Prati nas

Zdravlje

Najopasnija vrsta debljine pogađa baš starije osobe

Izmjerite opseg vašeg struka i taj broj usporedite s vašom visinom. Ako opseg iznosi više od polovine vaše visine, tad patite od prekomjernog nakupljanja trbušne masnoće. Znanstvenici kažu kako se radi o pravoj pandemiji jer više od 76 posto stanovništva pati od tog poremećaja.

Objavljeno

|

Utječe li debljina na dužinu života?
foto: BigStock

Trbušni adipozitet – ili narodski rečeno, pivski trbuh – toliko je raširena pojava da se radi pravoj pandemiji, piše u ovotjednom izdanju magazin Frontiers in Public Health.

U nekim razvijenim zemljama, uključujući Novi Zeland i Sjedinjene američke države, čak 90 posto odraslih muškaraca i 80 posto žena dobra zna o čemu je riječ. Također i 50 posto djece. Prekomjerna trbušna masnoća, kako tu pojavu nazivaju znanstvenici, je stanje kad je opseg vašeg struka veći od polovine vaše visine. To nije isto što i obična pretilost. Ustvari, sa zdravstvenog aspekta još je i gore.


Prekomjerna tjelesna masnoća, pogotova ona trbušna, povezuje se s povećanom rizikom od kroničnih bolesti, morbiditeta i smrti. Masnoću na trbuhu smatra se najnezdravijom od svih ostalih vrsta prekomjernih masnoća na tijelu. „Pivski trbuh“ je pomalo pogrešan naziv jer nema nikakve veze s alkoholom. Najznačajniji faktor koji utječe na pojavu pivskog trbuha je dob. Izraženi trbuščići najčešći su kod starijih ljudi jer kako starimo, naše kalorijske potrebe se smanjuju, manje smo aktivni i skloniji smo nakupljanju kila. Također, snižava se razina hormona pa više sala skladištimo oko struka.

Nešto ranije ove godine, znanstvenici Philip Maffetone, Ivan Rivera-Dominguez i Paul Laursen objavili su da bi gotovo 76 posto svjetske populacije moglo imati taj problem. U zadnjem su se izvještaju osvrnuli na neke od najbogatijih zemalja rekavši da je prema procjenama u 30 najrazvijenijih zemalja ta konkretna pojava znatno češća nego što je učestalost debljine i pretilosti u ostatku svijeta.

Laursen, inače profesor na Tehnološkom sveučilištu u Aucklandu na Novom Zelandu, kaže da bi ljudi trebali ograničiti unos šećera i procesuirane hrane te poziva vlade zemalja da se pozabave ovim problemom. Osim toga, i liječnici bi trebali više razgovarati sa svojim pacijentima o važnosti zdravog načina života.

Bez obzira jesu li u medicinskom smislu prekomjerno teški ili pretili, ljudi s više trbašne masnoće u većem su riziku od kardiometaboličkih nepravilnosti koje mogu prouzročiti kronična ili čak smrtonosna stanja koja pak značajno smanjuju kvalitetu života. Višak tjelesne masnoće povezuje se s povišenim krvnim tlakom, bolestima srca, moždanom kapi, rakom, dijabetesom tipa dva, osteoartritisom, plućnim bolestima, apnejom i ostalim stanjima. Čak i ljudi koji se dovoljno kreću, mogu imati višak tjelesne masnoće.

Znanstvenici kažu i kako su uobičajeni načini određivanja je li neka osoba pretila, nisu upotrebljivi kad se radi o određivanju viška tjelesne masnoće. Umjesto toga, preporučuju mjerenje opsega struka i  uspoređivanja s visinom.

.

Zdravlje

Zimska depresija posebno pogađa starije, a liječi se svjetlošću

U ovim hladnim, sivim danima se čuje kako terapija svjetlom pomaže protiv tipične zimske depresije. Pomaže li doista? Ili se sami uvjeravamo u to? Da, to doista pomaže – uglavnom, ali ne svima.

Objavljeno

|

Autor

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: “Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju”. Jer vječiti umor – makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana, piše Deutsche Welle.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani “hormon sreće”. Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.


Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći – i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. “Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom”.

Tko želi izići van po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek “uz put”, na primjer uz doručak.

Dolac, Zagreb (photo: Sandro Bura)

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo “dići na noge” – bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, “hormon spavanja” i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. “Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi”, objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar “zimska depresija” bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav “unutrašnji sat” polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan – “fragmentiran” kako za Deutsche Welle kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas…

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom “unutrašnjem satu” može učiniti jest vječito buljenje u ekran – bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako “uz televizor odmah zaspu”. To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca – ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom. Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP