Prati nas

Nema predaje

Kako putovati u invalidskim kolicima

Kako se uopće odvažiti na putovanje? I može li se uopće putovati u invalidskim kolicima? Naravno da može! Međutim, bit će potrebno mnogo više pripreme i organizacije jer prostora za improvizaciju neće biti.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Turizam za invalide, turizam za osobe s invaliditetom
foto: Pixabay

Ljeto je vrijeme godišnjih odmora, putovanja, turističkih razgledavanja i novih doživljaja. I dok će većina nas destinaciju koju želi posjetiti birati prema tome mogu li si je priuštiti, jesu li tamo već bili, kakva je ponuda kulturnih sadržaja i koliko se dobro može pojesti u tamošnjim restoranima, osobe s invaliditetom prije svih ovih kriterija stavljaju jedan posve drugi, no njima presudan kriterij: mogu li do tog mjesta uopće fizički doći. Nesavladiva prepreka tako mogu biti i svega dvije stepenice o čemu većina turista uopće i ne razmišlja. Nešto što se običnom turistu samo po sebi podrazumijeva – razgledavanje uskih kala dalmatinskih gradova, ispijanje kave na dubrovačkim stepenicama ili vožnja uspinjačom u Zagrebu – osobi u kolicima može predstavljati nesavladivu prepreku.

Kako se onda uopće odvažiti na putovanje? I može li se uopće putovati u invalidskim kolicima? Naravno da može! Međutim, bit će potrebno mnogo više pripreme i organizacije jer prostora za improvizaciju neće biti.


Turizam za sve

Posebna grana turizma poznata pod nazivom socijalni turizam, pod koju spada i turizam za osobe s invaliditetom, relativno je nova pojava. Kako se navodi u Nacionalnom programu razvoja socijalnog turizma Republike Hrvatske, još ne tako davno dominantan društveni stav je bio da „turistički proizvod predstavlja luksuzno dobro te da, sukladno tome, taj proizvod ne bi trebao biti dostupan osobama s niskom razinom diskrecijskog dijela dohotka kao ni ostalim društveno ugroženim skupinama (osobe s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom, mlađe osobe, starije osobe i sl.)“. Međutim, taj se stav pomalo napušta s obzirom da i Deklaracija UN-a o ljudskim pravima „pravo na odmor i razonodu“ vidi kao jedno od osnovnih ljudskih prava pa turizam ne bi trebao biti samo privilegija određenog društvenog sloja. U skladu s time, termin „socijalni turizam“ polako ustupa mjesto terminu „turizam za sve“ kao turizam koji je pristupačan svima i oslobođen prepreka. No koliko je turizam u Hrvatskoj doista oslobođen prepreka barem kad su one fizičke prepreke u pitanju?

Plaže za invalide

foto: Marjeta Trkman Kravar@Facebook

Iako nacionalni propisi nalažu da se prilikom rekonstrukcije i gradnje građevina treba osigurati nesmetani pristup i kretanje osobama smanjene pokretljivosti, većina objekata još sadrži niz prepreka. Koliko točno ima turističkih objekata prilagođenih osobama s invaliditetom, ne može se pouzdano reći, no Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara ističe da je tek 48 hotela u Hrvatskoj prilagođeno invalidskim kolicima. Od javne infrastrukture tek je 11 plaža i kupališta u potpunosti dostupno osobama u invalidskim kolicima, dok je dodatnih 60 tek djelomično dostupno.

Tiskane vodiče za osobe s invaliditetom imaju gradovi Zagreb, Split, Rijeka, Karlovac i Slavonski Brod. Što se tiče prilagođenosti muzejskih prostora, 95 od 280 muzeja ima djelomično ili u potpunosti prilagođenu infrastrukturu za osobe s fizičkim invaliditetom, dok tek četiri muzeja imaju izloške prilagođene slijepim i slabovidnim osobama.

Stanje na terenu

No stanje na terenu ponekad se razlikuje od onoga prijavljenoga. To najbolje zna Marjeta Trkman Kravar, turistička vodičica s dugogodišnjim iskustvom, posebno educirana za vođenje osoba s invaliditetom. Kako kaže, zanimanje za taj vid turizma kod nje je potaknula zgoda kad je u grupi turista imala i jednu djevojčicu kojoj su roditelji potanko opisivali sve što su putem vidjeli. Marjeta je tek tada shvatila da djevojčica ne vidi i da joj roditelji riječima dočaravaju sve što ih okružuje.

“Nama vodičima zna biti jako teško imamo vodimo li grupu osoba s invaliditetom jer se moramo znati prilagoditi situaciji na koju obično nismo upozoreni”, kaže gospođa Marjeta te dodaje kako je ključ u dobroj i detaljnoj pripremi.

Sama je, pripovijeda dalje, u Zagrebu osmislila rutu i priču koja je maksimalno prilagođena određenoj vrsti invaliditeta. Radi li se o osobama u invalidskim kolicima, ruta mora biti pažljivo osmišljena kako bi kolica u svakom trenutku mogla nesmetano proći, a radi li se o slijepim i slabovidnim osobama ruta je takva da obuhvaća što je moguće više stvari koje se mogu dotaknuti.

U svojem je radu primijetila da se ustanove sve više prilagođavaju osobama s invaliditetom ali da je još puno toga što se treba napraviti.

“Grad Varaždin je, primjerice, dosta pristupačan osobama s invaliditetom, u Zagrebu su pak Muzej grada Zagreba i Moderna galerija prilično prilagođene slijepim i slabovidnim osobama. Ustanove sve češće imaju rampe i dizala za invalidska kolici, ali daleko je to još od onoga kako bi trebalo biti”, kaže gospođa Marjeta.

Kao dobre primjere turističkih atrakcija prilagođenih osobama s invaliditetom, turistički vodiči još ističu Slatkovodni akvarij Aquatika u Karlovcu, dvorac Lužnica kod Zaprešića, spilju Vrelo u Fužinama, Jankovićevu stazu na Papuku prilagođenu slijepima i slično.

Hoteli za invalide

Marjeta Trkman Kravar (foto: M.T. Kravar@Facebook)

Educiranje u hodu

Edukacije za vodiče osoba s invaliditetom u Hrvatskoj je u više navrata vodila gošća iz Slovenije, Dominika Koritnik Trepel, članica Udruge turističkih vodiča Slovenije i tajnica Kluba profesionalnih turističkih vodiča Slovenije. Kod planiranja tura za osobe s invaliditetom, gospođa Dominika kao ključno ističe detaljno provjeravanje stanja na terenu jer mjesta za improvizaciju neće biti.

“Svaku destinaciju na koju vodim osobe s invaliditetom, prvo sama posjetim i detaljno provjerim kakvo je stanje: hoće li kolica moći proći, je li rampa dobro postavljena, jesu li toaleti pristupačni osobama s invaliditetom i slično. Ako baš nikako ne mogu sama otići do tog mjesta jer je predaleko, zovem telefonom i detaljno se raspitujem o stanju na terenu. To ponekad znači da će hotelski djelatnici ili konobari u restoranu morati ići i metrom mjeriti širinu vrata kako bih točno znala mogu li proći samo obična ili i električna invalidska kolica. Tako se događa da zapravo i sami turistički djelatnici na terenu u hodu uče kako je to imati turiste s invaliditetom”, kaže gospođa Dominika, te dodaje kako je iznimno zadovoljna susretljivošću turističkih djelatnika u tako iznimnim situacijama.

Što se edukacija koje vodi tiče, one su podijeljene na dvije razine. S jedne strane polaznici detaljno uče o pojedinim vrstama invaliditeta i potrebama osoba s invaliditetom, a u drugom segmentu detaljno se pripremaju i prolaze turističke rute kako ne bi bilo nikakvih iznenađenja kad grupa jednom dođe.

“Jako je važno izaći na teren i vidjeti kako stvari izgledaju. Čak i neka već poznata odredišta važno je ponovno posjetiti prije dolaska s grupom, jer se stvari u prostoru u međuvremenu mogu i promijeniti. Mislim da je jako važno da s grupom turista s posebnim potrebama vodič bude čitavo vrijeme, a ne da ih samo provede sat-dva po nekom gradu i onda ostavi da se sami snalaze.

Veliki problem su starije građevine koje valja prilagoditi što je često vrlo teško, ali gotovo sve novije odmah su računale na pristupačnost osobama u invalidskim kolicima. No veliki problem i dalje ostaju nacionalni parkovi koji su tek u manjoj mjeri dostupni osobama s invaliditetom.”

Ljetovanje za osobe s invaliditetom

Dominika Koritnik Trepel (foto: D.K. Trepel@Facebook)

Pomoć moderne tehnologije

Sve više agencija počinje se baviti tim vidom turizma. Primjerice tu su agencija Travabled, Split-Travel-DMC, Yellow Split i slične. One će prema željama i posebnim potrebama gostiju kreirati turističku ponudu i osigurati da su sva mjesta koja se posjećuju doista i pristupačna osobama s invaliditetom.

Uloga turističkih vodiča, pogotovo u ovom segmentu turizma, često je nezamijenjiva, no za one koji ipak žele putovati sami od velike su pomoći i nove platforme putem kojih se može doći do informacija. Jedna od takvih je i platforma već spomenute agencija Travabled i njezinog idejnog osnivača Stipe Splivala koji na zamisao došao tijelom jednog putovanja u Amsterdam kad nije mogao naći ni približno dovoljno informacija koje bi mu omogućile neometan boravak i kretanje gradom u invalidskim kolicima.

Radi se zapravo o internetskom servisu putem kojeg osobe s invaliditetom mogu naći smještaj, letove te sve ostale usluge važne za njihova putovanja. Štoviše, sami korisnici vlastitim unosima uključuju mjesta za koja znaju da su u potpunosti dostupna osobama s invaliditetom. Tako je načinjena baza putem koje korisnici mogu dobiti informaciju iz prve ruke o pristupačnosti određenog mjesta.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP