Prati nas

Mozaik

Ruanda nije odustala od radnih akcija i može nam biti uzor

Iz zvučnika u zračnoj luci se najavljuje: danas je nacionalni dan čišćenja u Kigaliju. Tada ljudi svi zajedno skupljaju smeće, čiste ulice i metu. Ili sade drveće, popravljaju ceste i raspravljaju o zajedničkim problemima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Gdje je Kigali?
Aerodrom u Kigaliju (foto: Wikimedia.org)

U Ruandi djeca u školi uče stvari koje su zaista važne za život. Učenici jedne škole u Kigaliju nam uglas objašnjavaju da su plastične vrećice zabranjene. Da, to se mora znati prije nego što se doputuje u glavni grad Ruande Kigali. No kao Njemica sam, naravno, u školi učila posve druge stvari. I zato sam imala problema već u zračnoj luci. Kod kontrole prtljage u drugim zemljama službenici traže drogu, oružje ili ilegalni novac. U Ruandi su cilj pretrage – plastične vrećice, koje se svakom putniku odmah na licu mjesta oduzimaju, javlja Deutsche Welle.

To jača ekološku svijest, kaže Rose Mukankomeje, direktorica Ureda za zaštitu okoliša. Moja svijest je u svakom slučaju ojačana nakon što su mi službenici iz kovčega povadili tekući sapun i šampon za kosu, koje sam, da ne iscure, uredno spakirala u plastičnu vrećicu. I tako sam i ja shvatila ono što zna svako školsko dijete u Ruandi. Najkasnije nakon plaćene kazne za nedopušteni uvoz plastike.


Ruanda kao uzor za Keniju?

I u Keniji Vlada razmatra strože mjere za zaštitu okoliša poput onih u Ruandi. No do sada se sve svodi samo na razmatranje. “Ima ih za kupovinu, u supermarketima, posvuda”, kaže jedna žena.

I to u ogromnim količinama. Naime, prodavači apsolutno sve pakiraju u posebne vrećice: od mesa preko voća i povrća pa sve do četkice za zube. I reagiraju s nerazumijevanjem kada im pružim njemačku platnenu vrećicu. “Većina ljudi si ne može priuštiti skupe torbe i zato su zahvalni za plastične vrećice”, kaže jedan kupac. Na žalost, ta zahvalnost traje samo tako dugo dok se kod kuće kupljene stvari ne raspakiraju. Onda se vrećice bacaju. Posvuda. “Onda svuda ima smeća, izgleda kao u slamovima”, žali se jedna žena s po tri pune plastične vrećice u svakoj ruci. I istovremeno posramljeno priznaje da i ona baca vrećice.

Život u Africi

Prizor iz Ruande (foto: Pixabay)

Nacionalni dan čišćenja

To je u Ruandi nezamislivo. Kigali je najčišći grad u Africi. I to ne samo zato što tu nema jednokratnih plastičnih vrećica, nego i zato što se sav bespravno odloženi otpad odvozi najkasnije u roku četiri tjedna.

Iz zvučnika u zračnoj luci se najavljuje: danas je nacionalni dan čišćenja u Kigaliju. I opet sam nešto naučila: dan za čišćenje koji pada na svaku zadnju subotu u mjesecu naziva se “Umuganda”. Tada ljudi svi zajedno skupljaju smeće, čiste ulice i metu. Ili sade drveće, popravljaju ceste i raspravljaju o zajedničkim problemima.

No povijest “Umugande” nije samo pozitivna. Taj dan je 1990-ih godina tadašnji predsjednik Juvenal Habyarimana zlorabio kako bi pripadnike naroda Hutu pozivao na ubijanje i progon neistomišljenika. Današnji predsjednik Paul Kagame ponovo je vratio izvorno značenje tom danu općeg rada čiji je cilj dobrobit cijele zemlje. Prvobitno je bilo planirano da se organizirano čisti svake subote, no građanima je to bilo previše. Ovaj dan ima također i veliko etničko i društveno značenje. Ljudi zajedno rade bez obzira na nacionalnu ili plemensku pripadnost i imaju priliku bolje se upoznati. Nesudjelovanje se kažnjava novčanom kaznom od preračunato 4,50 kuna. Za stanovnike Ruande to je mnogo novca.

A onaj tko putuje u Ruandu mora „Umugandu“ obavezno uzeti u obzir. Jer, na taj dan čiste skoro svi tako da do 13 sati ništa u gradu ne radi. A vi možete najbolje svoj prvi dan u Kigaliju provesti s metlom u ruci.

/autorica: Linda Staude, Deutsche Welle/

.

Mozaik

Poricanje pandemije način je na koji se psihički slabiji suočavaju s opasnošću

Ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U proteklih šest mjeseci informacije o koronavirusu sve su preciznije i dostupnije, no ipak čini se da imamo sve više ljudi koji tvrde kako je riječ o prevari. Od popularnih televizijskih voditelja pa do organizatora navodnog Festivala slobode na glavnom zagrebačkom trgu, svi misle kako su protuepidemijske mjere pretjerane.

U općoj eksploziji neracionalnog čujemo i pobunu protiv cijepljenja, iako cjepivo protiv COVID-a nije ni dostupno, a kamoli obavezno. Ili protiv lockdowna za kojeg vladajući političari već mjesecima tvrde da ga neće proglasiti. Poricanje opasnosti zajednički je nazivnik svih ovih pojava, a psiholozi su već davno objasnili kako i zašto do njega dolazi.


Poricanje kao mehanizam obrane nije uvijek loš izbor, piše CNN. Kratkoročno, on osobi daje vrijeme za prilagodbu. No kada ono postane trajna “psihološka štaka” i pri tome ugrožava druge, riječ je o opasnosti.

Eve i Mark Whitmore, psiholozi s više od 30 godina radnog iskustva, objasnili su kako je poricanje način na koji se neki ljudi suočavaju sa stvarnošću i brane od tjeskobe.

“U periodima s puno tjeskobe i ugroza, ljudi razviju strategije kako bi se zaštitili, kako bi se osjećali sigurno. Najlakše je poreći postojanje izvora ugroze. U tom slučaju jednostavno kažu da je epidemija prevara i da ne postoji”, izjavio je Mark Whitmore.

Pri tome ne treba miješati poricanje sa racionalizacijom koja je način na koji ljudi umanjuju izvor ugroze. Kada, primjerice, kažu daje COVID-19 samo gripa, oni priznaju da COVID-19 postoji, ali ga umanjuju i kažu da nije tako opasan kako se u javnosti tvrdi. I poricanje i racionalizacija su znak loše prilagodbe na novu situaciju.

Ove reakcije su, kaže Mark Whitmore, povezane s osjećajem vladanja situacijom. Kada je pandemija objavljena, bilo je malo informacija. S njenim napredovanjem sve više znamo kako se zaštiti i imamo sve više osjećaja kontrole. No na početku su informacije bile oskudne i kontradiktorne što je izazvalo stres i tjeskobu kod dijela ljudi koji su morali iznaći način da se nose sa situacijom s kakvom se ranije nisu nikada sreli i koja je značajno izmijenila njihov život. Neki su stvorili mitove i teorije o pandemiji, drugi su potražili informacije koje će potvrditi njihovo stajalište da velike opasnosti zapravo i nema.

Psiholozi pak korijen ovakvom ponašanju vide u djetinjstvu. “U dobi od 6 ili 7 godina dijete već može razlikovati fikciju od stvarnosti, no u našoj kulturi potiče ih se da vjeruju u nestvarno, bilo da se radi o Djedu Božićnjaku ili drugim stvarima. Kada ljudi odrastu u okruženju koje im nudi neutemeljena vjerovanja, vjerojatnije je da će vjerovati u razne dezinformacije i teorije urote”, kaže psihologinja Eve Whitmore.

Uz to, ne treba zaboraviti da se ljudi često okružuju s istomišljenicima te da su skloni prihvaćati samo one dokaze i argumente koji potvrđuju njihovo vjerovanje. No to ne znači da im se ne može pomoći.

“Ljudima treba pomoći da prime i drugačiju informaciju. Treba ih natjerati da se suoče s njom i to treba činiti u fazama. Kada se radi o prijateljima ili članovima obitelji, valja početi s informacijama koje neće doživjeti kao napad ili ugrožavanje. Kada počnu prihvaćati, u fazama treba pojačati dostavu realističnih informacija sve dok ih ne prihvate i steknu jači osjećaj kontrole”, savjetuje Mark Whitmore.

“Također, možete pokazati vlastitim primjerom. Neka vas vide da nosite masku, perete ruke i održavate fizičku distancu. Neka vas vide da pratite pravila koja su donijele zdravstvene vlasti”, zaključuje Eve Whitmore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP