Bugarski umirovljenici odriču se hrane i štede za pogreb

Kako u Europskoj uniji živjeti sa 165 eura? Toliko prosječno dobivaju umirovljenici u Bugarskoj. Bugarske umirovljenice se, unatoč niskim mirovinama i siromaštvu, ne daju obeshrabriti, javlja Deutsche Welle.

“Sve nam je svejedno! S pjesmom i smijehom idemo kroz život, jer želimo dugo živjeti!” Dvanaest umirovljenica pjeva ove stihove i pritom dižu noge – na takozvanoj “Tjelovježbi za bake” u Domu kulture u bugarskom Asenovgradu. Svakoga dana se ovdje 90 minuta šire ruke, istežu noge, jačaju leđni mišići. “Sport nas održava zdrave. I što je još važnije, pritom zaboravimo na brige zbog neimaštine”, kaže voditeljica tečaja Maria Ivanova.

Gipka umirovljenica je prije dva dana napunila 80 godina. Za proslavu svog rođendana je mjesecima štedjela. “Valjušci od mesa, torta, vino, rakija: za sve sam se sama pobrinula”, kaže ona ponosno. Za to je morala potrošiti pola svoje mirovine. “Ali, nema veze, jednom se živi”, kaže ona brzo kao da želi prikriti koliko je teško to bilo ostvariti.

S onu stranu “normalnog” života

Maria od bugarske države dobiva preračunato 110 eura, nakon što je 35 godina radila u tekstilnoj industriji. Zbog dvije operacije raka uz to ova udovica još dobiva 35 eura kao invalidski dodatak. To je ukupno 145 eura. Zapravo u Bugarskoj je “za normalan život” potrebno dvostruko više, stoji u jednom izvještaju Udruge neovisnih sindikata Bugarske (KNSB).

Ali, većina bugarskih umirovljenika o tomu može samo sanjati. 60 posto njih dobiva manje od 150 eura mjesečno i prema tome živi ispod granice siromaštva – kao i Maria. Četvrtina umirovljenika dobiva čak samo minimalnu mirovinu od 80 eura, što je najniža minimalna mirovina u Europskoj uniji. I s obzirom na prosječnu mirovinu od 165 eura Bugarska je na začelju EU-a. U susjednoj Rumunjskoj to je ipak 198 eura, u Poljskoj 469 eura, u krizom uzdrmanoj Grčkoj 663 eura.

Mlijeko je luksuz

Kako se s tako malo novca živi u Bugarskoj u kojoj su neki prehrambeni proizvodi skuplji nego u Njemačkoj? “Mi smo svjetski prvaci u odricanju”, kaže Maria. Nakon tjelovježbe ona kod kuće pripremi jeftin ručak – najčešće grah, leću ili krumpire. Riba ili meso rijetko su na njezinom jelovniku. I mlijeko rijetko pije, jer litra stoji najmanje jedan euro. “Čula sam da je mlijeko u Njemačkoj upola jeftinije, je li to točno?”, pita ova umirovljenica.

Ali Maria ne želi razgovarati samo o novcu pa iz ladice vadi svežanj medalja. Četiri zlatne i tri srebrne medalje osvojila je posljednjih godina na natjecanjima seniora. “U utrci na sto metara na plaži sam nepobjediva”, kaže ova 80-godišnjakinja. “Sport me usrećuje. Ne želim kao brojni umirovljenici od jutra do mraka kukati o teškoj svakodnevici u našoj zemlji.” I zato si traži samo “pozitivne prijateljice”, kaže Maria – kao što je Stanka Atanasova koja također spada među najbolje sportašice među seniorkama u Asenovgradu. “Stanka je bogata”, kaže Maria na putu prema svojoj prijateljici.

Pomoć unučadi

Ova 66-godišnja “bogatašica” je 30 godina radila kao medicinska sestra. Zato dobiva mirovinu od 160 eura mjesečno. Ali, ona povremeno obilazi bolesnike po kućama kao samostalna njegovateljica i tako zarađuje još oko 100 eura mjesečno. Skupa s mirovinom njezinog muža to je 460 eura, što odgovara prosječnoj bugarskoj plaći. A tu su još i dvije sobe u potkrovlju koje iznajmljuju mladima, priča ova umirovljenica uz kavu i kolače.

Stanka i njezin muž izgradili su kuću još za vrijeme komunističke diktature u Bugarskoj. Danas je to za njih spas. Prema podacima Eurostata, 84 posto Bugara živi u vlastita četiri zida. U Njemačkoj vlastiti stan ili kuću ima samo polovica stanovništva.

Stanka većinu svojih primanja daje drugima – kćerima i unučadi. Ona smatra da se po tomu razlikuje od zapadnih Europljana. “Čula sam da Nijemci žele prije svega sami uživati u starosti”, kaže ona. Bivša medicinska sestra se godinama brinula o svojoj unučadi, iz dana u dan. Danas za njih svakodnevno kuha i za unučad plaća privatnu poduku iz engleskog i muzičku školu. “U Bugarskoj mladi ljudi imaju malo šansi, zato ih treba poduprijeti. Inače će kao i mnogi drugi pobjeći u inozemstvo.”

Treća u društvu aktivnih baka je 70-godišnja Neli Argirova. Ona je na sastanak s Marion i Stankom došla s bocom soka od breskve koji je sama napravila. “Imamo voćnjak i povrtnjak”, priča ona. A na njezinom balkonu rastu male rajčice u plastičnim čašama od jogurta i kave.

Štede za mrtvački sanduk

I Neli je radila kao medicinska sestra, ali dobiva samo 80 eura mjesečno – upola manje nego Stanka. Nekoliko godina nakon što je Neli otišla u mirovinu, mirovine su znatno povećane. Ali, ne za njezino godište. “Nisam imala sreće kao Stanka”, kaže ona bez imalo gorčine.

“Ipak imamo krov nad glavom, ali radije ne pitajte kad smo kuću zadnji put renovirali ili nabavili novi namještaj”, kaže Neli što kod njezinih prijateljica izaziva smijeh pa se i ona mora nasmijati. Za perilicu rublja Neli je štedjela više godina. Njezin namještaj je izrađen još u bugarskim socijalističkim tvornicama. Za novu odjeću ili ulaznice za kino ili kazalište mirovina nije dovoljna. “Tri eura za ulaznicu nemam”, kaže ona i ovaj put ne može sakriti svoju tugu.

Neli i Maria pričaju da su i one prije više godina posljednji put kupile neku odjeću: lijepe, crne kostime. U njima bi mogle biti i pokopane, kažu one. “Zapravo bih trebala novi štednjak s pećnicom, ali onda bi djeci nedostajao novac za moj mrtvački sanduk – to im ne mogu učiniti”, kaže Neli i donosi iz kuhinje bocu domaće rakije.

“Dosta je priče o nestašici novca i pogrebima”, kaže ona i nazdravlja s prijateljicama. “Mi nismo siromašne jer naše duše su bogate”, tješe se međusobno ove tri umirovljenice. “I sve smo još uvijek uspješne sportašice, zar ne?” “Živjele!”

/autorica: Mariya Ilcheva, Deutsche Welle/