Prati nas

Nema predaje

Stalno gubim ključeve? Imam li Alzheimera?

Ako ste nedavno bili u kinu ali se ne možete sjetiti kako se zvao film – ne morate se brinuti. To je vjerojatno obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ali ako se ne možete sjetiti da ste u kinu uopće bili – to bi mogao biti znak za uzbunu. Posjetili smo Udrugu za Alzheimerovu bolest i razgovarali s Tajanom Dajčić.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako prepoznati Alzheimera?
foto: Pixabay

„Dolazi nam tu jedan jako fini gospodin. Vrlo uglađen i uvijek u odijelu s maramicom u džepiću. Prije je bio poznati ortoped. Izgleda jako lijepo, ali vi s njime više ne možete razgovarati. Uopće nije svjestan gdje je. To je sad samo ljuštura. A imali smo i slučaj jednog akademskog slikara koji je stvarao predivna ulja na platnu. No nakon što je obolio, crta kao malo dijete. Alheimer je strašna bolest. A najstrašnije je godinama gledati kako vam draga osoba propada naočigled“, priča nam Tajana Dajčić, predsjednica Udruge za Alzheimerovu bolest.

O ovoj teškoj i neizlječivoj degenerativnoj bolesti mozga u posljednje se vrijeme počelo više pričati zahvaljujući istupu voditeljice Tatjane Jurić koja je smogla hrabrosti izložiti intimu svoje obitelji i progovoriti o bolesti svoje majke, sve kako bi skrenula pozornost na probleme s kojima se susreću oboljeli i njihove obitelji. I ona je, kaže, lutala po raznim zavodima i bolnicama, dok nije stigla do Udruge gdje su je savjetovali kako dalje.


Nedovoljna pomoć institucija

U vremenima kad im je pomoć najpotrebnija, obitelji oboljelih ne mogu se osloniti na pomoć institucija. To nam je potvrdila i gospođa Dajčić:

„Nalazimo se u Vlaškoj 24 u Zagrebu. Udruga je osnovana 1999. godine na inicijativu obitelji oboljelih i uz pomoć malobrojnih liječnika koji su se onda bavili problemom Alzheimerove bolesti i demencije općenito. Kroz to čitavo vrijeme se jako malo toga napravilo. Mi stalno upozoravamo da sustav ne funkcionira. To je činjenica. Nemam zdravstvenu njegu za oboljele, socijalnu skrb, pa niti svijest o toj bolesti. Zato je dobro da javne osobe izađu s time u javnost. Kad se suočite s tom bolešću, i to deset godina koliko bolest prosječno traje, vi gledate kako vama draga osoba odlazi i propada. Bolest je neizlječiva, još uvijek nema lijeka. Postoje lijekovi koji malo usporavaju progresiju bolesti, ali ona je neizlječiva. Uvijek završava smrtnim ishodom.

Kako prepoznati Alzheimera?

Tajana Dajčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Koliko ljudi u Hrvatskoj boluje od Alzheimerove bolesti?

„Kad govorimo o Alzheimerovoj bolesti govorimo samo o jednom od uzroka demencije kojih je mnogo, a Alzheimerova bolest je najčešći uzrok. Demencija je skup simptoma koji svi na kraju vode do toga da čovjek potpuno gubi sve svoje funkcije, potrebna mu je 24-satna skrb, pomoć dvije do tri osobe – tako se barem računa po svjetskim statistikama. Dakle, dvije do tri osobe se brinu o jednoj oboljeloj.

Mi kad govorimo o oboljelima, govorimo o svima oboljelima od demencije, od čega veći dio ima Alzheimerovu bolest. U Hvatskoj nema registra oboljelih pa možemo govoriti samo o procjenama. Po svjetskim statistikama deset posto starijih od 60 godina u opasnosti je da oboli od demencije. Prema popisu stanovništva iz 2011., to bi bilo oko 87 tisuća pa do 90 tisuća oboljelih. Liječnici koji se bave demencijama kažu da je taj broj i veći, do 100 tisuća.

Dodatni problem oko utvrđivanja stvarnog broja oboljelih je da puno ljudi misli da je demencija normalna pojava u starosti – a nije. Danas me je zvala jedna gospođa kojoj je psihijatrica rekla da je normalno što je njezina mama zaboravna. A mama ima 66 godina. Ovu je to toliko šokiralo da je odmah nazvala i požalila se. Ona, kao prvo, svoju mamu ne vidi kao stariju osobu. Pa sa 66 godina ona to i nije. Kad pogledate, radni vijek će se produžiti do 67. A istovremeno jedan liječnik, psihijatar, kaže da je normalno da osoba od 66 godina ima demenciju. To je katastrofa. Evo protiv čega se mi borimo.“

Obolijeva li neka skupina ljudi više?

„Žene. Daleko više obolijevaju žene. Generalno su žene i više zahvaćene problematikom Alzheimerove bolesti, jer one se brinu o oboljelima. Ako same i ne obole, ali oboli njihov suprug ili roditelj, one su te na čija leđa pada sav teret brige. Zašto je to tako, nitko ne zna.“

Što se općenito zna o uzrocima te bolesti?

„Kad bi se znali uzroci, onda bi se znao naći i lijek. Ne zna se točno što uzrokuje bolest. Svjetska zdravstvena organizacija u faktore rizika ubraja pušenje, visoki tlak, pretlost. No to su uzročnici i svih drugih bolesti. Jedan od uzroka mogao bi biti udarac u glavu ili neka trauma glave u mladosti jer se ustanovilo da je dosta osoba koje imaju demenciju u mladosti pretrpjelo neku traumu glave.“

No neki lijekovi koji olakšavaju i usporavaju bolest ipak postoje?

„U svijetu postoji pet regstriranih antidementiva. Svi su oni dostupni u Hrvatskoj, ali su na B listi. Do 2012. su se plaćali, no tada smo uspjeli postići da ti lijekovi dođu na B listu, ali se nadoplaćuju između 100 i 700 kuna mjesečno što je dosta veliki izdatak. Mi se kao udruga borimo da barem jedan s te liste antidementiva bude besplatan. Ali to je jako teška borba. Antidementivi pomažu u usporavanju progresije bolesti i naravno da će bolje pomoći ako je bolest u ranoj fazi. Tu dolazimo do drugog problema s kojim se susrećemo, a to je pravovremena dijagnoza tj. postavljanje dijagnoze u  ranoj fazi, a ne ond kad je bolest vidljiva već svakom. Kad bolest dođe to te faze, onda smo sigurno izgubili već par godina. Znači, bolest se mora početi liječiti čim smo primijetili prve znakove.“

foto: BigStock

“Lice demencije – pad čovjeka”

Koji su prvi znakovi bolest?

„Prvo, svi kreću od toga da je Alzheimer bolest zaboravljanja. To uistinu i jest jedan od simptoma, ali nije najbitniji simptom. Dogodi se tako da mi se javljaju ljudi i kažu: ‘Joj, stalno gubim ključeve ili imao sam dogovoren sastanak s prijateljima pa sam na to zaboravio.’ To nije Alzheimer, nego obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ako smo zaboravili tako nešto ili gdje smo stavili ključeve, no kasnije se ipak sjetimo, to nije bolest. Premećaj pamćenja se razvija jako polako. Možemo ovako reći, ako ste jučer otišli u kino i ne sjećate se naslova filma, to nije problem. Ali ako se uopće ne možete sjetiti da ste bili u kinu, to može ukazivati na bolest. Ljudi obično na to ne reagiraju i misle da je to samo od promjene vremena, umora, tisuću drugi stvari. Ali već tad bi trebalo reagirati.

Iduća stvar su poteškoće u izvršavanju nekih uobičajenih stvari. Npr. kad vidite da je netko tko je uvijek bio jako uredan i pedantan, odjednom šlampav i neuredan. To je trenutk u kojem okolina mora reagirati – obitelj, prijatelji, rođaci, kolege. Ne dizati paniku, ali treba reagirati. A mi to najčešće ne radimo, jer se ne želimo miješati ili mislimo da to nije naša stvar. Nakon toga dolaze problemi higijene, čovjek se počne zapuštati, neko tko je dobro kuhao naglo počne griješiti i tako. Bolest se razvija jako dugo. Ponekad može proći i 20 godina prije prvih ozbiljnijih simptoma. Često nam ljudi kažu: ‘Sad kad sam sve to skupa doznao, shvaćam da se kod moje mame još prije deset godina nešto počelo primjećivati.’ Ili nam se javljaju ljudi koji kažu da već godinama pokušavaju reagirati ali ih okolina ne doživljava i negira da neki stariji član obitelji ima problem. To su sve izgubljene godine.

Može biti znak i kad osoba više ne može obavljati stvari koje je normalno obavljala. Recimo neke novčane transakcije, formulari, griješi ili se ne mogu sjetiti kako se zove neka uobičajena stvar poput čaše ili stola. To se svima događa, ali mi se kad tad sjetimo. Onda kreću promjene ponašanja jer osoba počne shvaćati da se nešto s njom događa, a to si ne želi priznati, čak to pokušava i sakriti. Ljudi postaju nervozni, bijesni, imaju promjene raspoloženja ili izostanak emocija, povlače se u sebe. Možda je to obična depresija, no u svakom slučaju treba reagirati i poslati osobu neurologu ili k nama u Udugu. Možda su problemi sa štitnjačom, a možda je i nešto teže. Što se prije počne s terapijom, bit će uspješnija, osobi će se produljiti život i biti kvalitetniji i bit će lakše obitelji.“

Projekt Album (foto: PR)

Koje su faze bolesti?

Rana faza je od pojave prvih znakova: zaboravljivost, dezorijentiranost, izgubljenost u vremenu i prostoru. To je rana faza koja se može usporiti s antidementivima. No bolest će ići dalje. S lijekovima dobivamo na vremenu.

Srednja faza je kad osoba već treba pomoć. Kad je toliko zaboravna da ne može sama funkcionirati, ne može čitati, razgovarati, shvaćati… Osoba tad treba cjelodnevnu brigu. No unatoč tome, ne treba ju izolirati već dapače voditi u društvo. A druženja su jako bitna za oboljele i za njihove obitelji. Zato mi organiziramo Alzheimer Cafe.

Zadnja faza je nepokretnost, osoba ne može govoriti, jesti, mora se paziti da joj se ne daju veći komadi hrane nego samo kašasto. Osoba nema potrebnu za jelom i tekućinom nego ju treba hraniti. U toj zadnjoj fazi, obitelji se teško mogu brinuti o oboljelom.“

Kako izgledaju testovi za Alzheimer?

„Postoji jednostavni testovi koji bi se mogli raditi kod liječnika opće prakse. Ne primjer test ‘tri riječi’ i test crtanja sata. Mi kao Udruga zagovaramo da se ti testovi provode kod liječnika opće prakse, dakle u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pa da se već tamo otkrije radi li se o demenciji ili ne i trebali se osobu slati dalje na pretrage. No i liječnici opće prakse često kažu da je normalno zaboravljati. Ili kažu: ‘Ma što će vam dijagnoza, pa lijekovi ionako ne postoje.’ To je glupost! Lijekovi postoje i moraju se uzimati.

Te mini testove se može napraviti u 5 minuta. Kažete oboljeloj osobi neke tri riječi, recimo ‘jabuka, kuća, sat’ i nastavite dalje razgovor. Nakoj par minuta se zamoli osobu da ponovi te riječi. Ako ne može, možda imamo problem. Drugi test je da osoba nacrta sat i označi neko određeno vrijeme. Po tome vidite – ako je sat nacrtan neprepoznatljivo, onda su tu neki problemi.

Bilo bi nužno to uklopiti u svakodnevnu praksu kod liječnika opće prakse. No mi s time dosta kasnimo. Pa tek se sad organiziralo da se na Medicinskom fakultetu o demencijama uopće uči. To je sad predmet, već drugu akademsku godinu. Za par godina, imat ćemo liječnike koji će znati osnove demencije.“

Tko bi trebao pokrenuti stvari?

„Vlada bi trebala definirati demenciju kao javnozdravstveni problem i krenuti u izradu Nacionalne strategije. Bez tog okvira nema ništa. A Svjetska zdravstvena organizacija je demenciju proglasila javnozdravstvnom prioritetom, jer takvih je slučajeva sve više. To neće biti epidemije, nego pandemija! No naša vlada to ne shvaća. Još na sve to, mi smo zemlja izrazito stare populacije. Ne educiramo ljude koji bi trebali brinuti, ne otvaramo domove za oboljele. Naša budućnost je vrlo zabrinjavajuća. Mi čak imamo prijedlog Nacionalne strategije, ali nikako da dođe na red. Imamo sve elemente za zabrinuti se – ali se nitko ne zabrinjava.“

Projekt Album (foto: PR)

Tri zagrebačka muzeja su za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti pripremila odabrane eksponate kojima se pokušalo potaknuti njihova sjećanja. Projekt pod nazivom „Album“, a kojeg je u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla i Etnografskim muzejom Zagreb pokrenuo Tiflološki muzej, započeo je na Međunarodni dan Alzheimerove bolesti 21. 9. 2017. i trajao do 10. 11. 2017.  programu su sudjelovale osobe oboljele od Alzheimerove bolesti iz Doma za starije i nemoćne osobe Villa Brezovica i Doma za starije osobe Medeveščak.

Osobe koje gube sjećanja u trećoj životnoj dobi često odbijaju aktivnosti koje im pomažu u održavanju uspješnih mentalnih sposobnosti. Atmosfera muzejskog prostora omogućuje da se aktivnosti provode na ugodan i zabavan način u muzeju je ostvarivo prisjetiti se poznatih predmeta i radnji. Autori projekta nadaju se da će započeti program uskoro moći proširiti i na druge muzeje i ustanove koje imaju mogućnosti za rad s osobama oboljelima od demencije.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Nema predaje

Situaciju s koronavirusom sve teže podnosim. Kome se mogu obratiti za pomoć?

Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale su smetnje anksioznosti i depresije. Pokrenute su i posebne web stranice te otvorene telefonske linije za psihološku pomoć.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Hrvati nemaju običaj odlaziti na razgovor psihologu, iako je u nekim zemljama to posve uobičajeno i briga za psihičko zdravlje izjednačena je s onom za fizičko. No problemi s mentalnim zdravljem kod nas su još uvijek svojevrsni tabu, a oni koji osjećaju neke psihičke poteškoće, rijetko se odlučuju potražiti stručnu pomoć.

Međutim, to se će se morati promijeniti s obzirom da je pandemija koronavirusa, koja je obilježila skoro čitavu ovu godinu – i još joj se ne nazire kraja – ostavila itekakvog traga na psihičko stanje nacije. Što napraviti za svoje psihičko zdravlje, kome se obratiti za pomoć i kako sve ovo preživjeti, pitali smo psihologinju Lanu Gjurić, članicu Zagrebačkog psihološkog društva.


“Ovdje se radi o kriznoj situaciji koja nije završila, koja traje, dok je rat koji smo prošli bio trauma koja je završila. Kad smo u nekakvoj kriznoj ili traumatskoj situaciji onda aktiviramo resurse za nošenje s tim izazovima. Lockdown je trajao određeno vrijeme, svi smo se stisnuli i rekli ‘ajmo sad to preživjeti’, no onda se ta situacija nastavila”, kaže Gjurić.

Naš organizam može podnijeti određenu količinu stresa, no ova krizna traje već dugo, više od osam mjeseci, nastavlja Gjurić, zbog čega se naši kapaciteti za nošenje s ovom situacijom lagano troše.

Lana Gjurić (foto: privatni album)

“Ono što je činjenica je da je situacija nepredvidljiva i neizvjesna i ne znamo kolilko će još trajati. Neke dane se čini da je malo bolje pa je opet malo lošije. Predviđa se da bi moglo biti i gore. Radi se o teškim vremenima koja usto traju i mnogo duže nego mi to možemo izdržati. Ne znamo se na to prilagoditi, a ne znamo ni na što bismo se trebali prilagoditi jer se stvari stalno mijenjaju. Svaki čas neka nova mjera, ne znamo hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li se opet zatvoriti, hoće li se sve normalno nastaviti… Sve je nepredvidljivo i teško se prilagoditi na nešto. Jer svaki dan je nešto drugo”, kaže Gjurić.

Ljudi zato doista sve češće traže psihološku pomoć i žale se na čitav niz problema.

“Poremećaji na koje se ljudi najčešće žale definitivno su smetnje anksioznosti i depresije. Uzrok anksioznosti je ili strah od zaraze ili nepredvidljivost čitave situacije, teško se nositi s time što će biti. A upravo takve situacije potiču anksioznost i tjeskobu. I onda još neke opsesivno kompulzivne smetnje pa ako netko već ima tendencij prema tome, sada je to još možda i pojačano. Možemo se šaliti pa reći da svi OCD-ovci sad kažu: ‘To je sad moje vrijeme, sad se svi ponašaju kao ja i opsesivno peru ruke i štite se”, kaže psihologinja Gjurić.

Kontakt s drugima nam je potreban

Sve su češći i poremećaji depresije koje dodatno pogoršavaju stalna upozorenja da se moramo distancirati od drugih.

“Kontakt s drugima je nešto što nam stvarno treba. Sve to dovodi do depresivnih simptoma, povlačenja u sebe i toga da nam nedostaju drugi ljudi. Pa ne možemo se niti zagrliti! Nedostaje ljudima zagrljaj i rukovanje na početku i kraju susreta da se osjete kako treba i kako su navikli. Pokušavaju se smisliti neki načini kako to održati, tu može pomoći i tehnologija, no ništa ne može nadomjestiti pravi kontakt”, kaže Gjurić te dodaje da neki osjećaju i simptome PTSP-a.

“Bili smo zatvoreni, nismo znali što će se dogoditi, pumpaju nas s tim brojkama. Sve je to stresno. To se očituje i na fizičkoj razini u vidu nesanice, iritabilnosti, lošeg raspoloženja, frustracija, umor…”

Online pomoć

I što kad voda dođe do grla? Kad osjetimo da ne možemo više i da ćemo “puknuti”? Psihologinja Gjurić kaže da sada, srećom, ipak postoje brojevi telefona i web stranice koje mogu pomoći.

“Pokrenute su neke stranice za pomoć tog tipa: Mentalnozdravlje.hr, Psihelp.hr, Psihološkapomoć.hr. Zahvaljujući tim portalima, ljudima je psihološka pomoć ipak malo dostupnija, lakše je potražiti stručnjaka i vidjeti o čemu se radi. Ljudima je traženje psihološke pomoći još uvijek često tabu, ali kao i kod odlaska običnom liječniku, kad nas nešto boli, pogotovo ako to potraje, onda kažemo, ok – idemo kod doktora sad to pogledati. Isto vrijedi i za mentalno zdravlje. Već dulje vrijeme me stišće nešto u prsima, osjećam da nije fizički, najbolje da pogledam jesam li ja dobro psihički”, kaže psihologinja Gjurić.

Prepoznavanje problema je pola rješenja

Uz to, kad netko sam potraži pomoć, to je već napola riješen problem. Gore je kad psihičke probleme ima netko iz naše okoline, a toga nije svjestan ili odbija potražiti pomoć. Psihologinja Gjurić u tom slučaju savjetuje puno strpljenja.

“Kad vidimo da se već neko dulje vrijeme s osobom nešto događa, možda je najbolje pristupiti iskreno i reći, gle, vidim da se s tobom nešto događa i brinem se. Ja sam tu, ali čini mi se da bi možda bilo dobro da porazgovaraš s nekim, moglo bi ti pomoći. Nikako ne treba nastupiti napadački, nego osobi dati do znanja da se brinete i da vam je stalo.”

Što se tiče psihičkog zdravlja općenito, briga o sebi je prva točka, kaže Gjurić. Važna je i tjelesna aktivnost te briga o svojim osjećajima i potrebama.

“Ako se već neko dulje vrijeme ne osjećamo dobro, treba razgovarati s nekim, potražiti pomoć. Porazmisliti o sebi i svojim granicama, što je u redu, a što nije. Neizostavna je i briga o prehrani te da uzmemo vrijeme za sebe i radimo stvari koje nam čine dobro. Jako je važno i povezaivanje s drugima, što je društveno, ali je također dio brige o sebi. Kontakt s drugima spriječit će da nas usamljenost preuzme. Važno je i opuštati se , zastati, odmoriti se, provoditi kvalitetno vrijeme bližnjima, naravno uz ove sve mjere. Sve je to vrlo izazovno”, zaključuje psihologinja Gjurić.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP