Prati nas

Nema predaje

Danica Milažar: Moj život s Edeom, psom vodičem

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. Edea točno zna najbolji put do kuće. Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo su se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako do psa vodića u Hrvatskoj?
Ilustracija (foto: Pexels)

„Kad je Edea prvi put ušla u našu kuću, odmah je potrčala prema mome sinu koji je sjedio na kauču. Prednjim šapicama popela se na kauč i pogledala ga. Odmah smo znali da je to to! To je bila ljubav na prvi pogled“, započinje priču o svojem prvom psu vodiču, bijeloj labradorici Edei, Danica Milažar.

Iz rodnog Novog Marofa u Zagreb se doselila prije kojih petnaestak godina i zaposlila kao fizioterapeut. Od rođenja je slabovidna, no vid joj se dodatno počeo pogoršavati krajem devedesetih.


„Nisam potpuno slijepa, nije mi mrak“, govori nam. „Ali ne vidim neke fine detalje i boje. Zapravo, vidim boje onih predmeta za koje otprije znam koje su boje. No vidim li neki predmet po prvi put, ne mogu mu odrediti boju.“

Pogoršanje vida za Danicu je, naravno, bilo vrlo stresno. Iznenada joj je kretanje postalo vrlo ograničeno i bojala se sama se upustiti u gust zagrebački promet. Iako kaže da je po Zagrebu kretanje slijepim osobama ipak malo lakše nego u malom mjestu poput Novog Marofa – jer su ceste i pješački prijelazi bolje označeni i uvijek ima ljudi koje se može zamoliti za pomoć – kretanje gradom može biti vrlo opasno. Naime, slijepi se orijentiraju po zvuku, opipu i mirisu, pa ako se, primjerice, na cesti izvode neki radovi, buka radova na cesti može zamaskirati uobičajene zvukove te tako otežati orijentaciju. Također, velik su problem nepropisno parkirana vozila, dostavna vozila i slične prepreke na cesti. Kad je shvatila da se skoro više uopće ne može samostalno kretati, odlučila je nabaviti psa vodiča.

„Moj sin, koji je išao u šesti razred, jako je želio psa. Uvijek se po povratku iz škole igrao s jednim psom, pa je to sad bila prilika da nabavim psa i njemu i sebi. Osim toga, željela sam ga rasteretiti, da se ne mora stalno brinuti o meni i ići sa mnom u trgovinu, čitati mi cijene i paziti na mene. U vrijeme kad bi se trebao igrati, on je morao ići sa mnom i voditi me okolo. Ja to nisam željela“, priča Danica.

Gdje nabaviti psa za slijepu osobu?

Edea i Danica na Interliberu (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Pas otvara čitavi svijet

„I jedna moja prijateljica koja je slijepa od djetinjstva, također je imala psa. Niti ona niti ja nikad se nismo dobro osjećale s bijelim štapom. Naime, ljudi poput mene koji još nešto malo vide, uvijek se više oslanjaju na vid, a ne na štap. Sa štapom se nikad nisam osjećala ugodno i sigurno. Kad je ta prijateljica nabavila psa, rekla mi je da joj se otvorio čitav svijet, da joj je super i da s njim ide u trgovinu, mesnicu, banku… Kad imate psa, vi komunicirate s čitavim svijetom i svi su uz vas. A kad idete sa štapom, svi se miču da vas propuste i da ih ne udarite. I mi to kužimo! Ljudi i tada hoće pomoći, ne kažem, ali drugačije je sa psom. S njim nikad niste sami i ljudi vam češće prilaze. Psa svatko voli.“

U Daničinom domu su dva psa: desetogodišnja veteranka, bijela labradorica Edea i njezina mlada zamjena, crni labrador Iwo. Oba su došla iz Centra za rehabilitaciju Silver koji se bavi odgojem i treniranjem pasa vodiča, pomagača i terapeutskih pasa.  Danica s posebnom radošću opisuje prvi susret s Edeom: „Kad je trenerica dovela Edeu, ona je odmah dotrčala u kuću do mojeg sina koji je sjedio na kauču. Prednjim je šapicama skočila na kauč i to je bilo to! Taj pogled! To je bila ljubav. Pošnjofala je sve oko sebe i mi smo se odmah zaljubili.“

Nisu odmah na početku bili sigurni da će Edea doista pripasti njima, no tome su se nadali. Pred jedan Božić, trenerica je doista dovela Edeu i trening je mogao početi. „Edea je u početku vrlo brzo hodala i jedva sam ju pratila. Ja sam se do tada već bila prilično usporila, nisam bila sigurna. No Edea je postavila svoj tempo, ja sam ju pratila i strah je s vremenom nestao. Edea je bila gazda, a ne ja. Ona je mene vodila i kao da mi je rekla: ‘Ja sad tebe vodim, a ti si misli što hoćeš!’ U početku sam ju željela u par navrata korigirati, no uvijek bi ispalo da je ona bila u pravu, a da ja nisam dobro postupila. No kasnije sam joj se u potpunosti predala i sve je bilo u redu. Svaku problematičnu situaciju znala bi dobro riješiti“, hvali naša sugovornica svoju mezimicu.

Psi žive od naše ljubavi

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. I kad je mrak, zima, magla, poledica, Edea točno zna najbolji put do kuće. Gospođa Danica sve se više opuštala, A Edea je to znala i osjetila da je početni strah zamijenilo zadovoljstvo. Nije bilo bojazni hoće li biti neke prepreke na putu – Edea je vodila, a gospođa Danica samo osluškivala promet, Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

„Psi žive za to da nama ugode. Oni žive od naše ljubavi i dvije šalice hrane. Vesele se svemu čemu se mi veselimo“, kaže Danica.

Školovanje psa vodiča traje osam mjeseci i obuhvaća vježbe poslušnosti, te markiranje rubnika, stepenica, pronalaženje pješačkih prijelaza, autobusnih i tramvajskih stanica i slično. Pas kreće u program nakon što je godinu dana proveo u obitelji socijalizatora, tj.volontera koju su ga privremeno udomili i naučili prvim osnovnim pravilima ponašanja. Kad je prošao socijalizaciju i obuku, pas zajedno sa svojim novim vlasnikom prolazi i zajednički trening u trajanju od šest tjedana.

Edea i Danica u početku su šetale kvartom, odnosno teritorijem kojeg Danica dobro poznaje. Edea je isprva bila vrlo plaha i bojala se glasnih zvukova, no poslije se naviknula na novo okruženje. Kad su dobro savladale poznate staze, Danica je poželjela ići u Maksimir.

„To mi je bila velika želja, no ja se nisam znala kretati po Maksimiru. Samo sam znala ulazna vrata i to je sve. Kad sam s Edeom prvi put došla u park, bio je snijeg što mi je olakšavalo kretanje jer razaznajem crno i bijelo. Išle smo polako, do kraja aleje i natrag. Ljudi su nam prilazili i pozdravljali nas. Drugi put smo se odvažile ići još dalje, a sljedeći put sve do vidikovca, pa i dalje kroz park. Počela sam Edeu malo po malo puštati s vodilice i ona bi mi se na poziv odmah vratila. Izgradile smo povjerenje. Znale smo tako šetati, ja uz rub, a ona po sredini puta, no kad god bi ju pozvala, prišla bi mi bliže da mi dade do znanja da je ovdje za mene. Uglavnom, sve je radila baš onako kako smo učili. Ona će sama odrediti kojim je putem najbolje ići kući i hoće li, recimo, odmah skrenuti desno, ili ići još malo ravno pa skrenuti u iduću ulicu. Nakon Maksimira, išle smo same i u pekaru. Tamo smo išle i s trenericom, no ovo je bilo prvi put da idemo same. Ona zna da će u pekari uvijek nešto dobiti. Uvijek podijelimo neko pecivo ili tako nešto, a u trgovini je cure već poznaju i uvijek ispod pulta imaju nešto za nju.“

Sve o psima vodičima

Pas vodič na obuci (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Psi ne govore, ali sve kažu

Danica i Edea putovale su i na malo dulje relacije. Što se putovanja autobusom tiče, za invalide je rezervirano sjedalo iza vozača, no nekad će vozači reći da je bolje s psom sjesti otraga kako bi pas imao više mjesta ispružiti se po sredini između sjedala.

Edea je sada, sa svojih deset godina, u zasluženoj mirovini. No svejedno je ostala u domu gospođe Danice. Jer, kao što će dobro znati svaki vlasnik psa, ona nije samo pas, nego je s vremenom postala član obitelji. U zadnje vrijeme ima problema s nogom pa malo teže hoda. No njezin je posao preuzeo mladi crni labrador Iwo, pristigao iz Norveške.

„Mi ga zovemo jednostavno Ivo. Kad ga je trenerica prvi put dovela, dotaknuo me njuškom i ja sam mu šapnula ‘Ti buš moj!’ iako tada još nisam znala hoće li mi doista pripasti“, prepričava  Danica svoj susret s novim vodičem. Iako je u početku namjera bila da Iwo završi kod jedne druge korisnice, ipak je bilo onako kako si je Danica priželjkivala i crni je ljepotan uskoro počeo dolaziti na redovite treninge. Kako je na to reagirala Edea?

„Mislili smo u početku da će biti ljubomore, ali ništa od toga. Bili smo zabrinuti. Čak je i moj muž pitao: ‘Pa što će si sad misliti Edea?’, ali Edea i Iwo su se ubrzo sprijateljili. Zapravo, ona njega čuva i svuda prati. Kad on izađe u dvorište malo prolajati s ostalim psima iz susjedstva, izađe i ona s njim, iako je boli noga. Oni sve dijele i mi se trudimo davati im uvijek sve istovremeno i jednako. Nema da jedan dobije, a drugi ne! Jedino znaju biti tužni ako jednog povedemo van, a drugi mora ostati. Na primjer, ako ja s Iwom idem van i kažem Edei da će ostati kod kuće, malo se snuždi. No ja moram vježbati s Iwom i moramo izgraditi to međusobno povjerenje. Svaki pas vam je isti, ali je i svaki različit i sa svakim se drugačije hoda. Mi se moramo dobro razumjeti jer pas ne govori, ali ipak sve kaže. To što pas i ja imamo između sebe, to nitko drugi ne može osjetiti. On osjeća moj strah i ja njegov, on isto tako osjeća moju radost i ja njegovu. Kad je u pitanju neka prepreka, mi se moramo savršeno razumjeti. On zna da sad radi i da mi mora pomoći“, pripovijeda Danica.

I umirovljeni psi vodiči trebaju siguran dom

Iwo tako, malo po malo, preuzima posao vođenja, dok Edea odmara u zasluženoj mirovini. Nažalost, nisu svi psi te sreće da ostanu u obitelji korisnika za kojeg su radili jer nisu svi u mogućnosti udomiti psa, pogotovo ako planiraju nabaviti drugoga. Takvi se psi vraćaju u centar i čekaju da im netko pruži udoban i siguran dom u kome bi mogli provesti svoje penzionerske dane.

„To su divni psi koji su odradili svoje i dali svu svoju energiju i ljubav nekome, no koji još imaju jako puno za dati. U sebi imaju jako puno dobrote, mudrosti i jako vole ljude. Malo traže, a puno daju. Tim psima koji više nisu toliko u pokretu treba pažnje. Isprva sam mislila da ću kad dobijem drugog psa, Edeicu negdje udomiti, no ja to nisam mogla. Ja znam svaki njezin uzdah. Ona leži kraj mene i samo me malo dotakne šapicom. Samo taj dodir treba. Željelja bih poručiti ljudima da, ako ikako mogu, udome takve pse i pruže im dom jer to su divni psi, vole se igrati i mogu dati još jako puno ljubavi“, završava svoju priču gospođa Danica.

Ako ste u mogućnosti udomiti umirovljenog psa vodiča, javite se u Centar Silver, Štefanovec 34, 10 000 Zagreb na telefon 01/2394-451 ili na mail centar.silver@czrs.hr.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Ovo ljeto je manje turista pa svoju zemlju ponovno otkrivaju – domaći

Svima koji se bave turizmom, ova sezona nije vrijedna spomena. Međutim, sad kad nema ogromnog broja turista, u nekima od najpoznatijih destinacija ponovno uživaju domaći.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Turistička sezona je na izdisaju – što zbog skorašnjeg kraja ljeta, početka škole i svega što donose i normalne godine, a što zbog egzodusa turista čim su njihove matične zemlje stavile Hrvatsku na crvenu listu zbog porasta broja zaraženih koronavirusom.

Strani turisti koji su ove godine ipak došli na Jadran (statistike kažu njih oko 40 posto od uobičajenog broja), brže-bolje su spakirali stvari i zaputili se prema granici ostavljajući inače krcate turističke destinacije polupraznima. I dok ugostitelji i iznajmljivači očajavaju, ostalo stanovništvo ponovno otkriva neka mjesta koja su prijašnjih godina zbog nepreglednih rijeka ljudi, izbjegavali.


Na Plitvičkim jezerima tako se, nakon dugog vremena, uglavnom čuje samo hrvatski jezik, a osim manjih gužvi, mnoge je na posjet ovom našem najpoznatijem nacionalnom parku ponukala i niža cijena ulaznica kojom je uprava parka željela od sezone spasiti što se spasiti da. Tijekom svibnja i lipnja kad se još činilo da od turističke sezone neće biti ništa, cijena je bila snižena i do 50 posto, no kad su posjetitelji ipak počeli pristizati, cijena je malo povećana, no i dalje je 30 posto niža od uobičajene.

To je bio jedan od razloga i što su park baš sada odlučili posjetiti Branka i Vlado, umirovljenici iz Zagreba koji su u prvu šetnju Plitvičkim jezerima poveli i svog trogodišnjeg unuka Jana.

“Karta je jako skupa. I sada, a o prijašnjoj cijeni da i ne govorimo. Gledajte, nama je kao penzionerima to jako skupo. I onda kad platiš skupu kartu, još se guraš s tisućama turista. No sad kad je cijena malo niža, a gužvi nema, odlučili smo doći. Naš unuk još nikada nije bio na Plitvicama, pa dok mu roditelji rade, mi smo napravili mali izlet”, govori nam Branka i dodaje da su nešto džeparca za ovo putovanje dobili i od svoje djece, Janovih roditelja.

“Karte smo kupili jednu mi, drugu su nam platila naša djeca, a mali ima besplatan ulaz. Ponijeli smo sa sobom sendviče i sokove tako da osim sladoleda nećemo puno više trošiti. Učinilo nam se da je sada idealan trenutak za dolazak. Ima ljudi, ali gužva nije kao ranijih godina. Pa znalo se događati da ljudi bude toliko da auti budu sparkirani uz rub ceste s obje strane uzduž čitavih Plitvica. Ove godine je prava milina. Da bar tako i ostane”, kaže Vlado pripremajući karte za pregled na ulazu u park.

Upravo ovo zadnje je česta opaska koja se može čuti od domaćih ljudi – barem od onih koji ne žive od turizma: ovolik, dakle upola manji broj turista, zapravo je idealan. Samo kad bi oni svi donijeli toliko novca kao da ih je duplo više. Nažalost, to tako ne ide.

foto: Silvija Novak

Svjesni su toga i u Zadru gdje na poznatoj gradskoj plaži Kolovare lokalci ponovno uživaju kao nekad, ali s određenim grčem. “Ovo je taman. Više ljudi je naprosto previše, ali nažalost neće ovo svi uspjet preživjeti. Mislim prije svega na kafiće i restorane. Lako za mene, ja sam u mirovini”, kaže Senka koja je na plažu povela i svoje dvije unučice.

“Da vam pravo kažem i ne sjećam se kad sam zadnji put bila na Kolovarama na kupanju. Kad mi dođu djeca iz Zagreba, odemo na plažu negdje izvan grada. Tu na Kolovarama bude čovjek na čovjeku. Ali ove godine je kako bi trebalo biti”, kaže Senka kupujući djevojčicama sladoled u kafiću na plaži u kojem ove godine nema gužve. “Bilo je ljudi. Imali smo par dana, čak i tjedana početkom kolovoza koji su izgledati kao da nema korone. Ali brzo se to razišlo. Tako da sada, napokon, uživamo mi.”

Ni u trajektnoj luci Gaženica nije gužva. U špici sezone i tu su se, povremeno, znale stvoriti velike kolone za ukrcaj, no to je trajalo svega par udarnih vikenda i nakon toga je stalo. Sada na otok putuju uglavnom samo domaći, oni koji ondje žive ili imaju vikendice, a jedini kruzer u luci ne čeka putnike, već je ondje “zapeo” i čeka da prođe pandemija.

foto: Silvija Novak

No zanimljivo, mnogi otoci, pa tako i Dugi otok, nisu taj pad broja turista baš toliko osjetili. “Srpanj je bio tako-tako, ali kolovoz pun. Nije bilo slobodne sobe”, kaže godpođa Rada koja iznajmljuje apartman u mjestu Verunić.

Naime, na najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i inače dolaze oni željni mira i tišine, a kako taj skriveni biser Jadrana još uvijek nije zahvatila posvemašnja apartmanizacija, čak i kad su svi kapaciteti uglavnom popunjeni, nije prevelika gužva. Također, nisu iznevjerili niti nautičari kojima je Dugi otok jedna od omiljenih destinacija.

No da nije sve baš kao inače, lokalno stanovništvo zna po ipak manje sparkiranih automobila u blizini poznate plaže Saharun i po tome što mnogi restorani, čak ni u srcu sezone, nisu radili čitav dan nego samo poslijepodne i navečer.

Domaći su zato uživali i kupali se i na plažama koje inače, kad je sezona u punom jeku, zaobilaze u širokom luku. Tko ga uspije preživjeti, mogao bi pamtiti ovo ljeto kao jedno od najljepših u životu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP