Prati nas

Mozaik

Stariji i danas pamte kako su ih učitelji tukli i kažnjavali

1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva četiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika živčenjača da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima.

Objavljeno

|

Smiju li učitelji tući djecu?
Ilustracija (screenshot: HTV)

Danas je oko pola milijuna đaka u Hrvatskoj krenulo put svojih škola. Među njima je i 40.503 prvašića koji će ovaj dan pamtiti cijeli život. Za lijepe uspomene pobrinut će se roditelji i nastavnici koji se pedagoškim pristupom bitno razlikuju od onih prije pola stoljeća.

Pitali smo vas po čemu oni pamte svoj prvi ulazak u školu i kako je školovanje izgledalo nekad. Evo što ste nam rekli.


Agata: Svi smo bili jednaki

1961. godina. Divna učiteljica, lijepi, najljepši dani. Puno zajedništva, drugarstva i igre. Svi smo bili podjednaki u svemu. Nije bilo takvoga natjecanja kao danas; ni roditelja, ni djece. Torbe, pernice, odjeća, sve je bilo skoro isto, jer u trgovinama i nije bilo izbora kao danas. Postojala su dva, tri modela i to su svi kupovali. U naše doba nije bilo slika po torbama, pernice su bile drvene ili kožne sa ‘rajfešlusom’, tinta u bočici, olovka tzv. ‘tintoblajka’ koju malo pljucneš pa bolje piše, šlape, crvene gaćice (cure), dečki (plave) i bijela ili mornarska bluza za tjelesni. Emajlirani lončić za bijelu kavu. I kruh i mast za užinu.

Željka: Kazna za ‘seljake’

Ne pamtim školu po lijepim uspomenama. U prva dva razreda sam išla u grad u školu. Potom su nas degradirali jer smo bili seljačka djeca i morali smo u školu u selu. Obje nastavnice su bile stare i živčane i nisu voljele djecu sa sela. A od petog pa nadalje učitelji su djecu iz sela stavljali u zadnje klupe i svakoga tko je išao na vjeronauk učiteljica je tjerala stajati u kutu cijeli sat. Učitelj iz matematike je ubijao boga u nama. Mrzila sam školu.

Katica: Učiteljice su frustrirane

Bilo je to davne 1960. godine. Školu pamtim po packama sa šibom i šamarima. Ne samo ja, svi su ih dobivali zbog sitnica. Bio je to užas od frustriranih učiteljica.

Zdravka: Crvene cipele i smeđa torba

Krenula sam u prvi razred davne, davne 1956. godine. Sašili su mi lijepu šarenu haljinicu od materijala što su mi ga poslali stričevi iz daleke Amerike. Tata mi kupio crvenkaste cipelice – muške, jer ženskih nije bilo i malu smeđu torbu koja se nosila u ruci. Učiteljica mi je trebala biti mamina prijateljica a meni jako draga teta. Vratila sam se iz škole sva uplakana. Na mamin upit što mi se je dogodilo ja sam sva očajna rekla: „Nema više tete Nike!“ Naime , moja omiljena teta i učiteljica nam je rekla da je moramo oslovljavati sa „drugarice učiteljice“. Ja sam u svojoj maloj glavi promislila da su mi uzeli tetu. Mama je shvatila i utješila me da ću imati svoju tetu Niku uvijek poslije nastave. Nezaboravno sjećanje.

Marija: Moja učiteljica je bila nesretna

Od 1. do 4. razreda učiteljica nam je bila vjerojatno iskompleksirana žena. Muž jeoj je bio političar i živjela je kruto- Bila je stroga, bez emocija, nije imala svoje djece. Nije imala razumijevanja za nas otvorenu, spontanu djecu. Često me je čupala za kosu i povlačila za uho. Poslije sam ju opravdavala i pokušala razumjeti. Bila je nesretna, kruta osoba. Žalim ju i danas. Nije joj bilo ni lijepo ni lako.

Jadranka: Strah i suze

1962. godina. Prvi dan prvog razreda. Sva u strahu i u suzama. Prva četiri razreda su bila OK, iako smo dva puta mijenjali drugaricu. U petom razredu smo dobili razrednicu koja je bila tolika živčenjača da nas je sve mlatila sa ravnalom po dlanovima. Ako smo jako pogriješili, onda po gornjoj strani dlana. Dečkima su svima bile crvene usi od navlačenja za svaku sitnicu, a u stanju je bila držati nas da stojimo cijeli školski sat i tako prepisujemo sa ploče. Stajanje u kutu je bila blaža kazna. E onda su se roditelji pobunili i mazohistica je dobila otkaz. Iz tog njenog vremena mi je trauma kuta i kosa u repu. Jednom sam zaboravila papuče i pred cijelim razredom me izvela pred ploču, našpotala me je i navukla za uho. Pa koje dijete bi voljelo ići u školu pod takvim odgojnim metodama?

Žeki: Moja učiteljica Štefica

1970. godina, sunčani Mostar, tata i ja. Učiteljica Štefica – predivna osoba. Sve nas je voljela. Moje krasno djetinjstvo.

.

Mozaik

A zašto, zapravo, umirovljenike ne pustimo da rade, ako to žele?

Bilo bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade i da uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i onima koji žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Objavljeno

|

Svaki put kada se netko zauzme da se umirovljenicima, umjesto sadašnja 4 radna sata, omogući rad na puno radno vrijeme uz zadržavanje mirovine, pokrene se lavina negativnih komentara. Na meti se nađu predstavnici udruga i političari koji se zalažu za ukidanje diskriminacije umirovljenika na tržištu rada.

U raspravu se podmeće i niz lažnih argumenata, poput: “Trebalo bi se boriti za veće mirovine, a ne za rad u mirovini.” Kao da jedno isključuje drugo pa se po toj izvitoperenoj logici borba za pravo na rad tumači kao borba protiv mirovina dostatnih za život. U nastavku smo se pozabavili najčešćim zabludama kada se govori o ovoj temi.


“Stari će oteti posao mladima”

Iako je tržište rada već gotovo godinu dana (na pola radnog vremena) otvoreno umirovljenicima, pokazalo se da su se na njega vratili tek malobrojni. Naime, zadnjeg dana 2018. godine radilo je 5.138 umirovljenika, dok ih je 21. rujna bilo 13.829. Iz toga možemo zaključiti da je mirovinska reforma motivirala svega 8.891 umirovljenika na rad u okvirima zakonski dopuštenoga.

Ilustracije radi kažimo da je krajem rujna Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplaćivao 1.240.266 mirovina pa ispada da je mirovinska reforma na rad potaknula svega 0.7% primatelja hrvatskih mirovina. S obzirom na iznesene brojke i činjenicu da hrvatski poslodavci ističu koliko im je teško otvorena radna mjesta popuniti kvalitetnim radnicima, priča o umirovljenicima koji ugrožavaju potencijalne mlade radnike jednostavno je – šuplja.

“Starima treba zabraniti rad, jer nam se mladi iseljavaju”

Još jedna zabluda. Istraživanje koje je provedeno na novim iseljenicima u Njemačku pokazali su da novac i posao nisu priroritet. “Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija svakako su među glavnim razlozima za iseljavanje”, kazao je dr. Tado Jurić koji je ispitao 1.200 iseljenika. Čak 55% ispitanika je imalo posao prije iseljavanja.

“Stari su potrošeni”

“Stari nemaju ništa za ponuditi i trebaju se maknuti da mladi imaju mjesta.” Ovo je samo jedan od mora sličnih komentara koji otvoreno diskriminiraju prema dobi. Kada stariji diskriminiraju starije, onda to nazivamo internaliziranim ageizmom. Osim toga, tvrdilo se da su stariji ljudi bolesni i iscrpljeni radnim vijekom te da se ne mogu nositi s fizičkim zahtjevima novih poslova.

Za očekivati je da takve komentare, iz vlastite vizure, daju ljudi koji su zaista teško fizički radili i koji objektivno ne mogu više raditi. No postoje i drugačiji umirovljenici kao što je i ponuda poslova puno šira od teškog manualnog rada. U mirovini su i brojni intelektualni radnici, profesori, znanstvenici, umjetnici, arhitekti, liječnici, novinari i inženjeri čije iskustvo je nezamjenjivo i koji svojim radom mogu i dalje pridonositi društvu. Jednostavno, bilo bi ih se glupo odreći.

Upravo njih pronalazimo u podacima da je 2018. godine najviše zaposlenih umirovljenika bilo u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima. Najmanje je umirovljenika radilo u građevinarstvu i turizmu. U 2019. godini zamjetan je porast oglasa kojim se traže zaštitari i čuvari, što je idealna niša za umirovljene policajce i vojnike.

foto: Pixabay

“Stari će zatrpati državne službe”

Neće. Postoje propisi prema kojima se umirovljuju osobe u državnim i javnim službama. S druge strane postoji privatni sektor koji nije podložan tim propisima. Sjetite se slučaja uglednog neurokirurga Josipa Paladina kojega se javna ustanova odrekla zbog njegove dobi za umirovljenje. U isto vrijeme, privatne bolnice i klinike otimale su se za njegove stručne ruke. Zašto bi itko morao birati između punog radnog vremena i mirovine, svojeg otplaćenog osiguranja za starost?

“U normalnim državama umirovljenici idu na krstarenja”

Zapravo, u normalnim državama umirovljenici velikim dijelom rade da bi išli na krstarenja. Osim ako nisu radili u izdašno plaćenim branšama pa sada imaju zavidnu štednju i skupo plaćena mirovinska osiguranja.

Prema podacima njemačkog Ministarstva rada 2016. godine u Njemačkoj je radilo čak 943.000 umirovljenika. Taj je broj od tada samo rastao pa njemački mediji javljaju da u toj zemlji više od 3 milijuna umirovljenika obavlja povremene takozvane mini-poslove na kojima mogu mjesečno zaraditi do 450 eura bez oporezivanja.

Nizozemski think tank Netspar u svojem istraživanju “Rad poslije umirovljenja” iz 2016. godine navodi da različiti narodi različito poimaju rad u mirovini. Istraživanje je obuhvatilo 16 zemalja, a među njima, nažalost, nije Hrvatska. “Dok je rad u mirovini nešto neuobičajeno u Španjolskoj (3%), Sloveniji (3%), Poljskoj (5%) i Francuskoj (5%), relativno je čest među umirovljenicima Estonije (22%), Švedske (21%), Švicarske (20%) i Danske (14%)”, navodi Netspar. U Hrvatskoj, izračunali smo to iz gore navedenih podataka, samo 1% umirovljenika sudjeluje na tržištu rada.

I Sjedinjene Države bilježe sve više onih koji žele raditi nakon 70. rođendana. Prema službenim podacima, njihov se broj u posljednjih 20 godina podigao s manje od 10% na gotovo 15%.

foto: PAnnie Gray/Unsplash

“Ne želim umrijeti na poslu”

Često govorimo kako su gimnasticiranje, boravak u prirodi, čitanje i rješavanje križaljki ključni za održavanje fizičkog i psihičkog zdravlja u starosti. No jednako je dobar i rad u poticajnoj okolini. Često tako čujemo od ljudi koji su umirovljeni kako se osjećaju isključenima iz društva i nepotrebnima, zatvaraju se u kuću i stare suprotno od onoga što bismo nazvali aktivnim starenjem.

Čak i neki povremeni posao vraća im smisao, održava društvene kontakte i blagotvorno djeluje na zdravlje. Istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu Oregon pokazalo je da rad nakon 65. rođendana može produžiti život za više od desetljeća, dok samo jedna godina rada nakon 65. rođendana može smanjiti rizik od smrtnosti za čak 11%.

Znate li da ni među umirovljenicima nema pravice?

Hrvatski ratni vojni invalid koji je invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvario prema posebnom zakonu kojim se uređuju prava hrvatskih branitelja od 1.1. 2019. godine, može raditi uz invalidsku mirovinu na puno radno vrijeme uz smanjenje mirovine (mirovinski faktor 0,6667, odnosno smanjenje mirovine za oko 1/3). Uz to, umirovljeni vojni i policijski službenici mogu birati puno radno vrijeme s pola mirovine ili pola radnog vremena s punom mirovinom.

S druge strane, korisnicima obiteljske mirovine, a zapravo socijalno ugroženim ženama, nije dana nikakva mogućnost zaposlenja bez obustave isplate mirovine. Protiv ovih nepravdi se zahtjevom za ocjenom ustavnosti pobunio i Sindikat umirovljenika Hrvatske.

Glasni su oni koji ne žele raditi, iako ih nitko na to ne tjera

Uz sve navedeno, jasno je da protivnici rada u mirovini nemaju argument te da svoje neutemeljene stavove pokušavaju nametnuti neistomišljenicima. A zapravo, bilo bi normalno pustiti one koji žele raditi da rade. Pri čemu bi trebalo težiti tomu da rade zato što žele, a ne zato što moraju. I da tako uplaćuju doprinose i poreze kako bi svima drugima, uključujući i one koji opravdano žele uživati u miru mirovine, bilo bolje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP