Prati nas

Mozaik

Ovo svekrve nikad ne bi smjele činiti ako im je do mira u kući

Može li odnos svekrve i snahe biti dobar? Može – ako svekrve slijede ovih nekoliko jednostavnih naputaka koje su sastavile njihove snahe. Popularna autorica Kristen Mae na duhovit se način pozabavila onime što svekrve baš nikada ne bi smjele činiti ako im je stalo do mira u kući.

Objavljeno

|

Je li Plan 21 uspio?
Zbunjeni ste? (foto: BigStock)

“Moje prijateljice i ja imamo dogovor: ako se ikada u životu budemo ponašale poput naših svekrva, jedna drugu imamo pravo snažno udariti šakom u nos”, dijelom šaljivo, a dijelom i ozbiljno govori Kristen Mae, autorica popularnih knjiga i blogerica koja se u svojim radovima često dotiče unutarobiteljskih odnosa.

Kristen i njezine prijateljice sastavile su tako listu od 15 stvari koje svekrve baš nikada ne bi smjele raditi. Ovaj duhoviti popis djevojkama služi kao svojevrsni podsjetnik čega se trebaju kloniti kad jednom i same postanu svekrve.


1. Tražiti od sina da nju stavi ispred svoje supruge

Kad jednom moj sin bude oženjen, njegova će žena biti na prvom mjestu. Već sad se lagano pripremam na taj neizbježan događaj. Svakako me snažno udarite u lice ako ikad sinu prigovorim što svoju suprugu stavlja ispred mene i što je voli više nego mene. I bolje mu je da nju voli najviše od svega, jer ona je majka njegove djece. Tako naprosto stvari stoje.

2. Tražiti od unučadi da taje nešto svojim roditeljima

Roditelji su glavni! Ne postoji takozvana “privilegija baka i djedova”. Kad jednom budem baka, molim vas ne dopustite mi da razljutim svoga sina i snahu dajući djeci vreću slatkiša ako su oni to zabranili.

3. Pokušavati riješiti razmirice između sina i snahe

Svekrve se nemaju što miješati u brakove svojih sinova. Ako me ikad ulovite da to radim, ne oklijevajte da na meni ispobate svoj najbolji aperkat.

4. Preuređivati snahin dom

Posve je jasno da šalice za kavu trebaju biti spremljene iznad aparata za kavu, pa to barem svatko zna. Ali to nije moja kuhinja i mene se ne pita gdje trebaju biti šalice za kavu. Svekrva nikada ne smije preuređivati snahinu kuhinju i dom uopće. Nikada!

5. Slagati snahinu odjeću bez njenog odobrenja

Ima nešto slatko i lijepo u pomaganju a da vas to nitko nije zamolio. No postoje i stvari koje se zovu tuđe donje rublje i koje se ne diraju. Čak i ako mislite da biste mogli pomoći oko slaganja veša, zapamtite da snahine gaće nemate što slagati.

6. Kupovati snahi odjeću koju bi najradije i sama nosila

Svekrve ne bi trebale kupovati snahama odjeću, pogotovo ne onu koju bi same nosile. Je li to iz neke želje da snaha izgleda poput mene pa da sin pokazujući ljubav prema njoj, na neki način pokazuje da i mene još uvijek voli, ne znam. No svekrve i snahe će rijetko dijeliti ukus u odijevanju.

7. Misliti da je njen sin savršen

Ovo je poznato i pod nazivom “Moja snaha je uvijek u krivu”. To da je sin uvijek u pravu, potpuno je pogrešna pretpostavka. Zapamtite da je i vaš sin samo muškarac.

8. Misliti da je njena snaha savršena

Ovo je možda još i gore nego misliti da je sin savršen jer otvara prostor za gorko razočaranje kad se snaha opusti i otkrije svoju ljudskost.

9. Ulaziti u snahinu spavaću sobu bez kucanja

Mnoge svekrve misle da je lagano kucanje dovoljno prije nego banu snahi u sobu. Krivo! Nikada, ali baš nikada ne treba zaboraviti na intimne trenutke koji se odvijaju između mojeg sina i snahe i da je to prizor kojeg svakako želite izbjeći.

10.  Davati savjete koje nitko nije tražio

Molim vas, gurnite me niz stepenice ako ikada budem pokušala snahi dati savjet koji nije tražila. I dok se budem oporavljala u bolnici, podsjetite me da nitko ne voli neželjene savjete, a posebno snahe.

11. Pojaviti se nenajavljena

Baš kao i broj 9, i ova situacija može izazvati prilično nelagode. Neka vam ne padne ni na pamet banuti u stan sina i snahe bez najave.

12.  Kritizirati snahinu kuhinju

Ovo uključuje superiorno drobljenje o tome kako najbolje spraviti umak ili dodavanje ulja na vatru kad je u pitanju način spravljanja juhe. Snaha kuha onako kako voli ili najbolje što zna. I misli da je to što je skuhala ukusno. Trudila se i, iako to ne želi priznati, želi me impresionirati. Ako me ikad zateknete da kritiziram njezinu kuhinju, molim vas prisilite me da bosa prijeđem preko hrpe unukovih lego kocaka.

13. Očekivati da se sin umiješa u svađu između nje i snahe

Ovo se ne smije ni pod koju cijenu. Ako sa snahom imate neki problem, same to riješite i ne očekujte od sina da se miješa.

14.  Ponašati se pasivno-agresivno

Koja žena ne voli onako malo podbosti kad se pruži prilika? No koliko god to bilo slatko, ne valja to činiti kad je snaha u pitanju. Svakako me spriječite u tome ako primijetite samo i naznaku pasivne agresivnosti.

15. Uspoređivati se sa snahinim roditeljima

Možda se sin voli družiti s njima. Možda oni imaju viši društveni status. Možda su zabavni, elokventni i druželjubivi. Možda imaju ljepšu kuću i zanimljivije prijatelje. No ako me čujete da se uspoređujem s njima, molim vas, opalite me tavom po glavi.

.

Mozaik

Godinu dana nakon katastrofe: U Černobilu se osjeća život, radnici su sjajno plaćeni

Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima.

Objavljeno

|

Autor

O černobilskoj nesreći i nastavku rada atomske centrale, tj. dva njena reaktora, napisano je mnogo novinskih tekstova. U njima su stručnjaci iznijeli svoja gledišta o tome zašto je do katastrofe došlo. Ipak, mnogo je toga ostalo tajnovito i neobjašnjeno. U tim tekstovima nije bilo izjava onih koji su bili neposredno uz reaktore i koji danas tamo rade.

Zahvaljujući angažmanu Vjesnikova dopisnika iz Moskve, Branka Vlahovića – Studio objavljuje ekskluzivnu reportažu koju su za nas napisali novinari moskovskog radija, Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski. Oni su bili u Černobilu i tamo razgovarali s ljudima koji su bili svjedoci drame… Priču objavljenu 1987. godine prenosimo u cijelosti.


Prvi susret s Černobilom zaista je šokantan. Čovjek se osjeća kao u nekom krajoliku iz znanstvene fantastike. Kamo se god okrene vidi neke čudne znakove. Velikim slovima ispisano je: „Opasno – radijacija“. Malo dalje od tog znaka, opet natpis: „Oprezno, zemlja je kontaminirana!“

U zgradi u kojoj je smještena državna komisija, koja rukovodi radovima na saniranju posljedica černobilske katastrofe, dočekuje nas Aleksandar Kovaljenko. On je načelnik odjela za informiranje. Nitko ne bi pomislio da je taj četrdesetogodišnjak “zaradio” čak 25 rendgena. On je prije bio zamjenik direktora černobilske atomske centrale.

Černobil je udaljen od centrale petnaestak kilometara. Kao što je poznato, svi su stanovnici Černobila evakuirani. Ipak, u Černobilu se osjeća život. Na ulicama je mnogo automobila i različitih strojeva, ljudi se kreću na sve strane, tu su građevinari i radnici ostalih struka, kao i vojne osobe. Svi su oni privremeni stanovnici Černobila. Živjet će ovdje mjesec ili, najviše, dva.

Cestom do atomske centrale kreću se teška vozila. Prolazimo kroz pusta sela. Već cijelu godinu u tim kućama nema domaćina. Kada će se u njih vratiti ljudi? Možda će potkraj slijedećeg stoljeća na ta mjesta dovoditi ekskurzije da bi turistima pokazali kako su izgledala ukrajinska sela u prošlom stoljeću.

Petnaestak kilometara do atomske centrale prešli smo automobilom za pola sata. Što smo se više približavali odredištu, nailazili smo na sve više dalekovoda. Od listopada prošle godine, oni ponovno prenose struju. Prva dva energo-bloka opet rade, osiguravaju struju za potrebe dva milijuna stanovnika.

Stručnjak na krovu

Stigli smo do atomske centrale. Sve su zgrade bijelo-plave, jedino je na kraju – crni sarkofag. „Danas nema apsolutno nikakvog negativnog utjecaja na okolinu, zahvaljujući sarkofagu. Dakle, on ne dopušta da iz oštećenog reaktora izlazi radioaktivna prašina“, priča nam Vladimir Ščerbina, glavni stručnjak za osiguranje od radijacije. Dva dana prije našeg dolaska u Černobil, Ščerbina se popeo na krov sarkofaga i po njemu se “prošetao”. Dakako, popeo se na krov sarkofaga ne zato što je to poželio, nego da provjeri kakvo je stanje.

„Doza radijacije koju sam dobio za vrijeme šetnje po krovu u postocima iznosi 20 posto ili petinu od količine koju može dobiti radnik zaposlen u atomskoj centrali u toku jedne godine“, kaže Ščerbina.

„Odakle ta radijacija, ako je sarkofag potpuno siguran?“ pitamo Ščerbinu. Kaže nam da još nije dokraja provedena deratizacija krova atomske centrale. Sada se radi na “čišćenju” krova susjednog, trećeg reaktora.

Ščerbina kategorički tvrdi da je sa sarkofagom sve u najboljem redu, i da će se zagađenost još više smanjiti kad se očisti krov trećeg reaktora. Na tim se poslovima sada radi. Također se mora posjeći obližnja šuma i očistiti zemlja oko centrale, jer je ona zagađena. No, prije nego što se bude posjekla šuma i skinuo sloj zemlje, moraju se iskopati veliki “grobovi” gdje će se zakopati zagađeno tlo i drveće. Tamo će se zakopati i tehnika koja je korištena u saniranju nesreće.

Trenutno u černobilskoj atomskoj centrali radi oko tri i pol tisuće radnika. Velika većina njih je radila i prije u toj atomskoj centrali. Radi se po pola mjeseca. Dok jedna grupa radi petnaest dana, druga se polovina odmara sa svojim obiteljima u Kijevu.

Dok rade, energetičari žive u selu Zeleni mis (mis – u prijevodu greben). Selo je udaljeno tridesetak kilometara od atomske centrale. I ovdje je stroga kontrola. Prije svega, nitko od nezaposlenih ne može doći bez dozvole u tu zelenu enklavu. I oni koji imaju propusnicu za ulazak u selo energetičara moraju proći dozimetrijsku kontrolu.

Kad smo tamo stigli, dočekali su nas dozimetristi i pregledali od glave do nogu. Upalila se zelena lampica – sve je u redu! Oni kod kojih je prilikom pregleda upalila crvena lampica, morali su se očistiti od radijacije.

Noć otkrila isijavanje

Inače, selo su sagradili Finci. To su dvokatne kuće. Sobe su zaista komforne. Svaka ima televizor u boji, radio, lijep namještaj. U selu je i poliklinika, rehabilitacioni centar. Sve je besplatno. Bili smo u restoranu. Svatko uzima hrane koliko želi, a ona je vrlo ukusna. Mnogo je povrća. Obavezan je i desert. Dobiva se i čokolada.

U selu energetičara susreli smo i razgovarali s Vladimirom Mihajljukom. On je bravar i radi u pogonu energo-blokova. Trideset i četiri su mu godine, i već devet godina radi u černobilskoj atomskoj centrali. Njegovo kazivanje mnogo govori o tome kako su reagirali stanovnici toga kraja kad su saznali za nesreću u atomskoj centrali.

„Bio je petak, kraj radnog tjedna. Pripremao sam se da s obitelji odem na daču kako bih popravio krov. Kasno uvečer, najmlađi me sin zamolio da mu prije spavanja ispričam bajku. Zajedno smo se uspavali. Usred noći probudila me supruga. Rekla mi je: ‘Ustani! Nešto se dogodilo u centrali!’ Naš je stan na devetom katu i s prozora se vidi četvrti energo-blok. Dobro sam vidio dim i manji plamen. Nisam ni pomislio da je oštećen reaktor. Žena se bila probudila od udara koji je bio sličan potresu“, priča Vladimir Mihajljuk.

„Čule su se sirene vatrogasnih kola i Hitne pomoći. Sutradan, grad Pripjat živio je normalnim životom, kao da se katastrofa nije ni dogodila. Neki su otišli u vikendice, drugi da love ribu. Moj stariji sin krenuo je u školu“, priča Vladimir. „Sve je bilo uobičajeno, osim što je na ulicama bilo više milicije. Telefoni u atomskoj centrali nisu radili.“

„Toga dana, 26. travnja, letjelo je mnogo helikoptera nad atomskom centralom. No, u gradu nije bilo nikakave panike. Tek navečer sve je bilo potpuno jasno. I – vidljivo! Naime, danju – dok je bilo sunca – nije se ni moglo vidjeti isijavanje iz reaktora.“

„Noću sam dobro vidio sa svog prozora jaku svjetlost iz reaktora, kao neki komad rastaljenog metala. To je zračilo iz oštećenog reaktora“, nastavlja pričati Volođa. „Ujutro, oko deset sati, lokalni je radio saopćio da će se u četrnaest sati dati važna informacija. Svi su ostali pokraj radio-aparata. Saopćeno je da će se cijeli grad evakuirati. Uzeli smo dokumente i krenuli autobusima. Došla je vojska i milicija, te ispred svakog ulaza kontrolirala da netko nije ostao. Nas su evakuirali u selo Zrka.“

Mihajljuk je u svemu tome imao mnogo sreće. Naime, zbog rane na nozi koju je imao, dobio je upalu i vrlo visoku temperaturu, ali liječnici su ga uspjeli spasiti. Kasnije su sve obitelji dobile novčanu pomoć da kupe što im je potrebno za život.

„Glava obitelji, dakle – suprug, dobio je četiri tisuće rubalja, žena tri tisuće, a svaki ostali član obitelji po tisuću i pol rubalja. To je velik novac. No, trebalo se kućiti iz početka“, priča Vladimir.

Sada on kao majstor zarađuje 570 rubalja mjesečno. To je velika plaća, kad se zna da je u Sovjetskom Savezu prosječna plaća nešto manja od 200 rubalja. No, i kirurg ima plaću 200 rubalja, srednjoškolski profesor 140 rubalja. Dakle, Černobilci sada zarađuju više nego dvostruko.

Točno je da su zaposleni u Černobilu stimulirani bolje od ostalih, ali točno je i to da rade u mnogo težim uvjetima. Prije nego što smo otišli, postavili smo im pitanje koje svakoga od nas zanima: može li se nesreća ponovno dogoditi? Ne – kategorički su nam kazali sugovornici – gorka lekcija iz te velike nesreće zauvijek je naučena.

Mrtvi su snimatelji Lev Nikolajev i Aleksandar Krutov

Umrli su autori prvog dokumentarca o katastrofi u černobilskoj atomskoj centrali. Za tužnu vijest nije se još znalo kad je nedavno na našoj TV prikazan taj film u kojem smo čuli panične reakcije pilota koji je helikopterom nadlijetao mjesto nesreće. (Igor Gorjaev i Aleksej Gluhovski, Studio, svibanj 1987. / Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP