Prati nas

Život

Bugarski umirovljenici odriču se hrane i štede za pogreb

‘Zapravo bih trebala novi štednjak s pećnicom, ali onda bi djeci nedostajao novac za moj mrtvački sanduk – to im ne mogu učiniti’, kaže Neli i donosi iz kuhinje bocu domaće rakije. Pričaju da su i one prije više godina posljednji put kupile neku odjeću: lijepe, crne kostime. U njima bi mogle biti i pokopane, kažu one.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Siromaštvo starijih osoba
foto: Pixabay

Kako u Europskoj uniji živjeti sa 165 eura? Toliko prosječno dobivaju umirovljenici u Bugarskoj. Bugarske umirovljenice se, unatoč niskim mirovinama i siromaštvu, ne daju obeshrabriti, javlja Deutsche Welle.

“Sve nam je svejedno! S pjesmom i smijehom idemo kroz život, jer želimo dugo živjeti!” Dvanaest umirovljenica pjeva ove stihove i pritom dižu noge – na takozvanoj “Tjelovježbi za bake” u Domu kulture u bugarskom Asenovgradu. Svakoga dana se ovdje 90 minuta šire ruke, istežu noge, jačaju leđni mišići. “Sport nas održava zdrave. I što je još važnije, pritom zaboravimo na brige zbog neimaštine”, kaže voditeljica tečaja Maria Ivanova.


Gipka umirovljenica je prije dva dana napunila 80 godina. Za proslavu svog rođendana je mjesecima štedjela. “Valjušci od mesa, torta, vino, rakija: za sve sam se sama pobrinula”, kaže ona ponosno. Za to je morala potrošiti pola svoje mirovine. “Ali, nema veze, jednom se živi”, kaže ona brzo kao da želi prikriti koliko je teško to bilo ostvariti.

S onu stranu “normalnog” života

Maria od bugarske države dobiva preračunato 110 eura, nakon što je 35 godina radila u tekstilnoj industriji. Zbog dvije operacije raka uz to ova udovica još dobiva 35 eura kao invalidski dodatak. To je ukupno 145 eura. Zapravo u Bugarskoj je “za normalan život” potrebno dvostruko više, stoji u jednom izvještaju Udruge neovisnih sindikata Bugarske (KNSB).

Ali, većina bugarskih umirovljenika o tomu može samo sanjati. 60 posto njih dobiva manje od 150 eura mjesečno i prema tome živi ispod granice siromaštva – kao i Maria. Četvrtina umirovljenika dobiva čak samo minimalnu mirovinu od 80 eura, što je najniža minimalna mirovina u Europskoj uniji. I s obzirom na prosječnu mirovinu od 165 eura Bugarska je na začelju EU-a. U susjednoj Rumunjskoj to je ipak 198 eura, u Poljskoj 469 eura, u krizom uzdrmanoj Grčkoj 663 eura.

Mlijeko je luksuz

Kako se s tako malo novca živi u Bugarskoj u kojoj su neki prehrambeni proizvodi skuplji nego u Njemačkoj? “Mi smo svjetski prvaci u odricanju”, kaže Maria. Nakon tjelovježbe ona kod kuće pripremi jeftin ručak – najčešće grah, leću ili krumpire. Riba ili meso rijetko su na njezinom jelovniku. I mlijeko rijetko pije, jer litra stoji najmanje jedan euro. “Čula sam da je mlijeko u Njemačkoj upola jeftinije, je li to točno?”, pita ova umirovljenica.

Ali Maria ne želi razgovarati samo o novcu pa iz ladice vadi svežanj medalja. Četiri zlatne i tri srebrne medalje osvojila je posljednjih godina na natjecanjima seniora. “U utrci na sto metara na plaži sam nepobjediva”, kaže ova 80-godišnjakinja. “Sport me usrećuje. Ne želim kao brojni umirovljenici od jutra do mraka kukati o teškoj svakodnevici u našoj zemlji.” I zato si traži samo “pozitivne prijateljice”, kaže Maria – kao što je Stanka Atanasova koja također spada među najbolje sportašice među seniorkama u Asenovgradu. “Stanka je bogata”, kaže Maria na putu prema svojoj prijateljici.

Pomoć unučadi

Ova 66-godišnja “bogatašica” je 30 godina radila kao medicinska sestra. Zato dobiva mirovinu od 160 eura mjesečno. Ali, ona povremeno obilazi bolesnike po kućama kao samostalna njegovateljica i tako zarađuje još oko 100 eura mjesečno. Skupa s mirovinom njezinog muža to je 460 eura, što odgovara prosječnoj bugarskoj plaći. A tu su još i dvije sobe u potkrovlju koje iznajmljuju mladima, priča ova umirovljenica uz kavu i kolače.

Stanka i njezin muž izgradili su kuću još za vrijeme komunističke diktature u Bugarskoj. Danas je to za njih spas. Prema podacima Eurostata, 84 posto Bugara živi u vlastita četiri zida. U Njemačkoj vlastiti stan ili kuću ima samo polovica stanovništva.

Stanka većinu svojih primanja daje drugima – kćerima i unučadi. Ona smatra da se po tomu razlikuje od zapadnih Europljana. “Čula sam da Nijemci žele prije svega sami uživati u starosti”, kaže ona. Bivša medicinska sestra se godinama brinula o svojoj unučadi, iz dana u dan. Danas za njih svakodnevno kuha i za unučad plaća privatnu poduku iz engleskog i muzičku školu. “U Bugarskoj mladi ljudi imaju malo šansi, zato ih treba poduprijeti. Inače će kao i mnogi drugi pobjeći u inozemstvo.”

Treća u društvu aktivnih baka je 70-godišnja Neli Argirova. Ona je na sastanak s Marion i Stankom došla s bocom soka od breskve koji je sama napravila. “Imamo voćnjak i povrtnjak”, priča ona. A na njezinom balkonu rastu male rajčice u plastičnim čašama od jogurta i kave.

Štede za mrtvački sanduk

I Neli je radila kao medicinska sestra, ali dobiva samo 80 eura mjesečno – upola manje nego Stanka. Nekoliko godina nakon što je Neli otišla u mirovinu, mirovine su znatno povećane. Ali, ne za njezino godište. “Nisam imala sreće kao Stanka”, kaže ona bez imalo gorčine.

“Ipak imamo krov nad glavom, ali radije ne pitajte kad smo kuću zadnji put renovirali ili nabavili novi namještaj”, kaže Neli što kod njezinih prijateljica izaziva smijeh pa se i ona mora nasmijati. Za perilicu rublja Neli je štedjela više godina. Njezin namještaj je izrađen još u bugarskim socijalističkim tvornicama. Za novu odjeću ili ulaznice za kino ili kazalište mirovina nije dovoljna. “Tri eura za ulaznicu nemam”, kaže ona i ovaj put ne može sakriti svoju tugu.

Neli i Maria pričaju da su i one prije više godina posljednji put kupile neku odjeću: lijepe, crne kostime. U njima bi mogle biti i pokopane, kažu one. “Zapravo bih trebala novi štednjak s pećnicom, ali onda bi djeci nedostajao novac za moj mrtvački sanduk – to im ne mogu učiniti”, kaže Neli i donosi iz kuhinje bocu domaće rakije.

“Dosta je priče o nestašici novca i pogrebima”, kaže ona i nazdravlja s prijateljicama. “Mi nismo siromašne jer naše duše su bogate”, tješe se međusobno ove tri umirovljenice. “I sve smo još uvijek uspješne sportašice, zar ne?” “Živjele!”

/autorica: Mariya Ilcheva, Deutsche Welle/

.

Život

Nakon korone i potresa: ‘Samo nam je još ovrha falila!’

Među onima koje je zapljusnuo prvi ovršni val, od tri nadolazeća prema najavama iz Vlade, našao se i zagrebački umirovljenik Vladimir Polanšćak. Točnije, obiteljski posao kojim je svakodnevno zaokupljen nekoliko sati i nakon odlaska u mirovinu.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

“Ona radi u rudniku i život joj nije lak…” Slično jakom ritmu o kojem je Vlada Divljan pjevao krajem 80-ih u hitu “Patuljci”, punom parom tipka se udarnički u računovodstvenim uredima ove, po svemu povijesne, 2020. godine.

Jedan takav privatni već drugu generaciju djeluje na administrativnoj crti razdvajanja Dubrave i Sesveta, u naselju Dubec. Navratili smo do seniora Polanšćak saznati kako se korona odrazila na njihovu svakodnevicu, poslovanje firme i što o posljednjim i najavljenim državnim mjerama kažu njihovi klijenti.


No razgovor je neočekivano krenuo s neugodnim novostima. I njima je, naime, kao i desecima tisuća ostalih sugrađana nakon kraja moratorija 19. listopada, stigla – ovrha. Uz nesretnu koronu ovih dana, a vjerojatno i nadolazećih tjedana do novog proljeća, u Hrvatskoj možda najzlokobnija riječ. Stres u malom kvartovskom uredu probija bubnjiće i diže tlak podjednako Vladimiru i njegovoj supruzi Dubravki.

“Nemojte me ništa pitati. Ma kakvo fotkanje, danas sam koma. Jutros me nazvala službenica iz Fine, mislila sam da je za neku od stranaka s kojima radimo. Uspjela sam čuti samo da nas je blokirao neki nepoznati ovršenik. Spomenula je da se radi o nekoliko tisuća kuna i tu mi je skoro pozlilo. Nikakvu obavijest nismo dobili na e-mail, govorim gospođi. Ona mi tvrdi da su u ožujku slali. Otvorim arhivu, pri tom mi se već malo vrti u glavi i zuji u ušima. Gledam po datumima, nema nikakvog maila koji spominje da su nas obavijestili o dugovanju. Pitam tko je ovršenik, tko nas je blokirao. Gospođa veli ne može reći ovako na telefon, zbog onog GDPR-a zaštite podataka i da moram doći osobno u Vukovarsku u Finu”, govori Dubravka.

“Nego kaj da ću doći! Pa nije mi znala točno reći ni koja je cifra sporna! Spominjala je prvo nekih tri tisuće kuna, pa ne znam, 18 tisuća!? I da moramo to jučer, jel, platiti da firma ne završi u blokadi. Za kaj, za što? Koji dug, kome? To ću saznati kad dođemo u poslovnicu. Tak je rekla”, uzrujano prepričava gospođa Dubravka. Kao i njezin suprug, jednako udaljena od prosječne umirovljeničke svakodnevice, na računalu nastavlja potragu za famoznim mailom o ovrsi što ju je do zaključenja teksta “lupio” nepoznati vjerovnik.

Redak ovrhe, pa red maske i korone

Vladimir se nadovezuje s druge strane ureda i kaže već ima naramak pitanja za neplanirani i nužni odlazak na šalter Financijske agencije. Inače, on je osnivač obiteljskog posla, a u mirovini je zadnjih sedam godina.

“U invalidskoj sam, jer sam bio ratni vojni invalid. I s obzirom da imamo knjigovodstveni servis, supruga i ja još uvijek pomažemo mladima. Sinu i njegovoj obitelji. U uredu smo dobar dio dana. Zadnjih mjeseci se bakćemo s tom koronom. I eto, sad najnovije s ovom ovrhom koja nam je stigla”, govori 66-godišnji Vladimir. “Situacija s koronom je… eh, takva kakva je. Nosim se s njom kak se nosim”, komentira rezignirano.

“Čuvam se kako treba, jel. Higijena i ove ostale zaštitne mjere. Nosim masku tamo gdje treba. Ali nešto posebno, ne. Jer moramo biti u uredu, gdje nam dolaze stranke koje smo isto obučili da dolaze zaštićeni, da se čuvaju. I tjeramo dalje posao”, podvlači umirovljeni knjigovođa.

Vladimir Polanšćak (foto: Vlatka Koren)

“Ne možemo opet u lockdown…”

“Nema nam druge, ne možemo opet svi u lockdown kad općenito poslovna situacija nije baš najbolja”, dodaje gospodin Polanšćak. I prisjeća se kako je to izgledalo u prvom i drugom kvartalu 2020.

“U lockdownu, u onom prvom valu, izdržali smo nekak’. Firma je uredno radila. Nismo zatvarali za stranke. Ljudi su nam dolazili, na ulazu smo primali papire. I tad sam se štitio maskom, a van ureda sam se ponašao najnormalnije. Zaštitio sam se maskom, tih mjesec i pola ja sam odlazio u nabavu, u dućan za cijelu familiju. Puno sam šetal. A najviše mi je falilo druženje s prijatelima, naravno, kavice i to”, priznaje Vladimir. Prisjetio se na prigodnom kajkavskom da se nekak’ to sve preživilo, a nada se da do toga, do novog zatvaranja, više ne bude došlo, jer smatra, to ponovo ne bude moglo funkcionirati.

“Borimo se da do toga ne dođe i u ovoj situaciji koja je trenutno. Mada mislim da ide sve to kraju, ova pandemija, i da ćemo na proljeće svi odahnuti i normalno moći raditi. A ono kaj je bilo, bilo je. Iza nas je, fala bogu. Nije mi bilo dobro, baš drago, stajat doma zaključan”, općenito će Vladimir. Smatra da se trebalo izlaziti van, šetati na zraku kako su, dodaje, u stožeru tada i rekli. Obavezne maske su došle poslije, prisjeća i sebe i nas.

Na opasku da se s pojavom COVID-19 isprva razumljivo, glede mjera, početkom ožujka globalno tapkalo u nepoznatom, dok je danas znano kao “novo normalno”, ponavlja, bilo je prvo maske nisu obavezne, pa onda ipak jesu.

“Onda su rekli da ništa ne štite, pa nakon toga da maske moraju biti… U tom prvom valu štitio sam se cijelo vrijeme. Ali svaki dan sam hodao, prošetao s prijateljima. Na distanci, naravno, kako su rekli epidemiolozi. Vidite, imam godina koliko imam, naučen sam na društvo. I moram vam reći, bez kontakata, bez tog druženja… bilo je jako teško. Hoće li biti kakve posljedice nakon svega, kasnije na zdravlje, pitanje je. Na duševno može biti. Ovo drugo, da pokucam, zasad sam zdrav”, dodaje gospodin Vladimir zadovoljan svojim zdravstvenim saldom.

U memoriji Zagreba 2020. će ipak ostati utisnuta po 5,5 prema Richteru koji su zadesili grad pod Sljemenom u uspavano nedjeljno jutro 22.ožujka. U usporedbi s koronom koja se već zakotrljala, Vladimir smatra da je potres dodatno pogoršao stanje napetosti.

“Korona je bolest, prvo je izlječiva, drugo prolazi. Potres ne možete predvidjeti. Može doći danas, sutra, ne znate nikad. Rođen sam u Zagrebu, tu sam cijeli život. U razgovoru s ljudima svi su se složili da nam je teže pao taj potres, uznemirio nas i stavio u neku vrst panike, nego ta korona. Zbilja je bilo gadno. A koronu smo nekako prihvatili, nosimo se s tim mjerama opreza svakodnevno.”

Bliži se tradicionalno Martinje, okolnosti nikad viđene

Kakav potres, kakva korona, dok mi razgovaramo za gospođu Dubravku ranije spomenuta prijetnja blokade obiteljske firme je vrhunac 2020. godine. “Samo nam je još ovrha falila”, kaže ironično nedavno umirovljena knjigovotkinja i dalje u računalu tražeći navodnu proljetnu obavijest Fine što im donosi jesen.

Za Vladimira, među znancima inače i poznatog vinskog biskupa, jedna od preokupacija trenutno je i hoće li se i kako ovih dana pogoršana epidemiološka slika u Zagrebu i okolici odraziti i na običaj proslave Martinja, tradicionalnog krštenja mošta. Zanimalo nas je imaju li možda vinoljupci neki rezervni plan ako će ugostiteljske objekte odlukom stožera snaći još stroža ograničenja.

“Da, dobro ste spomenuli, i slika je tu iza. Meni je Martinje tradicija i bez nje ću teško. Prošle godine smo uspjeli, ali tad nije bilo korone. Ove godine je slavlje na pragu, ali imamo te mjere koje zabranjuju okupljanje određenog broja ljudi. Mislim da ne budemo uspjeli feštati tu doma. Ali da ću se zaletit negdi u klet među prijatelje, sigurno ću to odradit’. Jer ta se obleka vinskog biškupa mora zvleči van da se zlufta, inače to ne bu to. To su jednostavno naši zagorski, hrvatski običaji. I mislim da ne bi trebalo nakon 30 godina kaj se s tim bavim, da mi jedna korona to prekine. Ali ako se baš bude moralo preskočiti, moralo bude. Nekak’ se budem nosio i s time”, veli Vladimir.

Čuo je, kaže, da su dvojica poznanika ovih dana završili u izolaciji, no u užem krugu, srećom kaže, nema ni bolesnih, ni umrlih. “Mislim da je u naselju sve ok, da držimo to pod kontrolom i daj bože da se što prije oporavimo. I da za drugo Martinje budemo svi fit, kad smo već na toj temi”, ispraća nas gospodin Polanšćak s nadom u pozitivan epidemiološki, a usput i blagdanski rasplet.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP