Prati nas

Nema predaje

Usprkos problemima, umirovljenici na otocima žive lijepo

‘Kad odem u penziju, preselit ću se na neki otok!’ – svatko od nas je barem jednom pomislio ovako nešto. No, kako je onima koji doista svoje umirovljeničke dane provode na otoku? Gospođa Rada je u sedamdesetim godinama i nije rodom s Dugog otoka već je na njega počela dolaziti kad se prije skoro 60 godina s obitelji preselila u Zadar.

Objavljeno

|

Život na otocima
Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Živim na Dugom otoku već trideset i pet godina tako da vam svašta mogu ispričati. Ali da budemo gotovi do 8 i 15 jer mi tad počinje serija“, započinje svoju priču gospođa Rada, stanovnica Verunića, malog mjesta na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka.

Dugi otok najveći je i najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga i, po mišljenju mnogih, jedan od najljepših jadranskih otoka uopće. Ovaj inače miran otok, tijekom ljeta preplave turisti, no unatoč tome gužve još nisu tolike kao na nekim bližim otocima. Većina gostiju složno kaže kako bi mogli zamisliti da žive ovdje. Kako i ne bi kad je priroda očaravajuća: modro more koje se s vanjske strane otoka spaja s nebom, zeleni borovi na kojima se nadglasavaju cvrčci, očaravajuće plaže i posvemašnji mir. Svakom turistu prođe kroz glavu kako bi bilo divno preseliti na ovaj otok, ako ne prije, a onda u mirovini. No kako je doista umirovljenicima na otoku? Razgovarali smo s nekima od njih.


Gospođa Rada s početka priče je u sedamdesetim godinama i nije rodom s Dugog otoka već je na njega počela dolaziti kad se prije skoro 60 godina s obitelji preselila u Zadar. Na otok su tada dolazili na izlete i kupanje, a nekoliko godina poslije ondje je upoznala i muža. Na otok su definitivno preselili kad su došli u mirovinu. Opisuje nam kako je to tada izgledalo.

„Ova cesta kojom ste došli do Verone (naziv koji lokalno stanovništvo koristi za mjesto Verunić, op.a.), ona vam je asfaltirana tek iza rata. Ovog sad rata, dakle devedesetih. Prije je sve bio makadam tako da se nije moglo voziti po otoku. A kad sam ja došla, niste se imali niti čime voziti jer nije bilo trajekta kojim bi se auti mogli prevesti do otoka. Sad je Dugi otok spojen trajektnom linijom Zadar -Brbinj, a ima i katamaran do Salija i Božave. Kad smo mi počeli dolaziti na otok, brod bi nas iskrcao tu preko puta u Velom Ratu, a sve ostalo na noge“, kazuje nam Rada.

„Meni je na otoku jako dobro jer ja volim more. Obožavam ići na ribe i muž i ja smo prije lovili gotovo svaki dan. Povlačili smo mreže ili lovili na tunj. Najviše smo lovili podlanice, salpe, škarpune. Poslije sam išla i s njegovom sestrom. Ona i ja bi sate provodile na moru. Nas dvije najviše smo lovile sipe i lignje. To mi je bilo možda i najljepše vrijeme. Sad više ne idemo, ali još uvijek idu moj muž i sin. Meni je na otoku dobro najviše zbog mora, ali nekome tko ne voli more možda ne bi bilo tako dobro. Druga je stvar mir. Nema stresa, gužve, buke i ja to volim“, priča nam Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Otkako je turizma, ljeti više nije tako tiho i mirno. Turisti viču, djeca plaču, mladi navijaju muziku. Ljeto mi je zbog toga najgore i jedva čekam da prođe. No razumijem da ljudi žele doći i da ovdje skoro svi žive od turizma. Ovi mlađi barem, jer mi stariji ipak imamo i nekakve penzije. Ali svi mlađi koji su na otoku, bave se turizmom jer drugog posla na otoku nema“, veli Rada.

„Ja sam zapravo bila među prvima koja se na otoku počela baviti turizmom i koja je iznajmljivala smještaj. I danas povremeno imam goste ali ništa puno. Neki su u međuvremenu izgradili silne apartmane, gotovo hotele. I to je u redu. Problem je što tu silnu izgradnju nije pratila i infrastruktura pa ljudi i dalje za vodu ovise o onim istim gustirnama koje su izgrađene prije pedeset godina kad turista uopće nije bilo. Ako ima kiše, ima i vode, a ako se voda potroši, ovisimo o cisternama i brodu Zrmanji, vodonoscu. Već se godinama priča da će Dugi otok dobiti vodovod jer na otoku, zapravo, ima vode. Većina je bočata, ali ako bi se iskopalo malo dublje, vjerujem da bi se pronašlo i slatke vode. Svaka nova vlast o tome priča, ali još se ništa nije pokrenulo.“

Osim problema s vodom, zanimalo nas je i kako su riješene ostale stvari. Na primjer, kakva je zdravstvena zaštita na otoku i opskrba u lokalnim trgovinama i ima li što zabave za mlađe.

„Na otoku imamo ambulante. Tu s naše strane otoka, doktor je u Božavi i vrlo je pažljiv i brižan. Ako mi ne možemo iz nekog razloga doći u ambulantu, on će doći k nama u kuću tako da je to u sasvim u redu. No hitna pomoć ako nekamo, ne daj bog, zatreba, dolazi iz Zadra. Dolaze brodom, ako treba i helikopterom, no to ipak traje. Meni je, recimo, jednom pukla slezena. Odmah sam znala da je nešto jako pošlo po krivu i da hitno moram u bolnicu. Sva sreća je bila što je trajekt kretao za sat vremena pa su me brzo prebacili na kopno i onda u zadarsku bolnicu. Da slučajno nije bilo trajekta, ne znam kako bi to završilo. Moj brat je ovdje na otoku doživio srčani udar i dok su došli po njega i prevezli ga, umro je na zadarskoj rivi. Da mu je pozlilo u Zadru i da je odmah odveden u bolnicu, možda bi poživio, tko zna“, priča Rada.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Što se pak trgovina tiče, u veliku nabavku se ide u Zadar, naravno, jer je ovdje sve puno skuplje. A i većina trgovina radi samo tijekom turističke sezone. Doduše, došli su neki trgovački lanci koji rade cijele godine i koliko-toliko drže cijenu istu kao i na kopnu, ali još uvijek se više isplati kupovati u Zadru. Ljudi uglavnom kupuju više-manje sve jer se tek rijetki još bave poljoprivredom i uzgajaju svoje povrće. Osim maslina, naravno. Maslinika ima dosta“, govori nam Rada.

Radine rođakinje, Sonja i Vesna su sestre. I one su u mirovini, no za razliku od Rade koja je udana za njihovog brata, njih dvije ne žive na otoku već su tzv. vikendašice – žive u Zadru, no gotovo svaki vikend dođu na otok. Umirovljenici ne plaćaju kartu za trajekt pa si to mogu priuštiti. Ni njima, kao ni Radi, ljeto nije najdraže godišnje doba. Vruće je i to se teško podnosi.

„Kad čujem ove cvrčke, padne mi mrak na oči“, kaže Sonja, inače umirovljena profesorica kemije, opisujući svim turistima omiljeni zvuk.

„Najdraža su mi proljeća i jeseni, a i zime znaju biti lijepe. Tad se zapravo i više družimo jer su ljeti svi zauzeti turistima, a dođu im i djeca. No zimi se okupljamo i kartamo. Briškulu i trešetu najčešće. Točno znamo tko s kime igra i gdje ćemo se okupiti. To su lijepa druženja. A osim toga, gleda se televizija. Ja više volim krimiće i dokumentarce, ne gledam baš sapunice. Na proljeće, kad je lijepo vrijeme, idemo u šetnje i beremo šparoge i žutenicu. To je gotovo kao odlazak na tržnicu“, govori nam Sonja.

Radi, s druge strane, ne pada na pamet svaki čas ići u Zadar. U grad, kaže, ide samo kad mora i ne razumije zašto njene rodice trajno ne presele na otok. No za Sonju i Vesnu čar je upravo u toj promjeni atmosfere. Što se povratka mladih na otok tiče, gospođe nisu baš optimistične.

Život na otocima

Dugi otok (foto: Silvija Novak/MojeVrijeme.hr)

„Sve je to vezano uz turizam. Znači samo ljeto. Mladih nema, nema više ni škole, pa ako bi neka obitelj i odlučila stalno živjeti ovdje, ne znam kako bi to izveli. Djeca bi svejedno morala u Zadar u školu. Nema ni zabave za mlade. Preko ljeta se organiziraju neke fešte, bude i kazališnih predstava, ali sve je to samo tijekom ljeta i prilagođeno turistima. Život je ovdje dobar za nas umirovljenike, no mladi će teško odlučiti ovdje preseliti. Još jedna važna stvar je posao. Osim poslova vezanih za turizam, drugog posla nema, tako da se može raditi tijekom ljetnih mjeseci, ali što s ostatkom godine? Ljudi su ovdje oduvijek navigavali, bili pomorci i ribari. I sad ima pomoraca, a ako ne plove, bave se turizmom tako da nešto iznajmljuju ili rade u restoranima ili u marini. U posljednje se vrijeme otvorilo i nešto kampova, a ima i dosta stranaca koji su ovdje započeli neki posao. Jedan Čeh je tako nedavno otvorio kamp, a ima i Talijana. Života će na Dugom otoku svakako biti, no pitanje je kakav će taj život biti“, govori nam Rada.

Joso još je jedan umirovljenik koji se teško odvaži na odlazak na kopno. On je jedan od onih koji je čitav život na moru – prvo je navigavao, a sad se bavi ribolovom. Više iz zabave, premda se nađe ponešto i u njegovim mrežama.

„Ima li što?“, pitamo ga jutro pred naš povratak na kopno i zavirujemo u mrežu koju je upravo iz broda prebacio na mul.

„A evo slabo. Ima neka dva škarpuna. Znalo je biti i bolje. A vi? Je li danas partenca?“ odgovara nam Joso slažući mrežu.

„Da, partenca. Gotovo je za ovo ljeto što se nas tiče. A vi? Hoćete li s nama?“

„Nisam lud! Imam od jučer gotovih tripica. Moji su otišli, pa sad sam kuham i uživam“, kaže nam barba Joso na odlasku.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Nakon onog s roditeljima, djeca imaju najčvršći odnos upravo s bakama i djedovima

Unuke i bake i djedove veže poseban odnos koji djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe.

Objavljeno

|

“Mislila sam da nema veće ljubavi od one prema vlastitoj djeci, no onda su stigli unuci”, kaže gospođa Barbara (68) iz Zagreba. “Ivan ima pet godina, a Maja Lena dvije i to su moje dvije najveće sreće u životu. Unuci se vole na poseban način. Ne znam što je u pitanju. Možda to što smo, kad su naša vlastita djeca mala, zaposleni, opterećeni, pod stresom… A kad stignu unuci, imamo više vremena, opušteniji smo, ne odgajamo ih, zapravo, mi, nego ih možemo i razmaziti. Unuci su stvarno posebna vrsta ljubavi.”

Ovakav ili sličan odgovor dobit ćemo od gotovo svih baka i djedova, ali nisu oni jedini koji profitiraju od takvog odnosa. Vrijeme provedeno s bakama i djedovima jako je dobro i za samu djecu, kazala nam je prof.dr.sc. Jasna Krstović, pedagoginja i savjetnica rektorice Sveučilišta u Rijeci.


“Nakon odnosa roditelj – dijete, odnos djeteta sa svojim bakama i djedovima je najčvršći. (Beebe M., Duncan, S.F., 2006., prema Ruthenford i dr., 1999.). Kornhaber tu vezu naziva ‘čistom ljubavlju’, odnosno ljubavlju bez granica te naglašava da se takva veza često održi kad unuci odrastu. Vrijeme provedeno s bakom i djedom uči djecu važnosti obiteljskih veza i obiteljskoj privrženosti, stoga su oni vrlo važan dio života djeteta.”

Međugeneracijsko učenje

“Unuke i bake i djedove veže poseban odnos. I jedni i drugi su van glavne struje društva jer djeca su ‘premlada’, a bake i djedovi ‘prestari’. Takav odnos djeci omogućuje međugeneracijsko učenje, prijenos tradicionalnih vrijednosti i moralnih načela. Bake i djedovi unucima predstavljaju značajne izvore obiteljske povijesti, tradicije i baštine, a uključenost u život baka i djedova doprinosi tome da djeca razviju pozitivne stavove prema starijoj populaciji i postanu osjetljivijima na njihove potrebe. Također, bake i djedovi predstavljaju nadu u budućnost jer svojim unucima mogu pokazati da starenje ne znači prepustiti se dosadi, da je pred njima vrijedan period života u kojem su potencijalno svi na dobitku”, navodi Krstović.

No, baš kao i kad su u pitanju svi drugi odnosi, i odnosi baka i djedova s unucima može biti opterećen potencijalnim nesporazumima između samih baka i djedova i njihove djece, odnosno roditelja njihovih unuka koji bakama i djedovima mogu prigovoriti “miješanje u odgoj”. Kako nadvladati takve probleme?

“Međugeneracijski nesporazumi mogu nastati zato što bake i dedovi ponekad zaboravljaju da su roditelji primarni odgajatelji svoje djece, ne  uvažavaju  samostalnost odrasle djece i načine na koje oni odgajaju svoju djecu, ne slušaju i ne poštuju odluka koje su roditelji donijeli, zadržavaju ulogu roditelja umjesto da prihvate uloge bake i djeda ta, na koncu, žele biti  bolja verzija sebe iz roditeljskih dana te s unucima nastoje nadoknaditi one važne stvari koje su propustili u odnosu s vlastitom djecom dok su bila malena”, govori naša sugovornica pa dodaje:

“Pridržavanju norme neuplitanja, znači  prihvatiti svoju ulogu bake/djeda, pritom se pridržavati određenih granica, ponašati se u skladu sa svojom ulogom u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece. Važno je da bake i djedovi prihvate svoju ulogu bake/djeda, ali da se pritom pridržavaju određenih granica, te da se ne ponašaju i dalje kao da su u ulozi roditelja.”

Dok brinu o unucima, djedovi i bake trebali bi to činiti u skladu s odlukama i stavovima roditelja djece, navodi profesorica Krstović. “Neuplitanje u to kako roditelji odgajaju djecu značajno je za održavanje međusobnih dobrih odnosa, jer je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima. Umjesto ‘uplitanja’ svakako se preporučuje  – suradnja.”

Bake i djedovi imaju više vremena za svoje unuke nego što su imali za svoju djecu. Kako je najbolje iskoristiti to vrijeme? „Osim što imaju više vremena, nemaju egzistencijalnu odgovornost  te su zato u opušteniji u obavljanju ove uloge u odnosu na roditeljsku, više uživaju u provođenju zajedničkog vremena s unucima nego što su s vlastitom djecom.”

Bake i djedovi unucima daju ono što roditelji ne mogu

“Odnos baka i djedova prema unucima karakterizira upravo nesebičnost i požrtvovnost s njihove strane, iskazivanje razumijevanja prema njima,  održavanje danih obećanja, udovoljavanje njihovim različitim zahtjevima u određenim granicama. Zbog toga  bake i djedovi mogu dati svoj doprinos njihovom odgoju na potpuno drugačiji način. Kroz zajedničke aktivnosti djeca mogu steći posebna iskustva koja njihovi roditelji ne bi mogli prenijeti na njih zbog dobi u kojoj se nalaze, drugačije odgojno-obrazovne uloge koju kao roditelji imaju i slično”, navodi ova istaknuta pedagoginja.

“Bake i djedovi se igraju s djecom, posebno onih igara koje su se igrale kad su njihovi roditelji bili djeca, upoznaju ih s načinima života koji je otišao u nepovrat, obavljaju zajedničke životne aktivnosti koje su djeci upravo stoga što ih nema u suvremenom djetinjstvu posebno interesantne. Baka i djed predstavljaju mirnu oazu u koju se djeca rado vraćaju. Zaogrnuti posebnom vrstom odnosa osjećaju se nesputana, oslobođena tenzija i napetosti karakterističnih za suvremeno djetinjstvo. U komunikaciji su s odraslima koji za njih imaju beskrajno puno ljubavi i strpljenja, pružaju im podršku i predstavljaju ‘punjače baterija’ za lakše snalaženje u suvremenom načinu života”, zaključuje Jasna Krstović.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP