Prati nas

Nema predaje

Usprkos problemima, umirovljenici na otocima žive lijepo

‘Kad odem u penziju, preselit ću se na neki otok!’ – svatko od nas je barem jednom pomislio ovako nešto. No, kako je onima koji doista svoje umirovljeničke dane provode na otoku? Gospođa Rada je u sedamdesetim godinama i nije rodom s Dugog otoka već je na njega počela dolaziti kad se prije skoro 60 godina s obitelji preselila u Zadar.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Život na otocima
Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Živim na Dugom otoku već trideset i pet godina tako da vam svašta mogu ispričati. Ali da budemo gotovi do 8 i 15 jer mi tad počinje serija“, započinje svoju priču gospođa Rada, stanovnica Verunića, malog mjesta na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka.

Dugi otok najveći je i najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i, po mišljenju mnogih, jedan od najljepših jadranskih otoka uopće. Ovaj inače miran otok, tijekom ljeta preplave turisti, no unatoč tome gužve još nisu tolike kao na nekim bližim otocima. Većina gostiju složno kaže kako bi mogli zamisliti da žive ovdje. Kako i ne bi kad je priroda očaravajuća: modro more koje se s vanjske strane otoka spaja s nebom, zeleni borovi na kojima se nadglasavaju cvrčci, očaravajuće plaže i posvemašnji mir. Svakom turistu prođe kroz glavu kako bi bilo divno preseliti na ovaj otok, ako ne prije, a onda u mirovini. No kako je doista umirovljenicima na otoku? Razgovarali smo s nekima od njih.


Gospođa Rada s početka priče je u sedamdesetim godinama i nije rodom s Dugog otoka već je na njega počela dolaziti kad se prije skoro 60 godina s obitelji preselila u Zadar. Na otok su tada dolazili na izlete i kupanje, a nekoliko godina poslije ondje je upoznala i muža. Na otok su definitivno preselili kad su došli u mirovinu. Opisuje nam kako je to tada izgledalo.

„Ova cesta kojom ste došli do Verone (naziv koji lokalno stanovništvo koristi za mjesto Verunić, op.a.), ona vam je asfaltirana tek iza rata. Ovog sad rata, dakle devedesetih. Prije je sve bio makadam tako da se nije moglo voziti po otoku. A kad sam ja došla, niste se imali niti čime voziti jer nije bilo trajekta kojim bi se auti mogli prevesti do otoka. Sad je Dugi otok spojen trajektnom linijom Zadar -Brbinj, a ima i katamaran do Salija i Božave. Kad smo mi počeli dolaziti na otok, brod bi nas iskrcao tu preko puta u Velom Ratu, a sve ostalo na noge“, kazuje nam Rada.

„Meni je na otoku jako dobro jer ja volim more. Obožavam ići na ribe i muž i ja smo prije lovili gotovo svaki dan. Povlačili smo mreže ili lovili na tunj. Najviše smo lovili podlanice, salpe, škarpune. Poslije sam išla i s njegovom sestrom. Ona i ja bi sate provodile na moru. Nas dvije najviše smo lovile sipe i lignje. To mi je bilo možda i najljepše vrijeme. Sad više ne idemo, ali još uvijek idu moj muž i sin. Meni je na otoku dobro najviše zbog mora, ali nekome tko ne voli more možda ne bi bilo tako dobro. Druga je stvar mir. Nema stresa, gužve, buke i ja to volim“, priča nam Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Otkako je turizma, ljeti više nije tako tiho i mirno. Turisti viču, djeca plaču, mladi navijaju muziku. Ljeto mi je zbog toga najgore i jedva čekam da prođe. No razumijem da ljudi žele doći i da ovdje skoro svi žive od turizma. Ovi mlađi barem, jer mi stariji ipak imamo i nekakve penzije. Ali svi mlađi koji su na otoku, bave se turizmom jer drugog posla na otoku nema“, veli Rada.

„Ja sam zapravo bila među prvima koja se na otoku počela baviti turizmom i koja je iznajmljivala smještaj. I danas povremeno imam goste ali ništa puno. Neki su u međuvremenu izgradili silne apartmane, gotovo hotele. I to je u redu. Problem je što tu silnu izgradnju nije pratila i infrastruktura pa ljudi i dalje za vodu ovise o onim istim gustirnama koje su izgrađene prije pedeset godina kad turista uopće nije bilo. Ako ima kiše, ima i vode, a ako se voda potroši, ovisimo o cisternama i brodu Zrmanji, vodonoscu. Već se godinama priča da će Dugi otok dobiti vodovod jer na otoku, zapravo, ima vode. Većina je bočata, ali ako bi se iskopalo malo dublje, vjerujem da bi se pronašlo i slatke vode. Svaka nova vlast o tome priča, ali još se ništa nije pokrenulo.“

Osim problema s vodom, zanimalo nas je i kako su riješene ostale stvari. Na primjer, kakva je zdravstvena zaštita na otoku i opskrba u lokalnim trgovinama i ima li što zabave za mlađe.

„Na otoku imamo ambulante. Tu s naše strane otoka, doktor je u Božavi i vrlo je pažljiv i brižan. Ako mi ne možemo iz nekog razloga doći u ambulantu, on će doći k nama u kuću tako da je to u sasvim u redu. No hitna pomoć ako nekamo, ne daj bog, zatreba, dolazi iz Zadra. Dolaze brodom, ako treba i helikopterom, no to ipak traje. Meni je, recimo, jednom pukla slezena. Odmah sam znala da je nešto jako pošlo po krivu i da hitno moram u bolnicu. Sva sreća je bila što je trajekt kretao za sat vremena pa su me brzo prebacili na kopno i onda u zadarsku bolnicu. Da slučajno nije bilo trajekta, ne znam kako bi to završilo. Moj brat je ovdje na otoku doživio srčani udar i dok su došli po njega i prevezli ga, umro je na zadarskoj rivi. Da mu je pozlilo u Zadru i da je odmah odveden u bolnicu, možda bi poživio, tko zna“, priča Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Što se pak trgovina tiče, u veliku nabavku se ide u Zadar, naravno, jer je ovdje sve puno skuplje. A i većina trgovina radi samo tijekom turističke sezone. Doduše, došli su neki trgovački lanci koji rade cijele godine i koliko-toliko drže cijenu istu kao i na kopnu, ali još uvijek se više isplati kupovati u Zadru. Ljudi uglavnom kupuju više-manje sve jer se tek rijetki još bave poljoprivredom i uzgajaju svoje povrće. Osim maslina, naravno. Maslinika ima dosta“, govori nam Rada.

Radine rođakinje, Sonja i Vesna su sestre. I one su u mirovini, no za razliku od Rade koja je udana za njihovog brata, njih dvije ne žive na otoku već su tzv. vikendašice – žive u Zadru, no gotovo svaki vikend dođu na otok. Umirovljenici ne plaćaju kartu za trajekt pa si to mogu priuštiti. Ni njima, kao ni Radi, ljeto nije najdraže godišnje doba. Vruće je i to se teško podnosi.

„Kad čujem ove cvrčke, padne mi mrak na oči“, kaže Sonja, inače umirovljena profesorica kemije, opisujući svim turistima omiljeni zvuk.

„Najdraža su mi proljeća i jeseni, a i zime znaju biti lijepe. Tad se zapravo i više družimo jer su ljeti svi zauzeti turistima, a dođu im i djeca. No zimi se okupljamo i kartamo. Briškulu i trešetu najčešće. Točno znamo tko s kime igra i gdje ćemo se okupiti. To su lijepa druženja. A osim toga, gleda se televizija. Ja više volim krimiće i dokumentarce, ne gledam baš sapunice. Na proljeće, kad je lijepo vrijeme, idemo u šetnje i beremo šparoge i žutenicu. To je gotovo kao odlazak na tržnicu“, govori nam Sonja.

Radi, s druge strane, ne pada na pamet svaki čas ići u Zadar. U grad, kaže, ide samo kad mora i ne razumije zašto njene rodice trajno ne presele na otok. No za Sonju i Vesnu čar je upravo u toj promjeni atmosfere. Što se povratka mladih na otok tiče, gospođe nisu baš optimistične.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Sve je to vezano uz turizam. Znači samo ljeto. Mladih nema, nema više ni škole, pa ako bi neka obitelj i odlučila stalno živjeti ovdje, ne znam kako bi to izveli. Djeca bi svejedno morala u Zadar u školu. Nema ni zabave za mlade. Preko ljeta se organiziraju neke fešte, bude i kazališnih predstava, ali sve je to samo tijekom ljeta i prilagođeno turistima. Život je ovdje dobar za nas umirovljenike, no mladi će teško odlučiti ovdje preseliti. Još jedna važna stvar je posao. Osim poslova vezanih za turizam, drugog posla nema, tako da se može raditi tijekom ljetnih mjeseci, ali što s ostatkom godine? Ljudi su ovdje oduvijek navigavali, bili pomorci i ribari. I sad ima pomoraca, a ako ne plove, bave se turizmom tako da nešto iznajmljuju ili rade u restoranima ili u marini. U posljednje se vrijeme otvorilo i nešto kampova, a ima i dosta stranaca koji su ovdje započeli neki posao. Jedan Čeh je tako nedavno otvorio kamp, a ima i Talijana. Života će na Dugom otoku svakako biti, no pitanje je kakav će taj život biti“, govori nam Rada.

Joso još je jedan umirovljenik koji se teško odvaži na odlazak na kopno. On je jedan od onih koji je čitav život na moru – prvo je navigavao, a sad se bavi ribolovom. Više iz zabave, premda se nađe ponešto i u njegovim mrežama.

„Ima li što?“, pitamo ga jutro pred naš povratak na kopno i zavirujemo u mrežu koju je upravo iz broda prebacio na mul.

„A evo slabo. Ima neka dva škarpuna. Znalo je biti i bolje. A vi? Je li danas partenca?“ odgovara nam Joso slažući mrežu.

„Da, partenca. Gotovo je za ovo ljeto što se nas tiče. A vi? Hoćete li s nama?“

„Nisam lud! Imam od jučer gotovih tripica. Moji su otišli, pa sad sam kuham i uživam“, kaže nam barba Joso na odlasku.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP