Prati nas

Vijesti

Tko nas to laže u medijima i na Facebooku?

Tko zapravo stoji iza profila koji lažima zagađuju društvene mreže? Napadi su ponekad organizirani, a ponekad se radi o slobodnim strijelcima. Organizirani napor se uočava u vrijeme referenduma ili izbora.

Objavljeno

|

Laganje na facebooku
foto: Mojevrijeme.hr

U Hrvatskoj je sve teže razlikovati informacije od dezinformacija. Društvene mreže i mediji poprište su političkih sukoba. Istina je nevažna, jer se za oružje biraju laži i spletkarenja, piše Deutsche Welle.

Tako je na hrvatskom dijelu Facebooka među simpatizerima lijevih opcija nedavno zaživjela tvrdnja da je predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović u svojim govorima citirala riječi Ante Pavelića, iako se više puta nedvosmisleno odredila prema NDH. Isti je dio aktivista, iritiran opsegom obilježavanja godišnjice stradanja Vukovara, na društvenim mrežama dijelio tekst marginalnog srbijanskog portala prema kojem je, između ostalog, liječnica Vesna Bosanac određivala koji ranjenici trebaju biti pogubljeni na Ovčari. Simpatizeri desnice pak godinama primjenjuju isti obrazac difamiranja protivnika izmišljanjem obiteljske prošlosti pa se čini da je svaki lijevi političar ili kritičniji novinar imao komunističku prošlost, pogrešnu genetiku ili oca koji je sudjelovao u partizanskim zločinima; čak i ako je otac rođen godinama nakon 2. svjetskog rata.



Je li otac Ive Josipovića ubijao fratre?

Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj. Korisna laž je dobra, makar dolazila i od Šešelja. (screenshot: Google.com)

 

Stabilni izvori loših informacija

Hrvatska je prilično jaka u plasiranju lažnih vijesti u javnost, govori za Deutsche Welle stručnjak za političko komuniciranje Krešimir Macan.  Iz izbornih kampanja izdvaja laž o bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću koja je lansirana za potrebe izbora koje je izgubio od aktualne predsjednice. „Govorilo se da je njegov otac naredio pokolj fratara na Širokom Brijegu. Takve dezinformacije se najčešće šire s desne strane. Tamo imamo velik broj portala bez utjecaja, ali mogu biti izvor trash vijesti. Sve je to krenulo s portalom Dnevno. U jednom trenutku su dosegli svoj vrhunac, a sad su stabilan izvor loših informacija. Dobili su konkurenciju u malim portalima koji prepisuju i iskrivljuju. Nemaju impresume, nisu članovi novinarskih udruga i nije ih moguće podčiniti hrvatskim pravilima. Možete jedino podnijeti kaznenu prijavu pa neka se policija s njima bavi.”

Politički analitičar i konzervativac Mate Mijić potvrđuje da je fenomen lažnih vijesti naglašen u posljednja tri izborna ciklusa. „Postoje stranački portali na kojima se generiraju, ako ne lažne, onda već prilično nategnute vijesti u kojima se obično metu povezuje sa stranim centrima moći ili joj se izmišlja obiteljsku pozadinu. Rastom društvenih mreža i dolaskom u trend memova (slika pretežno humoristične naravi koje se rapidno šire internetom, op. a.), došli smo u situaciju da ljudi konzumiraju sve kraću i površniju formu. U tim je okolnostima puno lakše plasirati te lažne vijesti. Prosječan korisnik ne provjerava informacije koje su mu servirane. Ljudi to automatski dijele.“ Kao primjer ovakvog ponašanja Mijić navodi brojne grafike na temu aktualnog pape. „Lijeva i desna strana političkog spektra vrlo vješto manipuliraju s izjavama pape Franje koji većinu tih stvari koje možete vidjeti na Facebooku nikada nije izjavio.“

Zlonamjerno plasirane dezinformacije zanemaruju razum i potpuno su usmjerene prema izazivanju emocionalne reakcije. Dio odgovornosti, smatra Mijić, snose i mainstream mediji. „Hrvatski ne zaostaju za zapadnim medijima. Pokazalo se od rata u Iraku do izbjegličke krize u Europi da su i mainstream mediji imali svoju agendu povezanu s političkim elitama. Svjesno ili nesvjesno su plasirali poluinformacije. Navikli su građane na to pa oni sada te poluinformacije konzumiraju iz različitih, njima simpatičnijih, izvora. Dakako, mainstream mediji imaju i kvalitetan sadržaj.”

Politički analitičar Mate Mijić (foto: privatni album)

Od stranačkih aktivista do besposlenih

Tko zapravo stoji iza profila koji lažima zagađuju društvene mreže? Napadi su, smatra Macan, ponekad organizirani, a ponekad se radi o slobodnim strijelcima. Organizirani napor se uočava u vrijeme referenduma ili izbora, a individualni aktivisti nastupaju između tih ključnih trenutaka. „Puno je pojedinaca, a kad se puno malih složi…”

Među pojedincima su, objašnjava Mijić, oni koji su nezadovoljni vlastitom strankom ili oni koji pokušavaju podmetnuti drugima i tako koriste svoje slobodno vrijeme i kreativnost. „Kako je u Hrvatskoj puno nezaposlenih, dobar dio to radi iz zabave. Nažalost, i ozbiljne vijesti u Hrvatskoj ponekad podsjećaju na sarkazme ili zafrkanciju, medijska scena je sama sebe degradirala na mamac za klikove. Mediji će morati naći način da jednostavnije, brže i zanimljivije komuniciraju provjerene informacije ili će i dalje gubiti utjecaj i utopiti se u masi gluposti na internetu“, kaže ovaj politički analitičar.

Političari su dio računice, jer na scenu ne donose kvalitetan sadržaj, dodaje Mijić. „Lijevo ili desno su samo folklor, a ocrnjivanje protivnika je postalo glavni alat djelovanja. Uvijek je tako kada se nema što ponuditi, nema ideja ni ideološke profilacije.” Mijić zastupa tezu kako hrvatskoj politici treba više ideologije, a manje stranačkih politika koje se oblikuju prema aktualnom vođi. Nepostojanje unutarstranačke demokracije, loš rad stranačkih institucija i autoritarnost se tako, objašnjava, preslikavaju i na državu kada ta stranka osvoji vlast.

Stručnjak za političku komunikaciju Krešimir Macan (foto: privatni album)

Populizam i emocije vs. činjenice

Ivan Pernar, aktualni saborski zastupnik, na scenu je donio neviđene populističke poteze većinom kanalizirane kroz njegovu Facebook stranicu na kojoj često objavljuje pisma sljedbenika. U tom nekritičkom posredovanju prema javnosti plasiraju se brojne neprovjerene informacije; od lansiranja optužbi na račun drugih političara i javnih osoba do objava u kojima se „dokazuje“ štetnost cijepljenja. Zaštićen zastupničkim imunitetom govori ono što ljudi žele čuti, bez obzira na cijenu koju će u konačnici društvo platiti.

„Država, stranka, ljudi koji drže do reda ne smiju dopustiti da laži ostanu nekomentirane i nedemantirane. Kažete da se manipulira emocijama i da činjenice nisu bitne. One nisu nikada bile bitne, jer da su bitne, mnogi drugi ljudi bi bili izabrani i donosile bi se drugačije odluke. Na ljude koji odluke donose na bazi emocija puno lakše utječete nego na one koji misle svojom glavom, jer oni već imaju svoj stav”, komentira Krešimir Macan i priznaje da je kao stručnjak za političku komunikaciju svojim klijentima savjetovao da zaigraju na kartu emocija. „Uvijek. Onaj koji igra na činjenice – gubi. To je bitka za um i srce, ali prvenstveno srce. Ako vas ljudi ‘lajkaju’, nije im bitno zašto i glasaju za vas. Ako idete s činjenicama, dosadni ste. Ali ako održite vatreni govor poput Pernara, svi će reći da pričate gluposti, ali imate muda. I uvijek će naći opravdanje da vas podrže.“

Domoljubi ne lažu

Naš drugi sugovornik, Mate Mijić, odbija se baviti Pernarom i općenito kaže da su velike stranke stvorile prostor za takve pojave. „Kada imate kvalitetne stranke desnog i lijevog centra, liberalne stranke, a one imaju sadržaj i ispunjavaju obećanja, onda ne postoji prostor za bilo kakve ekstreme. Ljudi koji su gubitnici tranzicije i globalizacije, imaju određene strahove koje je mainstream odlučio ignorirati, proglašava ih neobrazovanima i zaostalima. Birači neće moliti stranke da se bave s njihovim strahovima, već će se okrenuti drugima koji govore ono što žele čuti. Na zapadu su milijuni ljudi ignorirani pa pronalaze druge opcije koje ponegdje dolaze i na vlast. U pravilu te platforme imaju dobru dijagnostiku, ali ne nude konkretna rješenja“, kaže Mijić o fenomenu koji okrupnjava na društvenim mrežama.

Bitka, tvrdi Macan, nije unaprijed izgubljena. Važno je reagirati i dezinformacije demantirati i znati kome taj demanti uputiti. Spominje tako da je kardinalna greška Hillary Clinton to što je Donalda Trumpa ocrnjivala pred svojim, a ne njegovim biračima. „Uzmite primjer porezne reforme. Ako kažete da opet povećavaju plaću bogatima, a siromašnima nisu dali i ako to zaživi – gotovo je. Nije bitno radi li to vlast ili opozicija, jer obje su često koristile takve metode. Tko se mača laća, od mača pogiba. Uspavane vlasti pogibale su od vlastitih alata koje su svojevremeno koristile; pupulizma i dizanja naroda. Ali kada je trebalo isporučiti rezultate, nisu ih imali pa su nastavili manipulirati. Sanader je u tome bio vrhunski. Na kraju su dobili razočaran narod koji je spreman ići s novim populistom. Zašto? Zato jer je lakše vjerovati da će se dogoditi čudo, nego napraviti čudo”, kaže Macan.

„Istina nikoga ne zanima, sve zanima dojam“, potvrđuje  Mijić. „Ali, ako želite biti odgovoran u politici, trebate dojam temeljiti na činjenicama. Svatko tko se naziva domoljubom ne može svjesno lagati narod. I kvalitetan dojam može biti kreiran na kvalitetnim politikama i činjenicama. To odgovorni političari rade. Forma mora biti bazirana na sadržaju. Ako ga nema, dobijete situaciju kao u Hrvatskoj”, zaključuje Mijić.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati