Prati nas

Mozaik

Je li Jugoslavija preživjela na internetu?

Činjenica je da se ljudi sa prostora bivše Jugoslavije druže, komuniciraju, kako u stvarnom tako i virtualnom životu, pri čemu najmanje razmišljaju o tome hoće li se to nazvati socijalističkim bratstvom i jedinstvom ili daytonskim suživotom.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kao državne tvorevine, Jugoslavije nema već četvrt stoljeća. Ali mnogo je primjera gdje nekad tek proklamirano “bratstvo i jedinstvo” sad u ljudskom obliku prelazi državne granice i u virtualnom i u stvarnom svijetu, piše Deutsche Welle.

Kako u virtualnom svijetu nema granica, osim onih koje sami sebi postavljamo, tako se mnoge barijere i predrasude o drugima ruše i prije nego li bi se to moglo svidjeti kreatorima aktualne balkanske stvarnosti. Potvrđuju to svjedočenja onih koji su imali priliku susresti se s ljudima druge vjere, nacije ili države u svijetu koji političari ne mogu tako lako kontrolirati.


Željana je Splićanka, otvorena i vedra duha. Živi dva života. U jednom je domaćica, a u drugom šefica borbenog saveza u popularnoj igri „Drakensang online”. Mjesto je to gdje se susreću ljudi sa područja cijele bivše Jugoslavije. Ima ih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, Srbije, ali i drugih europskih država. Neopterećeni politikom, druže se i zajednički spašavaju imaginarnu zemlju Duriju od sudbine koju su joj namijenile sile zla.

Igrom do prijateljstva

„Kroz igru sam upoznala puno ljudi sa područja nekadašnje Jugoslavije, a s nekima sam uspostavila i prava prijateljstva. Bez virtualnog svijeta vjerojatno se nikada ne bismo sreli. Nakon toliko vremena provedenog zajedno online bilo je i logično da se upoznamo. Ispostavilo se da daljina i granice nisu barijera. Tako sam nedavno bila u Sarajevu kod prijatelja koje sam upoznala na internetu, a i oni su bili kod mene na Braču i super nam je bilo. Sarajlija ‘Bosanceros’ već dvije godine dolazi kod mene sa ženom i djecom. I ‘Snopsis’ nas je posjetio, a družili smo se i u Zagrebu gdje nas je ‘Buby’ vodio u najbolje restorane i gdje smo posjetili i gamer show. Na jesen idem kod ‘Magischerose’ u Kovin (u Vojvodini)”, kaže Željana.

Ljudi sa područja bivše Jugoslavije susreću se i na drugim platformama, društvenim mrežama poput Facebooka i Twittera, razmjenjuju mišljenja na forumima, pišu blogove ili chataju na mIRC-u. Ti kontakti, nažalost, nisu uvijek prijateljski. Društvene mreže često se zloupotrebljavaju za širenje mržnje, dok regionalni pravosudni sistemi i tijela za nadzor cyber prostora ne reagiraju uvijek pravovremeno i na odgovarajući način.

Zdravko Čolić, Meri Cetinić i Đorđe Balašević pjevaju “Računajte na nas”

Jugonostalgija na internetu

Život u nekadašnjoj Jugoslaviji često je predmet rasprave na internetu gdje se svaki spomen bivše zajedničke države u pozitivnom kontekstu nerijetko označava kao „Jugonostalgija”. Osnivač i urednik beogradskog portala „Kolumnista” Aleksandar Bečić kaže da je prostor bivše Jugoslavije, uključujući i onaj virtualni, preživio zahvaljujući dobrim ljudima.

„Srećom, poslije svih ludila uspostavljeni su kontakti i osvježile su se mnoge veze koje su pokidane tokom ratnih godina. Neke, nažalost, nisu obnovljene, ali su zato stvorene mnoge nove ‘konekcije’. Razlog je jednostavan i jasan: Imamo isti temperament, a govorimo, manje-više, istim jezikom”, kaže Bečić za Deutsche Welle.

Neki bi postavljali žice i u virtualnom svijetu

On ističe da zahvaljujući dobrim ljudima „sa ove i one strane” veze i dalje postoje, razvijaju se i umnožavaju. „Neko će reći da su rane poslije ratova još svježe, ali da vam skrenem pažnju na činjenicu da je od rata u BiH prošlo već 22 godine. Djeca koja su rođena poslije tog rata sada su uvelike punoljetna i zasnivaju svoje obitelji. Međutim, ne treba se zavaravati. Ima i onih koji bi i dalje da nas dijele po vjerama i nacijama, koji bi valjda i bodljikave žice postavljali na granicama. Da mogu, učinili bi to u virtualnom svijetu. Ali, hvala dobrim ljudima, a i Bogu, mi smo, čini mi se, jači od tih maloumnika”, ističe Bečić.

Javno propagiranje bilo kakve ideje zajedništva posebno je bilo nepopularno tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, kaže za Deutsche Welle sarajevski književnik i novinar Miroslav Pilj. „Na drugoj strani očito je da želja za sklapanjem novih ili ponovnom uspostavom starih ‘pokidanih’ veza među ljudima zbilja postoji i oni to nedvosmisleno iskazuju posebice u tzv. virtualnom svijetu. Istina, nije mali broj ni onih koji taj svijet i mogućnosti koje im pruža koriste za liječenje vlastitih frustracija i širenje mržnje”, kaže Pilj.

Ljudskost uvijek nađe put

Miroslav Pilj autor je mnogih stihova koje su i slavni Indexi pretočili u muziku. Kaže da su njegova iskustva u vezi sa virtualnim svijetom oslobođena bilo kakvog ideološkog i političkog konteksta. „Neki su u tim ratnim i poslijeratnim godinama, nošeni mržnjom i sljepilom pohlepe, pokazali svoja prava lica. Drugi su bili i ostali moji prijatelji i poslovni suradnici, od preminulih članova grupe Indexi, do Fadila Redžića, Borisa Novkovića, Ljubiše Racića, Milića Vukašinovića, Kaliopi Bukle… Mene s njima i brojnim drugim prijateljima vezuje isto ono što nas je vezivalo i prije devedesetih: poštovanje, povjerenje i razumijevanje”, kaže Pilj.

Činjenica je da se ljudi sa prostora bivše Jugoslavije druže, komuniciraju, kako u stvarnom tako i virtualnom životu, pri čemu najmanje razmišljaju o tome hoće li se to nazvati socijalističkim „bratstvom i jedinstvom” ili daytonskim „suživotom”. „Zove li se to preživljavanjem i življenjem ‘bivše Jugoslavije’ ili ne? Mislim da je to najmanje bitno. No, ne treba previdjeti ni činjenicu da su i aktualne ideologije koje su posljednjih skoro tri decenije na vlasti isto tako živjele i postojale i u ‘virtualnom svijetu’, odnosno u glavama ideologa i njihovih sljedbenika. I virtualni svijet može biti instrument manipuliranja, može biti oružje… No, istinske ljudske vrijednosti su kao voda. Uvijek nađu put od čovjeka do čovjeka”, ističe Miroslav Pilj.

Nemoguće je izbrisati sjećanja

Novinarka magazina „Start” Rubina Čengić kaže da Jugoslavija postoji u virtualnom komunikacijskom prostoru i u sjećanju ljudi. „Za neke je to nostalgija, a za druge život jer ljudi imaju kumove, rođake, uspomene, sjećanja, poslovne veze. Postoje i udruženja ljudi koji se osjećaju Jugoslavenima, okupljanja na toj osnovi. Ljudi na društvenim mrežama jedni drugima čestitaju jugoslavenske praznike. Možda je malo više kod ljudi koji žive izvan prostora Jugoslavije. Imam prijatelja koji ne dozvoljava da se kaže ‘bivša Jugoslavija’. Mislim i da je nemoguće izbrisati taj prostor i sjećanja i osjećanja ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji jer je ona bila jedan poseban kvaliteta života. Ima naravno i onih koji je žele što prije zaboraviti jer se sjećaju da njihov nacionalni kolektivitet nije imao ništa ili je bio ugrožen, ali takvih ima u svim današnjim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Jasno je da u tim sjećanjima možda i nije bilo baš sve najtočnije”, kaže Rubina Čengić za Deutsche Welle.

/autor: Samir Huseinović, Deutsche Welle/

.

Mozaik

Čak i ako ništa ne radite, novac stiže. Je li finski eksperiment s ‘osnovnom plaćom’ uspio?

‘Finski eksperiment’ s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Tuomas Muraja sam sebe zove “pokusnim kunićem osnovne plaće”. Tako je nazvao i knjigu koju je napisao, a u kojoj opisuje svoj život u ove dvije godine dok je primao prihod od države u iznosu od 560 eura mjesečno, piše Deutsche Welle.

Muraja je novinar, ali već četiri godine “tezgari” i pokušava naći neki stalniji prihod. Kao nezaposlen je pohađao tečajeve i primao državnu potporu jer ono što je zarađivao honorarnim radom nije bilo dovoljno za život. I onda je Finska 2017. odabrala 2.000 osoba prijavljenih kao nezaposlene i ponudila im sudjelovanju u eksperimentu: kako bi bilo da dobivaju određenu osnovnu plaću? Bez ikakvih pitanja i bez ikakvih uvjeta?


“To je bilo golemo olakšanje jer sam se riješio čitave birokracije”, sjeća se Muraja početka tog eksperimenta. “Nisam morao više ispunjavati nikakve formulare i sudjelovati na tečajevima gdje vas uče kako da napišete svoj životopis i takve stvari. Mogao sam se usredotočiti na svoj posao, a to je pisanje knjiga i priča.”

I bio je marljiv kao nikad prije: u ove dvije godine je objavio dvije knjige, napisao bezbrojne članke i kandidirao se za osamdesetak radnih mjesta. Dok je pisao knjigu o “pokusnim kunićima” razgovarao je i s drugim osobama koje sudjeluju u tom eksperimentu. Golema većina je prezadovoljna: jedna žena je otvorila svoj kafić jer je znala kako će imati nekakav prihod čak i ako ne uspije u poslu. Jedan diplomac je mogao prihvatiti posao u međunarodnom znanstvenom projektu usprkos maloj plaći, ali je tako stekao dragocjeno iskustvo, a da nije morao brinuti za prihod.

Eksperiment “nije uspio”?

Usprkos tome, taj “finski eksperiment” s osnovnom plaćom nije osvojio mnogo pristalica te ideje niti u Finskoj, niti drugdje u svijetu. Prva istraživanja su došla do zaključka kako je taj eksperiment propao. No nedavna istraživanja dugoročnog razvoja objavljenog prošlog mjeseca pokazuju kako tu ima više razina o kojima se treba raspravljati i kako se ne može sve tek svesti na konstataciju da je to imalo minimalni učinak na ponovno zapošljavanje tih osoba.

Tako i Minne Ylikanno, viša službenica finskog socijalnog osiguranja Kela, koje i provodi ovaj eksperiment, nipošto ne želi reći da je eksperiment “propao”: “Ja bih rekla da je on uspio. Ni jedna druga država nigdje na svijetu nije primijenila takav zakonom propisan osnovni prihod”, konstatira ona. “Bilo bi pošteno reći kako prema ishodima doista ne vidimo nekakav veliki uspjeh u ponovnom zapošljavanju, to je istina. Ali prema tome reći da je to propao eksperiment, to nije pošteno.”

Dvije godine života s bezuvjetnim temeljnim dohotkom

Zaključak o neuspjehu eksperimenta je došao iz usporedbe tih 2.000 osoba koje su primale takvu osnovnu plaću sa 173.000 “običnih” nezaposlenih u Finskoj koji nisu primali takvu plaću nego uobičajene oblike potpore. Na koncu zapravo postoji tek minimalna razlika između tih “pokusnih kunića” i “običnih” nezaposlenih u tome, jesu li nakon dvije godine oni uspjeli naći posao.

A što je sa zadovoljstvom?

To je nalaz koji govore brojke. Ali ako se analizira kvaliteta života, postoji golema razlika između te dvije skupine. Kratko rečeno, “pokusni kunići” s osnovnom plaćom su daleko sretniji, osjećaju mnogo manju nesigurnost i stres.

“Osjećaj zadovoljstva je puno veći nego u kontrolnoj skupini (“običnih” nezaposlenih) i to je doista signifikantno povećanje u većini kategorija osjećaja zadovoljstva”, kaže Ylikanno.

Za Tuomasa je to i smisao prema kojem bi se trebalo razmatrati ishod ovog eksperimenta. “Najvažnija stvar jest kako su se oni koji su primali osnovnu plaću onda i mentalno osjećali bolje. Ako se osjećaš siguran i slobodan, onda se i osjećaš bolje.”

Ylikanno vjeruje kako čak i oni koji tu gledaju samo ekonomsku dobit moraju uvidjeti da je osjećaj zadovoljstva vrlo dobra osnova ljudima koji su dugo vremena bez radnog mjesta da ga onda i nađu. “Ako se netko osjeća bolje, ti ljudi imaju i bolje šanse naći posao. Poslodavac automatski smatra da će biti sposobniji raditi svoj posao”, kaže službenica finskog Zavoda.

Korist veća od novca

Ali kategorije kao što je “zadovoljstvo” se ne nalaze u statistikama vlade i političara. Zapravo se nalaze, ali u rubrici zdravstvene skrbi i psihosomatskih poremećaja, no većina političara i ekonomista nisu u stanju povezati te dvije brojke. Prvo i jedino što vide jest tek trošak takve osnovne plaće koja bi se isplaćivala svim građanima.

Profesor ekonomije Sveučilišta Freiburg Bernahard Neumärker je uvjeren kako je došlo vrijeme da se potpuno drugačije razmišlja o ekonomiji kao društvenoj kategoriji: “Kad je riječ o osnovnoj plaći, (ekonomska) znanost je daleko iza razvoja društva. Političari nisu sigurni što da misle, tako lako nalaze površne argumente, na primjer da će tako svi postati lijenčine ili kako nema načina da se tako nešto financira. I time je stvar završena, prijeđimo na slijedeću točku dnevnog reda.”

Ali profesor misli kako pritisak javnosti može i političare natjerati da drugačije razmišljaju o tom problemu, pogotovo sad u doba krize s koronavirusom. “Njemačka i druge države EU-a su uvjerene kako će sve biti dobro i ako se ne uvede osnovna plaća. Pa zašto da je onda uvedemo?” pita Neumärker.

“No ova kriza je pokazala kako ima i faktora koji su ozbiljni u tom tradicionalnom i, po mom mišljenju zastarjelom viđenju države blagostanja. Rekao bih da bi primjereno organizirana osnovna plaća u današnjim okvirima digitalizacije, novih razvoja i kriza, bila jedna od malobrojnih obećavajućih i održivih modela modernog tržišnoga gospodarstva.”

Eksperimentira se i dalje

Još je dug put ovog finskog eksperimenta. Potrebna su istraživanja većih skupina ljudi, bilo bi dobro uključiti u ispitivanje i osobe koje imaju radno mjesto i promatrati kako se sve razvija u dužem razdoblju.

Ali i druge države će moći pružiti nova saznanja: Španjolska je također ponudila neku vrstu osnovne plaće siromašnima koji su izgubili posao zbog pandemije. U Keniji se održava eksperiment za koji je predviđeno da traje 12 godina. “I Finska će nastaviti eksperimentirati u pitanju socijalne skrbi. I dobro je da je tako”, kaže Muraja.

“Pokusnih kunića” će biti sve više. A možda će doći i trenutak kad će se shvatiti kako je “kunićima” bolje nego ljudima, piše Deutsche Welle.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP