Prati nas

Aktivno starenje

“Došao sam na radionicu, jer se bez interneta danas više ne može!”

Pametni telefoni, tableti i računala nisu namijenjeni isključivo mladima. Kako ih koriste i zašto ih žele naučiti koristiti bolje, pitali smo polaznike digitalne radionice za umirovljenike. Razgovarali smo i s voditeljem radionice u Centru za kulturu Trešnjevaka Danijelom Bornom Fiketom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

Poznavanje suvremene tehnologije u digitalnom dobu je nužnost. Djeca i mladi više ne mogu zamisliti svijet bez pametnih telefona, no ne tako davno bilo je potpuno nezamislivo u džepu nositi uređaj koji je istovremeno telefon, fotoaparat, video kamera, računalo i još štošta. Napredak tehnologije bio je strelovit i taj se razvoj nastavlja istom, možda još i većom brzinom. Tko ne prati što se događa, začas će se naći preplavljen tehnološkim novotarijama koje malo po malo izbacuju iz upotrebe klasične načine komunikacije, bilježenja podataka, učenja, zabave…

Osobama koje su rođene puno prije tehnološkog buma, sva ta tehnologija može djelovati zastrašujuće. Zato su digitalne radionice namijenjene umirovljenicima jedan od najboljih načina da se s tehnologijom uhvatimo u koštac i učinimo je svojim saveznikom. Posjetili smo jednu takvu radionicu koju je u Centru za kulturu Trešnjevka organizirala Udruga Telecentar i porazgovarali s polaznicima.


Željko se pametnim telefonima služi već neko vrijeme: „Pametnim telefonima se služim dosta dugo i koristim puno od mogućnosti koje pružaju, no to je ponekad dosta konfuzno. Zato sam odlučio doći ovamo i pokušati nešto naučiti. Ravnam se prema onome što su me djeca naučila, ali ne razumijem baš sve stvari. Koristim se i računalom. Zapravo bio sam prisiljen naučiti, jer sam još devedesetih ostao bez posla. Nisam onda kukao nego sam išao privatno raditi gdje su tražili znanje rada na računalu i mobitelu. Sada radim s nekim društvima i udrugama gdje je najveći problem pozvati ljude na sastanak, a ovaj mobitel to omogućuje. Jednim klikom pozoveš desetak ili više ljudi na sastanak i tako štediš vrijeme. Jasno, ako i oni imaju mobitel i služe se njime. Kod starije populacije još uvijek ima puno ljudi koji ne znaju ni poruku pročitati. Koristim sve dostupno: e-mail, društvene mreže, Youtube… Facebook imam i na kućnom računalu i na pametnom telefonu. Ove radionice mi se jako sviđaju jer smo počeli od početka. Obično nemamo vremena savladati sami početak, a ni upute koje dođu s uređajem ne pročitamo do kraja. Mobitel jednostavno odmah trebaš i odmah ga koristiš. A ovdje smo počeli sistematski. Zanimaju me i neke nove aplikacije poput taksija Uber i čitav niz drugih stvari.“

foto: Silvija Novak

I Irena je došla iz sličnih pobuda: „Odlučila sam doći na radionicu upravo zbog pametnog telefona. Ima puno raznovrsnih mogućnosti i postavki, a ja ih uopće ne koristim. Najviše koristim internet na koji se spajam putem wifi-ja. Jako puno slikam i slike su mi sve na jednom mjestu, a ja bih to htjela malo razvrstati. Računala i tehnologija mi zapravo nisu totalna nepoznanica jer sam radila na računalima dok još nisam bila u penziji. No prije šest godina sam otišla u mirovinu i isključila računalo jer mi je stvarno bilo dosta. Toliko sam mailova poslala i primila, a na kraju se sad opet moram podsjećati kako to sve ide. Stvari se strašno brzo mijenjaju. Ja nikad nisam imala baš svoje računalo, kod kuće imam tablet. Društvenim mrežama se ne služim pa s prijateljima i rodbinom komuniciram putem maila i WhatsUp-a. Ove radionice mi se jako sviđaju i vrlo su korisne. Svakome bih ih preporučila. Trebalo bi biti više toga i na više mjesta, možda u svakoj općini.“

Ivan ipak najviše koristi laptop, a pametni telefon je dobio na dar od djece: „Telefon sam dobio na dar pa sam se prijavio na ovaj tečaj jer moji kod kuće baš nemaju strpljenja učiti me. Najviše me zanimaju društvene mreže, internet, e-mail i tako. Inače, mail još nisam koristio jer osobno nisam baš pristalica tih otvorenih mreža. Tu se pojavljuje i puno toga što negativno utječe na mlade ljude. Recimo, dijete od deset godina koristi društvenu mrežu, pa neki kriminalci to mogu zloupotrijebiti. S druge strane, vi svoju intimu dijelite sa svima – što ste jeli, što ste radili, sve. No pametno korištenje pametnih telefona jako je korisno pogotovo za ljude koji su u biznisu. Bez toga se danas ne može i tu nema diskusije. No djecu roditelji moraju imati pod nadzorom. Žao mi je kad vidim otuđenje mladih ljudi. Recimo, u tramvaju gledam mlade ljude, lijepe cure i dečke, ali oni svi bulje u mobitel i ne gledaju se međusobno“, pomalo zabrinuto zaključuje Ivan.

Branko upozorava na još jedan problem: „Nedavno sam bio na kolodvoru u Munchenu. Prije je tamo bilo 20 šaltera za prodaju karata, a danas nema ni jednog, jer se sve obavlja preko automata. Odaberete kamo želite ići, ubacite novac i on vam izbaci kartu. Možete kupiti i kartu online. Čovjek je danas izgubljen ako nije u tome.“

foto: Silvija Novak

Upravo na to da se sve više i više usluga seli u digitalni svijet upozorava i voditelj radionice Danijel Borna Fiket iz udruga Telecentar. „I državna uprava potencira uslugu e-Građanin. Zasad je to samo opcija, no uskoro će se sve takve usluge biti moguće obaviti samo online. Zato su ovakve naše radionice namijenjene umirovljenicima vrlo bitne.“

Čime se bavi udruga Telecentar?

„Udruga Telecentar bavi se EU projektima u kontekstu digitalne inkluzije. Primarno radimo s elementima formalnog i neformalnog obrazovanja. Uglavnom ne radimo s krajnjim korisnicima već s onima koji će s krajnjim korisnicima raditi: nastavnicima, učiteljima, mentorima. Znači svima onima koje mi zovemo e-facilitatori i koji mogu biti posrednici u međugeneracijskom učenju. Dosad smo izrealizirali deset europskih projekata. Surađujemo sa srednjim školama – evo već deset godina surađujemo sa Srednjom školom za grafiku, dizajn i medijsku produkciju (bivša grafička). Od fakulteta tu je Učiteljski fakultet, Fakultet političkih znanosti smjer novinarstva, radili smo par projekata s HTV-om i Hrvatskom turističkom zajednicom.“

Kako je došlo do organiziranja ove radionice za umirovljenike?

„Ovaj besplatni program za umirovljenike nastavlja se na projekt iz 2015. godine koji se zvao Transescouts, gdje se radilo na osposobljavanju mladih ljudi da postanu e-facilitatori tj. posrednici u međugeneracijskom učenju. Tad smo napravili kvalitetnu vezu s Učiteljskim fakultetom i učili njihove studente koji su u konačnici radili s krajnjim korisnicima, polaznicima generacije 55+.

Koje su osnovne teme koje se pokrivaju na radionicama?

„Tema tečaja su digitalne kompetencije s naglaskom na medijsko informacijskoj pismenosti. Tu bi prvi korak bio kritičko promišljanje o informacijama. Danas svi imamo pametne telefone u džepu i od nas se očekuje da neke stvari samoinicijativno naučimo. I državna aparatura sve više stvari stavlja pod prefiks “e”, a s druge strane nema strukturiranih edukacija. Za nikoga, a najmanje za starije osobe. Od nas se očekuje da postanemo aktivni građani, dio novoga, digitalnog društva – bez nekakve edukacije. Taj nedostatak edukacije nije problem samo kad su u pitanju osobe 55+, već i mladi. Mi surađujemo i sa srednjim školama i fakultetima. Tu postoji jedna velika praznina koju mi percipiramo kao problem, a ako je u pitanju problem to za nas predstavlja projekt. Pokušavamo kreirati modele koji u ovom neformalnom obrazovanju funkcioniraju i onda se daju replicirati u formalno obrazovanje.“

Kako radionice izgledaju?

„Ovaj projekt koji radimo u Centru za kulturu Trešnjevka ujedno je i pod pokroviteljstvom grada Zagreba. Ima radni naziv ‘Zlatno doba digitalizacije’. Ideja je bila u sklopu 20 školskih sati, 2 sata tjedno, s osobama 55+ poraditi na pitanjima kako efektivnije koristiti pametne telefone i tablete. Dolazi nam Božić kad mnogi stariji dobivaju što nove što stare uređaje, a članovi obitelji često nemaju ni vremena ni strpljenja objašnjavati kako se time koristiti. Ljudi tada samoinicijativno počinju učiti neke stvari, a to je malo problematično jer se u današnje vrijeme sve jako brzo mijenja. Element na koji ćemo staviti poseban naglasak unutar ovih edukacija je sigurnost distribucije podataka. Osim toga, kroz kreativni pristup, u što spadaju fotografija, video i zvuk, u prvi plan bi stavili njihovo izražavanja. Znači, da počnemo malo više koristiti te pametne telefone i tablete kao sredstvo komunikacije.“

U vašoj radionici ima svega desetak mjesta?

„Da. Ovo je tek prva godina, pilot projekt koji traje do kraja ove kalendarske godine. Ideja je oformiti jaku grupu. Nažalost, broj mjesta nam je ograničen. Naš medijski praktikum je osmišljen tako da radimo maksimalno s deset polaznika i to prvenstveno zato što radimo projektno. Kroz to učenje, isproducirat ćemo nekakav sadržaj pa je onda deset ljudi maksimum s kojim možemo raditi da bi ostvarili taj naš plan. Znači, ne radi se o tome da netko nešto priča, a oni zapisuju i tako, već odmah promjenjujemo naša znanja i rješavamo neki zadatak.“

S kojim se problemima najčešće susrećete?

„Najveći je problem što su u grupi ljudi različitih stupnjeva znanja i različitih godina. Tako imamo gospođu od 75 godina koja nikad nije otvorila mail, ali i gospođu od 65 godina koja aktivno koristi pametni telefon, snima fotografije i slično. Ono što smo mi napravili je da smo ih sve uključili u virtualnu učionicu pomoću usluge Google Classroom koju inače koristimo i kad radimo u školama i fakultetima. Nakon toga smo ih, korak po korak, naučili kako otvoriti e-mail, kako putem maila pristupiti toj učionici, kako putem te učionice instalirati određenu aplikaciju i slično. Na sljedećem satu ćemo naglasak staviti na tajnike komunikacije kroz vizualnu formu, odnosno putem fotografije. Polaznicima su dostupni laptopi u našem medijskom praktikumu kojeg smo sami opremili, ali ih potičemo i da donose svoje uređaje kojima se inače služe.“

Koje su poteškoće koje vam prijavljuju polaznici radonice?

„Osnovni problemi su, kao i drugdje, to što smo mi društvo koje ne zna postaviti pitanje ili se ljudi ne usude postaviti pitanje iz straha da ne ispadnu bedasti. Tako da naše polaznike prvo motiviramo da postave pitanje. Ta pitanja su različita: od toga kako nešto funkcionira, pa do toga što znači tipka “‘pretplata” na Youtube-u. Meni se sviđa način na koji odreagira grupa. Zato mi je važno da se fokusiramo na timski rad.

Ideja je bila kroz ovaj produkcijski dio da sve ono što su naučili na radionici, doista upotrijebe i izproduciraju neki svoj sadržaj. Onda smo, recimo, naučili što ta “pretplata” znači, da to nije klasična pretplata gdje se nešto mora platiti, nego je možda nezgrapan prijevod. Ajmo sada vidjeti možemo li mi nekome drugome objasniti što je to pretplata koristeći zvuk, fotografiju i video, odnosno producirajući neki sadržaj koji će kasnije nekome koristiti u učenju. I to je nešto što radimo u okviru ovog PBL-a, odnosno project base learninga.

Grupa nam  je dosta fluidna, tako da ne mogu uvijek svi doći u dogovorenim terminu, pa smo upravo zato sve obučili da se koriste Google classroom aplikacijom. Pomoću nje mogu postaviti pitanje ili pronaći sve materijale s onog sata na kojem nisu mogli nazočiti. Dakle, sve ono što smo prošli, bit će kasnije na platformi.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Aktivno starenje

‘Obožavam bicikle, imam čak 24 stara i raritetna komada’

Osim samih bicikala, u Leonardovoj kolekciji nađe se i zanimljive dodatne opreme poput biciklističkih kožnih torbica, ali i kataloga bicikala i dodatne opreme s početka prošlog stoljeća koji svjedoče da je ponuda tada bila čak i veća od današnje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Bicikl je daleko više od prijevoznog sredstva. To je stil života, što će potvrditi svaki pravi biciklist. Za bicikliste nema lošeg vremena, tek loše odabrane odjeće, a razne kabanice i kape učinit će bicikliranje mogućim i ugodnim čak i po jesenskom nestabilnom vremenu.

Putujete li svakoga jutra zagušenim ulicama Zagreba na posao, morali ste primijetiti da je biciklista sve više. Na pješačkim prijelazima, dok čekaju zeleno svjetlo, skupi ih se istovremeno i petnaestak, što je prizor koji prije samo nekoliko godina i nije bio tako čest. No mnogi su shvatili da će im putovanje biciklom biti ugodnije, manje stresno pa čak i brže, pogotovo uračunamo li traženje i plaćanje parkinga.


Ljubav prema biciklu usporediva je s onom prema autima. I biciklisti paze i maze svoje ljubimce, diče se dodatnom opremom ili kakvim neobičnim primjerkom, za njih su spremni izdvojiti i pozamašnu svotu, a kad ti se bicikl jednom zavuče pod kožu, u auto se sjeda samo kad je prijeka potreba.

Takvog jednog zaljubljenika u bicikle upoznali smo – a gdje drugdje – nego u trgovini s biciklističkom opremom, no njegova priča doista je posebna. Naime, on sakuplja stare, oldtimer bicikle i u svojoj kolekciji ima već 24 raritetna primjerka.

Ljubav koja traje čitav život

“Rado ću vam pokazati svoje bicikle, ali bih vas molio da mi ne objavljujete sliku. Znate, jako cijenim svoju privatnost, pa radije ne bih”, rekao nem je sedamdesetpetogodišnji Zagrepčanin Leonard, dok nas je vodio prema spremištu u središtu grada gdje čuva svoja dvokotačne ljubimce.

Leonard je biciklist od malih nogu. Kaže, praktički od rođenja, odnosno od trenutka kad je prvi put uspio održati ravnotežu na dva kotača. Doduše, njegov prvi bicikl bio je tricikl, no ubrzo su tri kotača zamijenila dva.

Vozi, kaže, bez obzira na vrijeme, i po ljeti i po zimi. Kad je baš veliki snijeg, onda ne, ali inače je bicikl glavni. Ima i svoje uobičajene rute. Voli otići do Maksimira ili do savskog nasipa pa od jednog mosta do drugog. Kad je u pitanju rekreacija, ipak odabere neki noviji bicikl jer se starije mora više paziti pa nisu pogodni baš za sve terene. No po gradu provoza sve bicikle iz svoje bogate kolekcije, iako je vožnja na starom biciklu sporija, vozi se puno opreznije, pazi se, čuvaju se felge i slično.

Za početak nas je zanimalo otkad traje ta ljubav prema starim biciklima. “Iako bicikle vozim čitav život, ove stare bicikle počeo sam skupljati prije desetak godina. No kolekcionarstvo kao takvo, zanima me od davnina i u životu sam skupljao razne stvari. No bicikle tek nekih deset godina”, kaže nam Leonard.

foto: Silvija Novak

“U svojoj kolekciji imam 24 razna bicikla. Od najstarijeg Deimlera iz 1936. godine, Adlera njemačke vojske iz 1938. godine, do, nakon toga, raznih Rogova iz Ljubljane, zatim Pretis Sarajevo, Pionir Subotica i još raznih drugih bicikala, tadašnjih domaćih, jugoslavenskih proizvođača”, opisuje nam Leonard.

Bicikle nabavlja sa svih strana, kaže. “Ovakvi se bicikli najčešće kupuju po sajmovima. Često sam znao dati i oglas da kupujem stare bicikle pa mi se jave oni koji ih imaju i spremni su ih prodati. Također, pratim oglase kako bih vidio ima li koji primjerak koji me zanima. I tako to ide polako. To je posao koji se može opisao kao, tanak, sitan vez. Nešto se nađe na sajmu antikviteta koji se održava svake nedjelje na Britanskom trgu u Zagrebu, a nešto bude i na sajmu u Jakuševcu. To je zapravo suština svakog kolekcionarstva. Dugotrajan rad, gledanje, traženje, mijenjanje i tako dalje”, objašnjava nam Leonard tajne svojeg hobija.

Stari su ljepotani skoro svi u voznom stanju

U Hrvatskoj ima nešto kolekcionara starih bicikala, iako oni nisu tako česti kao kolekcionari, recimo, automobila, kaže dalje gospodin Leonard. “Ja osobno još nisam upoznao niti jednog kolekcionara starih bicikala, no čuo sam da ih ima. Znam da ima jedan s prilično velikom kolekcijom u Varaždinu. Taj gospodin i popravlja i restaurira stare bicikle i ima najjaču kolekciju starih bicikala u Hrvatskoj”, kaže Leonard i dodaje kako on svoje bicikle sam popravlja, ali ne restaurira.

Razlika je, naime, u tome da bi restauracija podrazumijevala nabavljanje originalnih dijelova upravo za određeni bicikl što bi bilo vrlo mukotrpno, skupo, a ponekad i nemoguće. Leonardov pristup je zato drugačiji: on bicikle dovodi u vozno stanje, odnosno udahnjuje im nov život.

“Ja svoje bicikle zapravo ne restauriram, nego ih osposobim i oni izgledaju onako kakvi su bili kad su nabavljeni. Stanje je na svakom biciklu onakvo kakvo je bio kad sam ga nabavio, a ako je netko prije mene nešto farbao, to je druga priča. No većina nije bojana, većina su originalni, no zapušteni bicikli. Imaju svoj znak na sebi i sve, no njih bi sad trebalo propisno restaurirati, sve skinuti, rastaviti, očistiti, pjeskariti, staviti novu boju, no to onda više nije to”, kaže Leonard i otkriva da je pronalaženje adekvatnih dijelova misija sama za sebe.

“Neki se dijelovi teže nalaze, ali kod ovih starih bicikala mnogi su dijelovi zapravo standardni pa se nešto dade i promijeniti ili dodati, malo modificirati i slično. Također, na sajmištu se može naći baš dijelova za ove stare bicikle.”

Među kolekcijom bicikala, nekoliko je naročito zanimljivih vojnih bicikala.
“Vojni je ovaj njemački Adler i austrijski Puch. To su bili vojni bicikli koji su se doista koristili u vojsci, u ratu. Imam još jedan koji je pripadao švicarskoj vojsci. Kad je švicarska vojska rashodovala svoje bicikle i uzimala nove, onda je taj moj znanac nabavio jednog i donio mi ga iz Švicarske.”

Većina bicikala iz Leonardove kolekcije sada su u voznom stanju i u svakodnevnom prometu. “Da, većinu ih vozim. Često se dogodi da me prolaznici sa zanimanjem gledaju, čude se kad vide ovakav stari bicikl. Ima svakakvih komentara i reakcije. Neki bi ih i kupili, neki se samo čude i pitaju što je to i odakle i je i tako”, kaže Leonard i dodaje kako za bi većinu svojih bicikala mogao naći kupca – kad bi ih prodavao. “Da, nađu se kupci za takve bicikle. Neki ih žele iz fore, žele se voziti s takvim starim, retro biciklima.”

Što se dijelova tiče, kao i kod svih bicikala, tako i kod ovih starih najčešće prvo odu i moraju se mijenjati kočnice i gume. Lanac se kupi standardan, koji se onda, po potrebi skrati i prilagodi biciklu.

foto: Silvija Novak

Prije je ponuda bila bogatija nego danas

Osim samih bicikala, u Leonardovoj kolekciji nađe se i zanimljive dodatne opreme poput biciklističkih kožnih torbica, ali i kataloga bicikala i dodatne opreme s početka prošlog stoljeća koji svjedoče da je ponuda tada bila čak i veća od današnje.

“Nevjerojatno je čega sve tu ima”, kaže Leonard pokazujući nam dva kataloga, jedan Prpićev, a drugi Fisherov. “Ova zvonca, pa sicevi, pedale… Nema šta nema. Pa to je ponuda veća nego danas!” kaže Leonard.

Na pitanje koje se obavezno postavlja svakom kolekcionaru – ima li najdraži bicikl? – odgovor je očekivan: nema, svi su mu jednako dragi. “A čujte, ne mogu to reći. Teško je mami odabrati najdraže dijete”, kaže kroz smijeh.

Povijest biciklizma u Zagrebu seže u 1867.

Povijest bicikla u Zagrebu počinje s 1867. godinom kad je u grad stigao prvi bicikl čiji je vlasnik bio Ladislav Beluš. Prvo hrvatsko društvo biciklista koje je promoviralo kultiviranu vožnju kroz grad i biciklističke izlete u okolici Zagreba, osnovano je 26. lipnja 1885. godine.

Potom slijede i prvi biciklistički klubovi: Hrvatski klub biciklista Sokol 1887., Koturaški klub Slaven 1894., Klub biciklista Velocitas 1892. i Zagrebački koturaški klub Orao 1904. godine.

U drugoj polovici 19. stoljeća biciklizam je u Hrvatskoj bio najrazvijeniji sport, a prva utrka organizirana je 29. lipnja 1886. godine na Zrinjevcu. Prva cestovna utrka u Hrvatskoj održana je 1892. godine, na njoj je sudjelovalo 12 vozača, a vozilo se od Zagreba do Petrinje.

Akrobacije na biciklima i, danas nešto češće na skateboardima, ne izvode se bez razloga ispred muzeja Mimare na Rooseveltovom trgu. Naime, upravo ondje je izgrađeno i prvo trkalište za bicikle i to davne 1891. godine.

foto: Silvija Novak

Za zdravlje, sjedni na bicikl

Da je bicikl puno bolji od automobila za fizičko, ali i psihičko zdravlje, poznata je činjenica. Osim toga, kriza izazvana epidemijom koronavirusa zbog koje moramo održavati fizičku distancu, utjecala je na to da sve više ljudi vozi bicikle, romobile ili jednostavno pješači.

Kako ističu i s Odjela za promicanje zdravlja Službe za javno zdravstvo na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, redovita vožnja biciklom jedan je od najboljih načina smanjenja rizika za razvoj zdravstvenih problema vezanih uz sjedalački način života. Voziti bicikl možete u svakoj životnoj dobi, od djetinjstva do starije dobi i to tempom koji vama najviše odgovara.

Osim toga, bicikliranje ima pozitivan učinak na srce i krvožilni sustav. Tijekom vožnje bicikla uključen je velik broj mišićnih skupina u cikličkim pokretima, pri čemu se kontinuirano opterećuje i krvožilno-dišni sustav. Smanjuje se rizik od najčešćih bolesti današnjice: bolesti krvožilnog sustava, karcinoma, šećerne bolesti, pomaže u borbi protiv stresa i depresije.

Vožnja biciklom smanjuje napetost, pojačava se lučenje hormona endorfina koji utječe na dobro raspoloženje. Podiže razinu energije za 20 posto, a smanjuje količinu nakupljenog umora za 65 posto jer potiče mozak na lučenje hormona povezanog s količinom energije – dopamina. Vožnja biciklom je zdrava i čini ljude sretnima – tko jednom proba, teško se odlučuje na povratak u tramvaj, autobus ili automobil!

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP