Prati nas

Show

Zvonko Špišić: Na Prvom pljesku dobio sam cipele

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize. Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje – Trešnjevka! Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike.

Objavljeno

|

Zvonko Špišić (Vjenčanje ‎(7", EP, 1967.)

Dvadeset i sedam godina dijeli ovogodišnjeg dobitnika Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za ukupnost muzičkog stvaralaštva od jednog para crnih “špičoka” – njegove prve nagrade na već zaboravljenom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu. Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku, pisao je te 1985. godine zagrebački Studio.

Zvonko Špišić pripaljuje tko zna koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u veliki grad. Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga dana.


I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla “prijemni” kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj. ostaje tu gdje jest.

Priča o dojučerašnjem selu pokraj Zagreba, koje je grad odavno opkolio šireći se po ledinama, ali nikada nije i asimilirao. Trešnjevčani i danas govore odlazeći prema centru da “idu u grad”, iako je grad svuda oko njih.

„Dobri duh periferije. To je Trešnjevka!“, govori Špišić. „Poseban senzibilitet ljudi iz susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A najteže je živjeti jednostavno.“

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize. Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje – Trešnjevka! “Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike”.

„Odbljesci života ove periferije, koje je Drago Britvić “uhvatio” pišući Trešnjevačku baladu, taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku“, priča Špišić. „A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!“

Krećemo s Trešnjevke do stare gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole. Tu je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod. A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku. Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!

Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću. „Pjevao sam Kočiju za osam bijelih konja“, sjeća se. „S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo mjesto, a za nagradu – crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio i pljesak i cipele.“

Nastavlja se život u trokutu zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj Esplanade. Pa studij na Pedagoškoj akademiji („Pola sam predavanja zbog umora prespavao“), a u stalnom previranju želja i stvarnosti na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika.

Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata

U kući Zvonka Spišića nije bilo klavira. („Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u životu i zato se dosađuje u kafiću.“) O muzici je učio sam, ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.“Učio sam, čitao knjige, odlazio na koncerte. Kao klinac zabavljao sam se s gitarom, a s dvanaest godina sklepao i prvu kompoziciju. Sahara, tako se zvala. Djetinje naivna, ali je imala “rep i glavu”. Pa Mujambo. Bio je to hit na Trešnjevci! Ima ih koji ga se i danas sjećaju.“

Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je – kako se to moglo i predvidjeti – neuspjehom! Bilo je to 1959. kada je tri dana snimao Modugnovu Piove u studiju Radio Zagreba.

„Snimao sam čitavu vječnost i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu dopustiti još jedno tak“vo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom da naučim tajne pjevačkog zanata.

Dvogodišnje razdoblje između dva snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio. Najveće iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici i suradnicima.

„Šansona je kondenzirana poezija“, razmišlja Špišić. „Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja, stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni komplicirane šansone.“

Zvonko Špišić nije se samo potvrdio kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su pune sentimenta ali i optimizma.

Tu naizgled kontradikciju objašnjava analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege… („Taj moj Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.“)

Drago Britvić prvi je autor s kojim je Špišić surađivao. Za Britvića će reći da je to pjesnik bez knjige, čije su pjesme „rastepene“ po stotinama notnih izdanja.  Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas klasične šansone. Tu je i Zlatko Crnec – po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz. Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika spominjana šansona danas?

„Svuda oko nas“, kratko će Špišić, pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali zloupotrebljavati, a time i degradirati. „Neki kao da misle da se time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, ‘višak’ pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno.“

A to je za šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički urednici misle da program nitko više ne sluša. Na televiziji je rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže, šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival, šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a.

Eto, vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!

„Nas šansonijere gledaju kao na aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose“, nastavlja. „Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku?“

Ali, mnogi proturaju tezu da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu pravi je bezobrazluk. Ništa više!

Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih nota.

„Svi žele stvoriti nešto novo, senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog podneblja“

Zvonko Špišić (Pjesme Iz Prizemnih Ulica, 1970.)

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike

Kriteriji?

„Nema ih!“kategoričan je Spišić. „Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom nivou. Manipulira se publikom. „

Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku ništa ne valja, već im se servira nova.

Reći će netko – pjesme izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave vrijednosti. Ponekad to traje godinama.

Zvonko Špišić pripada u malobrojnu skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji, publici.

Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu diskoteku.

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?

„Nema tajne!“odgovara. „Ja ne mogu napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom slučaju nikada neću javno objaviti.“

Mnogi se iznenade kad saznaju da je neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić. „Televizija se specijalizirala da drži u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu“, ljuti se Špišić. „Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri slušali!“

Trešnjevka je odavno utonula u mrak.

Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača. Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH. Donedavno bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Trenutno je odbornik Vijeća udruženog rada Skupštine grada Zagreba.

„Nikada nisam imao ambicija da sjedim na sastancima“, govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog i novog muzičkog Yu-vala. „Delegirali su me na sastanke općine (Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu koju preuzmem ispunim što bolje mogu. ‘Baza’ je bila zadovoljna. I tako je krenulo – sastanci i mandati“

Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak. Riječju bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.

„To što se danas događa u Zagrebu s plinom, vodom, strujom, čistoćom – nedopustiv je bezobrazluk kojim netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar grada, njegovo najljepše ogledalo!“

Iz komunalne proze, natrag u poeziju muzike. Mladi dolaze?

„Dolaze – i imaju neusporedivo više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada je bilo tek nekokoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike šanse! Pa mi smo bili bokci“, smješka se.

Zvonko Špišić slavi 77. rođendan u društvu gradonačelnika Bandića (foto: zagreb.hr)

Jedan bogat, radom ispunjen život

Zvonko Špišić naglašava da je u svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši, umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni. Rad okrunjen nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, među najznačajnijima.

„U šali su mi rekli da mi je to prva pretenciozna nagrada. U svakom slučaju, po mnogima je to najvažnija nagrada za muzičko stvaralaštvo. Ni u snu je nisam očekivao, a koliko mi znači, samo je po sebi razumljivo. Nagrade sam oduvijek gledao kao na vrijedne poticaje daljnjem radu. Ali, mnogo toga ovisi o načinu kako pojedinac dođe do određene nagrade. Nikad do sada nitko mi nije (javno ili privatno) osporavao stečena priznanja. Tada su priznanja uistinu ona prava.“

U razgovoru o notama, dnevnim redovima, trešnjevačkim dijagonalama, slikarstvu kao hobiju, čiji (uspješni) rezultati ukrašavaju zidove stana („To su tek amaterski pokušaji, nemam za to više vremena“), susjedima – dolazimo i do logičnog kraja.

Jedan bogat, radom ispunjen život.

„Zadovoljan sam njime“, razmišlja Špišić. „Uspio sam organizirati svoj život na jedan, po mnogo čemu, dobar način. Napisao sam nekoliko pjesama koje su postale priznati dio naše glazbene baštine. Zadovoljan sam. Eto, postao sam djed. A još mi mnogo treba do penzije.“

Zvonko Špišić često će reći da se život sastoji od mnogo pokušaja i nekoliko pravih koraka. U najljepšoj periferiji velegrada, u tom “kraju bez groblja i rodilišta”, on mirno i odmjereno korača na svoj način.

/autor: Vladimir Drobnjak / Studio, ožujak 1985. / Yugopapir /

Zvonko Špišić (Zagreb, 26. veljače 1937. — Zagreb, 17. svibnja 2017.), bio je hrvatski skladatelj, interpretator šansone, tekstopisac, aranžer i likovni umjetnik. U glazbenom opusu najpoznatije su mu skladbe koje se vežu uz Zagreb poput “Zagrebečke španciracije”, “Grič u suncu, Grič u seni” , “Trešnjevačka balada”, “Zagrebačko ljeto”, “Zagreb i ja”, “Zakaj volim Zagreb”, “Od Selske do vječnosti”, “Tango argentino”, “Trešnjevački plac”, “Stari dečki”, “Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz” i mnoge druge. Od 1979. do 1980. bio je potpredsjednik, od 1980. do 1984. predsjednik, a od 1984. do 1988. tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Po broju izvedenih pjesama i nagrada prvi je na festivalima u Zagrebu i Krapini, a po broju nagrada treći u Splitu. Kao likovni umjetnik priredio je brojne samostalne i skupne izložbe. (w)

.

Show

Martin Sagner: ‘Moj Dudek ne juriša na zlo, jer zna da ne može pobijediti’

Legendarni hrvatski glumac Martin Sagner preminuo je u 88. godini života. Najpoznatiji po ulozi Dudeka u seriji Gruntovčani, hrvatska je glumačka legenda koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj kinematografiji.

Objavljeno

|

Autor

1989. godine serija Gruntovčani po četvrti je put osvojila male ekrane. Tom je prilikom zagrebački Studio upriličio razgovor između Martina Sagnera, glavnog glumca serije koji je utjelovio Draša Katalenića Dudeka, i Mladena Kerstnera, autora iste te serije.

Dvojac se uz gemišt dotaknuo važnih tema; od same serije, preko kajkavštine i teatra, do položaja glumca u estradnom okruženju. Razgovor prenosimo u cijelosti.


KERSTNER: Da moraš napisati kratku autobiografiju, kako bi ona izgledala?

SAGNER: Ljudi su danas prisiljeni pisati autobiografije od prvog koraka u životu pa sve do smrti. Zanimljivo je da svaki čovjek može napisati desetak autobiografija, a da svaka u isto vrijeme bude i različita i točna. Pitanje je iz kojeg se kuta promatraš i čemu ti autobiografija služi? Pa, eto jedne, moje!

Rođen sam u Novigradu Podravskom 11. kolovoza 1932. U rodnom mjestu završio sam četiri razreda pučke škole, zatim četiri razreda građanske u Virju, te četiri razreda gimnazije u Koprivnici. Godine 1951. upisao sam se na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a nakon nje, 1955, dobio sam angažman u Narodnom kazalištu August Cesarec u Varaždinu. Eto, to bi bio dio moje autobiografije.

Zašto si otišao u glumce? Jesi li već prije Akademije nastupao na kazališnim daskama?

Da, nastupao sam, no, zapravo, želio sam postati liječnik. Ali, moj profesor Neimarević i postolar Jagar, koji je u Novigradu Podravskom vođo dramsku sekciju, smatrali su da imam talenta za glumu. I tako sam se, pomalo pod pritiskom, upisao na Akademiju.

Sjećaš li se audicije na Akademiji?

Veoma dobro! Recitirao sam pjesmu Grgura Karlovčana, našeg Podravca, a zatim izveo monolog Križovca iz Krležine Agonije.

A  kako je bilo na završnom ispitu?

Diplomirao sam s Buripidovim Hipolitom.

Jesi li već u to doba imao sklonosti prema komediji?

Ma ne, bio sam trknut, kao i svi dvadesetogodišnjaci! Sanjao sam da ću glumiti samo Leonea u Glembajevima, Horvata u Vučjaku i takve role. Tek sam poslije shvatio da se u život u sve miješa –  i žalosno i komično!

U  autobiografiji kažeš da si 1955. došao u Narodno kazalište August Cesarec u Varaždinu. Sjećaš li se prve uloge?

Da, bio je to Čeko u opereti Grofica Marica.

U  Varaždinu si neko vrijeme bio i direktor kazališta, nije li tako?

Bolje da o tome ne razgovaramo.

Dobro, iz Varaždina si došao u Zagreb. U koje kazalište?

Ni u koje! Došao sam kao slobodan umjetnik. Bilo je to vrlo hrabro, no nekako sam preživio. Glumio sam u raznim filmovima…

Sjećam se, gledao sam te još u starom Jazavcu, u kavani Bled, na uglu Medulićeve ulice i Ilice.

Da, 1964. pristupio sam Satiričkom kazalištu Jazavac, gdje ostajem do 1969, kada prelazim u zagrebačko gradsko kazalište Komedija. U Komediji sam još i danas, a vjerojatno ću i ostati do mirovine.

Pitanje koje ću ti sada postaviti trebao bi ti uputiti meni, pa ipak… Sjećaš li se kako je došlo do serije Mejaši, a poslije i do Gruntovčana?

Da, da, sjećam se! Televizija Zagreb pozvala je desetak humorista na suradnju. Svaki je trebao napisati po jednu televizijsku komediju. Tri najbolja, rekoše, dobit ce mogućnost da pišu seriju.

Dobro si to upamtio. Bilo je to početkom 1969. Ti si u to doba glumio na Radio Zagrebu, u jednoj mojoj komediji. Mislim da se zvala Škrinja.

Ne znam kako se zvala, ali veoma mi se sviđala. Bila je napisana na kajkavskom. Rekao sam to svom prijatelju Paji Kanižaju, koji je bio jedan od urednika Televizije Zagreb, a on je zatim i tebe pozvao da se uključiš u natjecanje.

Da, upoznao si nas u Pivovari, poslije jednog sastanka društva Podravec. Pajo mi je dao samo pet dana da napišem jednosatnu komediju na kajkavskom.

I ti si napisao Falingu Imbre Presvetlog. Režiju je preuzeo Ivo Vrbanić.

Koliko se sjećam, ti nisi bio predviđen da igraš Draša Katalenića Dudeka?

Ne. Meni je Vrbanić dodijelio ulogu Martina Škvorca. Zapravo, u Falingi Imbre Presvetlog, Škvorc je bio mnogo veća i značajnija uloga od Dudeka.

Ulogu Dudeka trebao je tumačiti, Eugen Franjković.

Tako je! No, režiser snuje, a… Putujući na snimanje u Ludbreg, Eugen i ja zaustavili smo se u jednoj gostionici u Varaždinu. Pričajući o svojim ulogama, došli smo do zaključka da meni više odgovara Dudek, a njemu Martin Škvorc. Poslije smo to predložili režiseru Vrbaniću, koji se odmah složio s nama.

Ti i ostali glumci izvrsno ste odigrali svoje uloge. Komediju Falinga Imbre Presvetlog dobro je primila i publika i kritika.

A ti si dobio mogućnost da pišeš Mejaše!

Da, bili smo izabrani Miljenko Smoje, Ivan Raos i ja. Tako su nastale serije Malo misto, Prosjaci i sinovi, te Mejaši.

Ne čini li ti se značajnim to što su izabrani samo autori koji su svoje komedije napisali na dijalektu?

Teško je u nekoliko rečenica reći zašto je dijalekt prihvatljiviji za komediju od standardnog književnog jezika. Neki su to pokušali objasniti televizijskim medijem, no činjenica je da su i naše najbolje kazališne komedije Dundo Maroje, Matijaš grabancijaš dijak i druge –  napisane, kako to Jugoslavenski leksikon kaže, prostonarodnim jezikom.

Oprosti što sam ja preuzeo tvoju ulogu i počeo postavljati pitanja…

Samo izvoli!

Može li se iz toga izvući zaključak da je kajkavski sam po sebi “smiješan” jezik?

Kajkavski nije nipošto sam po sebi smiješan. To što ga mnogi ipak takvim smatraju, imamo zahvaliti nekim estradnim umjetnicima, a i predratnoj zagrebačkoj opereti. Komične uloge bile su često prevođene na kajkavski, pa ako, prema mišljenju glumaca, nisu bile dovoljno smiješne, pokušavali su taj manjak nadoknaditi karikiranjem govora na sceni. Mi smo se u Gruntovčanima energično borili protiv svih tih nakaradnosti.

Rekao si da su komične uloge bile često prevođene na kajkavski. Zašto?

U  toku godina, kajkavci su svoj govor obogaćivali, no u isto ga vrijeme pojednostavljivali. Sažimajući ga, stvorili su bezbroj nenametljivih metafora i sentenca. Možda upravo u tome leži odgovor na pitahje o izražajnosti kajkavskog dijalekta

A kakva je sudbina kajkavštine u Zagrebu? Očito je da se ona povlači pred prodorom službene štokavštine.

U  posljednjih pedesetak godina, struktura se stanovništva u Zagrebu bitno promijenila. Starosjedilaca je malo, ali i oni svoj govor — za razliku od Splićana ili Dubrovčana prilagođavaju svojoj okolini. Samo se tu i tamo čuje neka “zagrebačka varijanta” kajkavskog.

Naobrazba, životna dob, stalež – sve su to elementi koji bitno utječu na govor. Pod utjecajem škole, radija, televizije, pa i političkih aktivista – promjene u govoru danas su brže nego ikada u prošlosti. Istina je da još ima prigradskih naselja u kojima je kajkavski “kućni jezik”, ali u kontaktu s nekajkavskim stanovništvom, i oni svoj govor prilagođavaju sugovornicima.

Da, da, i ja u svakodnevnom životu govorim kajkavski, no kada se nađem s kolegama u kazalištu, također se “prilagođavam”. Nego, Krleža je jednom rekao da je minimalna razlika između slovenskog jezika i hrvatske kajkavštine, te da su oni, davno, bili jedan jezik. Što misliš o toj Krležinoj hipotezi?

Poštujem Krležu, no istraživanja su pokazala da kajkavski dijalekt potječe iz panonske jezične skupine, dakle iz matice iz koje su se razvili i štokavski i čakavski govori. Znači, on je nastajao usporedo s njima, a ne naknadno.

Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da se kajkavski nije mogao razviti iz slovenske zajednice, jer se njegova akcentuacija ne svodi na staru slovensku. No, vidim da i ti voliš kajkavski i da o njemu mnogo razmišljaš.

Reci mi koliko, prema tvom mišljenju, ima istine u tvrdnjama nekih kritičara da kajkavski u Gruntovčanima nije “pravi”?

A što je to pravi kajkavski!? Otkad su naši dragi Ilirci ukinuli kajkavski kao književni jezik i proglasili ga jezikom “paupera i seljaka”, on, kako kaže Krleža,

„ … još morti okoli blodi i zlahkotenje kak gingavi betenik išče.“ Da, svako selo danas govori svojim kajkavskim, pa ako želiš pisati na tome jeziku, moraš odabrati jednu svoiu varijantu. Želio sam da kajkavski u Gruntovčanima bude neke vrsta sinteze, a istodobno što razumljiviji širem krugu gledalaca. Bilo je glumaca-kajkavaca koji su se teško mirili s takvim mojim pristupom.

Znam, kad smo te pitali gdje se to govori takav kajkavski, odgovorio si u Gruntovcu!

Jasno, svi su likovi morali govoriti istim jezikom, jer su svi iz istoga sela, pa bilo to selo i izmišljeno! Krešo Golik to je veoma dobro razumio.

Da, kao režiser povukao je neke poteze koji su bili nezamislivi na našoj televiziji. Tako smo, naprimjer, prije snimanja imali čak jedan mjesec jezične vježbe. Iz dana u dan “tesali” smo kajkavski. Konačno, ti si bio lektor, pa znaš o tome i više nego ja… No, ajde da malo zaboravimo kajkavski! U Mejašima Dudek nije bio glavna uloga, nije li tako?

Ne, ne, moglo bi se čak reći da je bio epizodna. Pa ipak, nakon odigrane serije, ti si iskočio u prvi plan, makar su i ostali likovi bili dobro odigrani: Cinober, Presvetli, Regica…

U Gruntovčanima sam već bio “glavni”…

Da, režiser Krešo Golik naslutio je velike mogućnosti Dudeka. Tražio je od mene da se radnja uvijek vrti oko toga lika. Tako je i bilo… Krešo je imao jasnu viziju Gruntovčana i mnogo mi je pomogao pri pisanju scenarija.

I meni je mnogo pomogao u kreiranju moje uloge. Sjećam se, snimali smo jednu scenu na Šoderici pokraj Koprivnice. Ja s “križovačom” lovim ribe i razgovaram sa svojim najboljim prijateljem Ferčijem. To je, zapravo, bila neka vrsta moje ispovijedi.

Sjećam se rečenice: “Delam, delam, od jutra do zutra, a na kraju gda se skup zbrojim, pak sem na nikaj!” Snimanje je bilo veoma teško organizirati. Trebalo je zaustavljati kamione koji su sa Šoderice odvozili šljunak. Bili su to, uglavno, privatnici kojima je svaka minuta bila dragocjena. Tu, jednu jedinu scenu snimali smo do mraka.

Kada smo konačno povjerovali da smo gotovi, Krešo je rekao: “Bilo je dobro, no može biti i bolje! Zato ćemo sutra ponovno snimati tu scenu.” Jasno, bili smo ljuti, no poslije je kritika upravo taj moj monolog proglasila vrhuncem Gruntovčana.

Gruntovčani su ponovo na televiziji. Po četvrti put, a kritika i publika veoma ih dobro prihvaćaju. Kako to objašnjavaš?

U Gruntovčanima se, istina, govori o svakodnevnom životu, no to je u prvom redu komedija karaktera. Likovi u Gruntovčanima – Dudek, Regica, Cinober, Presvetli… nose u sebi neke vječne značajke. Zato se i usuđujem reći da su baš Gruntovčani srušili teoriju prema kojoj je televizija prolazan medij. I zato ih publika uvijek iznova rado gleda.

Mnogo si radio na liku Dudeka. Kako si ga ti doživio?

Neki Dudeka smatraju “bedačekom”, čovjekom nesposobnim za život. No on, po mom mišljenju, nema dovoljno zloće u sebi da se bori protiv Cinobera, Presvetlog, Martina, Matule… On zna omjer snaga, zna kada može uspjeti, a kada ne.

On nije Don Kihot, ne juriša na zlo oko sebe, jer zna da ne može pobijediti. Ali, on ipak ne maše bijelom zastavom. Marljiv je, sve što radi dobro radi, ali to nije dovoljno da se uspije u životu. Život je uzajamno pomaganje, pa čak i onda ako ti onaj drugi ne uzvrati istom mjerom. To je kod Dudeka veoma istaknuto.

Kritičar Dražen Matošec kaže za Dudeka da je “manje čovjek, a više arhetipsko Dobro, ili, drugim riječima, njegova nedužnost prije pripada nebu nego zemlji.

To je vrlo lijepo rečeno. Nažalost, neki ne žele shvatiti da bi zemlja s mnogo Dudeka bila sretnija nego što je danas. U mnogim sredinama, Cinoberi i Presvetli imaju daleko veću prođu nego Dudeki.

Koliko je uloga Dudeka utjecala na tebe u pozitivnom, a koliko u negativnom smislu?

Uloga Dudeka donijela mi je popularnost, ali – a to je mnogo važnije – i povjerenje publike. Ja, naime, razlikujem to dvoje. Povjerenje glumac stječe za sva vremena, popularnost je prolazna.

To je u pozitivnom smislu. A u negativnom?

Nakon uloge Dudeka, mnogi su me režiseri počeli smatrati “istrošenom facom”, pa sam prestao dobivati uloge na filmu i televiziji. Izuzetak su bili Fanelli i Klarić, koji su me angažirali u seriji Punom parom.

Mnogi vjeruju da između Martina Sagnera i Dudeka ima sličnosti.

Između Martina Sagnera i Dudeka nipošto se ne može staviti znak jednakosti. No, svaki glumac, da bi mogao dobro izvesti svoju ulogu, mora u sebi nositi neke elemente ličnosti koju predstavlja. Dudek je meni uistinu veoma blizak, ali ja sam u životu realniji od njega. Moglo bi se reći da su nam strateški ciljevi isti, ali da nam je taktika različita.

Ti se mnogo baviš estradom. Je li to težak kruh?

Veoma težak! Godinama nastupam na raznim priredbama kao što su Samoborski fašnik, Picokijada itd. Proputovao sam Njemačku, bio dva puta u Australiji, imao priredbe u Sjedinjenim Američkim Državama…

U kazalištu možeš biti i pomalo dosadan, publika će te mirno slušati, no ako na estradnoj priredbi nakon treće rečenice “ne padne” smijeh možeš mirno otići s pozornice. Publika postaje nestrpljiva, nastaje žamor i priredba propada.

Pa ipak se na estradu kod nas gleda s visoka.

Nažalost, estrada je nešto trećerazredno. U svijetu to nije tako. Franku Sinatri, za njegov šou, tekstove piše ekipa od nekoliko ljudi, a cijeli posao traje oko jedne godine. Kod nas… bolje da o tome ne govorim!

Mnogi tvrde da smo duhovit narod. To se potkrepljuje vicevima koji danomice kruže od uha do uha.

Teorija o “duhovitosti našeg naroda” pomalo je sumnjiva, osobito ako se tako dokazuje. Naime, veći dio onoga što se priča po uredima i za šankovima nije ništa drugo doli unošenje novih elemenata u prastare viceve. No, treba biti tolerantan! Jednom je netko rekao da postoji samo desetak dobrih viceva, sve su drugo njihove varijante.

Jesu li naši humoristi odnosno satiričari hrabri?

Pogrešno je mišljenje da je hrabrost glavna osobina humorista ili, ako baš hoćeš, satiričara. Da se napiše dobra komedija, potrebno je, po mom mišljenju, mnogo više od hrabrosti, iako neki “teoretičari” smatraju da si tim bolji što veću “zvjerku” napadneš.

Humor nije arena za ignorante i pseudohrabre, nego za duhovite i humane. Što bi ostalo danas od hrabrog Voltairea da nije imao duha?

Čime se trenutno baviš?

Glumim u Komediji razne uloge, između ostalog Tatu u Partljičevoj komediji Moj tata, socijalistički kulak, koju si ti adaptirao i preveo sa slovenskog na kajkavski. Zatim, igram u Dramskoj grupi Gruntovčani, koja djeluje u sklopu Lire iz Čakovca, u tvojoj komediji U Gruntovcu devize klize! Uskoro očekujemo dvjestotu izvedbu.

U Komediji upravo uvježbavamo operetu Franjo Josip u Zagrebu Grgiča i Kabilja, a pripremam se da režiram i glumim Dudeka s Dramskom grupom Gruntovčani u tvojoj novoj komediji Gruntovec je moj dom. Kao što vidiš, nas smo dvojica veoma vezani.

Da, hvala ti!

Ah, da! Sviram i s “mužikaši” društva Podravec, koje djeluje u Zagrebu.

Odlaziš li često u Podravinu?

Mnogo se brinem o svojoj “staroj domaji”. Tamo su mi majka i sestra.

I na kraju, znaš li koji novi vic o Dudeku?

Ispričat ću ti jednu anegdotu. Žurilo mi se na probu, ali naletio sam na zastoj autobusa, pa sam autostopirao. Poveo me neki sredovječni čovjek. Odmah me prepoznao i počeo pričati sa mnom. Vozeći se, ćaskali smo o svemu i svačemu. Izbjegavo je da me zove Dudek, a mog pravog imena, kako sam primijetio, nije se mogao sjetiti.

Rastajući se, pružio mi je ruku i rekao: “Bilo mi je drago gospon… Katalenić!” Lice mu se ozarilo, jer je bio uvjeren da se konačno sjetio mog prezimena. Eto, i iz toga vidiš koliko sam ja vezan za Gruntovčane!

(Studio, 1989./Yugopapir)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP