Prati nas

Mozaik

10 jadranskih plaža za osobe s invaliditetom

Plaža prilagođena osobama s invaliditetom trebala bi imati posebne rampe ili liftove za ulazak u more, tuševe, sunčališta i još mnogo toga. No u praksi tek rijetke su kvalitetno opremljene. Za ulazak u more, osobama u kolicima najbolja je rampa. To je najčvršće i najjednostavnije. No obično se dogodi da kad se rampa i napravi, osobe moraju dovoziti svoja kolica.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Plaža Bačvice u Splitu (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

Kamo ćemo na odmor? Odgovor na to pitanje razlikuje se od osobe do osobe. I dok će većini odabir destinacije biti uvjetovan stanjem u novčaniku, neki će mjesto za odmor birati po kriterijima poput kulturne ponude, povijesnih znamenitosti, mjesta za zabavu ili ponude restorana.

No osobe teže pokretljivosti ili one u invalidskim kolicima sve će te kriterije ostaviti po strani i voditi se jednim kojega mi ostali često uzimamo zdravo za gotovo: dostupnost plaže. Ljubiteljima mora i plaža, hrvatska obala doista ima što za ponuditi, no dok silazak strmim stepenicama do kakve skrovite uvale većini ne predstavlja poteškoću, osobi u invalidskim kolicima dolazak do takve plaže posve je nemoguć. Štoviše, ulazak u more često je problematičan čak i na posve uređenoj i “pitomoj” plaži.


Plaža autokampa Kovačine na Cresu (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

Situacija nije odlična, ali ide nabolje

Gdje se na hrvatskoj obali može okupati osoba u invalidskim kolicima, pitali smo Željka Kladušana, predsjednika Udruge paraplegičara i tetraplegičara Istarske županije. „Zadnje istraživanje plaža za invalide bilo je prije sedam-osam godina i stanje tad nije baš bilo zadovoljavajuće, iako se u međuvremenu situacija ipak malo popravila. Prema podacima Ministarstva turizma, na hrvatskom dijelu Jadrana ima 11 plaža potpuno prilagođenih osobama s invaliditetom, a postoji još šezdesetak djelomično prilagođenih“, kaže Kladušan.

No, stanje „na papiru“ je jedno, a ono u praksi nešto posve drugo.

„Ministarstvo turizma financiralo je projekt pregledavanja plaža i utvrđivanja koliko su doista pristupačne osobama u kolicima. Od ukupno 54 destinacije koje smo pregledali, na njih 17 posto uopće se nije moglo pristupiti plaži, djelomično se moglo pristupiti na 7 posto, a na 76 posto destinacija se moglo doći do plaže. Ulaz u vodu nije bio pristupačan na čak 37 posto plaža, djelomično na 44 posto (ili je rampa prestrma, ili je rukohvat samo s jedne strane), a potpuno pristupačnih je bilo samo 19 posto. WC za invalide bio je nepristupačan u 39 posto slučajeva, djelomično pristupačan u 6 posto, a pristupačan u 36 posto slučajeva. Tuš je bio nepristupačan u 52 posto slučajeva, u 2 posto djelomično, a u 46 posto potpuno pristupačan. Sunčalište je imalo samo 6 posto pregledanih plaža, znači samo 2 slučaja, a čak 94 posto pregledanih plaža nije ni imalo sunčalište“, kazuje Kladušan.

Plava plaža u Vodicama (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

Što znači dobro opremljena plaža?

„Za ulazak u more, osobama u kolicima najbolja je rampa. To je najčvršće i najjednostavnije. No obično se dogodi da kad se rampa i napravi, osobe moraju dovoziti svoja kolica. No sad je ipak sve više plaža koje imaju dostupna kolica za ulazak u more. Osim toga, plaža mora imati WC prilagođen osobama s invaliditetom i sunčalište veličine 50×200 cm. Naravno, to nije samo za osobe u invalidskim kolicima već za sve ljude smanjene pokretljivosti, primjerice one koji su operirali kuk. Nadalje, postoji točno propisano kako treba izgledati i kolika treba biti kabina za presvlačenje, kakav treba biti tuš i slično. To su one neke osnovne stvari koje zadovoljavaju nas koji smo u kolicima, a koje mogu koristiti i ostale osobe, govori dalje Kladušan.

Također, plaže s plavom zastavom moraju imati i omogućen pristup invalidima, a ove druge ako žele.

„Takvih je plaža sada, na sreću, dosta, a o njihovom broju računa vodi Udruga Lijepa naša koja i dodjeljuje Plave zastave. Oni imaju tridesetak kriterija od kojih jedan kaže da barem jedna plaža s plavom zastavom na području općine ili grada mora imati pristup omogućen invalidima i poseban sanitarni čvor. Donesen je Zakon o gradnji dio kojega je Pravilnik o pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti u kojemu je određeno kako rampa i pristup do plaže moraju izgledati, kako mora izgledati WC i sve ostalo. Nažalost, u praksi sva mjesta s Plavom zastavom ipak ne ispunjavaju te zakonske okvire. To bi trebala kontrolirati sama Udruga Lijepa naša koja je od međunarodne organizacije ovlaštena da daje Plave zastave. Prije nego smo mi proveli istraživanje o dostupnosti plaža invalidima, čak je 50 plaža bilo prijavljeno kao plaže dostupne invalidima. Međutim, kad smo išli pregledavati te plaže, ustanovili smo da su samo četiri djelomično prilagođene i tek dvije u potpunosti prilagođene osobama s invaliditetom i to je jako mali postotak“, kaže Kladušan.

Plaža Valkane u Puli (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

Tko to plaća?

Što se financijske strane čitave priče tiče, gradske plaže obično opremaju sami gradovi na inicijativu udruga, a ostale plaže opremaju koncesionari prema ugovoru. Ako žele dobiti plavu zastavu, moraju ispuniti određene kriterije. Čak i Turistička zajednica odobrava neka sredstva, a postoje i Europski fondovi jer postoji jako puno stranaca koji šalju upite vezane baš uz plaže za invaliditete.

„Ponekad se misli da su osobe s invaliditetom nužno i osobe niske platežne moći koje nigdje ne idu, ali to, bar za turiste iz Europske unije, nije točno. Recimo, Šveđanima njihovo socijalno pokriva sve troškove ljetovanja. Dajte im da imaju sve na jednom mjestu – plažu, vježbe, rehabilitaciju, kao na primjer, bolnica u Rovinju – i njima sve to država plaća. Austrijanci također. Oni čak u okviru spomenute bolnice u Rovinju imaju i svoj paviljon. Bilo bi potrebno da uvijek uz adekvatnu plažu postoji i adekvatan smještaj pristupačan invalidima, no s obzirom da to često nije tako, nerijetko na upite iz inozemstva moramo negativno odgovoriti“, govori Kladušan.

Plaža Žnjan u Splitu (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

„Prije nekog vremena pokrenuo sam i Facebook stranicu ‘Plaže za osobe s invaliditetom’ gdje sam objavio informacije prikupljene tijekom našeg istraživanja te pozvao ljude da se i sami uključe u kreiranje te svojevrsne baze podataka o pristupačnim plažama. Ljudi se redovito javljaju s fotografijama i informacijama je li neka plaža u međuvremenu obnovljena, je li negdje postavljen lift za ulazak u more osoba s invaliditetom ili je uređeno nešto drugo od potrebne infrastrukture. Također, javljaju i o eventualnim problemima, primjerice u šljunku na rampi ili nepostojanju sanitarnog čvora za invalide. Naša baza podataka stalno raste i ažurira se, a putem naše stranice svi zainteresirani mogu se informirati o destinaciji i plaži koju namjeravaju posjetiti i vidjeti odgovara li njihovim potrebama“, zaključuje Kladušan.

 

Gradska plaža Punta u Omišu (Plaze za osobe s invaliditetom@Facebook)

Najbolje plaže za osobe s invaliditetom

1. Plaža autokampa Kovačine na Cresu ima sunčalište, WC, tuš, čak i spasioca koji je zadužen baš za osobe s invaliditetom.

2. Plaža u kampu Straško u Novalji, ima nekoliko pristupačnih WC-a, tuš je pristupačan, postoji dizalica za spuštanje u more. Preporuča se ljubiteljima kampiranja jer su i sanitarije prilagođene.

3. Gradska plaža Punta u Omišu još je jedan pozitivan primjer. Autom se može doći na označen parking udaljen svega 60 metara od same plaže. Pristup do samog mora je dobro izveden, a u more se ulazi pomoću dizalice. U krugu od 60 metara je i označeni WC. Tuš je, doduše, nepristupačan zbog šljunka. U blizini je i hotel koji je pristupačan osobama u invalidskim kolicima ako ona nisu šira od 70 centimetara.

4. Plava plaža u Vodicama također ima omogućen pristup autom do same plaže. Rampa za ulazak u more je izvedena po propisu, a u blizini su i dva prilagođena WC-a. No i ovdje je pristup tuševima otežan zbog oblutaka.

5. Plaža Valkane u Puli nedavno je obnovljena i ulazak u more osobama u kolicima omogućen je pomoću rampe. I ovdje se autom može doći vrlo blizo samoj plaži.

6. Plaža Kostanj na Kantridi ima lift, rampu i prilagođen WC, a moguća je i pomoć dežurnog spasioca.

7. Na plaži Žnjan u Splitu nalazi se dvostruka rampa ali i lift za ulazak u more. Na parkingu je za invalide rezervirano 10 mjesta, a parking je s plažom povezan pristupnom stazom. Plaža je opremljena i suncobranima, posebnim kolicima za ulazak u more, prilagođenim sanitarnim čvorom, tušem i svlačionicom. Na plaži postoji i spasilačka služba.

8. Plaža Bačvice u Splitu također je opremljena rampom koja je dovoljno duga i spušta se skroz u more, no nedostatak je što ima rukohvat samo s jedne strane.

9. Gradska plaža u Crikvenici. Na plaži se nalazi lift, omogućena je pomoć dežurnog spasioca, a postoji i prilagođeni WC. Kretanje u razini je bez prepreka, povezano rampama.

10. Plaža Copacabana u Dubrovniku ima lift za osobe s invaliditetom koji omogućuje nesmetan prilaz moru. Također postoji parkiralište, a osobe koje iznajmljuju ležaljke tu su ako treba pomoći.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP