Prati nas

Nema predaje

Danica Milažar: Moj život s Edeom, psom vodičem

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. Edea točno zna najbolji put do kuće. Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo su se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

Objavljeno

|

Kako do psa vodića u Hrvatskoj?
Ilustracija (foto: Pexels)

„Kad je Edea prvi put ušla u našu kuću, odmah je potrčala prema mome sinu koji je sjedio na kauču. Prednjim šapicama popela se na kauč i pogledala ga. Odmah smo znali da je to to! To je bila ljubav na prvi pogled“, započinje priču o svojem prvom psu vodiču, bijeloj labradorici Edei, Danica Milažar.

Iz rodnog Novog Marofa u Zagreb se doselila prije kojih petnaestak godina i zaposlila kao fizioterapeut. Od rođenja je slabovidna, no vid joj se dodatno počeo pogoršavati krajem devedesetih.


„Nisam potpuno slijepa, nije mi mrak“, govori nam. „Ali ne vidim neke fine detalje i boje. Zapravo, vidim boje onih predmeta za koje otprije znam koje su boje. No vidim li neki predmet po prvi put, ne mogu mu odrediti boju.“

Pogoršanje vida za Danicu je, naravno, bilo vrlo stresno. Iznenada joj je kretanje postalo vrlo ograničeno i bojala se sama se upustiti u gust zagrebački promet. Iako kaže da je po Zagrebu kretanje slijepim osobama ipak malo lakše nego u malom mjestu poput Novog Marofa – jer su ceste i pješački prijelazi bolje označeni i uvijek ima ljudi koje se može zamoliti za pomoć – kretanje gradom može biti vrlo opasno. Naime, slijepi se orijentiraju po zvuku, opipu i mirisu, pa ako se, primjerice, na cesti izvode neki radovi, buka radova na cesti može zamaskirati uobičajene zvukove te tako otežati orijentaciju. Također, velik su problem nepropisno parkirana vozila, dostavna vozila i slične prepreke na cesti. Kad je shvatila da se skoro više uopće ne može samostalno kretati, odlučila je nabaviti psa vodiča.

„Moj sin, koji je išao u šesti razred, jako je želio psa. Uvijek se po povratku iz škole igrao s jednim psom, pa je to sad bila prilika da nabavim psa i njemu i sebi. Osim toga, željela sam ga rasteretiti, da se ne mora stalno brinuti o meni i ići sa mnom u trgovinu, čitati mi cijene i paziti na mene. U vrijeme kad bi se trebao igrati, on je morao ići sa mnom i voditi me okolo. Ja to nisam željela“, priča Danica.

Gdje nabaviti psa za slijepu osobu?

Edea i Danica na Interliberu (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Pas otvara čitavi svijet

„I jedna moja prijateljica koja je slijepa od djetinjstva, također je imala psa. Niti ona niti ja nikad se nismo dobro osjećale s bijelim štapom. Naime, ljudi poput mene koji još nešto malo vide, uvijek se više oslanjaju na vid, a ne na štap. Sa štapom se nikad nisam osjećala ugodno i sigurno. Kad je ta prijateljica nabavila psa, rekla mi je da joj se otvorio čitav svijet, da joj je super i da s njim ide u trgovinu, mesnicu, banku… Kad imate psa, vi komunicirate s čitavim svijetom i svi su uz vas. A kad idete sa štapom, svi se miču da vas propuste i da ih ne udarite. I mi to kužimo! Ljudi i tada hoće pomoći, ne kažem, ali drugačije je sa psom. S njim nikad niste sami i ljudi vam češće prilaze. Psa svatko voli.“

U Daničinom domu su dva psa: desetogodišnja veteranka, bijela labradorica Edea i njezina mlada zamjena, crni labrador Iwo. Oba su došla iz Centra za rehabilitaciju Silver koji se bavi odgojem i treniranjem pasa vodiča, pomagača i terapeutskih pasa.  Danica s posebnom radošću opisuje prvi susret s Edeom: „Kad je trenerica dovela Edeu, ona je odmah dotrčala u kuću do mojeg sina koji je sjedio na kauču. Prednjim je šapicama skočila na kauč i to je bilo to! Taj pogled! To je bila ljubav. Pošnjofala je sve oko sebe i mi smo se odmah zaljubili.“

Nisu odmah na početku bili sigurni da će Edea doista pripasti njima, no tome su se nadali. Pred jedan Božić, trenerica je doista dovela Edeu i trening je mogao početi. „Edea je u početku vrlo brzo hodala i jedva sam ju pratila. Ja sam se do tada već bila prilično usporila, nisam bila sigurna. No Edea je postavila svoj tempo, ja sam ju pratila i strah je s vremenom nestao. Edea je bila gazda, a ne ja. Ona je mene vodila i kao da mi je rekla: ‘Ja sad tebe vodim, a ti si misli što hoćeš!’ U početku sam ju željela u par navrata korigirati, no uvijek bi ispalo da je ona bila u pravu, a da ja nisam dobro postupila. No kasnije sam joj se u potpunosti predala i sve je bilo u redu. Svaku problematičnu situaciju znala bi dobro riješiti“, hvali naša sugovornica svoju mezimicu.

Psi žive od naše ljubavi

Edea uvijek zna točno stati kod prednjih vrata tramvaja pa čak i ako tramvaj nije stao točno na stajalištu. I kad je mrak, zima, magla, poledica, Edea točno zna najbolji put do kuće. Gospođa Danica sve se više opuštala, A Edea je to znala i osjetila da je početni strah zamijenilo zadovoljstvo. Nije bilo bojazni hoće li biti neke prepreke na putu – Edea je vodila, a gospođa Danica samo osluškivala promet, Edea je prilazila ljudima kad je trebalo nešto pitati. Njih su dvije razvile neki svoj zajednički jezik i vrlo se dobro razumjele. Danica se ponovno mogla sigurno kretati gradom, a Edei je ta Daničina sreća bila najveća nagrada.

„Psi žive za to da nama ugode. Oni žive od naše ljubavi i dvije šalice hrane. Vesele se svemu čemu se mi veselimo“, kaže Danica.

Školovanje psa vodiča traje osam mjeseci i obuhvaća vježbe poslušnosti, te markiranje rubnika, stepenica, pronalaženje pješačkih prijelaza, autobusnih i tramvajskih stanica i slično. Pas kreće u program nakon što je godinu dana proveo u obitelji socijalizatora, tj.volontera koju su ga privremeno udomili i naučili prvim osnovnim pravilima ponašanja. Kad je prošao socijalizaciju i obuku, pas zajedno sa svojim novim vlasnikom prolazi i zajednički trening u trajanju od šest tjedana.

Edea i Danica u početku su šetale kvartom, odnosno teritorijem kojeg Danica dobro poznaje. Edea je isprva bila vrlo plaha i bojala se glasnih zvukova, no poslije se naviknula na novo okruženje. Kad su dobro savladale poznate staze, Danica je poželjela ići u Maksimir.

„To mi je bila velika želja, no ja se nisam znala kretati po Maksimiru. Samo sam znala ulazna vrata i to je sve. Kad sam s Edeom prvi put došla u park, bio je snijeg što mi je olakšavalo kretanje jer razaznajem crno i bijelo. Išle smo polako, do kraja aleje i natrag. Ljudi su nam prilazili i pozdravljali nas. Drugi put smo se odvažile ići još dalje, a sljedeći put sve do vidikovca, pa i dalje kroz park. Počela sam Edeu malo po malo puštati s vodilice i ona bi mi se na poziv odmah vratila. Izgradile smo povjerenje. Znale smo tako šetati, ja uz rub, a ona po sredini puta, no kad god bi ju pozvala, prišla bi mi bliže da mi dade do znanja da je ovdje za mene. Uglavnom, sve je radila baš onako kako smo učili. Ona će sama odrediti kojim je putem najbolje ići kući i hoće li, recimo, odmah skrenuti desno, ili ići još malo ravno pa skrenuti u iduću ulicu. Nakon Maksimira, išle smo same i u pekaru. Tamo smo išle i s trenericom, no ovo je bilo prvi put da idemo same. Ona zna da će u pekari uvijek nešto dobiti. Uvijek podijelimo neko pecivo ili tako nešto, a u trgovini je cure već poznaju i uvijek ispod pulta imaju nešto za nju.“

Sve o psima vodičima

Pas vodič na obuci (foto: Centar za rehabilitaciju Silver)

Psi ne govore, ali sve kažu

Danica i Edea putovale su i na malo dulje relacije. Što se putovanja autobusom tiče, za invalide je rezervirano sjedalo iza vozača, no nekad će vozači reći da je bolje s psom sjesti otraga kako bi pas imao više mjesta ispružiti se po sredini između sjedala.

Edea je sada, sa svojih deset godina, u zasluženoj mirovini. No svejedno je ostala u domu gospođe Danice. Jer, kao što će dobro znati svaki vlasnik psa, ona nije samo pas, nego je s vremenom postala član obitelji. U zadnje vrijeme ima problema s nogom pa malo teže hoda. No njezin je posao preuzeo mladi crni labrador Iwo, pristigao iz Norveške.

„Mi ga zovemo jednostavno Ivo. Kad ga je trenerica prvi put dovela, dotaknuo me njuškom i ja sam mu šapnula ‘Ti buš moj!’ iako tada još nisam znala hoće li mi doista pripasti“, prepričava  Danica svoj susret s novim vodičem. Iako je u početku namjera bila da Iwo završi kod jedne druge korisnice, ipak je bilo onako kako si je Danica priželjkivala i crni je ljepotan uskoro počeo dolaziti na redovite treninge. Kako je na to reagirala Edea?

„Mislili smo u početku da će biti ljubomore, ali ništa od toga. Bili smo zabrinuti. Čak je i moj muž pitao: ‘Pa što će si sad misliti Edea?’, ali Edea i Iwo su se ubrzo sprijateljili. Zapravo, ona njega čuva i svuda prati. Kad on izađe u dvorište malo prolajati s ostalim psima iz susjedstva, izađe i ona s njim, iako je boli noga. Oni sve dijele i mi se trudimo davati im uvijek sve istovremeno i jednako. Nema da jedan dobije, a drugi ne! Jedino znaju biti tužni ako jednog povedemo van, a drugi mora ostati. Na primjer, ako ja s Iwom idem van i kažem Edei da će ostati kod kuće, malo se snuždi. No ja moram vježbati s Iwom i moramo izgraditi to međusobno povjerenje. Svaki pas vam je isti, ali je i svaki različit i sa svakim se drugačije hoda. Mi se moramo dobro razumjeti jer pas ne govori, ali ipak sve kaže. To što pas i ja imamo između sebe, to nitko drugi ne može osjetiti. On osjeća moj strah i ja njegov, on isto tako osjeća moju radost i ja njegovu. Kad je u pitanju neka prepreka, mi se moramo savršeno razumjeti. On zna da sad radi i da mi mora pomoći“, pripovijeda Danica.

I umirovljeni psi vodiči trebaju siguran dom

Iwo tako, malo po malo, preuzima posao vođenja, dok Edea odmara u zasluženoj mirovini. Nažalost, nisu svi psi te sreće da ostanu u obitelji korisnika za kojeg su radili jer nisu svi u mogućnosti udomiti psa, pogotovo ako planiraju nabaviti drugoga. Takvi se psi vraćaju u centar i čekaju da im netko pruži udoban i siguran dom u kome bi mogli provesti svoje penzionerske dane.

„To su divni psi koji su odradili svoje i dali svu svoju energiju i ljubav nekome, no koji još imaju jako puno za dati. U sebi imaju jako puno dobrote, mudrosti i jako vole ljude. Malo traže, a puno daju. Tim psima koji više nisu toliko u pokretu treba pažnje. Isprva sam mislila da ću kad dobijem drugog psa, Edeicu negdje udomiti, no ja to nisam mogla. Ja znam svaki njezin uzdah. Ona leži kraj mene i samo me malo dotakne šapicom. Samo taj dodir treba. Željelja bih poručiti ljudima da, ako ikako mogu, udome takve pse i pruže im dom jer to su divni psi, vole se igrati i mogu dati još jako puno ljubavi“, završava svoju priču gospođa Danica.

Ako ste u mogućnosti udomiti umirovljenog psa vodiča, javite se u Centar Silver, Štefanovec 34, 10 000 Zagreb na telefon 01/2394-451 ili na mail centar.silver@czrs.hr.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

‘Planirali smo samo 10, no do danas smo prevezli 217 žena na kemoterapiju’

‘Moje su terapije postale svakodnevne i taj me prijevoz doista jako mučio. Molila sam prijatelje da me voze, no uvijek sam gledala da nitko ne dođe po mene više od dva puta. Nisam ih željela previše opterećivati. U bolnici sam, pak, sretala žene koje nisu imale nikoga, koje su bile posve same, neke su i tajile bolest, neke su partneri ostavljali usred kemoterapija. Bilo ja stvarno tužnih situacija. A svima je prijevoz bio najveći problem.’

Objavljeno

|

“Kad sam počela, plan mi je bio prevesti 10 žena na kemoterapiju. No danas, svega nekoliko mjeseci poslije, prevozimo već 217. ženu”, govori nam Ivana Kalogjera, predsjednica Udruge “Nismo same” koja organizira taksi prijevoz teško oboljelih žena u bolnicu i natrag kući.

No početak ove uspješne akcije bio je sve samo ne lijep i lagan. Dobiti dijagnozu teške bolesti šok je sam po sebi. A kad se to poklopi s otkazom na poslu, samo rijetki se ne slome. No one doista iznimne osobe čak i tako dramatičnu situaciju uspiju pretvoriti u nešto uspješno i pozitivno, a upravo to je pošlo za rukom Ivani Kalogjeri koja nam je ispričala svoju priču…


Kako je čitav projekt započeo?

Zapravo, sve je krenulo od mog bloga. Kad mi je 2015. dijagnosticiran rak dojke, krenula sam s terapijama. U to vrijeme, radila sam kao glavna savjetnica ministra obrazovanja Željka Jovanovića. Ostavila sam dobro plaćen posao novinara i otišla na poziv ministra kao savjetnica. Nećkala sam se, ali sam se jedno jutro probudila i odlučila da ako moje znanje može pomoći, pomoći ću. Aktivno sam pratila sektor obrazovanja i mislila sam da moje iskustvo može biti od koristi. Dobila sam tzv. “revolving door” ugovor koji traje do kraja mandata. Većina mojih kolega u takvoj situaciji potpiše s bivšom firmom ugovor da se mogu vratiti kad mandat istekne, ali ja to nisam učinila. Kad je Jovanovića naslijedio Vedran Mornar, već su krenule moje kemoterapije. Dogovoreno je da ostanem raditi od ponedjeljka do četvrtka, kad mi je bila terapija, a onda odem doma na “resetiranje” pa od ponedjeljka opet na posao. No baš usred mojih terapija, sud je donio odluku da smo mi na “revolving door” ugovorima nezakonito zaposleni. I tako je meni usred kemoterapija i kao samohranoj majci uručen otkaz. Tad sam dotakla dno.

Tad ste počeli pisati blog o svojoj bolest?

Zapravo, blog sam počela pisati na nagovor Sandre Kukić, urednice “Doktora u kući”. Rekla mi je da bih ja bila idealna za to i da ona već dugo traži autora za tako nešto. Razmišljala sam da li da se tako ogolim do kraja ili ne, no na kraju sam ipak pristala.

Mene je operirao doktor Mladen Stanec i odstranio mi obje dojke. Čak mi je i on rekao da su ga zvali s neke televizije da im treba neka žena koja je prošla kroz slično. U to vrijeme se baš puno pričalo o slučaju Angeline Jolie pa je ta tema bila vrlo aktualna. I nekon nekog vemena, zove me Maja Medaković iz Provjerenog. I tako je krenulo, zahuktalo se i mediji su počeli zvati. Nakon nekoliko emitiranih priloga i objavljenih tekstova, čak i na ulici me počelo zaustavljati puno žena sa svojim pitanjima i iskustvima. To svakako razumijem jer kad dobiješ dijagnozu, prvo ideš puno “guglat” i onda shvatiš da to nije kraj.

No primijetila sam da nema puno priča običnih ljudi iz svakodnevnog života. Tako sam došla na ideju da sama pokrenem portal gdje će svoja iskustva iznositi stvarne žene. To je baza našeg portala “Nismo same”. Moja mlada prijateljica Maja Dodić i njezin partner pomogli su mi da dignem portal. Pozvala sam prijateljice i žene sa sličnim iskustvom da mi se jave i ispričaju svoju priču. No ne samo žene koje su oboljele već i njihove partnere, djecu, obitelj jer rak je bolest koja pogađa čitavu obitelj. Počeli su mi se javljati ljudi iz cijele regije i stvarno sam sama sebi rekla da nismo same i da ovo doista nije kraj nego početak jednog novog života.

Kad ste započeli s projektom prijevoza žena na terapije?

Moje su terapije postale svakodnevne i taj me prijevoz doista jako mučio. Molila sam prijatelje da me voze, no uvijek sam gledala da nitko ne dođe po mene više od dva puta. Nisam ih željela previše opterećivati. U bolnici sam, pak, sretala žene koje nisu imale nikoga, koje su bile posve same, neke su i tajile bolest, neke su partneri ostavljali usred kemoterapija. Bilo ja stvarno tužnih situacija. A svima je prijevoz bio najveći problem. Jedna žena mi je ispričala da je “izdržala do kuće jer nije željela povraćati u autobusu”. Postoji taj sanitetski prijevoz koji u drugim gradovima još nekako funkcionira, ali u Zagrebu koji je velik grad, vozila jednostavno nema dovoljno. Na odjelu bih znala viđati ljude koje bi ostali u čekaonici i satima čekali sanitet.

Tako smo moja prijateljica Melita i ja počele razmišljati kako pomoći i ona je spomenula taksi čiji bi trošak mogla pokriti polica osiguranja. Pa kako se nisam sjetila taksija! Ubrzo sam doznala da je Zaklada Solidarna raspisala natječaj “Ženske inicijative” na koji se mogu javiti žene kao građanke, dakle bez osnivanja udruge. Javila sam se i uskoro dobila pozitivan odgovor. Štoviše, rekli su mi da je moja prijava među njih više od 60, bila među najboljima. Tad sam dobila 3.600 kuna. Sad se to ne čini jako puno, no sâm taj poticaj da ti netko kaže da je tvoja ideja dobra, značio mi je doista mnogo. Bila sam u sedmom nebu.

Sljedeći korak bilo je osnivanje udruge?

Da. Tad sam osnovala udrugu kako bih se mogla javljati na natječaje, a među prvima koji su pozitivno odgovorili je bila Zaklada Adris koja nam je dala taj početni kapital da možemo krenuti. Kako je Zaklada Solidarna rekla da će pomoći sa svojom platformom, organizirali smo 2018. godine prvu crowdfunding kampanju i prikupili više od 100.000 kuna. Prije svega toga, cilj mi je bio da na terapiju prevezemo 10 žena, no mi smo s tim novcem od Adrisa prevezli 52 žene. U tijeku je i šesta humanitarna akcija, peta ove godine, i evo danas na terapiju ide 217. žena.

Ovo su impozantni podaci našeg projekta prijevoza žena na kemoterapiju "Nisi sama – ideš s nama!".Sve ovo bilo bi…

Gepostet von Nismo same am Dienstag, 19. November 2019

Kako te vožnje zapravo funkcioniraju?

Žene nam se jave i dostave nam svoju medicinsku dokumentaciju te raspored terapija. Vozimo ih, zasad, samo na kemoterapije i zračenja, ali ne i na kontrole i vađenja krvi i slično. Potpisali smo ugovor s Udrugom “Radio taksi Zagreb”. Dogovor je da nikog od njihovih vozača ne silimo da sudjeluje, nego sudjeluje tko želi. U početku ih se javilo 20, a sad već 200 taksista vozi naše žene. Oni mi na mjesečnoj bazi izdaju račun, no mnogi taksisti na kraju vožnju ni ne naplate. Žene u taksiju potpišu dokument da su doista bile na terapiji da ne bi ispalo da netko ide na frizuru ili tako nešto. Dosad smo platili oko 400.000 kuna vožnji. Sad nam malo rastu cijene jer vozimo sve više žena i iz okolice Zagreba, iz Samobora, Velike Gorice te žene koje vlakom dolaze iz drugih gradova.

To je ogroman uspjeh. Ali, pretpostavljam, i puno posla. Kako to sve stignete?

S prvih nekoliko žena sam se ja sama nalazila na kavama i slično, no to sad više ne stignem, iako i dalje uglavnom ja komuniciram sa svima i organiziram prijevoz. U udruzi nas ima tridesetak. No, nikako ne želim da netko bude u udruzi tek zbog broja ili članarine. Želim da smo baš ekipa, da to budu aktivni članovi. Žene me nekad pitaju mogu li se učlaniti u udrugu da dobiju besplatan prijevoz, no ja to ne želim. Nikad ni pod koju cijenu ne bih htjela uvjetovati da netko bude član udruge i plaća članarinu pa da tek onda ima pravo na prijevoz. To ne dolazi u obzir! Udruga je zajednica ljudi koji će razmišljati slično, a ne biti glasačka mašinerija.

Na terapije prevozite samo žene?

Ono što mi muškarci znaju prigovoriti je zašto samo žene, ali ja sam se prijavila na natječaj “Ženske inicijative” za žene i zato je ta usluga za žene. Naravno ne diskriminiram nikoga i ja ću nastojati da se ta usluga organizira za sve ljude jer je to u redu i tako treba biti. Udruga “Radio taxi Zagreb” već ima sličan dogovor s Klaićevom bolnicom i prevode djecu, ali ja kao sama ne mogu čitavu Hrvatsku volonterski voditi. Ljudi to ponekad ne razumiju. Ovo je moj maksimum koji ja mogu dati društvu. Jer ja sam također oboljela i moram preživjeti i imam sto drugih stvari. Pitaju me ljudi: “A kad ćete doći u moj grad?” Moja je poruka: slobodno se vi sami organizirajte u svojem gradu.

Nismo same – predstavljanje knjige

Pogledajte jučerašnje predstavljanje knjige NISMO SAME.O knjizi su govorile Ivana Kalogjera, Goranka Perc i Adriana Piteša. Ulomke iz knjige čitala je Jelena Miholjević.Sva dobit od prodaje knjige ide udruzi Nismo same za pomoć ženama oboljelima od malignih bolesti.

Gepostet von Profil am Mittwoch, 4. Dezember 2019

Kakve sve aktivnosti provodite kako biste skupili novac za prijevoz?

Evo sad smo imali humanitarni buvljak s poznatima. Nazvala sam osamdesetak poznatih osoba i odaziv je bio izvrstan. Donirali su nešto iz svog ormara, mi smo nekako tim stvarima odredili cijenu i to se prodavalo. Njihova reakcija jako me dirnula, s nekima sam ostala prijateljica, kažu da bi volontirali na našem štandu, a neki su pomogli i kao pratnja ženama koje su išle u bolnicu. Ta empatičnost mi je prekrasna. Evo, Tonči Huljić me oduševio! On je donirao jedan sako koji se prodao po dosta visokoj cijeni. Onda Ivanka Mazurkijević, Emilija Kokić, Tina i Hus iz Parnog valjka… Hus je donirao šešir. Onda Tarik Filipović i Mia Begović koja nas je došla podržati sa svojom majkom, održala je i volonterski dio gdje je čitala priče žena iz naše knjige.

Spomenuli ste knjigu. U njoj su priče oboljelih žena?

Da. Knjigu je izdao Profil. To i jest bila njihova ideja koju sam ja, naravno, odmah prihvatila. Posebno je dirljivo što se Profil u potpunosti odrekao prihoda u korist udruge. U knjizi su sakupljene priče različitih žena i njihova iskustva s bolesti te priče njihovih članova obitelji. Nakon što je izašla knjiga, ekipa iz Bite my Style dizajnirala je majice i tunike i stvarno smo pokrenuli mali brend. Ljudi nam šalju slike u našim majicama s Kineskog zida, Međugorja, s crvenog tepiha u Cannesu… Sad imamo i novu kampanju, a logo je dizajnirao naš poznati dizajner Juraj Zigman koji se odmah odazvao pozivu na suradnju.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

Gepostet von Nismo same am Freitag, 6. Dezember 2019

Osim na prodajnim akcijama, gdje se još mogu kupiti vaše stvari?

To nas često pitaju, no zasad se naše stvari mogu kupiti samo preko interneta jer mi nemamo svoj prostor. Zahvaljujem Avenue Mallu koji nam je već drugi put omogućio da imamo besplatni štand.

Vrlo velik odjek imao je i video samopregleda koji ste snimili s Idom Prester.

Da. Taj je video bio moja ideja. Imam kćer od 19 godina koja se pita što napraviti. Ona je još mlada, ali sa samopregledima može početi. I onda smo malo gledali videe koji postoje i shvatili da je mladoj generaciji to sve dosadno. Tako smo došli na ideju da samopregled obavi neka poznata osoba i mislim da su cure napravile sjajan posao. Ida mi je javila da je jedna njezina prijateljica nakon videa napravila samopregled i našla kvržicu. Pa ako smo spasili jedan život, puno smo napravili.

No osim akcija prikupljanja sredstava za prijevoz na terapije, organizirate i susrete oboljelih žena, tribine s liječnicima…

Da. Organiziramo te naše kave gdje žene mogu razgovarati s liječnicima u neformalnoj atmosferi. Žene su na zadnjem okruglom stolu govorile o svojem iskustvu tako da su čak i prisutni političari plakali. Rak je još uvijek jako stigmatiziran. Svi trebamo raditi na tome da se to razbije. Kad sam ja ostala bez posla, mislila sam da se to samo meni dogodilo no sad mi se na tjednoj bazi javljaju žene kojima se dogodilo isto, mnoge su i u procesu razvoda braka pa osim borbe za život imaju i tu neku egzistencijalnu borbu. Na svaki jednu ženu koja ostavi muža, dolazi sedam žena koje su muževi ostavili zbog bolesti.

Što bi vam pomoglo u vašem radu?

Ono što bi nam doista jako pomoglo je neki prostor. A imamo i neka obećanja da bi se ta usluga prijevoza žena na terapije uvrstila u proračun. Doista divno surađujemo s Gradski uredom za zdravstvo pa možda možemo nekako zajednički to napraviti, osvijestiti javnost i i nadati se da će se to jednom stvarno i dogoditi. Jer neke žene kažu da bi odustale od liječenja da nisu imale prijevoz. A to je nedopustvo da bi netko odustao od liječenje zbog prijevoza!

Kako zamišljate nastavak projekta? Imate li još ideja?

Ono što bi dalje htjeli je razviti taj projekt pomoći u kući. Da ti netko dođe pomoći, donijeti čašu vode, skuhati nešto, oprati prozore. Onda tu je i taj projekt “Rad i rak” jer sve mlađi ljudi obolijevaju, a imaju malu djeci, kredite… Država to mora shvatiti i tu uskočiti u najtežim situacijama. Što se tiče mojeg iskustva s humanitarnim akcijama, ljudima malo treba i imaju dobro srce, a samo ih treba usmjeriti. Vozili smo jednu ženu, ima već 90 godina i vrlo teško živi sama u stanu. Rekla mi je da nema peć i da nakon terapije sjedi doma u kaputu. To sam stavila na Facebook i već za par dana smo joj popravili peć i osigurali grijanje.

Kad sam ostala bez posla, moji su mi prijatelji svaki mjesec uplaćivali novac na račun. Jako sam plakala, dirnulo me. Jedan je prijatelj prodao stan i uplatio mi dio novca, a ja sam pitala kako ću mu to ikad vratiti. On je na to samo rekao: “Šalji dalje!” I ja evo, šaljem dalje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP