Prati nas

Nema predaje

Danica Milažar: Moj život s Edeom, psom vodičem

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. Edea točno zna najbolji put do kuće. Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo su se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

Objavljeno

|

Kako do psa vodića u Hrvatskoj?
Ilustracija (foto: Pexels)

„Kad je Edea prvi put ušla u našu kuću, odmah je potrčala prema mome sinu koji je sjedio na kauču. Prednjim šapicama popela se na kauč i pogledala ga. Odmah smo znali da je to to! To je bila ljubav na prvi pogled“, započinje priču o svojem prvom psu vodiču, bijeloj labradorici Edei, Danica Milažar.

Iz rodnog Novog Marofa u Zagreb se doselila prije kojih petnaestak godina i zaposlila kao fizioterapeut. Od rođenja je slabovidna, no vid joj se dodatno počeo pogoršavati krajem devedesetih.


„Nisam potpuno slijepa, nije mi mrak“, govori nam. „Ali ne vidim neke fine detalje i boje. Zapravo, vidim boje onih predmeta za koje otprije znam koje su boje. No vidim li neki predmet po prvi put, ne mogu mu odrediti boju.“

Pogoršanje vida za Danicu je, naravno, bilo vrlo stresno. Iznenada joj je kretanje postalo vrlo ograničeno i bojala se sama se upustiti u gust zagrebački promet. Iako kaže da je po Zagrebu kretanje slijepim osobama ipak malo lakše nego u malom mjestu poput Novog Marofa – jer su ceste i pješački prijelazi bolje označeni i uvijek ima ljudi koje se može zamoliti za pomoć – kretanje gradom može biti vrlo opasno. Naime, slijepi se orijentiraju po zvuku, opipu i mirisu, pa ako se, primjerice, na cesti izvode neki radovi, buka radova na cesti može zamaskirati uobičajene zvukove te tako otežati orijentaciju. Također, velik su problem nepropisno parkirana vozila, dostavna vozila i slične prepreke na cesti. Kad je shvatila da se skoro više uopće ne može samostalno kretati, odlučila je nabaviti psa vodiča.

„Moj sin, koji je išao u šesti razred, jako je želio psa. Uvijek se po povratku iz škole igrao s jednim psom, pa je to sad bila prilika da nabavim psa i njemu i sebi. Osim toga, željela sam ga rasteretiti, da se ne mora stalno brinuti o meni i ići sa mnom u trgovinu, čitati mi cijene i paziti na mene. U vrijeme kad bi se trebao igrati, on je morao ići sa mnom i voditi me okolo. Ja to nisam željela“, priča Danica.

Gdje nabaviti psa za slijepu osobu?

Edea i Danica na Interliberu (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Pas otvara čitavi svijet

„I jedna moja prijateljica koja je slijepa od djetinjstva, također je imala psa. Niti ona niti ja nikad se nismo dobro osjećale s bijelim štapom. Naime, ljudi poput mene koji još nešto malo vide, uvijek se više oslanjaju na vid, a ne na štap. Sa štapom se nikad nisam osjećala ugodno i sigurno. Kad je ta prijateljica nabavila psa, rekla mi je da joj se otvorio čitav svijet, da joj je super i da s njim ide u trgovinu, mesnicu, banku… Kad imate psa, vi komunicirate s čitavim svijetom i svi su uz vas. A kad idete sa štapom, svi se miču da vas propuste i da ih ne udarite. I mi to kužimo! Ljudi i tada hoće pomoći, ne kažem, ali drugačije je sa psom. S njim nikad niste sami i ljudi vam češće prilaze. Psa svatko voli.“

U Daničinom domu su dva psa: desetogodišnja veteranka, bijela labradorica Edea i njezina mlada zamjena, crni labrador Iwo. Oba su došla iz Centra za rehabilitaciju Silver koji se bavi odgojem i treniranjem pasa vodiča, pomagača i terapeutskih pasa.  Danica s posebnom radošću opisuje prvi susret s Edeom: „Kad je trenerica dovela Edeu, ona je odmah dotrčala u kuću do mojeg sina koji je sjedio na kauču. Prednjim je šapicama skočila na kauč i to je bilo to! Taj pogled! To je bila ljubav. Pošnjofala je sve oko sebe i mi smo se odmah zaljubili.“

Nisu odmah na početku bili sigurni da će Edea doista pripasti njima, no tome su se nadali. Pred jedan Božić, trenerica je doista dovela Edeu i trening je mogao početi. „Edea je u početku vrlo brzo hodala i jedva sam ju pratila. Ja sam se do tada već bila prilično usporila, nisam bila sigurna. No Edea je postavila svoj tempo, ja sam ju pratila i strah je s vremenom nestao. Edea je bila gazda, a ne ja. Ona je mene vodila i kao da mi je rekla: ‘Ja sad tebe vodim, a ti si misli što hoćeš!’ U početku sam ju željela u par navrata korigirati, no uvijek bi ispalo da je ona bila u pravu, a da ja nisam dobro postupila. No kasnije sam joj se u potpunosti predala i sve je bilo u redu. Svaku problematičnu situaciju znala bi dobro riješiti“, hvali naša sugovornica svoju mezimicu.

Psi žive od naše ljubavi

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. I kad je mrak, zima, magla, poledica, Edea točno zna najbolji put do kuće. Gospođa Danica sve se više opuštala, A Edea je to znala i osjetila da je početni strah zamijenilo zadovoljstvo. Nije bilo bojazni hoće li biti neke prepreke na putu – Edea je vodila, a gospođa Danica samo osluškivala promet, Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

„Psi žive za to da nama ugode. Oni žive od naše ljubavi i dvije šalice hrane. Vesele se svemu čemu se mi veselimo“, kaže Danica.

Školovanje psa vodiča traje osam mjeseci i obuhvaća vježbe poslušnosti, te markiranje rubnika, stepenica, pronalaženje pješačkih prijelaza, autobusnih i tramvajskih stanica i slično. Pas kreće u program nakon što je godinu dana proveo u obitelji socijalizatora, tj.volontera koju su ga privremeno udomili i naučili prvim osnovnim pravilima ponašanja. Kad je prošao socijalizaciju i obuku, pas zajedno sa svojim novim vlasnikom prolazi i zajednički trening u trajanju od šest tjedana.

Edea i Danica u početku su šetale kvartom, odnosno teritorijem kojeg Danica dobro poznaje. Edea je isprva bila vrlo plaha i bojala se glasnih zvukova, no poslije se naviknula na novo okruženje. Kad su dobro savladale poznate staze, Danica je poželjela ići u Maksimir.

„To mi je bila velika želja, no ja se nisam znala kretati po Maksimiru. Samo sam znala ulazna vrata i to je sve. Kad sam s Edeom prvi put došla u park, bio je snijeg što mi je olakšavalo kretanje jer razaznajem crno i bijelo. Išle smo polako, do kraja aleje i natrag. Ljudi su nam prilazili i pozdravljali nas. Drugi put smo se odvažile ići još dalje, a sljedeći put sve do vidikovca, pa i dalje kroz park. Počela sam Edeu malo po malo puštati s vodilice i ona bi mi se na poziv odmah vratila. Izgradile smo povjerenje. Znale smo tako šetati, ja uz rub, a ona po sredini puta, no kad god bi ju pozvala, prišla bi mi bliže da mi dade do znanja da je ovdje za mene. Uglavnom, sve je radila baš onako kako smo učili. Ona će sama odrediti kojim je putem najbolje ići kući i hoće li, recimo, odmah skrenuti desno, ili ići još malo ravno pa skrenuti u iduću ulicu. Nakon Maksimira, išle smo same i u pekaru. Tamo smo išle i s trenericom, no ovo je bilo prvi put da idemo same. Ona zna da će u pekari uvijek nešto dobiti. Uvijek podijelimo neko pecivo ili tako nešto, a u trgovini je cure već poznaju i uvijek ispod pulta imaju nešto za nju.“

Sve o psima vodičima

Pas vodič na obuci (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Psi ne govore, ali sve kažu

Danica i Edea putovale su i na malo dulje relacije. Što se putovanja autobusom tiče, za invalide je rezervirano sjedalo iza vozača, no nekad će vozači reći da je bolje s psom sjesti otraga kako bi pas imao više mjesta ispružiti se po sredini između sjedala.

Edea je sada, sa svojih deset godina, u zasluženoj mirovini. No svejedno je ostala u domu gospođe Danice. Jer, kao što će dobro znati svaki vlasnik psa, ona nije samo pas, nego je s vremenom postala član obitelji. U zadnje vrijeme ima problema s nogom pa malo teže hoda. No njezin je posao preuzeo mladi crni labrador Iwo, pristigao iz Norveške.

„Mi ga zovemo jednostavno Ivo. Kad ga je trenerica prvi put dovela, dotaknuo me njuškom i ja sam mu šapnula ‘Ti buš moj!’ iako tada još nisam znala hoće li mi doista pripasti“, prepričava  Danica svoj susret s novim vodičem. Iako je u početku namjera bila da Iwo završi kod jedne druge korisnice, ipak je bilo onako kako si je Danica priželjkivala i crni je ljepotan uskoro počeo dolaziti na redovite treninge. Kako je na to reagirala Edea?

„Mislili smo u početku da će biti ljubomore, ali ništa od toga. Bili smo zabrinuti. Čak je i moj muž pitao: ‘Pa što će si sad misliti Edea?’, ali Edea i Iwo su se ubrzo sprijateljili. Zapravo, ona njega čuva i svuda prati. Kad on izađe u dvorište malo prolajati s ostalim psima iz susjedstva, izađe i ona s njim, iako je boli noga. Oni sve dijele i mi se trudimo davati im uvijek sve istovremeno i jednako. Nema da jedan dobije, a drugi ne! Jedino znaju biti tužni ako jednog povedemo van, a drugi mora ostati. Na primjer, ako ja s Iwom idem van i kažem Edei da će ostati kod kuće, malo se snuždi. No ja moram vježbati s Iwom i moramo izgraditi to međusobno povjerenje. Svaki pas vam je isti, ali je i svaki različit i sa svakim se drugačije hoda. Mi se moramo dobro razumjeti jer pas ne govori, ali ipak sve kaže. To što pas i ja imamo između sebe, to nitko drugi ne može osjetiti. On osjeća moj strah i ja njegov, on isto tako osjeća moju radost i ja njegovu. Kad je u pitanju neka prepreka, mi se moramo savršeno razumjeti. On zna da sad radi i da mi mora pomoći“, pripovijeda Danica.

I umirovljeni psi vodiči trebaju siguran dom

Iwo tako, malo po malo, preuzima posao vođenja, dok Edea odmara u zasluženoj mirovini. Nažalost, nisu svi psi te sreće da ostanu u obitelji korisnika za kojeg su radili jer nisu svi u mogućnosti udomiti psa, pogotovo ako planiraju nabaviti drugoga. Takvi se psi vraćaju u centar i čekaju da im netko pruži udoban i siguran dom u kome bi mogli provesti svoje penzionerske dane.

„To su divni psi koji su odradili svoje i dali svu svoju energiju i ljubav nekome, no koji još imaju jako puno za dati. U sebi imaju jako puno dobrote, mudrosti i jako vole ljude. Malo traže, a puno daju. Tim psima koji više nisu toliko u pokretu treba pažnje. Isprva sam mislila da ću kad dobijem drugog psa, Edeicu negdje udomiti, no ja to nisam mogla. Ja znam svaki njezin uzdah. Ona leži kraj mene i samo me malo dotakne šapicom. Samo taj dodir treba. Željelja bih poručiti ljudima da, ako ikako mogu, udome takve pse i pruže im dom jer to su divni psi, vole se igrati i mogu dati još jako puno ljubavi“, završava svoju priču gospođa Danica.

Ako ste u mogućnosti udomiti umirovljenog psa vodiča, javite se u Centar Silver, Štefanovec 34, 10 000 Zagreb na telefon 01/2394-451 ili na mail centar.silver@czrs.hr.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Nema predaje

Pitali smo sve što trebate znati o supernamirnicama i dijetama

Imamo lošu i dobru vijest. Loša je da ne postoje čudotvorne namirnice koja skidaju kile, proljepšavaju ten i jačaju kosu. Dobra je vijest da vam takve supernamirnice ni ne trebaju da biste se hranili zdravo. Potrebano je tek one već poznate namirnice malo pažljivije kombinirati.

Objavljeno

|

“Jedite suhe smokve! Kosa i koža će vam biti ljepši, a izgubit ćete i prekomjerne kilograme!” “Ojačajte imunitet uz đumbir – naribajte ga u kolače ili skuhajte čaj.” “Lan je čudotvorna sjemenka puna antioksidansa koji će regenerirati vaše tijelo!”. Sa svih strana zatrpavaju nas ovakvim i sličnim savjetima i vijestima o “čudotvornim namirnicama koje su prave čuvarice zdravlja”. Stoga smo nekoliko pitanja postavili magistri nutricionizma Sandri Zugan.

No može li doista jedna namirnica baš tako promijeniti ukupno stanje našeg organizma? Postoje li supernamirnice, neke novovjeke panaceje koje su u stanju izliječiti svaku bolest?


Taj senzacionalizam u predstavljanju namirnica, vrlo je čest. Ne samo općenito u medijima već i u svijetu nutricionizma. Ljudi me često pitaju što da jedu kako bi smršavili. To je potpuno krivo postavljeno. Takav odnos prema hrani i zdravlju je zapravo pokazatelj našeg mentaliteta.

Ljudi traže brza rješenja, no istina je da nema prečice. Ne postoji namirnica koja ‘topi kile’. No postoji nešto što se zove uravnotežena prehrana koja je za nas najbolja. Postoji i niz namirnica i jela koji kad djeluju zajedno , imaju dobar učinak na naše tijelo. Mi nutricionisti to zovemo ‘prehrambeni ili nutricionistički portfolio’.

Između određenih namirnica postoji sinergija pa bolje djeluju zajedno neka svaka zasebno. Poanta je da je i zdravlje samo po sebi multifaktorijalno i ne ovisi samo o hrani. Poznato je jedno istraživanje koje je pokazalo da ista hrana različito djeluje na tijelo  s obzirom na to jesmo li u stresu ili smireni. Konkretno, radilo se o istraživanju na ženama pri čemu je primijećeno da masti koje se uzimaju kad je organizam u mirnom stanju, imaju protuupalno djelovanje, no te će iste masti imati upalno djelovanje ako se konzumiraju u stanju stresa. Dakle, možemo pripremati najzdraviju moguću hranu i jako se truditi oko toga, no ako jedemo na brzinu, uznemireni i pod stresom, te zapravo zdrave namirnice neće nam koristiti koliko bi mogle.

Znači, čudotvornih namirnica nema?

Nema. Ljudi ponekad misle da je hrana kao struja: ima je ili je nema. No prehrana, ali i cjelokupno zdravlje je puno kompleksniji fenomen. Poznata je ona Hipokratova izreka: ‘Ako želite biti zdravi, jeste li se spremni odreći onoga što vas čini bolesnima?’. To je zapravo jedina prava istina.

Mogli bismo reći da nikad za neko zdravstveno stanje nije kriva hrana. Mi zapravo na taj način našu odgovornost prebacujemo na hranu, a odgovornost za brigu o našem tijelu je naša. Često nije uopće problem ono što jedemo, nego način na koji to jedemo. Lakše je okriviti hranu nego doista vidjeti što mi činimo sebi loše.

No potreba za hranjivim tvarima mijenja se kako osoba sazrijeva i stari?

To je točno. Nutricionizam možemo ugrubo podijeliti na prehranu kroz životnu dob. A to počinje doslovno od začeća, pa kroz trudnoću dok smo fetusi, nakon toga djetinjstvo, pa tinejdžerska, zrela i starija dob. U svakom dobu života imamo određene potrebe za hranom i naše potrebe za hranjivim tvarima se mijenjaju kroz različita razdoblja života.

Kad smo zdravi, onda nam je cilj održati to zdravlje. No kad je osoba bolesna, onda te smjernice koje inače vrijede – a to su da jedemo minimalno 200 grama voća na dan, minimalno 300 grama povrća na dan, da bude pet boja na našem tanjuru, da jedemo što više integralnih žitarica – te konkretne smjernice se mijenjaju. Recimo kod ljudi koji boluju od šećerne bolesti, ponekad postoji mišljenje da je dovoljno uzeti lijek da bi se taj šećer držao pod kontrolom. No to nije istina. Da bi lijek mogao doseći kapacitet koji ima i da bi mogao održati šećer pod kontrolom, baza mora biti pravilna prehrana. U protivnom neće doći do očekivanih rezultata.

Često se susrećem i s pacijentima koji misle da mogu jesto što god žele ako za svoje bolest piju lijekove. Primjerice, osoba koja ima povišen krvni tlak i za to pije tablete, misli da ne mora paziti što jede jer će lijekovi riješiti sve probleme. No istraživanje provedeno 2008. godine pokazalo je da od svih osoba koje uzimaju lijekove za tlak, samo njih 18 posto doista ima reguliran krvni tlak kako bi trebalo. Kad osoba ima takvih zdravstvenih tegoba, potrebno je provesti dijetoterapiju. No opet, neće jedna namirnica ništa promijeniti već kompletna prehrana.

Sjećam se anegdote iz svojih studentskih dana kad sam imala praksu na Odjelu za endokrinologiju i dijabetologiju u bolnici Sveti duh kad mi je jedan pacijent rekao da ne razumije zašto mora toliko paziti na prehranu ako koristi tablete za reguliranje šećera. Osim šećera, imao je još niz bolesti koje su uzrokovane baš dugotrajnom nepravilnom prehranom, odnosno bolesti koje si je on sam priskrbio, da tako kažem. Dakle, bolesti koje su rezultat krivih životnih navika, a ne nešto s čime se, recimo, rodio. To pitanje je postavio kao malu provokaciju, na što sam mu ja odgovorila da ako je to tako, i da ako su mu lijekovi doista dovoljni te da na prehranu ne mora paziti, zašto mi onda ovaj razgovor vodimo u bolnici, a ne negdje vani. Tako da sam se i ja poslužila malom provokacijom kako bi mu dočarala o čemu je zapravo riječ.

Znači, osim s obzirom na dob čovjeka, potrebe za hranjivim tvarima mogu biti bitno promijenjene i kad čovjek pati od neke bolesti?

Da. Kad postoje određena stanja kad je zdravlje narušeno i tijelo je u bolesti, tada je potrebno promijeniti odnosno prilagodili prehranu. No opet, nije stvar u tome da će jedna hrana ili jedna namirnica riješiti problem ili odagnati simptome, nego se tada određuje čitav skup namirnica koje mogu pogodno djelovati na stanje u kojem se osoba nalazi.

Dakle, uvijek se tradi o kombinaciji. Jedan banalni primjer. U posljednje vrijeme dosta se govori o kurkumi kao jako dobroj i zdravoj namirnici. No ta kurkuma jako dobro ide u kombinaciji s paprom i uljima. Papar pomaže da se ta kurkuma u crijevima odmah ne razgradi, a ulje će pomoći da tijelo bolje iskoristi vrijedne tvari iz kurkume. Slično kao i oni vitamini koji su topivi u mastima. Među hranjivim tvarima uvijek postoji timski rad. Kad je čovjek bolestan, treba prilagoditi prehranu i unos nekih namirnica pojačati, a druge izbjegavati. Ali nikad se ne radi o tome da postoji baš ta jedna namirnica, ta jedna egzotična vrsta voća s druge strane planete koja će nas ozdraviti.

No ljudi ponekad u najboljoj namjeri s nekim vrstama hrane pretjeraju ili pak neku vrstu hrane potpuno izbace iz prehrane. Puno je takvih dijeta koje, recimo, izbacuju ugljikohidrate i baziraju se na proteinima ili nešto slično. Je li to uopće dobro?

Da, u posljednje su vrijeme jako popularne visokoproteinske dijete ili dijete s izrazito niskom udjelom ugljikohidrata ili s visokim udjelom masti. No takve dijete ne čine ništa dobro.

Studije provedene na jako velikom broju ljudi pokazale su da je najbolja prehrana ona s nešto većim udjelom bilja, dakle povrća i voća. No, svaki nutricionist će vam reći da je najbolja prehrana ona uravnotežena. Evo primjera: vegetarijanska, a naročito veganska prehrana jako je bogata vitaminom B9, ali siromašna vitaminom B12 i kad je velika razlika između razina ta dva vitamina, povećava se opasnost od moždanog udara. A čovjek misli da se jako zdravo hrani jer ne jede meso. Ni u čemu ne treba pretjerivati i ničega se ne treba odricati jer ključ je uvijek u ravnoteži.

U zadnje vrijeme pravi je hit ketogena prehrana koja je jako bogata mastima. Takva dijeta razvijena je prvenstveno za osobe i djecu koje boluju od epilepsije i koji su koristili puno određenih lijekova. Takva dijeta se počela primjenjivati u bolnici i radile su se brojne analize kojima se stalno kontriliralo je li osoba u stanju ketoze ili ketoacidoze. Kada je u krvi prevelika razina kiseline, tijelo će uzimati karbonate iz kostiju.

Ketogena dijeta je bila razvijena za populaciju s vrlo specifičnim bolestima, tako da zapravo ne razumijem koja je logika da se na taj način hrane zdrave osobe i zašto bi zdrava osoba samu sebe limitirala na taj način. Ovo je dobar primjer kako su neki ljudi spremni otići u krajnost kako bi postigli neki rezultat koji bi isto tako mogli postići na neki po njihovo tijelo puno blaži i ugodniji način i bez rizika.

To s ketogenom dijetom je slično kao kad bi osoba s posve zdravim nogama najmerno sjela u invalidska kolica jer misli da će tako brže prevaliti neku udaljenost. No, ponavljam, ako je osoba bolesna i preporučuje joj se određena dijeta, onda je to nešto drugo.

Ako ipak ustanovimo da nam nečega u organizmu nedostaje, je li u redu posegnuti da dodacima prehrani u vidu raznih tableta? Koliko koriste takvi dodaci prehrani ako se koriste čisto iz predostrožnosti?

Što se tiče dodataka prehrani, oko toga se lome koplja. U određenim fazama života i kad su prisutne određene bolesti, dodaci prehrani u vidu nekih tableta doista mogu pomoći. No to su stanja kad organizmu kronično nedostaje nekog elementa. No kad se radi o zdravim ljudima, istraživanja nisu pokazala da nastupaju nekakve značajne promjene ako se koriste suplementi. Ukratko, kod zdravih ljudi je korištenje dodataka prehrani – bacanje novca. No bolesni i stariji ljudi često imaju pojačanu potrebu za nekim vitaminom. U toj situaciji dodaci prehrani mogu pomoći.

No zdravi ljudi koji razmišljaju o prehrani često to čine zbog želje da smršave. Tako da za njih vijest da nema jedne čudotvorne namirnice koja “topi salo“ zapravo nije dobra.

Naravno. Osim načina na koji jedemo, moramo spomenuti i količinu. Poznato je da ćemo uvijek najviše pojesti sa švedskog stola, a kad obroci dolaze u slijedovima, poznato je da će ljudi reći: ‘Hvala neću više, čuvam si mjesta za desert.’

Kad mi dolaze ljudi koji bi željeli smršavjeti, onda radimo plan prehrane koji uključuje najširi mogući spektar namirnica. Zapravo, to je nama evolucijski tako, čovjek mora jesti od svega po malo. To znamo i po sebi jer rijetko će se dogoditi da netko uzme jednu vrstu kolača i najede se do sitosti, a češće je da će od više vrsta kolača probati od svake vrste po malo. Naglasak je uvijek na raznolikosti i sinergiji hrane. Timski rad među namirnicama doista postoji i on je ključan bilo u procesu održavanja zdravlja, bilo u procesu ozdravljenja.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP