Prati nas

Mozaik

7 vrsta ljudi koje ćete izgubiti u životu

Naši se životi mijenjaju. Neki nas ljudi napuštaju, neki novi dolaze. No jedno je sigurno – svatko od nas suočit će se s gubitkom i neće biti lako – bilo da se radi o prijateljima s kojima više nismo u kontaktu ili roditeljima koji su nas zauvijek napustili.

Objavljeno

|

Kako pobijediti usamljenost nakon razvoda?
foto: Pexels

Cijenjena autorica Dani Shapiro, poznata po svojim uspješnicama DevotionStill Writting, u svojem se tekstu pozabavila pitanjem gubitka. Svatko će se s time morati suočiti, a ovo je sedam vrsta ljudi bez kojih će većina nas u životu ostati:

1. Prijatelj koji vas je iznevjerio

Svi imamo barem jednog takvog. Neki možda i više njih. Prijatelja koji se s nama smije, s nama plače, radi uz nas, no za kojeg duboko u dubini duše znamo da nam zapravo ne želi najbolje. Taj prijatelj je možda dobra osoba na puno načina. Možda mu i nije namjera povrijediti nas, no to će ipak učiniti. Kao kad vas osuđuju zbog stvari koje su izvan vaše kontrole. Sjećam se događaja otprije 15 godina kad je mi je dobra prijateljica Helen došla u posjet i povela još jednu ženu koju do tad nisam poznavala. Moj je tada dvogodišnji sin upravo imao napad bijesa. Kao beba bio je jako bolestan i jedva je preživio tako da su me ovakvi kasniji napadi bijesa zapravo veselili jer su značili da je zdrav i normalan. Dok sam ga pokušavala utješiti, čula sam kako žena pita moju prijateljicu koliko je dijete staro, na što je prijateljica, misleći da ju ne vidim, zakolutala očima i uz uzdah odgovorila: “Ah, dvije godine”. Tad mi je postalo jasno da ta prijateljica nije iskrena niti dobronamjerna i da je ne trebam puštati baš tako blizu sebi.


2. Prijatelj kojega ste vi iznevjerili

Sarah i ja upoznale smo se na fakultetu i odmah poslale dobre prijateljice. Mislila sam da će naše prijateljstvo trajati vječno. Nakon fakulteta životi su nam se razišli. Ja sam odselila u New York i započela karijeru, a Sarah se vratila kući na jug, udala se i rodila djecu. Kako su godine prolazile, imale smo sve manje i manje toga zajedničkog i s vremenom smo se posve udaljile. Prestala sam odgovarati na njezine pozive. Bila sam premlada da bih shvatila da su stari prijatelji oni koji vas trebaju podsjećati na osobu koja ste nekad bili. Nisam shvaćala važnost održavanja starih prijateljstava. Sva ta prijašnja poznantsva i prijateljstva su poput zmijske kože koju odbacujemo sloj po sloj, no ti slojevi su i dalje dio nas i moramo ih čuvati kako bismo upamtili tko smo bili nekad i koji smo put prošli. Tad još nisam znala da prijateljstvo ima još važnih aspekata osim priče o poslu, braku, djeci i kući. Sarah i ja smo imale puno više toga zajedničkog i žalosti me što sada shvaćam da sam prokockala to prijateljstvo. Sarah, ako ovo čitaš, znaj da mi je žao.

3. Osoba koju ste na trenutak pustili opasno blizu

Zatvorite oči na trenutak. Znate na koga mislim i to je u redu. Ne morate na glas izgovoriti njegovo ili njezino ime. Možda ste u braku, a možda je i ta osoba u braku. No na trenutak ste s njom zamislili paralelni život koji nikad nećete voditi i time uništiti svoj sadašnji savršen život. Takve vam se misli čine pomalo opasnima. Kad ste se pogledali, oboje ste to osjetili. Neki mali dio vas zanima kako bi bilo da ste zajedno. Možda razmišljate: Pa jedno popodne ili večer neće napraviti neku štetu, zar ne? No naravno, znate odgovor na to pitanje. I zato se trebate držati podalje. Maknite se, otiđite. A sada otvorite oči. I nabrojite u sebi sve zbog čega ste sretni i što biste mogli izgubiti.

4. Smrt koju niste mogli predvidjeti

Buda je jednom rekao da je život zapravo patnja. Voljeti znači izgubiti. To je prirodan tijek stvari. Svi ćemo jednom izgubiti roditelja i to će se u najboljem slučaju dogoditi kad već budemo odrasli. Osim ako ispadne drugačije. Ja sam izgubila svoga tatu nenadano u automobilskoj nesreći. Nisam imala priliku pozdraviti se s njim. Nije me imao prilike vidjeti kako odrastam i iz zbunjene djevojčice postajem zrela žena. Umro je zabrinut za mene i to je nešto s čime moram živjeti. Pa ipak, njegova me tragična smrt oblikovala i na pozitivan način. Odrastala sam čitavo vrijeme pokušavajući biti osoba na koju bi on bio ponosan. Kad nam se dogodi tako nešto, to ostavlja duboke posljedice s kojima se nosimo ostatak života. Pitajte bilo koga i svi će vam reći da im se povremeno dogodi nekontrolirana provala suza jer ih neki miris, zvuk ili osjećaj podsjeti na taj dan. Možda nas upravo takvi trenuci podsjete koliko je još stvari u našim životima zbog kojih bismo trebali biti sretni.

5. Smrt s kojom se suočavate svaki dan

Moja je mama umrla kad sam već bila odrasla osoba. I sama sam već bila majka. Njezina je smrt bila polagana i očekivana. No zato mi nije bilo ništa lakše. Takvu gubici počinju i puno prije nego je osoba doista otišla jer unaprijed razmišljamo kako će biti kad je jednom ne bude. To očekivanje je kao polagano izgorijevanje. Naviknemo se na žalovanje. Držimo se za ruke, previjamo im rane, gledamo kako lijek pomalo kapa u njihove žile. I sve to radimo suočeni sa našom bespomoćnošću.

6. Učitelj kojeg ste prerasli

Neke veze imaju rok trajanja. Ili bi barem trebale imati. Na koncu konca i sama svrha imanja terapeuta, mentora ili učitelja je da ih prerastemo, a ta sama evolucija znači da nam ta veza više ne treba. U najboljim slučajevima ta se snažna veza s osobom koja nam je pomogla može transformirati u nešto drugo, recimo u prijateljstvo. No da bi se to dogodilo moramo biti spremni i sami se mijenjati.

7. Osoba koja ste mogli postati

Kad sam bila mala, mislila sam da ću postati glumica. Mislila sam da ću živjeti u New Yorku u velikoj zgradi s mužem i puno djece. Mislila sam da ću imati urban i vrlo sofisticiran život. Novac nije trebao biti nikakav problem. Možda bi u igro bio i kakav privatni avion. No, kad sam odrasla napustila sam grad i preselila se na selo. Udala sam se no imala sam samo jedno dijete. Iako i muž i ja radimo, ponekad jedva spajamo kraj s krajem. No unatoč svemu, moj život je bogat, ispunjen, zamršen, nesavršen – i njime sam zadovoljna. To je život kojeg sam sama sebi izgradila. To je pošten život ispunjem ljubavlju. No da bih imala takav život, morala sam napustiti fantazije i riješiti se svega onoga što sam misila da želim. S vremenom sam ustanovila da samu sebe jako dobro razumijem. Doista voljeti znači biti spreman izgubiti ljude, mjesta, stvari, snove, pa čak i verzije sebe koje nam više nisu potrebne. A na mjestu gdje smo nešto izgubii, pojavi se nešto novo. Možda to neće biti ono što smo zamišljali, no bit će prekrasno i bit će naše.

.

Mozaik

I kad se odmara, milicioner radi! Čudnovate zgode drugova u plavom

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti.

Objavljeno

|

Autor

“Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze…” Uvod je to o u priču o opasnom milicionerskom životu koju je 1971. godine objavila zagrebačka Arena. Prenosimo je u cijelosti.

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje.


Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Profesionalnost i efikasnost

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

Milicioner Željko otporan je na golo žensko tijelo

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile. “I znate što je učinila”, kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. “Potpuno se svukla!”

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Milicioner Mirko na meti Zagrepčana

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač – milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: “Držite ga”! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio: “Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!”

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s “napadačom” rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Milicionar Sabid spasio je napušteno dijete

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti. Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustili prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Milicioner Stipe na tračnicama

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

Milicioner Rade proglašen ustašom!

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj “Nami” jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan – ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Milicioner Slobodan i lice s potjernice

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego – kako nam rekoše njegovi drugovi – čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Milicioner Anđelko je riješio sve predmet

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Milicioner Dime bori se riječima

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju! Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti. “Psihologija me zanima više od svega”, kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

“I sad recite”, piše Ranka Čičak, “da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara”.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru: “I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.” (autori: Stipe Mijić, Ćamil Krehić, Ranka Čičak, Luka Horvat / Arena, 1971. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP