Prati nas

Mozaik

Stariji i danas pamte kako su ih učitelji tukli i kažnjavali

1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva četiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika živčenjača da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Smiju li učitelji tući djecu?
Ilustracija (screenshot: HTV)

Danas je oko pola milijuna đaka u Hrvatskoj krenulo put svojih škola. Među njima je i 40.503 prvašića koji će ovaj dan pamtiti cijeli život. Za lijepe uspomene pobrinut će se roditelji i nastavnici koji se pedagoškim pristupom bitno razlikuju od onih prije pola stoljeća.

Pitali smo vas po čemu oni pamte svoj prvi ulazak u školu i kako je školovanje izgledalo nekad. Evo što ste nam rekli.


Agata: Svi smo bili jednaki

1961. godina. Divna učiteljica, lijepi, najljepši dani. Puno zajedništva, drugarstva i igre. Svi smo bili podjednaki u svemu. Nije bilo takvoga natjecanja kao danas; ni roditelja, ni djece. Torbe, pernice, odjeća, sve je bilo skoro isto, jer u trgovinama i nije bilo izbora kao danas. Postojala su dva, tri modela i to su svi kupovali. U naše doba nije bilo slika po torbama, pernice su bile drvene ili kožne sa ‘rajfešlusom’, tinta u bočici, olovka tzv. ‘tintoblajka’ koju malo pljucneš pa bolje piše, šlape, crvene gaćice (cure), dečki (plave) i bijela ili mornarska bluza za tjelesni. Emajlirani lončić za bijelu kavu. I kruh i mast za užinu.

Željka: Kazna za ‘seljake’

Ne pamtim školu po lijepim uspomenama. U prva dva razreda sam išla u grad u školu. Potom su nas degradirali jer smo bili seljačka djeca i morali smo u školu u selu. Obje nastavnice su bile stare i živčane i nisu voljele djecu sa sela. A od petog pa nadalje učitelji su djecu iz sela stavljali u zadnje klupe i svakoga tko je išao na vjeronauk učiteljica je tjerala stajati u kutu cijeli sat. Učitelj iz matematike je ubijao boga u nama. Mrzila sam školu.

Katica: Učiteljice su frustrirane

Bilo je to davne 1960. godine. Školu pamtim po packama sa šibom i šamarima. Ne samo ja, svi su ih dobivali zbog sitnica. Bio je to užas od frustriranih učiteljica.

Zdravka: Crvene cipele i smeđa torba

Krenula sam u prvi razred davne, davne 1956. godine. Sašili su mi lijepu šarenu haljinicu od materijala što su mi ga poslali stričevi iz daleke Amerike. Tata mi kupio crvenkaste cipelice – muške, jer ženskih nije bilo i malu smeđu torbu koja se nosila u ruci. Učiteljica mi je trebala biti mamina prijateljica a meni jako draga teta. Vratila sam se iz škole sva uplakana. Na mamin upit što mi se je dogodilo ja sam sva očajna rekla: „Nema više tete Nike!“ Naime , moja omiljena teta i učiteljica nam je rekla da je moramo oslovljavati sa „drugarice učiteljice“. Ja sam u svojoj maloj glavi promislila da su mi uzeli tetu. Mama je shvatila i utješila me da ću imati svoju tetu Niku uvijek poslije nastave. Nezaboravno sjećanje.

Marija: Moja učiteljica je bila nesretna

Od 1. do 4. razreda učiteljica nam je bila vjerojatno iskompleksirana žena. Muž jeoj je bio političar i živjela je kruto- Bila je stroga, bez emocija, nije imala svoje djece. Nije imala razumijevanja za nas otvorenu, spontanu djecu. Često me je čupala za kosu i povlačila za uho. Poslije sam ju opravdavala i pokušala razumjeti. Bila je nesretna, kruta osoba. Žalim ju i danas. Nije joj bilo ni lijepo ni lako.

Jadranka: Strah i suze

1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva četiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika živčenjača da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima. Ako smo jako pogriješili, onda po gornjoj strani dlana. Dečkima su svima bile crvene usi od navlačenja za svaku sitnicu, a u stanju je bila držati nas da stojimo cijeli školski sat i tako prepisujemo sa ploče. Stajanje u kutu je bila blaža kazna. E onda su se roditelji pobunili i mazohistica je dobila otkaz. Iz tog njenog vremena mi je trauma kuta i kosa u repu. Jednom sam zaboravila papuče i pred cijelim razredom me izvela pred ploču, našpotala me je i navukla za uho. Pa koje dijete bi voljelo ići u školu pod takvim odgojnim metodama?

Žeki: Moja učiteljica Štefica

1970. godina, sunčani Mostar, tata i ja. Učiteljica Štefica – predivna osoba. Sve nas je voljela. Moje krasno djetinjstvo.

.

Show

Preminuo je Špiro Guberina, volio je Šibenik i svoju ulogu škovacina Strikana

Ne bih to nazvao govornom manom, jer ja mogu svaku riječ izgovoriti osim imena indijskog državnika Nehrua kojeg ni dan danas ne mogu izgovoriti, govorio je Guberina.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

U 88. godini života u Domu za starije i nemoćne u Klaićevoj preminuo je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Špiro Guberina. U javnosti će biti zapamćen kao karakterni komičar koji se proslavio ulogom škovacina Joze strikana u Velom mistu (1980.). No ne treba smetnuti s uma ni Špiru Špulu (Zlatna nit, 1976.), omiljenog televizijskog lika djetinjstva današnjih zrelih generacija.

Kao srednjoškolac nastupao u komedijama i operetama u Narodnom kazalištu u Šibeniku. 1970. godine je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U stalnom angažmanu u zagrebačkom HNK-u bio je od 1958. do umirovljenja 1999.


Pamtit ćemo ga i po ulogama u djelima Ranka Marinkovića, Ivan Brešana i Marina Držića. Iz televizijskog opusa izvajamo njegovog Divca iz Raosovih Prosjaka i Sinova, Očenašeka iz Majerova Dnevnika Očenašeka… Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 2011. U nastavku izdvajamo neke od izjava voljenog glumca.

O ulogama redikula

Da, te likove poznajem u dušu, a Marinković, on ih je pisao! Ivica i ja odigrali smo puno Marinkovićevih likova, a ja nekih 14 njegovih likova. U “Kiklopu”, s kojim smo gostovali po svijetu, a režirao ga je Spajić, glumio sam Krelu, mali lik koji laje na žarulju i uvijek pobere aplauz. To mi je baš odgovaralo − da nemam puno teksta, a idem na turneje i lajem na žarulju. Onda sam to počeo raditi bilo gdje − Marinković mi je to dopustio, na taj sam način protestirao; što god tko kaže, a meni ne odgovara, počnem zavijati. (Slobodna Dalmacija, 2012.)

O gubitku majke

Dosta rano sam izgubio mamu. Imao sam dvanaest godina. To je bio taj, mislim… Sigurno je čovjek malo hendikepiran kod rano izgubi mamu. A inače imam dvije sestre, starije, koje su udate. To sam opazio da sam bio dosta zatvoren, da sam teško sklapao poznanstva. A sada sam dosta brbljiv. Ne znam kako vama djelujem, ali meni se čini da sam postao razgovorljiviji, iako i sada teže sklapam nova poznanstva. (Plavi vjesnik, 1968)

O navodnoj govornoj mani

Ja nisam nikad mucao, nego samo imam, kako mi Dalmatinci kažemo “lijenu artikulaciju” , malo sam govorio “na refule”, kako se kaže. Kao mlad sam htio ići u spikere, ali im s tom mojom “artikulacijom” nisam baš odgovarao, eventualno kao sportski komentator. Ja sam se svojim govorom znao zaletiti, a nas su na Akademiji učili da budemo razumljivi, tako da sam se duplo više trudio prilikom učenja uloga. Ne bih to nazvao govornom manom, jer ja mogu svaku riječ izgovoriti osim imena indijskog državnika Nehrua (Jawaharlal Nehru), kojeg ni dan danas ne mogu izgovoriti. Pa tako lijepo vi napišite kako ja nemam govornu manu, jer vi ste me sve razumjeli zar ne? (EZadar, 2008.)

O ulozi Strikana

Meni je još uvijek drago kad me u Zagrebu ili bilo gdje drugdje smetlari pozdravljaju kao da sam jedan od njih. (Dalmacija News, 2013.)

O ljubavi prema Šibeniku

Žao mi je što sam ga kasno upoznao, jer otišao sam na studij s 18 godina… Sad ćemo slaviti 60 godina mature. Donedavno smo bili 20 : 20, dvadeset živih, dvadeset mrtvih iz te generacije, muški razred, a onda je umro akademik Ante Vulin i sada oni gori vode 21:19. I to je bila moja sreća − što sam se rodio u Šibeniku − hvala Bogu i roditeljima. Sve više to znam cijeniti, sve mi je dolje lijepo i drago, zafrkancija, pa ta Jadrija, ćakule i mudrovanja… (Slobodna Dalmacija, 2012.)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP