Prati nas

Nema predaje

Kako putovati u invalidskim kolicima

Kako se uopće odvažiti na putovanje? I može li se uopće putovati u invalidskim kolicima? Naravno da može! Međutim, bit će potrebno mnogo više pripreme i organizacije jer prostora za improvizaciju neće biti.

Objavljeno

|

Turizam za invalide, turizam za osobe s invaliditetom
foto: Pixabay

Ljeto je vrijeme godišnjih odmora, putovanja, turističkih razgledavanja i novih doživljaja. I dok će većina nas destinaciju koju želi posjetiti birati prema tome mogu li si je priuštiti, jesu li tamo već bili, kakva je ponuda kulturnih sadržaja i koliko se dobro može pojesti u tamošnjim restoranima, osobe s invaliditetom prije svih ovih kriterija stavljaju jedan posve drugi, no njima presudan kriterij: mogu li do tog mjesta uopće fizički doći. Nesavladiva prepreka tako mogu biti i svega dvije stepenice o čemu većina turista uopće i ne razmišlja. Nešto što se običnom turistu samo po sebi podrazumijeva – razgledavanje uskih kala dalmatinskih gradova, ispijanje kave na dubrovačkim stepenicama ili vožnja uspinjačom u Zagrebu – osobi u kolicima može predstavljati nesavladivu prepreku.

Kako se onda uopće odvažiti na putovanje? I može li se uopće putovati u invalidskim kolicima? Naravno da može! Međutim, bit će potrebno mnogo više pripreme i organizacije jer prostora za improvizaciju neće biti.


Turizam za sve

Posebna grana turizma poznata pod nazivom socijalni turizam, pod koju spada i turizam za osobe s invaliditetom, relativno je nova pojava. Kako se navodi u Nacionalnom programu razvoja socijalnog turizma Republike Hrvatske, još ne tako davno dominantan društveni stav je bio da „turistički proizvod predstavlja luksuzno dobro te da, sukladno tome, taj proizvod ne bi trebao biti dostupan osobama s niskom razinom diskrecijskog dijela dohotka kao ni ostalim društveno ugroženim skupinama (osobe s tjelesnim ili mentalnim invaliditetom, mlađe osobe, starije osobe i sl.)“. Međutim, taj se stav pomalo napušta s obzirom da i Deklaracija UN-a o ljudskim pravima „pravo na odmor i razonodu“ vidi kao jedno od osnovnih ljudskih prava pa turizam ne bi trebao biti samo privilegija određenog društvenog sloja. U skladu s time, termin „socijalni turizam“ polako ustupa mjesto terminu „turizam za sve“ kao turizam koji je pristupačan svima i oslobođen prepreka. No koliko je turizam u Hrvatskoj doista oslobođen prepreka barem kad su one fizičke prepreke u pitanju?

Plaže za invalide

foto: Marjeta Trkman Kravar@Facebook

Iako nacionalni propisi nalažu da se prilikom rekonstrukcije i gradnje građevina treba osigurati nesmetani pristup i kretanje osobama smanjene pokretljivosti, većina objekata još sadrži niz prepreka. Koliko točno ima turističkih objekata prilagođenih osobama s invaliditetom, ne može se pouzdano reći, no Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara ističe da je tek 48 hotela u Hrvatskoj prilagođeno invalidskim kolicima. Od javne infrastrukture tek je 11 plaža i kupališta u potpunosti dostupno osobama u invalidskim kolicima, dok je dodatnih 60 tek djelomično dostupno.

Tiskane vodiče za osobe s invaliditetom imaju gradovi Zagreb, Split, Rijeka, Karlovac i Slavonski Brod. Što se tiče prilagođenosti muzejskih prostora, 95 od 280 muzeja ima djelomično ili u potpunosti prilagođenu infrastrukturu za osobe s fizičkim invaliditetom, dok tek četiri muzeja imaju izloške prilagođene slijepim i slabovidnim osobama.

Stanje na terenu

No stanje na terenu ponekad se razlikuje od onoga prijavljenoga. To najbolje zna Marjeta Trkman Kravar, turistička vodičica s dugogodišnjim iskustvom, posebno educirana za vođenje osoba s invaliditetom. Kako kaže, zanimanje za taj vid turizma kod nje je potaknula zgoda kad je u grupi turista imala i jednu djevojčicu kojoj su roditelji potanko opisivali sve što su putem vidjeli. Marjeta je tek tada shvatila da djevojčica ne vidi i da joj roditelji riječima dočaravaju sve što ih okružuje.

“Nama vodičima zna biti jako teško imamo vodimo li grupu osoba s invaliditetom jer se moramo znati prilagoditi situaciji na koju obično nismo upozoreni”, kaže gospođa Marjeta te dodaje kako je ključ u dobroj i detaljnoj pripremi.

Sama je, pripovijeda dalje, u Zagrebu osmislila rutu i priču koja je maksimalno prilagođena određenoj vrsti invaliditeta. Radi li se o osobama u invalidskim kolicima, ruta mora biti pažljivo osmišljena kako bi kolica u svakom trenutku mogla nesmetano proći, a radi li se o slijepim i slabovidnim osobama ruta je takva da obuhvaća što je moguće više stvari koje se mogu dotaknuti.

U svojem je radu primijetila da se ustanove sve više prilagođavaju osobama s invaliditetom ali da je još puno toga što se treba napraviti.

“Grad Varaždin je, primjerice, dosta pristupačan osobama s invaliditetom, u Zagrebu su pak Muzej grada Zagreba i Moderna galerija prilično prilagođene slijepim i slabovidnim osobama. Ustanove sve češće imaju rampe i dizala za invalidska kolici, ali daleko je to još od onoga kako bi trebalo biti”, kaže gospođa Marjeta.

Kao dobre primjere turističkih atrakcija prilagođenih osobama s invaliditetom, turistički vodiči još ističu Slatkovodni akvarij Aquatika u Karlovcu, dvorac Lužnica kod Zaprešića, spilju Vrelo u Fužinama, Jankovićevu stazu na Papuku prilagođenu slijepima i slično.

Hoteli za invalide

Marjeta Trkman Kravar (foto: M.T. Kravar@Facebook)

Educiranje u hodu

Edukacije za vodiče osoba s invaliditetom u Hrvatskoj je u više navrata vodila gošća iz Slovenije, Dominika Koritnik Trepel, članica Udruge turističkih vodiča Slovenije i tajnica Kluba profesionalnih turističkih vodiča Slovenije. Kod planiranja tura za osobe s invaliditetom, gospođa Dominika kao ključno ističe detaljno provjeravanje stanja na terenu jer mjesta za improvizaciju neće biti.

“Svaku destinaciju na koju vodim osobe s invaliditetom, prvo sama posjetim i detaljno provjerim kakvo je stanje: hoće li kolica moći proći, je li rampa dobro postavljena, jesu li toaleti pristupačni osobama s invaliditetom i slično. Ako baš nikako ne mogu sama otići do tog mjesta jer je predaleko, zovem telefonom i detaljno se raspitujem o stanju na terenu. To ponekad znači da će hotelski djelatnici ili konobari u restoranu morati ići i metrom mjeriti širinu vrata kako bih točno znala mogu li proći samo obična ili i električna invalidska kolica. Tako se događa da zapravo i sami turistički djelatnici na terenu u hodu uče kako je to imati turiste s invaliditetom”, kaže gospođa Dominika, te dodaje kako je iznimno zadovoljna susretljivošću turističkih djelatnika u tako iznimnim situacijama.

Što se edukacija koje vodi tiče, one su podijeljene na dvije razine. S jedne strane polaznici detaljno uče o pojedinim vrstama invaliditeta i potrebama osoba s invaliditetom, a u drugom segmentu detaljno se pripremaju i prolaze turističke rute kako ne bi bilo nikakvih iznenađenja kad grupa jednom dođe.

“Jako je važno izaći na teren i vidjeti kako stvari izgledaju. Čak i neka već poznata odredišta važno je ponovno posjetiti prije dolaska s grupom, jer se stvari u prostoru u međuvremenu mogu i promijeniti. Mislim da je jako važno da s grupom turista s posebnim potrebama vodič bude čitavo vrijeme, a ne da ih samo provede sat-dva po nekom gradu i onda ostavi da se sami snalaze.

Veliki problem su starije građevine koje valja prilagoditi što je često vrlo teško, ali gotovo sve novije odmah su računale na pristupačnost osobama u invalidskim kolicima. No veliki problem i dalje ostaju nacionalni parkovi koji su tek u manjoj mjeri dostupni osobama s invaliditetom.”

Ljetovanje za osobe s invaliditetom

Dominika Koritnik Trepel (foto: D.K. Trepel@Facebook)

Pomoć moderne tehnologije

Sve više agencija počinje se baviti tim vidom turizma. Primjerice tu su agencija Travabled, Split-Travel-DMC, Yellow Split i slične. One će prema željama i posebnim potrebama gostiju kreirati turističku ponudu i osigurati da su sva mjesta koja se posjećuju doista i pristupačna osobama s invaliditetom.

Uloga turističkih vodiča, pogotovo u ovom segmentu turizma, često je nezamijenjiva, no za one koji ipak žele putovati sami od velike su pomoći i nove platforme putem kojih se može doći do informacija. Jedna od takvih je i platforma već spomenute agencija Travabled i njezinog idejnog osnivača Stipe Splivala koji na zamisao došao tijelom jednog putovanja u Amsterdam kad nije mogao naći ni približno dovoljno informacija koje bi mu omogućile neometan boravak i kretanje gradom u invalidskim kolicima.

Radi se zapravo o internetskom servisu putem kojeg osobe s invaliditetom mogu naći smještaj, letove te sve ostale usluge važne za njihova putovanja. Štoviše, sami korisnici vlastitim unosima uključuju mjesta za koja znaju da su u potpunosti dostupna osobama s invaliditetom. Tako je načinjena baza putem koje korisnici mogu dobiti informaciju iz prve ruke o pristupačnosti određenog mjesta.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP