Prati nas

Nema predaje

Stalno gubim ključeve? Imam li Alzheimera?

Ako ste nedavno bili u kinu ali se ne možete sjetiti kako se zvao film – ne morate se brinuti. To je vjerojatno obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ali ako se ne možete sjetiti da ste u kinu uopće bili – to bi mogao biti znak za uzbunu. Posjetili smo Udrugu za Alzheimerovu bolest i razgovarali s Tajanom Dajčić.

Objavljeno

|

Kako prepoznati Alzheimera?
foto: Pixabay

„Dolazi nam tu jedan jako fini gospodin. Vrlo uglađen i uvijek u odijelu s maramicom u džepiću. Prije je bio poznati ortoped. Izgleda jako lijepo, ali vi s njime više ne možete razgovarati. Uopće nije svjestan gdje je. To je sad samo ljuštura. A imali smo i slučaj jednog akademskog slikara koji je stvarao predivna ulja na platnu. No nakon što je obolio, crta kao malo dijete. Alheimer je strašna bolest. A najstrašnije je godinama gledati kako vam draga osoba propada naočigled“, priča nam Tajana Dajčić, predsjednica Udruge za Alzheimerovu bolest.

O ovoj teškoj i neizlječivoj degenerativnoj bolesti mozga u posljednje se vrijeme počelo više pričati zahvaljujući istupu voditeljice Tatjane Jurić koja je smogla hrabrosti izložiti intimu svoje obitelji i progovoriti o bolesti svoje majke, sve kako bi skrenula pozornost na probleme s kojima se susreću oboljeli i njihove obitelji. I ona je, kaže, lutala po raznim zavodima i bolnicama, dok nije stigla do Udruge gdje su je savjetovali kako dalje.


Nedovoljna pomoć institucija

U vremenima kad im je pomoć najpotrebnija, obitelji oboljelih ne mogu se osloniti na pomoć institucija. To nam je potvrdila i gospođa Dajčić:

„Nalazimo se u Vlaškoj 24 u Zagrebu. Udruga je osnovana 1999. godine na inicijativu obitelji oboljelih i uz pomoć malobrojnih liječnika koji su se onda bavili problemom Alzheimerove bolesti i demencije općenito. Kroz to čitavo vrijeme se jako malo toga napravilo. Mi stalno upozoravamo da sustav ne funkcionira. To je činjenica. Nemam zdravstvenu njegu za oboljele, socijalnu skrb, pa niti svijest o toj bolesti. Zato je dobro da javne osobe izađu s time u javnost. Kad se suočite s tom bolešću, i to deset godina koliko bolest prosječno traje, vi gledate kako vama draga osoba odlazi i propada. Bolest je neizlječiva, još uvijek nema lijeka. Postoje lijekovi koji malo usporavaju progresiju bolesti, ali ona je neizlječiva. Uvijek završava smrtnim ishodom.

Kako prepoznati Alzheimera?

Tajana Dajčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Koliko ljudi u Hrvatskoj boluje od Alzheimerove bolesti?

„Kad govorimo o Alzheimerovoj bolesti govorimo samo o jednom od uzroka demencije kojih je mnogo, a Alzheimerova bolest je najčešći uzrok. Demencija je skup simptoma koji svi na kraju vode do toga da čovjek potpuno gubi sve svoje funkcije, potrebna mu je 24-satna skrb, pomoć dvije do tri osobe – tako se barem računa po svjetskim statistikama. Dakle, dvije do tri osobe se brinu o jednoj oboljeloj.

Mi kad govorimo o oboljelima, govorimo o svima oboljelima od demencije, od čega veći dio ima Alzheimerovu bolest. U Hvatskoj nema registra oboljelih pa možemo govoriti samo o procjenama. Po svjetskim statistikama deset posto starijih od 60 godina u opasnosti je da oboli od demencije. Prema popisu stanovništva iz 2011., to bi bilo oko 87 tisuća pa do 90 tisuća oboljelih. Liječnici koji se bave demencijama kažu da je taj broj i veći, do 100 tisuća.

Dodatni problem oko utvrđivanja stvarnog broja oboljelih je da puno ljudi misli da je demencija normalna pojava u starosti – a nije. Danas me je zvala jedna gospođa kojoj je psihijatrica rekla da je normalno što je njezina mama zaboravna. A mama ima 66 godina. Ovu je to toliko šokiralo da je odmah nazvala i požalila se. Ona, kao prvo, svoju mamu ne vidi kao stariju osobu. Pa sa 66 godina ona to i nije. Kad pogledate, radni vijek će se produžiti do 67. A istovremeno jedan liječnik, psihijatar, kaže da je normalno da osoba od 66 godina ima demenciju. To je katastrofa. Evo protiv čega se mi borimo.“

Obolijeva li neka skupina ljudi više?

„Žene. Daleko više obolijevaju žene. Generalno su žene i više zahvaćene problematikom Alzheimerove bolesti, jer one se brinu o oboljelima. Ako same i ne obole, ali oboli njihov suprug ili roditelj, one su te na čija leđa pada sav teret brige. Zašto je to tako, nitko ne zna.“

Što se općenito zna o uzrocima te bolesti?

„Kad bi se znali uzroci, onda bi se znao naći i lijek. Ne zna se točno što uzrokuje bolest. Svjetska zdravstvena organizacija u faktore rizika ubraja pušenje, visoki tlak, pretlost. No to su uzročnici i svih drugih bolesti. Jedan od uzroka mogao bi biti udarac u glavu ili neka trauma glave u mladosti jer se ustanovilo da je dosta osoba koje imaju demenciju u mladosti pretrpjelo neku traumu glave.“

No neki lijekovi koji olakšavaju i usporavaju bolest ipak postoje?

„U svijetu postoji pet regstriranih antidementiva. Svi su oni dostupni u Hrvatskoj, ali su na B listi. Do 2012. su se plaćali, no tada smo uspjeli postići da ti lijekovi dođu na B listu, ali se nadoplaćuju između 100 i 700 kuna mjesečno što je dosta veliki izdatak. Mi se kao udruga borimo da barem jedan s te liste antidementiva bude besplatan. Ali to je jako teška borba. Antidementivi pomažu u usporavanju progresije bolesti i naravno da će bolje pomoći ako je bolest u ranoj fazi. Tu dolazimo do drugog problema s kojim se susrećemo, a to je pravovremena dijagnoza tj. postavljanje dijagnoze u  ranoj fazi, a ne ond kad je bolest vidljiva već svakom. Kad bolest dođe to te faze, onda smo sigurno izgubili već par godina. Znači, bolest se mora početi liječiti čim smo primijetili prve znakove.“

foto: BigStock

“Lice demencije – pad čovjeka”

Koji su prvi znakovi bolest?

„Prvo, svi kreću od toga da je Alzheimer bolest zaboravljanja. To uistinu i jest jedan od simptoma, ali nije najbitniji simptom. Dogodi se tako da mi se javljaju ljudi i kažu: ‘Joj, stalno gubim ključeve ili imao sam dogovoren sastanak s prijateljima pa sam na to zaboravio.’ To nije Alzheimer, nego obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ako smo zaboravili tako nešto ili gdje smo stavili ključeve, no kasnije se ipak sjetimo, to nije bolest. Premećaj pamćenja se razvija jako polako. Možemo ovako reći, ako ste jučer otišli u kino i ne sjećate se naslova filma, to nije problem. Ali ako se uopće ne možete sjetiti da ste bili u kinu, to može ukazivati na bolest. Ljudi obično na to ne reagiraju i misle da je to samo od promjene vremena, umora, tisuću drugi stvari. Ali već tad bi trebalo reagirati.

Iduća stvar su poteškoće u izvršavanju nekih uobičajenih stvari. Npr. kad vidite da je netko tko je uvijek bio jako uredan i pedantan, odjednom šlampav i neuredan. To je trenutk u kojem okolina mora reagirati – obitelj, prijatelji, rođaci, kolege. Ne dizati paniku, ali treba reagirati. A mi to najčešće ne radimo, jer se ne želimo miješati ili mislimo da to nije naša stvar. Nakon toga dolaze problemi higijene, čovjek se počne zapuštati, neko tko je dobro kuhao naglo počne griješiti i tako. Bolest se razvija jako dugo. Ponekad može proći i 20 godina prije prvih ozbiljnijih simptoma. Često nam ljudi kažu: ‘Sad kad sam sve to skupa doznao, shvaćam da se kod moje mame još prije deset godina nešto počelo primjećivati.’ Ili nam se javljaju ljudi koji kažu da već godinama pokušavaju reagirati ali ih okolina ne doživljava i negira da neki stariji član obitelji ima problem. To su sve izgubljene godine.

Može biti znak i kad osoba više ne može obavljati stvari koje je normalno obavljala. Recimo neke novčane transakcije, formulari, griješi ili se ne mogu sjetiti kako se zove neka uobičajena stvar poput čaše ili stola. To se svima događa, ali mi se kad tad sjetimo. Onda kreću promjene ponašanja jer osoba počne shvaćati da se nešto s njom događa, a to si ne želi priznati, čak to pokušava i sakriti. Ljudi postaju nervozni, bijesni, imaju promjene raspoloženja ili izostanak emocija, povlače se u sebe. Možda je to obična depresija, no u svakom slučaju treba reagirati i poslati osobu neurologu ili k nama u Udugu. Možda su problemi sa štitnjačom, a možda je i nešto teže. Što se prije počne s terapijom, bit će uspješnija, osobi će se produljiti život i biti kvalitetniji i bit će lakše obitelji.“

Projekt Album (foto: PR)

Koje su faze bolesti?

Rana faza je od pojave prvih znakova: zaboravljivost, dezorijentiranost, izgubljenost u vremenu i prostoru. To je rana faza koja se može usporiti s antidementivima. No bolest će ići dalje. S lijekovima dobivamo na vremenu.

Srednja faza je kad osoba već treba pomoć. Kad je toliko zaboravna da ne može sama funkcionirati, ne može čitati, razgovarati, shvaćati… Osoba tad treba cjelodnevnu brigu. No unatoč tome, ne treba ju izolirati već dapače voditi u društvo. A druženja su jako bitna za oboljele i za njihove obitelji. Zato mi organiziramo Alzheimer Cafe.

Zadnja faza je nepokretnost, osoba ne može govoriti, jesti, mora se paziti da joj se ne daju veći komadi hrane nego samo kašasto. Osoba nema potrebnu za jelom i tekućinom nego ju treba hraniti. U toj zadnjoj fazi, obitelji se teško mogu brinuti o oboljelom.“

Kako izgledaju testovi za Alzheimer?

„Postoji jednostavni testovi koji bi se mogli raditi kod liječnika opće prakse. Ne primjer test ‘tri riječi’ i test crtanja sata. Mi kao Udruga zagovaramo da se ti testovi provode kod liječnika opće prakse, dakle u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pa da se već tamo otkrije radi li se o demenciji ili ne i trebali se osobu slati dalje na pretrage. No i liječnici opće prakse često kažu da je normalno zaboravljati. Ili kažu: ‘Ma što će vam dijagnoza, pa lijekovi ionako ne postoje.’ To je glupost! Lijekovi postoje i moraju se uzimati.

Te mini testove se može napraviti u 5 minuta. Kažete oboljeloj osobi neke tri riječi, recimo ‘jabuka, kuća, sat’ i nastavite dalje razgovor. Nakoj par minuta se zamoli osobu da ponovi te riječi. Ako ne može, možda imamo problem. Drugi test je da osoba nacrta sat i označi neko određeno vrijeme. Po tome vidite – ako je sat nacrtan neprepoznatljivo, onda su tu neki problemi.

Bilo bi nužno to uklopiti u svakodnevnu praksu kod liječnika opće prakse. No mi s time dosta kasnimo. Pa tek se sad organiziralo da se na Medicinskom fakultetu o demencijama uopće uči. To je sad predmet, već drugu akademsku godinu. Za par godina, imat ćemo liječnike koji će znati osnove demencije.“

Tko bi trebao pokrenuti stvari?

„Vlada bi trebala definirati demenciju kao javnozdravstveni problem i krenuti u izradu Nacionalne strategije. Bez tog okvira nema ništa. A Svjetska zdravstvena organizacija je demenciju proglasila javnozdravstvnom prioritetom, jer takvih je slučajeva sve više. To neće biti epidemije, nego pandemija! No naša vlada to ne shvaća. Još na sve to, mi smo zemlja izrazito stare populacije. Ne educiramo ljude koji bi trebali brinuti, ne otvaramo domove za oboljele. Naša budućnost je vrlo zabrinjavajuća. Mi čak imamo prijedlog Nacionalne strategije, ali nikako da dođe na red. Imamo sve elemente za zabrinuti se – ali se nitko ne zabrinjava.“

Projekt Album (foto: PR)

Tri zagrebačka muzeja su za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti pripremila odabrane eksponate kojima se pokušalo potaknuti njihova sjećanja. Projekt pod nazivom „Album“, a kojeg je u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla i Etnografskim muzejom Zagreb pokrenuo Tiflološki muzej, započeo je na Međunarodni dan Alzheimerove bolesti 21. 9. 2017. i trajao do 10. 11. 2017.  programu su sudjelovale osobe oboljele od Alzheimerove bolesti iz Doma za starije i nemoćne osobe Villa Brezovica i Doma za starije osobe Medeveščak.

Osobe koje gube sjećanja u trećoj životnoj dobi često odbijaju aktivnosti koje im pomažu u održavanju uspješnih mentalnih sposobnosti. Atmosfera muzejskog prostora omogućuje da se aktivnosti provode na ugodan i zabavan način u muzeju je ostvarivo prisjetiti se poznatih predmeta i radnji. Autori projekta nadaju se da će započeti program uskoro moći proširiti i na druge muzeje i ustanove koje imaju mogućnosti za rad s osobama oboljelima od demencije.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Nema predaje

Jasna A. Petrović: Za reviziju sam svih povlaštenih mirovina, nacionalna naknada za starije će se uvesti

Što predsjednica SUH-a misli o novom ministru mirovinskog sustava i zašto zastupa uvođenje takozvane nacionalne mirovine? Što je važnije; obiteljska mirovina ili nasljeđivanje dijela mirovine pokojnog partnera?

Objavljeno

|

Nezaustavljiva snaga umirovljeničke scene Jasna A. Petrović već godinama glasno i jasno zastupa interese umirovljenika i starijih građana u pregovorima i sukobima sa svim vladajućim garniturama. I to bez stranačko-političkog angažmana, jer ona je predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), nevladine udruge koja djeluje kroz sindikalne načine borbe.

Prije manje od tjedan dana o gorućim umirovljeničkim problemima izvijestila je i novog ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića. No to je tek formalni povod ovom razgovoru o svemu onome što se posljednjih mjeseci spominjalo u kontekstu mirovina i starenja u Hrvatskoj.


Krenimo od najaktualnijeg. U svakodnevnim razgovorima svi traže više socijalne države, no kad se progovori o nacionalnoj mirovini, većina umirovljenika zalaže se za model prema kojem svatko dobiva samo ono što je zaradio. Kako to?

Kad nešto ima pogrešan naziv, stvara zabunu među ljudima. Zamolili smo ministra mirovinskog sustava Josipa Aladrovića da u javnim nastupima kaže da je riječ o nacionalnoj naknadi za starije osobe. Dakle, riječ je o mjeri protiv siromaštva starijih osoba koja će se isplaćivati iz državnog proračuna, a ne iz mirovinskog sustava.

Drugi glavni problem je iznos te nacionalne naknade. Procijenjena je na 1.000 kuna. Kad znate da je 1.019 kuna najniža mirovina za 15 godina rada, to sve ispada nerealno. Već i sad minimalna zajamčena socijalna naknada za starije od 65 godina iznosi 920 kuna.

Znači, treba tražiti veće mirovine, a ne sprječavati uvođenje te socijalne naknade?

Sve je to previše sabijeno jedno uz drugo, ali da, problem je u preniskim mirovina, a ne u jednoj dobroj mjeri. To govori koliko su stari zanemareni i podcijenjeni. Kad imate prosječnu mirovinu od 2.445 kuna, a linija siromaštva je 2.496 kuna, postavlja se pitanje kako je moguće da postoje tako niske mirovine utemeljene na radu.

Može li takva nacionalna mirovina ili naknada stimulirati nerad? Neki ekonomski stručnjaci kažu da se boje toga.

Nikako! To je neoliberalni pristup poznate ergele znanstvenika koji su uvijek na strani banaka i bogatih. Kao što se prije govorilo da će se proširenjem prava rada umirovljenika spriječiti mlade da rade ili ih otjerati iz zemlje, tako se i sada pogrešno govori o nacionalnoj naknadi. Riječ je o mjeri protiv siromaštva koju imaju gotovo sve države EU, samo u različitim formatima.

Međunarodna organizacija rada propisuje uvođenje te mjere, a Europska komisija, pa čak i Svjetska banka, ponavljaju nam da trebamo uvesti takvu naknadu. Razlog je taj da je samo 64 % građana starijih od 65 godina pokriveno starosnim mirovinama. U Sloveniji je to 96 %, a u Austriji 99 %. Ili smo civilizirana socijalna država ili nismo.

Ako do takozvane nacionalne mirovine dođe, valja još jednom naglasiti da neće biti isplaćivane iz mirovinskog sustava.

Do tih nacionalnih naknada će svakako doći. Progurali smo to u Strategiju za socijalnu skrb starijih osoba 2016. godine. Isplaćivat će se od 2021. godine neovisno od toga tko će biti na vlasti. Ljudi ne smiju biti gladni u ovoj zemlji. Istina je i da bi trebali imati i duplo veće mirovine.

I o braniteljskim mirovinama se puno raspravlja pa ih mnogi navode kao primjer socijalne nepravde. Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, u zadnje vrijeme glasno traži razdvajanje na ono zarađeno radom i ostatak koji bi se braniteljima isplaćivao iz proračuna.

Naš stav o takozvanim povlaštenim mirovinama je godinama jasan. Od početka tražimo razdvajanje i transparentnost. Mrsić je kao ministar rada i mirovinskog sustava prihvatio dugogodišnje prijedloge umirovljeničkih udruga o odvajanju posebnih i radom stečenih mirovina. Ali je htio biti… i kriv i nevin.

Nije se usudio to provesti na razinu pojedinca što bi rezultiralo revizijom svih povlaštenih mirovina. Rezultat toga jest taj da danas samo znamo da se na mirovine po posebnim propisima troši šest milijardi kuna godišnje. No njegov sadašnji prijedlog je posve opravdan. Zbrka u mirovinskom sustavu mora se riješiti do individualne razine. Vjerujemo da bi novi ministar to mogao započeti. Nije u tom prijedlogu vidio nikakve poteškoće.

Ali HZMO tvrdi, s obzirom na to da isplata mirovina nije moguća bez ubacivanja novca iz proračuna, da je to obmanjivanje javnosti te da braniteljske mirovine ne ugrožavaju radničke mirovine.

Zanimljivo je kako je mirovinska institucija bez političkih ingerencija dobila zadatak biti zaštitnica branitelja pa i pripadnika HVO-a. S obzirom na to da sam članica Upravnog vijeća HZMO-a, problematizirat ću i to. HZMO bi trebao shvatiti da su oni izvor krivih podataka da se radničke mirovine ne pokrivaju uplatama u mirovinski sustav. Pokrivaju se.

Kada od potrebne 41 milijarde kuna odbijete šest milijardi kuna za mirovine po posebnim propisima i devet milijardi kuna tranzicijskog troška, ostane vam 26 milijardi kuna. A iz doprinosa se prikupi 27 milijardi. Dakle, dovoljno je. Zagovaratelji katastrofičnih prikaza mirovinskog sustava su ljudi iz HZMO-a, bankari i znanstvenici bliski bankama.

U komentarima pod ovim razgovorom sigurno će se naći i oni koji ne žele “kopanje” po braniteljskim mirovinama. Obično tada tvrde da u partizanske mirovine nitko ne želi dirati. Zagovarate li i reviziju partizanskih mirovina koje se uvijek stavljaju nasuprot braniteljskih, kao da se radi o dvije neprijateljske vojske?

Zagovaramo reviziju svih mirovina po posebnim propisima. I partizanskih i ustaških i braniteljskih… Ona je nužna. Nama se putem naše Facebook stranice “Pokret protiv siromaštva starijih osoba” javljaju brojni branitelji i njihove supruge koji otvoreno kažu da imaju najnižu moguću braniteljsku mirovinu, dok brojni ljudi koji nisu nikada ni bili na frontu hodaju zdravi s visokim braniteljskim mirovinama.

Je li u pravu Tuđman koji je rekao da je Hrvatsku obranilo 250.000 branitelja ili je u pravu ministar branitelja Tomo Medved koji tvrdi da ih je bilo 550.000, a moguće će ih biti i 600.000? To treba razjasniti kako bi prestalo biti izvor kontinuiranog nezadovoljstva velikog dijela građana, među njima i brojnih branitelja.

Godinama slušamo da su partizanske mirovine podložne nasljeđivanju s koljena na koljeno, no nitko tko iznosi te teze ne barata konkretnim primjerima i imenima. A zapravo je riječ o sve manjem broju mirovina koje primaju udovice. I sami kvartalno objavljujemo analize na tu temu, ali uzalud. Taj mit, usprkos svim dokazima, nikako da umre.

Navodno je svojevremeno postojalo jedno invalidno dijete koje je primalo partizansku mirovinu pokojnog oca. Ali invalidno dijete bi i po općem zakonu imalo pravo dobiti mirovinu oca. Taj primjer je izuzetak.

Osim toga, borci NOR-a su se imali pravo oženiti mlađim ženama. Zar netko branitelju od 70 godina može zabraniti da oženi ženu od 40 godina i da dobije dijete? Treba jednostavno prestati fantazirati i prestati proizvoditi te priče.

Jasna Petrović (foto: Siniša Bogdanić)

Za saborske zastupnike više nema povlaštenih mirovina?

Evo, Silvano Hrelja vrlo pompozno kaže da nema. Ali ima. Oni mogu ranije ići u mirovinu. Želimo revidirati i na taj način beneficirane mirovine.

Nasljeđivanje dijela mirovine umrlog partnera čini se dalekim snom. Hoće li sadašnje generacije mlađih umirovljenika to doživjeti?

Duboko vjerujem da hoće. To je trend u velikom dijelu članica EU. Kod nas se trenutno može naslijediti 70 % partnerove mirovine, ali uz gubitak vlastite. Mislimo da vlastitu mirovinu treba ostaviti, a ovisno o imovinskom statusu treba omogućiti nasljeđivanje 20-50 % mirovine preminulog partnera ili partnerice.

Sada ima tvrdnji da su važnije obiteljske mirovine. To je kao da raspravljamo je li važnije mlijeko ili kruh, voda ili meso. Svi trebaju i jedno i drugo.

Neki dan ste, zajedno s predsjednicom Matice umirovljenika Hrvatske Višnjom Fortunom, bili na dugom sastanku s novim ministrom mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem. Usporedite li komunikaciju s bivšim ministrom Pavićem, jeste li optimistični?

Vrlo sam optimistična. Čim je postao ministar, nazvao je kolegicu i mene, dogovorili smo sastanak. 12. rujna smo mu donijele listu prioriteta i razgovarali smo što se može i kada napraviti. Pavić je ignorirao sve socijalne partnere i umirovljenike. Ako ne čujete, ne možete ni razumjeti. S ovim ministrom sam imala iskustva u HZMO-u. Zato što je mlad, ambiciozan je i pokušava napraviti više od nekoga kome je to politički zadatak. Mislim da ima dobru volju i entuzijazam. Iznenadio me tvrdnjom da ako ne bude nacionalne naknade za starije osobe, on neće biti ministar. To mi je razlog za optimizam.

Što ste dogovorili?

Inzistirali smo da on izravno razgovara s ministrom zdravstva i ministrom financija u vezi dvije stvari. Prva je problem besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. Zbog cenzusa koji nije mijenjan 15 godina, par tisuća umirovljenika izgubi to pravo kod svakog usklađivanja mirovina. Predlažemo da taj cenzus bude na liniji siromaštva koja se utvrđuje godišnje. Sada iznosi 2.496 kuna za samce. Tako bi se brojni siromašni umirovljenici vratili u državno subvencionirani sustav dopunskog zdravstvenog osiguranja. To je naš uvjet za daljnje razgovore.

Također smo tražili promjene za umirovljenike koji još uvijek plaćaju krizni dodatni zdravstveni doprinos na mirovine uveden prije deset godina. Ili da im se taj doprinos uvede kao doprinos na razliku iznad prosječne plaće, ili da se ukine svima. Zašto se to ukinulo samo braniteljima, a ne i drugim građanima?

Ministru je pao vrući krumpiru krilo jer, čini se, da izlazimo na referendum. O radu do 67. godine puno smo čuli. Neki kažu da bi se isplatilo raditi i te dvije godine duže kada bi mirovine bile dostatne za dostojanstven život. SUH i dalje podupire raspisivanje referenduma?

Naravno! Pomagali smo organizacijski i na sve druge načine. Postigli smo da više od 60 % potpisa čine potpisi starijih osoba. To je referendum solidarnosti. Imamo kontraprijedlog i ne znamo zašto se nije primijenio. Ako se željelo povećati prosječan staž, trebalo je samo uvesti da je za mirovinu uvjet 20 godina staža, umjesto sadašnjih 15. Pogotovo kada se uvede nacionalna naknada za starost kada će ta kategorija biti donekle zaštićena.

Mislimo da se referendum mora održati i da će proći. Vjerujemo da je toga svjestan i novi ministar. Kao što vidite, svugdje naglašava da će nacionalna naknada za starost biti za one starije od 65 godina.

Ipak, čini se da stare i siromašne društvo želi pospremiti daleko od oka. Dosta ste glasni oko pokušaja gušenja jednodnevnog turizma na Jadranu. Što biste poručili gradonačelnicima i načelnicima koji razmišljaju o zabrani ulaska autobusa s jednodnevnim turistima u priobalna mjesta?

Ne samo njima, već i premijeru i ministru turizma. Te prizemne diskriminacije su na granici ludila. Na Općinskom vijeću Malinske-Dubašnice rekli su da im je “dosta tih starih prdonja i baba koje dolaze samo prljati more i jesti sendviče.” Pokušali su na sve načine uvesti da ti stari ljudi poginu hodajući do plaže po najvećoj vrućini, ostavljeni kilometrima izvan mjesta. Oni sada žele samo elitni turizam. Pokondirene tikve! Zbog toga im se i smanjio priljev turista ove godine.

I za kraj, najistaknutiji politički predstavnik umirovljenika Silvano Hrelja (HSU) istaknuo je ambiciju ulaska u izvršnu vlast. Vidite li ga kao ministra mirovinskog sustava? Zapravo, vidite li ga kao dobrog ministra?

Uopće ga ne vidimo kao ministra. On je vješt trgovac. I sam naglašava da je na nagovor istarske podružnice SUH-a bio predložen na listu i da je SUH odradio cijelu kampanju. Ali prvo što je napravio jest da je otpustio sve te ljude, jer je počeo trgovati s raznim političkim opcijama. Neću ga optužiti da je korumpiran, jer nemam za to konkretnih dokaza. Ne bih htjela da se to tako shvati. Ali on je promijenio već sette bandiere.

Ne može biti dobar ministar jer nema senzibilitet za siromašne, odbija sve prijedloge umirovljeničkih udruga, čak je bio protiv podizanja najniže mirovine za samo 3,13 %. Poručivao je da to nije zarađeno. Osim toga, vrlo je blizak bankama i sklon obveznim mirovinskim fondovima. I to u trenutku kada je i maloj bebi jasno da je riječ o velikoj financijskoj prijevari, kada od nje odustaju Poljska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, a Slovenija i Češka nisu ni uvele drugi mirovinski stup.

Jasno je da u ovom trenutku inozemne banke i obvezni mirovinski fondovi rade pritisak da se krene u privatizaciju javnog sektora, privatizaciju vode i struje, a on ih i dalje podržava. Ne shvaća da je to razlog niskim mirovinama, sadašnjim i budućim. Nadam se da mu se ta ambicija neće ostvariti.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP