Prati nas

Aktivno starenje

‘Čim zapjevamo, odmah nam je bolje!’

Brojne su studije pokazale da pjevanje ima blagotvoran učink na organizam i njegovo zdravlje što svakako mogu potvrditi i polaznici zbora Doma umirovljenika Trnje. Posjetili smo njihovu probu i uvjerili se da pjesma doista vraća osmijeh na lica.

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

„Da, tu se održava zbor. Evo i ja čekam početak. Oko 15 do 11 počne. Ide nas petnaestak, ali redovitih ima oko deset. Ja rijetko kad izostanem.“, govori nam gospođa Marica kad smo ju zamolili da nas uputi prema dvorani. Probe zbora „Trnjanske ruže“ u Domu za starije u nemoćne Trnje u Zagrebu, održavaju se svakog ponedjeljka u 10:45. Gospođa Marica korisnica je doma i odabrala je zbor kao jednu od ponuđenih aktivnosti. „Stvarno se trudim doći. Evo, danas se ne osjećam baš najbolje i mislila sam preskočiti, ali ipak sam došla. Ma bude mi žao i naše voditeljice Antonije. Ona se stvarno trudi pa mi je žao da ona dođe, a mi ne dođemo. Uvijek sam voljela pjevati i općenito glazbu. Tako da mi je ovo jako lijepo. A i čovjek se bolje osjeća. Sad pripremamo božićne pjesme.“, govori nam dalje gospođa Marica.

foto: Silvija Novak

Prvo – uštimavanje

Ubrzo je stigla i voditeljica zbora, Antonia Mimica, profesorica glazbene kulture koja kad ne vodi ovaj zbor, vodi žensku klapu Cesarice i radi kao profesorica glazbenog u Osnovnoj školi Matije Gupca u Zagrebu. „Sad se pripremamo za Božić pa uvježbavamo takav repertoar. Inače, obilježavamo sve važne prigode i svakih mjesec do mjesec i pol dana uvježbavamo nešto novo. Nastupali smo na Zrinjevcu 1. listopada na Dan starijih osoba, obilježimo Martinje, Vukovar, razne blagdane, Uskrs, ali i rođendane naših korisnika. Rođendanski program pripremimo svaka tri mjeseca, pa ga izvedemo za sve koji su u protekla tri mjeseca imali rođendan“, objašnjava nam Antonia dok članovi zbora ulaze u dvoranu i zauzimaju svoja mjesta.


„Jesmo li dobro danas?“, pita Antonija dijeleći pjevačima papire s tekstovima pjesama. „Danas idemo dalje s božićnima.“ Uz Antoniju na klaviru, glazbenu pratnju čini i gospodin Dragan na gitari. On je također korisnik doma i kako doznajemo, uskoro ga čeka neugodna operacija kuka. „Ma, to sviranju ne smeta“, kaže nam Dragan naštimavajući svoju gitaru. „Sve nam je tu malo raštimano, i klavir i gitara…“, objašnjava nam dalje Antonia našto netko od pjevača dobaci: „Malo smo i mi raštimani!“ Dvoranom se razlio smijeh.

„Idemo sad prvo ‘U to vrijeme godišta’“, kaže Antonia i odsvira uvod na klaviru. „Dragane, možemo li?“

Zbor je prvo pomalo oklijevajući, ali onda sve odlučnije, zapjevao poznatu božićnu pjesmu uz stalno poticanje njihove voditeljice. „’…Mir se svijetu navješta!’ I sad idemo – drugi glas! ‘Po rođenjem djetešca, kom je majka djevica.’ Tako je, slobodno pustite glas!”

U pauzi između pjesama, Antonia nam dalje objašnjava:

„Uglavnom pjevamo poznate pjesme. Lakše je korisnicima pjevati nešto što jako dobro znaju, ali ponekad uvježbamo i nešto novo. Osim što mi nastupamo u svakakvim prigodama, dolaze nam i gosti poput dječjih vrtića i škola. Djeca nešto pripreme i otpjevaju, to bude baš lijepo. Dolaze nam i razna kulturno umjetnička društva sa svojim programima. Korisnici ovog doma jako vole glazbu. Nudi im se puno aktivnosti i rado sudjeluju. I na zboru su vrlo angažirani, iako je većina već u visokim godinama. U ovom domu ima jako puni ljudi iznad 80 i 90 godina. Evo, gospođa Štefica ima 93 godine i rado je na zboru. Danas je, nažalost, nema. Bole je leđa.“

U međuvremenu su se pjevači međusobno zapričali i dvoranom je zavladao žamor. Antonia, koja je tu vještinu izbrusila s osnovnoškolcima, začas ih je umirila. „Pssss! Idemo sad dalje. Pjevat ćemo ‘Veselje ti navješćujem’. E, tu se sad raspjevajte! Imate li svi tekst? Vidite gdje je ta pjesma? Evo, u gornjem desnom kutu. Jeste našli? Krenimo sad ! I jen, dva, tri…“

foto: Silvija Novak

Pjesma kao dio života

Proba zbora je trajala nešto manje od sat vremena za koje vrijeme su se izredali svi najpoznatiji božićni napjevi. Kad je proba završila, popričali smo s pjevačima.

„U domu živim godinu dana“, priča nam gospođa Marija. „Prije sam nastupala sa zborom Matije Gupca. Profesionalno se nisam bavila glazbom. Radila sam na školi gdje sam predavala jezike. Inače jako volim pjevanje. Ja vam pjevam za sebe i to dosta glasno i onda misle da sam poludjela. Ja vam i za stolom zapjevam! Voljela sam i plesati, ali sad me malo muče noge. Iako zaplešem još i sad, ali ako baš skačem, onda me bole noge“, kaže kroz smijeh Marija.

Gospođa Katarina u domu živi 11 godina: „Ovaj tu zbor je prije bio veći, ali nažalost neki ljudi su bolesni, neki i umrli. Ja sam dugo pjevala u zboru i puno smo nastupali. Ja sam čak dobila i drugu nagradu na pjevačkom natjecanju domova.“

Gospođa Marica s početka priče, dolazila je na probe zbora dok još nije živjela u domu. „Dolazila sam skoro 12 godina. Na zbor, druženja… A to se nastavilo i sad kad živim ovdje. Mene pjevanje jako oraspoloži. Imam ja svojih problema, ali tu na sve zaboravim. I jako volim našu profesoricu Antoniu. Predobra nam je. Imali smo mi i drugih profesora, neki su već i umrli. Svi su nam bili dobri, učili smo razne pjesme. Znali smo i pjevati po drugim domovima. Bilo je to lijepo. No tad smo bili i mlađi. A sad to ide malo teže, zašteka sim, zašteka tam…“, kaže gospođa Marica.

Dragan, koji gitarom pomaže Antoniji tijekom proba i nastupa, ima prilično glazbeno iskustvo: „Ja sam naučio svirati tamo negdje u pedesetim godinama, a onda sam bio u KUD-u ‘Rade Končar’ kojeg je vodio Bože Potočnik. Anđela Potočnik je vodila folklor. Neki dan je baš bila emisija o njima na televiziji pa sam se podsjetio tog doba. No ja sam tamo pjevao, nisam svirao. A gitaru sam učio privatno. Tako da ovdje sad pomažem Antoniji. Mi smo klavirsko-gitaristički duo.“

foto: Silvija Novak

Trnjanske ruže

Što se tiče repertoara koji im Antonia priprema, nađe se tu i dalmatinskih, i zagorskih, i slavonskih, a ponekad padne i koji bećarac. Ima i jedna autorska pjesma: „Zbor se zove ‘Trnjanske ruže’ prema istoimenoj pjesmi sad pokojne gospođe Nevenke. Ona je napisala tekst, pa se tako zove i zbor. I tu pjesmu izvodimo na našim nastupima. Ide ovako: „U Zagreb gradu četvrt postoji, Trnje se zove, svatko ga zna. Vrtovi tu su puni ruža i miris njihov mir nam da.“

Inače, na nastupima svi imaju bijele košulje, crne hlače i crvene ruže koje su napravili polaznici radionice heklanja ovdje u domu. Svake godine u Maksimiru se održava natjecanje zborova domova umirovljenika i domovi šalju svoje predstavnike. Može se nastupiti i solo ili u duetu. To je poseban doživljaj, pjevamo, veselimo se, nakon toga je zajednički ručak. Divno druženje. Lijepo je i kad se u domu organiziraju nastupi. Evo baš sada, poslije ove probe, doći će zaposlenici doma da s njima provježbam ‘Zvončiće’ koje će pjevati na božićnom nastupu. Znači, ne pjevaju samo oni koji žive u domu, nego i oni koji tu rade’, kaže Antonia.

Trenutno najstariji član zbora, devedesettrogodišnji Karlo, glazbom se bavi čitav život. Na rastanku nam pripovijeda: „Imao sam svoj zbor tamburaša i naravno, kao primaš, ja sam vodio pjesmu. A osnovne elemente pokazao mi je profesor Miškulin u varaždinskoj gimnaziji. Nismo mi pjevali samo od radosti, nego i iz potrebe da se glazbom ožive i ukrase razne svečanosti. I tako pjesma uđe pod kožu i bez nje bude tuga i žalost.“

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Aktivno starenje

Nisu svi sami ljudi usamljeni, kao što ni zajednički život ne donosi uvijek sreću

Iako svi želimo kvalitetan odnos sa što je moguće više ljudi, samački život ne donosi nužno i usamljenost, niti zajednički život nužno donosi sreću. umjesto toga, moguće je voditi neovisan život i istovremeno izgraditi čvrste veze s osobama s kojima ne dijelimo kućanstvo.

Objavljeno

|

Ljudi brkaju pojmove samoća i usamljenost, piše Walker Thornton na portalu Senior Planet. U društvu koje brak smatra idealom, oni koji se nikada nisu udavali ili ženili, koji su udovci ili rastavljeni, najčešće su neshvaćeni.

Hoćeš li me i dalje trebati kad mi budu 84 godine?

Usamljenost nije povezana s time jeste li u vezi ili niste i pogrešno je misliti da su brak ili kohabitacija rješenje tog problema. Pitajte bilo koga tko je ikada bio u nesretnom braku ili u braku u kojem nije bilo komunikacije. Eric Klinenberg, autor knjige ‘Biti sam’ koja govori upravo o samoći i usamljenosti, kaže da sve više ljudi svjesno izabire samački život. “Ljudi koji žive sami doista jesu ponekad usamljeni. No ponekad su usamljeni i ljudi koji su u braku”, kaže Klinenberg.


Mladi ljudi često namjerno odabiru samački život. U SAD-u u dobnoj skupini mlađoj od 65 godina, čak 15 milijuna ljudi namjerno žive sami te tako dokazuju da stara teza o tome da je samački život nužno i nesretan, više ne drži vodu. Mladi ljudi koji žive sami, jednako su zadovoljni i zdravi kao i oni koji žive s nekim.

No što je s 11 milijuna starijih osoba koje vode samački život? Prema podacima znanstvenih studija, njima samoća ipak malo teže pada. Kako starimo, sve više brinemo o tome kako bi bilo (ili kako će biti) živjeti sam. Tko će nam pomoći ako budemo bolesni? Što ako se budemo osjećali usamljeno i izolirano? Brinemo o održavanju društvenih veza ako postanemo nepokretni. Oni među nama koji su odlučili da se nakon rastave ili smrti partnera neće više ženiti, možda sad preispituju svoju odluku. Trebaju li starije osobe ponovno porazmisliti o svojem statusu? Je li došlo vrijeme da ponovno nađemo partnera?

U nastojanju da nekako brojkom označe osjećaj usamljenosti – odnosno, osjećaj nemanja smislenog kontakta s drugim ljudima što izaziva bolan stres – gerijatrijski specijalisti Sveučilišta Kalifornija pitali su 1.604 starije osobe koliko se često osjećaju usamljenima, izoliranima ili izostavljenima. 62 posto ispitanih koji su rekli da se osjećaju usamljeno, bili su u braku. Možda je ono što nam pod stare dane doista treba proširena mreža društvenih kontakata i osmišljeno provođenje vremena – a ne novi muž ili žena.

Riječ ili dvije s prijateljima

Svi mi težimo kvalitetnim odnosima i vezama s drugim ljudima. Možda je upravo to razlog što se sve veći broj starijih osoba okreće internetskim stranicama za pronalazak partnera. No postoje i drugi načini da proširite svoj krug prijatelja i poznanika. Jedan od odličnih načina je Facebook preko kojega se možete družiti s prijateljima, izmjenjivati informacije, slike i videa pa čak igrati i razne igre. Online prijatelji donekle mogu biti zamjena za prave prijatelja.

Iako svi želimo kvalitetan odnos sa što je moguće više ljudi, samački život ne donosi nužno i usamljenost, niti zajednički život nužno donosi sreću. umjesto toga, moguće je voditi neovisan život i istovremeno izgraditi čvrste veze s osobama s kojima ne dijelimo kućanstvo.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP