Prati nas

Život

Šest znakova da svoju odraslu djecu tjerate od sebe

Jeste li zadovoljni svojim odnosom s vašom djecom? Čini li vam se da vas zovu samo kad nešto trebaju i da vas ne cijene dovoljno? Ako mislite da je vaš odnos narušen, niste jedini koji se tako osjećaju. Također, možda upravo vi radite nešto pogrešno.

Objavljeno

|

Razgovaram sama sa sobom
foto: BigStock

Ako pitate roditelje odrasle djece koja im je najveća briga kad je u pitanju njihov odnos, najvjerojatnije će vam reći da im se čini da ne provode dovoljno vremena zajedno, da nisu zadovoljni komunikacijom, ne osjećaju se potrebnima osim ako djeca trebaju neku uslugu i da općenito ne razumiju zašto sa svojom djecom nisu bliskiji. Roditelji se često osjećaju udaljeni od svoje djece, pogotovo ako su djeca suočena s nekim ozbiljnim problemom poput ovisnosti ili nečeg sličnog, i roditelji ne razumiju što je tome uzrok.

‘To je tiha epidemija. Ovakvo stanje je rezultat društvenih promjena u zadnjih 50 godina’, kaže doktor Joshua Coleman, psiholog u Vijeću za modernu obitelj i autor knjige ‘Kad roditelje boli: Suosjećajne strategije kad se vi i vaše dijete ne slažete’.


Jedan od uzroka su stilovi roditeljstva. ‘Obitelji su kroz 60-te prošle velike promjene u kojima je dijete postalo os oko koje se sve vrti. Odgojeni su kao individue koje propituju autoritet. Njihov odnos je često određen time zbog čega se osjećaju dobro ili loše.’ Još jedan od uzroka je i povećan broj razvoda. ‘Razvod može utjecati na odnos djeteta prema jednom roditelju, pogotovo ako ovaj drugi govori djetetu protiv njega.’

Postoji li razdor među vama?

I društvene promjene udaljuju djecu od roditelja. Iako nisu namjerne, te promjene također utječu na odnos. Ako primijetite nešto od sljedećeg, vrijeme je da nešto poduzmete:

– Rijetko vas zovu, a ako vi nazovete njih, ne jave se uvijek
– S djecom je teško nešto planirati, iako se čini da za svoje prijatelje nađu vremena
– Ne govore vam što se događa u njihovom životu. Najčešći je odgovor: ‘Ma sve je u redu’
– Ne obaziru se na vače konstruktivne komentare čak i kad su u njihovom najboljem interesu
– Vi ste uvijek tu za njih, no oni nisu uvijek tu za vas. Vaši ih problemi opterećuju ili nerviraju
– O vama misle kao o ‘mami mučenici’ ili ‘tati svecu’

Procijenite svoju ulogu i što možete promijeniti

Ako vam se išta od gore navedenog čini poznatim, shvatite to kao upozorenje koje ne smijete ignorirati. Cilj je bolji odnos kojim vi upravljate jer ste roditelj. Postavite si sljedeća pitanja:

1. Zovete li djecu toliko često da se može činiti da ih uhodite? Možda doista zovete prečesto ili u nezgodno vrijeme. Rješenje: Otvoreno razgovarajte s njima i pitajte ih kad bi im najviše odgovaralo da se čujete. Možda bi im bilo draže da ste u kontaktu preko e-maila ili poruka. Poštujte njihove želje

2. Uspoređujete li koliko vremena provode s vama, a koliko sa svojim prijateljima? Nemojte to raditi. Pustite ih da uživaju sa svojim društvom. Nećete zbog toga biti loš roditelj. Rješenje: Planirajte kratka i zanimljiva okupljanja poput nedjeljnog ručka ili pizze u petak navečer. Djeca će tako imati motiv da dođu.

3. Jeste li nametljivi? Neka djeca ne dijele informacihe sa svojim roditeljima jer ih ovi previše ispituju i stalno dijele neželjene savjete. Rješenje: Ako vam sin kaže da se prijavio na novu poziciju u firmi, ne postavljajte dodatnih sto pitanja. Što želi reći, reći će vam sam. Nakon nekog vremena možete ga pitati ima li kakvih novosti.

4. Je li vaš savjet zapravo prikrivena kritika? Vaš sin zna da ima previše kila i da to nije zdravo za njega. Vaša kći zna da zarađuje premalo i da bi trebala tražiti povišicu. Vaša djeca od vas trebaju podršku, a ne kritiku. Rješenje: Pohvalite ih i usredotočite se na ono pozitivno i dobro što rade. Negativne komentare zadržite za sebe.

5. Procjenjujete li se isključivo po tome kakav ste roditelj? Ljudi čija je uloga u životu isključivo ona roditeljska, često imaju previsoka očekivanja od svoje djece. Neki roditelji žele i da im djeca budu rame za plakanje i da riješe njihove probleme, no djeca uglavnom ne žele tu ulogu. Rješenje: Svoje rane morate samo izliječiti. Također, poradite na svojem identitetu i izvan roditeljske uloge.

6. Kažete li ‘da’ čak i onda kad biste htjeli reći ‘ne’? Nitko ne voli mučenike, pa ako uvijek pristajete na ono što vas se zamoli, sjetite se da je ponekad dobro odbiti uslugu ako vam se to ne uklapa u ranije planove. No svakako morate naučiti razlikovati kad vašem djetetu doista treba pomoć i kad je nužno da budete tu za njega. Rješenje: Ako vas dijete zove samo onda kad nešto treba, recite mu da ste to primijetili. ‘Iako volim provoditi vrijeme s tobom, čini mi se da me zoveš samo kad nešto trebaš i zbog toga se osjećam loše.’ Kao i u mnogim drugim slučajevima, iskrenost je ključ.

Zaključak

Roditelji smo sve do samog kraja. Naš je posao da djeci budemo uzor i da ih naučimo kako se treba odnositi prema drugima, a to znači i postavljanej određenih granica. Nitko od nas nije savršen, no ako se propitujemo i analiziramo naše postupke, imamo šansu biti bolji. A kako osobe mogu postati bolje, tako mogu i njihovi međusobni odnosi.

.

Život

‘Ima li kakvu nekretninu?’ Književnik Pero Kvesić prisjetio se kako je za majku tražio mjesto u staračkom domu

Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to ‘nama’, tko su to ili tko je to ‘mi’. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Objavljeno

|

Autor

Ugledni hrvatski novinar i književnik Pero Kvesić javnom objavom na Facebooku komentirao je prilog Podravskog lista. Naime Podravski problematizira činjenicu da je 2003. godine ravnateljica koprivničkog Doma za stare i nemoćne Vesna Križan, dok je bila zaposlenica Doma i čelnica povjerenstva koje je odlučivalo o smještaju u tu ustanovu, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju sa ženom koja je tri dana nakon toga dobila smještaj u domu.

Križanovi su brinuli o ženi pet godina, no iako je umrla 2008. godine, do danas nisu ušli u stan na elitnoj lokaciji u Zagrebu, a koji im je pripao sklapanjem ugovora. Danas u stanu u Ulici kneza Višeslava, usprkos sudskim presudama u korist Križan, živi nećakinja nekadašnje vlasnice s obitelji, a slučaj revidira Vrhovni sud. Važno je reći da je u međuvremenu zakonom zabranjeno djelatnicima takvih ustanova sklopiti ugovor o uzdržavanju sa štićenikom.


Kvesića je sve to podsjetilo na vrijeme kada je za vlastitu majku pokušavao pronaći mjesto u domu. Objavu prenosimo u cijelosti:

“Još u naponu snage i pri punoj svijesti moja je majka odlučila da će kad ostari otići živjeti u starački dom. Znajući da se na slobodno mjesto dugo čeka i da sve bude u redu otišla je i upisala se na listu čekanja u zagrebački dom koji je sama odabrala. Dvadesetak godina kasnije, na samom početku devedesetih, majka je već fizički dosta oslabila iako je i dalje bila potpuno bistra u glavi, pa je zaključila da je došlo vrijeme za premještaj u odabranu ustanovu. Zamolila me je da odem tamo i osobno pitam kad bi je mogli primiti, da ne obavljamo tako značajan razgovor telefonom. Najavio sam se i dogovorio sastanak s ravnateljicom, direktoricom, upraviteljicom, kako li je već bila njena titula. Nikada neću zaboraviti taj razgovor.

Na početku sam rekao da se moja majka prijavila već prije dvadesetak godina i to nije bilo po ničemu sporno. Direktorica je uzvratila da ne može reći kad će se osloboditi sljedeće mjesto i da čekanje može biti dugotrajno. Upozorio sam da majka čeka već više od dvadeset godina. Direktorica je odgovorila da uvažava tu činjenicu, ali ipak ne može ništa obećati: postoji “lista prioriteta”, a oni s te liste se uzimaju prvi, te oni koji nisu prioritetni mogu čekati neodređeno, dovijeka. Situacija je izgledala beznadna, sve dok moja sugovornica nije zapitala:

– A ima li Vaša majka neku nekretninu?

Rekoh da ima stan u vlasništvu.

– Kad bi nam majka poklonila taj stan, upisali bismo je na prioritetnu listu…

I gledamo se kao pokeraši iznad još neotvorenih karata. Uopće nije pitala kakav stan i gdje. Vjerojatno je o tome ovisilo koliko visoko na tu listu bi je upisali. Nisam bi pitao tko je to “nama”, tko su to ili tko je to “mi”. Samo sam zahvalio na ljubaznoj ponudi.

Po izlasku mi je palo na pamet da bih događaj mogao prijaviti, ali tada je bilo vrijeme da policija, tužilaštvo i sudovi nisu reagirali ni na daleko drastičnije zloupotrebe, kršenja zakona i čak zločine, da su vijesti o takvim zbivanjima dopirale svakodnevno s raznih strana; tužilaštvo, policija i sudovi nisu često čak ni zaprimali prijave, dapače – oni koji su to prijavljivali postajali su često meta progona i medijskog linča. Ono, “da institucije rade svoj posao” bila je farsa od samog početka kao i danas. Utoliko me nedavna vijest da je neka sirotica u Koprivnici prepisala vrijedan stan u Zagrebu šefici Doma za starije osobe, pa već tri dana kasnije dobila mjesto u Domu nije nimalo iznenadila. Instititucije su se uhodale”, zaključuje Kvesić.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP