem u školu. Moram zaštedjeti za hranu da imam više, mjesec je dugačak.

 

Marija Palaić

Učenica sam u privredi. Osnovna mi je plaća 13.000, no dobijem i višak. Nastava nam je dva puta sedmično, 4 dana radimo (od 6 – 2). Prošli mjesec sam zaradila 20.000. No, izađem na kraj, daju mi roditelji sve što je potrebno. Podstanar sam kod tetke. Mjesečno joj moji daju 15.000 vrijednosti u hrani. Oni plate kamion i za godinu dana sve dopreme.

Moje novce rasporedim za “gablec” u kantini. Kako kada, ponekad toplo jelo, katkad salamu i slično. Kad hoću više ili bolje, potrošim 200-300 dinara.

Kupila sam i tkaninu za haljinu u Na-Mi. Za šivanje nisam platila, tetka mi je šivala besplatno. Kad sam bila kod kuće na Dan Republike, dobila sam 20.000. Znate kako je kod seljaka: dobijem novaca kad nešto prodaju. Od džeparca katkad si priuštim da odem u kino s prijateljicom.

/razgovarala Daška Kozjak, Plavi vjesnik, lipanj 1966, / Yugopapir /

.

Mozaik

Svijet bi nakon korone stvarno mogao biti bolji. Evo par mogućnosti…

Mnoge stvari tijekom ove epidemije više ne možemo raditi. Ali možemo maštati. Zašto, onda, ne bismo maštali o boljem svijetu nakon što koronavirus nestane? Zašto ne bismo takav bolji svijet i doista ostvarili?

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Nemojte mi zamjeriti malo maštanja. Pa zatvorena sam, kao uostalom i vi, u kući već tjednima i tko zna kad ću opet normalno moći van. Jedino što me još nekako drži na okupu je pomisao da će sve ovo proći i da će sve biti kao prije. Zapravo, u zadnje se vrijeme više zabavljam mišlju da bi sve moglo biti bolje i da će nas ova pandemija naučiti neke važne lekcije.

I dok je popis stvari koje ne možemo raditi sve duži, maštati možemo možda i više nego ikad prije. Pa zašto ne bismo? Zašto svijet, kad ova pandemija jednom završi, ne bi izgledao ovako:


Zrak je čišći

Zbog pandemije su zatvorene mnoge tvornice i promet je značajno smanjen radi čega se zrak u velikim gradovima pročistio i njihovi stanovnici više ne moraju gledati sunce kroz gust oblak smoga. Ljudi su shvatili da je, zapravo, jako malo potrebno da se zrak značajno popravi, pa su odmah po završetku krize ugradili snažne filtere na sve tvorničke dimnjake, počeli koristiti ekološka goriva, klasične automobile zamijenili onim električnima i općenito ih manje koristili, a prednost u gradskom prijevozu dali biciklima i tramvajima. S obzirom da je zrak puno zdraviji i da se ljudi više kreću, manje je bolesnih što znači da i bolnice imaju manje posla.

Odbacili smo fosilna goriva

Tijekom krize značajno je smanjena upotreba automobila, pa su cijene goriva pale. No tako je ostalo i nakon krize jer su ljudi shvatili da je i za njihovo zdravlje i za kućni budžet bolje koristiti javni gradski prijevoz i bicikle, a za dulja putovanja vlakove. S obzirom da smo se otarasili ovisnosti o fosilnim gorivima, više nema potrebe za naftnim ratovima, a one zemlje koje su se jako obogatile upravo na nafti, prisiljene su baviti se nečim drugim poput proučavanja solarne energije.

Životinje su se oporavile

S obzirom da su ljudi bili jako dugo zatvoreni u svojim kućama, životinje su se ohrabrile i počele češće navraćati u ljudska naselja. Ljudi su po završetku krize uvidjeli da im životinje nisu nikakva konkurencija i opasnost, nego da smo svi ravnopravni sustanari na ovoj planeti. Počeli su zato proširivati zelene površine u gradovima i ponovno pošumljavati raskrčena područja što je dovelo i do povećanja populacije nekad ugroženih životinja. S povratkom zelenih površina, vratili su se i kukci koji se hrane biljkama i oprašuju ih, s kukcima su se vratile žabe, ptice i razne male životinja koje se njima hrane, a onda su došle i veće životinja koje se hrane ovim manjima. Krug života je ponovno potpun.

Počeli smo uzgajati vlastitu hranu

Zbog ove smo pandemije uvidjeli koliko je važno uzgajati vlastitu hranu pa smo nastavili to činiti i po završetku krize. Doista, nema nikakvog smisla uvoziti rajčice, jabuke i krastavce iz neke više tisuća kilometara udaljene zemlje, trošiti silan novac na prijevoz i ambalažu, kad sve to možemo uzgojiti praktički pod svojim prozorom. S obzirom da se značajno povećao uzgoj hrane u našoj zemlji, cijene su pale, ljudi su se zaposlili, a hrana je postala jeftinija i općenito zdravija jer je više ne treba tretirati štetnim kemikalijama kako bi izdržala višednevni transport. Usput smo počeli koristiti i značajno manje ambalaže, pa je i smeća mnogo manje.

Životinje su se oporavile (foto: Agathe Marty/Unsplash)

Spasili smo Imunološki zavod

Čim je pandemija završila, saborski zastupnici poslušali su stručnjake i donijeli jednoglasnu odluku da je Imunološki zavod organizacija od nacionalnog značaja. Vlada je obnovila i nadogradila zgradu zavoda, zaposlili su nove, mlade stručnjake i započeli proizvodnju što je bilo toliko uspješno da je zavod ubrzo počeo sam sebe isplaćivati, a Hrvatska je postala jedna od vodećih zemalja u svijetu u području imunologije.

Popravili smo javno zdravstvo

Pandemija koronavirusa nas je naučila da kvalitetno javno zdravstvo dostupno svima jednostavno nema alternativu jer ako ne možemo pomoći onima najslabijima, ubrzo ćemo se svi naći u istim problemima. Po završetku krize su se zato okupili najbolji stručnjaci i donijeli plan reorganizacije javnog zdravstva koje je tako postalo učinkovito i svima dostupno. S obzirom da su preventivni pregledi postali svima dostupni, čak i obavezni, u budućnosti je mnogo manje slučajeva ozbiljnih oboljenja što znači da je ostalo više i financijskih i ostalih kapaciteta za liječenje najtežih bolesti. Posljedično, životni se vijek produljio i stanovništvo je općenito bilo zdravije.

Nema više antivaksera

Po završetku epidemije pojam antivaksera, odnosno čovjeka koji se unatoč svim znanstvenim dokazima protivi cijepljenju, postao je tek uspomena na neka prijašnja, mračna vremena. O antivakserima se govori tek na satovima povijesti, u sklopu lekcija o zabludama iz prošlosti, a djeca se smiju kad im profesori prepričavaju kako se ljudi nekad nisu prali jer nisu imali pojma o osobnoj higijeni, kako su pokušavali na temelju položaja zvijezda ustanoviti što im donosi budućnost i kako se nisu htjeli cijepiti jer nisu vjerovali znanstvenicima.

Društvene mreže ne dopuštaju da neznalice kolo vode

Nakon epidemije koronavirusa i svih silnih budalaština objavljenih na tu temu, uprave društvenih mreža su shvatile da jednostavno nije u redu odmah ispod članka u kojem govori neki uvaženi stručnjak, dopustiti komentare neobrazovanih i neinformiranih teoretičara zavjere. Zato je uvedeno pravilo da se onome tko opetovano objavljuje netočne informacije, zabranjuje korištenje društvenih mreža i propisuje mu se obavezna edukacija. No s obzirom da su ljudi u vrijeme krize ustanovili da valja slušati samo savjete stručnjaka, takvih pokušaja je bilo sve manje i na kraju su posve nestali. Ljudima je, naprosto, postalo neugodno objavljivati stvari iz područja za koje nisu stručni i informacije koje su nelogične, nedokazane i štetne.

Shvatit ćemo da se online može obaviti puno više stvari

S obzirom da nas je pandemija naučila da se online može obaviti puno više stvari nego smo ranije mislili, gotovo sva državna administracija preselila se na internet pa su biljezi, zahtjevi za izdavanjem ovoga ili onoga i čekanje po šalterima postali prošlost. Sve dokumente, ali i informacije koje trebate, sada možete dobiti preko interneta. Osim toga, mnoge su firme shvatile da njihovi zaposlenici mogu raditi od kuće pa su im to i dopustili. Zbog toga su smanjili troškove najma i režija poslovnih prostora, a svojim su zaposlenicima povećali plaće. Zaposlenici su bili sretniji jer su imali više novca i više su vremena provodili sa svojim obiteljima, zbog čega su bili i produktivniji. S obzirom da je pala potražnja za poslovnim prostorima, uredi su pretvoreni u stanove za siromašne, obrazovne ustanove, tehnološke parkove ili igraonice, a neke su poslovne zgrade čak i srušene te su na njihovim mjestima niknuli parkovi.

Počeli smo uzgajati vlastitu hranu (foto: Markus Spiske/Pixabay)

Ne raspravljamo više o ustašama i partizanima jer smo shvatili da je to glupo

Nakon ove krize, zamrla je svaka rasprava o ustašama i partizanima jer je to svima postalo glupo. Više se nitko nije mogao sjetiti zašto je na takve teme uopće bilo potrebno trošiti vrijeme jer se mrtvi ionako ne mogu vratiti. Takve su teme prepuštene povjesničarima, a ostatak stanovništva je shvatio da ima pametnijeg posla. S obzirom da smo shvatili da bez obzira na različitu prošlost, svi imamo istu budućnost, počeli smo se gotovo isključivo baviti planiranjem te budućnosti koja je, posljedično, bila bolje i pravednija te svima donijela više sloge i razuma.

Počeli smo birati vodstvo na temelju njihove stručnosti

Nakon što je Hrvatska, zahvaljujući nevjerojatnom spletu okolnosti i čistoj sreći, izabrala prave i stručne ljude da je vode kroz epidemiju, iz te je krize izašla kao jedna od zemalja s najboljim rezultatima u svijetu kad je u pitanju broj smrti i obuzdavanje širenja koronavirusa. Zbog toga su Hrvati shvatili da se napredovati može jedino i isključivo ako te vode obrazovani, stručni i nekorumpirani ljudi pa je zapošljavanje podobnih ali nesposobnih na važne funkcije, postalo jednostavno nezamislivo. Za takve ljude više nitko nije htio glasati pa su se nesposobni i korumpirani političari morali početi baviti nečim drugim. No kako se u svim sektorima počela cijeniti stručnost i poštenje, za takve ljude jednostavni više nigdje nije bilo mjesta pa su završili na burzi ili su postali socijalni slučajevi. Ako bi se uspjeli prekvalificirati i dokazati da su u stanju odraditi neki pošten posao, dobili bi još jednu šansu, ali na manje odgovornim i značajno manje plaćenim poslovima.

Odustali smo od bjesomučnog konzumerizma

Zbog koronavirusa počeli smo značajno rjeđe ići u trgovine, a s obzirom da smo kupovinu počeli povezivati s dugim čekanjem u redovima, ta nam je navika, baš kao u nekakvom Pavlovljevom pokusu, ostala i kasnije. Po završetku epidemije ljudi su nastavili ići u kupovinu samo onda kad baš moraju i kad im nešto baš jako treba. Kupovali su rjeđe, ali kvalitetnije, zbog čega su propali mnogi proizvođači jeftine i nekvalitetne robe, a više se počeo cijeniti kvalitetan, iako možda skuplji, proizvod i vrijedne ruke majstora koje su ga napravile. Zbog takvog novog načina gledanja na stvari, ljudi su imali više novca jer ga nisu trošili na besmislice, a proizvodi su općenito dulje trajali jer su bili kvalitetniji zbog čega se značajno smanjila količina otpada.

Proizvodimo manje oružja, a više alata

S obzirom da je tijekom epidemije ljudima postalo jasno da je puno važnije imati kvalitetnu medicinsku opremu i aparate, nego puške i tenkove, prestalo se s mahnitom proizvodnjom oružja, a sve eventualne nesuglasice među državama sada rješavaju diplomati. Proizvođači oružja preorijentirali su se na proizvodnju alata pa su tako iz nekadašnjih tvornica granata počeli izlaziti silni kombajni, kosilice, traktori, kanaderi, tramvaji i vlakovi, dok je proizvodnja oklopnih vozila posve zamrla jer više nikome ne trebaju.

Prijateljstvo (foto: Joseph Pearson/Unsplash)

Konačno smo shvatili da je život sačinjen od malih stvari i počeli smo ih cijeniti

Hrvati su prestali od jutra do mraka gunđati jer su svi shvatili da se život sastoji od malih stvari na kojima treba biti zahvalan i koje treba čuvati. Više nisu neprestano zanovijetali i žalili se na svaku sitnicu, već su uživali u stvarima poput jutarnjeg sunca, šalice omiljenog čaja, dobre pjesme na radiju, druženja s prijateljima i osmijeha djeteta.

U redu, priznajem da me tijekom pisanja ovog teksta mašta odvela možda malo i predaleko. Ali ne mogu ne pomisliti da sve ove stvari nisu, zapravo, nemoguće, već samo jako malo vjerojatne. Sreća je, međutim, u tome što na vjerojatnost možemo utjecati. Pa zašto onda ne bismo? Zašto, zaista, ne bismo iz ove krize izašli kao bolji ljudi i bolje društvo?

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP