Prati nas

Vijesti

Za sve loše u 2016. krivi su – novinari!

U Hrvatskoj 2016. godine bilo je neprihvatljivo napisati grafit ‘smrt fašizmu’, no poruku poput ‘smrt novinarima’, mnogi smatraju odgojnom prijetnjom, jer, kažu, ‘sami smo si krivi’. Novinarsko zanimanje je u 2016. godini postalo još manje cijenjeno, a novinari su bili još više izloženi divljačkim vrijeđanjima, podmetanjima, izravnim prijetnjama i napadima čitatelja.

Objavljeno

|

Lažu li novinari? Teorije urote
Grafit u Zagrebu (foto: Siniša Bogdanić)

Malo je koja bila toliko „rodna“ za novinare, kao 2016. godina. Oreškovićeva vlada i nebrojeni skandali koji su se događali u njenih devet mjeseci bili su rudnik iz kojeg se „novinarsko zlato“ vadilo bez napora, piše za Deutsche Welle Siniša Bogdanić.

Od premijera koji smiješno loše govori jezik zemlje kojom vlada, preko pro life akcija u organizaciji neokonzervativaca, raspada unutar Banskih dvora, pokušaja poskupljenja zdravstva do pozitivnih ekonomskih pokazatelja u bezvlađu –  trebalo je samo zagrabiti i objaviti.



Od benignog „ostati mirni i vladaju na“, kako je uz pomoć Googlea bivši premijer preveo „stay calm and govern on“, preko nepristojnog „predsjednica je šaka jada“ iz usta šefa oporbe Zorana Milanovića, do zabrinjavajućeg „kako jeftino prodati Inu Mađarima pa skupo renacionalizirati  zastarjelu tehnologiju“. Gotovo sve što su napravili i izrekli hrvatski političari postala je instant novinarska roba.

Neimenovani visoki izvori iz stranaka, još viši, ali jednako anonimni, sugovornici iz Vlade i proteklu su godinu iznosili informacije i puštali probne balone. Izgovaralo se pa demantiralo, optuživalo novinare za manipulacije i vađenje iz konteksta. Ono što je izdignuto na jednu sasvim novu razinu za vrijeme sastavljanja vlade Tihomira Oreškovića – cjelodnevno dežuranje na pločniku pred stranačkim centralama – nastavljeno je. Pa je i novi premijer Andrej Plenković skloniji svakodnevnom kratkom davanju izjava „s nogu“ nego „jedan na jedan“ razgovoru, ako isti ne može kontrolirati.

Što će se dogoditi sa zdravstvom? Reforma zadravstva

Vlada RH (foto: Facebook Vlada RH)

Političari izbjegavaju vruće teme

Vrh piramide vlasti birao je kome će darovati svoje vrijeme. Predsjednica Grabar-Kitarović nije bila raspoložena za razgovor o jednoj od lošijih epizoda u odnosima Zagreba i Beograda. Kratkotrajni ministar vanjskih poslova Miro Kovač nije našao vremena za istu tu temu. Pa nam i njegov nasljednik Ivo Davor Stier poručuje da nije vrijeme za taj intervju. No zato naša pitanja nisu odbijali stručnjaci s raznih polja, profesori s fakulteta, analitičari, kolege, ljudi koji stvaraju nove vrijednosti u hrvatskom društvu i ne pripadaju političkom showbizu. Upoznali smo male poduzetnike koji se uspješno nose s neprijateljskim sustavom, studente koji žele biti subjekti, a ne predmeti obrazovanja, ali i previše mladih ljudi koji su potražili sreću u nekim drugim državama.

Među njima se našao i pokoji novinar, jer i godinu iza nas su obilježili novinarski prekarijat, gašenja emisija, otpuštanja, ograničavanja medijskih sloboda te snižavanja plaća i honorara koji će se uz dodatna porezna opterećenja nastaviti u 2017. godini. Kolegama koji su spas potražili u neprofitnim medijima politički je presječen dotok novca, kako domaćeg, tako i iz fondova EU-a. Čekaju se novi pravilnici, novi zakoni, nove medijske strategije. Među novinarima aklamacijom dočekana ministrica kulture (i medija) Nina Obuljen tek treba opravdati velika očekivanja struke i raščistiti kaos koji je u 2016. napravio njen prethodnik.

Tko je Andrej Plenković?

foto: Andrej Plenkovic @ Flickr

Neka visi… novinar!

No jesmo li mi novinari opravdali očekivanja čitatelja? U zemlji u kojoj mediji obavljaju velik dio posla Državnog odvjetništva, ovo se pitanje čini izlišnim. No još su istraživanja objavljena prije četiri godine pokazala da svaki drugi građanin ne vjeruje novinarima. Dio je to opće slike nepovjerenja prema institucijama i sukreatorima političke stvarnosti koje je, gledano prostim okom, u 2016. godini poraslo.

Hrvatski građani zastrašeni vlastitom slobodom u novinarima i medijima pronalaze idealnog krivca za odrješenje od odgovornosti za nedjelovanje. Svaki novinar tako, u njihovim očima, postaje sluga gospodara. A svaki je gospodar u sjeni i iz nje povlači konce u bezbrojnim teorijama urote i pričama o centrima moći. Novinarsko zanimanje je u 2016. godini postalo još manje cijenjeno, a novinari su bili još više izloženi divljačkim vrijeđanjima, podmetanjima, izravnim prijetnjama i napadima čitatelja. U Hrvatskoj 2016. godine bilo je neprihvatljivo napisati grafit „Smrt fašizmu“, no poruku poput „Smrt novinarima“, mnogi smatraju odgojnom prijetnjom, jer, kažu, „sami smo si krivi“.

I mržnja se može unovčiti

Krivca, dakako, možemo tražiti na svim stranama; u mainstream medijima koji su se upustili u borbu za klikanost, u njihovom netransparentnom vlasništvu i sprezi s političarima, u popuštanju pred marketingom i PR-om, ali i procvatu brojnih prikriveno stranačkih portala koncipiranih na manipulacijama koje smišljaju ljudi koji, ne treba zaboraviti, sebe također nazivaju novinarima.

Upravo su potonji mediji, potpomognuti društvenim mrežama, proizveli do sada neviđeni val mržnje prema novinarima koji se ne uklapaju u njihov svjetonazorski koncept, a koji se prelijevao i u prave medije kroz zlonamjerno komentiranje. No, i agresivni čitatelji imaju svoju vrijednost, čak i kada mrze medij koji čitaju. Svaki komentar je, znaju to izdavači, skoro pa važniji od autora i njegovog priloga. Jer komentar je i share (dijeljenje) i call to action (poziv na akciju na društvenim mrežama) koji u konačnici donosi veći broj čitatelja i veću zaradu, bez obzira na njegovu kvalitetu i namjeru.

2016. godina donijela nam je i daljnji procvat takozvanog građanskog novinarstva, sadržaja koje proizvode sami čitatelji. No taj je fenomen, iako prvotno hvaljen i željen, pokazao svoje pravo lice potonućem bloga i razvojem društvenih mreža. Statusi s Facebooka sada se objavljuju i u vodećim medijima, često bez komentara, ograda, a gotovo uvijek bez provjere. U takvom začaranom krugu novinari su sve više administratori i „dizajneri naslova“ pa ne čudi da je i u godini koju ispraćamo malo kome bila važna istina. Kao što i ne čudi sve prisutnije uvjerenje da baš svatko danas može biti novinar. Sami ste si krivi, reći će mnogi.

/autor: Siniša Bogdanić, Deutsche Welle/

.

Vijesti

KPJ slavi stoti rođendan. Je li propala zbog Titove alergije na kritiku?

Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Objavljeno

|

Autor

Prije točno 100 godina je osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Nakon dvije države i dva rata ova je ideja propala, piše Deutsche Welle za kojeg je tim povodom komentar napisao Dušan Bogdanović.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrani promatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslavenski komunisti su poslije 1945., a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle zemlje napravio relativno razvijenu državu koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje.



Zašto je propala jugoslavenska ideja?

Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslavenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog stoljeća: i Hitlera i Staljina. DW nabraja i nekoliko razloga propasti jugoslavenske ideje:

Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodati europskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija.

Nezrele elite, ili, bolje rečeno, “elite”,  koje su manipulirale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštivanju pravila svojstvenih uređenim državama.

Dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipiranog pojedinca.

Manje ili više svjesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokracijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite što, uostalom, nije bilo teško u usporedbi s drugim zemljama s komunistima na vlasti.

Neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokracije, vladavine prava, slobodnih medija i neovisnog sudstva. Takozvana “partijska država” (partitokracija) koju su “patentirali” jugoslavenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Tito – alergičan na kritiku

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sustav u kojem je vlast centralizirana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u vlastitu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore, pogotovo ne kritiku i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titove vladavine. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da “Novom klasom” i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslavenskom socijalizmu ne postoje samo “objektivne okolnosti” nego i “subjektivne slabosti”. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svatko tko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog vala represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana obrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sustav koncentracijskih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba spomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Praxis”, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Sveučilišta u Beogradu. Neki od njih, treba i to reći, kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike.

Burna povijest KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom “projektu” koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja “povjeren” pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim “elitama” – ili, točnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog stoljeća, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.

Nastavi čitati