Prati nas

Nema predaje

Stalno gubim ključeve? Imam li Alzheimera?

Ako ste nedavno bili u kinu ali se ne možete sjetiti kako se zvao film – ne morate se brinuti. To je vjerojatno obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ali ako se ne možete sjetiti da ste u kinu uopće bili – to bi mogao biti znak za uzbunu. Posjetili smo Udrugu za Alzheimerovu bolest i razgovarali s Tajanom Dajčić.

Objavljeno

|

Kako prepoznati Alzheimera?
foto: Pixabay

„Dolazi nam tu jedan jako fini gospodin. Vrlo uglađen i uvijek u odijelu s maramicom u džepiću. Prije je bio poznati ortoped. Izgleda jako lijepo, ali vi s njime više ne možete razgovarati. Uopće nije svjestan gdje je. To je sad samo ljuštura. A imali smo i slučaj jednog akademskog slikara koji je stvarao predivna ulja na platnu. No nakon što je obolio, crta kao malo dijete. Alheimer je strašna bolest. A najstrašnije je godinama gledati kako vam draga osoba propada naočigled“, priča nam Tajana Dajčić, predsjednica Udruge za Alzheimerovu bolest.

O ovoj teškoj i neizlječivoj degenerativnoj bolesti mozga u posljednje se vrijeme počelo više pričati zahvaljujući istupu voditeljice Tatjane Jurić koja je smogla hrabrosti izložiti intimu svoje obitelji i progovoriti o bolesti svoje majke, sve kako bi skrenula pozornost na probleme s kojima se susreću oboljeli i njihove obitelji. I ona je, kaže, lutala po raznim zavodima i bolnicama, dok nije stigla do Udruge gdje su je savjetovali kako dalje.


Nedovoljna pomoć institucija

U vremenima kad im je pomoć najpotrebnija, obitelji oboljelih ne mogu se osloniti na pomoć institucija. To nam je potvrdila i gospođa Dajčić:

„Nalazimo se u Vlaškoj 24 u Zagrebu. Udruga je osnovana 1999. godine na inicijativu obitelji oboljelih i uz pomoć malobrojnih liječnika koji su se onda bavili problemom Alzheimerove bolesti i demencije općenito. Kroz to čitavo vrijeme se jako malo toga napravilo. Mi stalno upozoravamo da sustav ne funkcionira. To je činjenica. Nemam zdravstvenu njegu za oboljele, socijalnu skrb, pa niti svijest o toj bolesti. Zato je dobro da javne osobe izađu s time u javnost. Kad se suočite s tom bolešću, i to deset godina koliko bolest prosječno traje, vi gledate kako vama draga osoba odlazi i propada. Bolest je neizlječiva, još uvijek nema lijeka. Postoje lijekovi koji malo usporavaju progresiju bolesti, ali ona je neizlječiva. Uvijek završava smrtnim ishodom.

Kako prepoznati Alzheimera?

Tajana Dajčić (foto: MojeVrijeme.hr)

Koliko ljudi u Hrvatskoj boluje od Alzheimerove bolesti?

„Kad govorimo o Alzheimerovoj bolesti govorimo samo o jednom od uzroka demencije kojih je mnogo, a Alzheimerova bolest je najčešći uzrok. Demencija je skup simptoma koji svi na kraju vode do toga da čovjek potpuno gubi sve svoje funkcije, potrebna mu je 24-satna skrb, pomoć dvije do tri osobe – tako se barem računa po svjetskim statistikama. Dakle, dvije do tri osobe se brinu o jednoj oboljeloj.

Mi kad govorimo o oboljelima, govorimo o svima oboljelima od demencije, od čega veći dio ima Alzheimerovu bolest. U Hvatskoj nema registra oboljelih pa možemo govoriti samo o procjenama. Po svjetskim statistikama deset posto starijih od 60 godina u opasnosti je da oboli od demencije. Prema popisu stanovništva iz 2011., to bi bilo oko 87 tisuća pa do 90 tisuća oboljelih. Liječnici koji se bave demencijama kažu da je taj broj i veći, do 100 tisuća.

Dodatni problem oko utvrđivanja stvarnog broja oboljelih je da puno ljudi misli da je demencija normalna pojava u starosti – a nije. Danas me je zvala jedna gospođa kojoj je psihijatrica rekla da je normalno što je njezina mama zaboravna. A mama ima 66 godina. Ovu je to toliko šokiralo da je odmah nazvala i požalila se. Ona, kao prvo, svoju mamu ne vidi kao stariju osobu. Pa sa 66 godina ona to i nije. Kad pogledate, radni vijek će se produžiti do 67. A istovremeno jedan liječnik, psihijatar, kaže da je normalno da osoba od 66 godina ima demenciju. To je katastrofa. Evo protiv čega se mi borimo.“

Obolijeva li neka skupina ljudi više?

„Žene. Daleko više obolijevaju žene. Generalno su žene i više zahvaćene problematikom Alzheimerove bolesti, jer one se brinu o oboljelima. Ako same i ne obole, ali oboli njihov suprug ili roditelj, one su te na čija leđa pada sav teret brige. Zašto je to tako, nitko ne zna.“

Što se općenito zna o uzrocima te bolesti?

„Kad bi se znali uzroci, onda bi se znao naći i lijek. Ne zna se točno što uzrokuje bolest. Svjetska zdravstvena organizacija u faktore rizika ubraja pušenje, visoki tlak, pretlost. No to su uzročnici i svih drugih bolesti. Jedan od uzroka mogao bi biti udarac u glavu ili neka trauma glave u mladosti jer se ustanovilo da je dosta osoba koje imaju demenciju u mladosti pretrpjelo neku traumu glave.“

No neki lijekovi koji olakšavaju i usporavaju bolest ipak postoje?

„U svijetu postoji pet regstriranih antidementiva. Svi su oni dostupni u Hrvatskoj, ali su na B listi. Do 2012. su se plaćali, no tada smo uspjeli postići da ti lijekovi dođu na B listu, ali se nadoplaćuju između 100 i 700 kuna mjesečno što je dosta veliki izdatak. Mi se kao udruga borimo da barem jedan s te liste antidementiva bude besplatan. Ali to je jako teška borba. Antidementivi pomažu u usporavanju progresije bolesti i naravno da će bolje pomoći ako je bolest u ranoj fazi. Tu dolazimo do drugog problema s kojim se susrećemo, a to je pravovremena dijagnoza tj. postavljanje dijagnoze u  ranoj fazi, a ne ond kad je bolest vidljiva već svakom. Kad bolest dođe to te faze, onda smo sigurno izgubili već par godina. Znači, bolest se mora početi liječiti čim smo primijetili prve znakove.“

foto: BigStock

“Lice demencije – pad čovjeka”

Koji su prvi znakovi bolest?

„Prvo, svi kreću od toga da je Alzheimer bolest zaboravljanja. To uistinu i jest jedan od simptoma, ali nije najbitniji simptom. Dogodi se tako da mi se javljaju ljudi i kažu: ‘Joj, stalno gubim ključeve ili imao sam dogovoren sastanak s prijateljima pa sam na to zaboravio.’ To nije Alzheimer, nego obična zaboravnost zbog preopterećenosti. Ako smo zaboravili tako nešto ili gdje smo stavili ključeve, no kasnije se ipak sjetimo, to nije bolest. Premećaj pamćenja se razvija jako polako. Možemo ovako reći, ako ste jučer otišli u kino i ne sjećate se naslova filma, to nije problem. Ali ako se uopće ne možete sjetiti da ste bili u kinu, to može ukazivati na bolest. Ljudi obično na to ne reagiraju i misle da je to samo od promjene vremena, umora, tisuću drugi stvari. Ali već tad bi trebalo reagirati.

Iduća stvar su poteškoće u izvršavanju nekih uobičajenih stvari. Npr. kad vidite da je netko tko je uvijek bio jako uredan i pedantan, odjednom šlampav i neuredan. To je trenutk u kojem okolina mora reagirati – obitelj, prijatelji, rođaci, kolege. Ne dizati paniku, ali treba reagirati. A mi to najčešće ne radimo, jer se ne želimo miješati ili mislimo da to nije naša stvar. Nakon toga dolaze problemi higijene, čovjek se počne zapuštati, neko tko je dobro kuhao naglo počne griješiti i tako. Bolest se razvija jako dugo. Ponekad može proći i 20 godina prije prvih ozbiljnijih simptoma. Često nam ljudi kažu: ‘Sad kad sam sve to skupa doznao, shvaćam da se kod moje mame još prije deset godina nešto počelo primjećivati.’ Ili nam se javljaju ljudi koji kažu da već godinama pokušavaju reagirati ali ih okolina ne doživljava i negira da neki stariji član obitelji ima problem. To su sve izgubljene godine.

Može biti znak i kad osoba više ne može obavljati stvari koje je normalno obavljala. Recimo neke novčane transakcije, formulari, griješi ili se ne mogu sjetiti kako se zove neka uobičajena stvar poput čaše ili stola. To se svima događa, ali mi se kad tad sjetimo. Onda kreću promjene ponašanja jer osoba počne shvaćati da se nešto s njom događa, a to si ne želi priznati, čak to pokušava i sakriti. Ljudi postaju nervozni, bijesni, imaju promjene raspoloženja ili izostanak emocija, povlače se u sebe. Možda je to obična depresija, no u svakom slučaju treba reagirati i poslati osobu neurologu ili k nama u Udugu. Možda su problemi sa štitnjačom, a možda je i nešto teže. Što se prije počne s terapijom, bit će uspješnija, osobi će se produljiti život i biti kvalitetniji i bit će lakše obitelji.“

Projekt Album (foto: PR)

Koje su faze bolesti?

Rana faza je od pojave prvih znakova: zaboravljivost, dezorijentiranost, izgubljenost u vremenu i prostoru. To je rana faza koja se može usporiti s antidementivima. No bolest će ići dalje. S lijekovima dobivamo na vremenu.

Srednja faza je kad osoba već treba pomoć. Kad je toliko zaboravna da ne može sama funkcionirati, ne može čitati, razgovarati, shvaćati… Osoba tad treba cjelodnevnu brigu. No unatoč tome, ne treba ju izolirati već dapače voditi u društvo. A druženja su jako bitna za oboljele i za njihove obitelji. Zato mi organiziramo Alzheimer Cafe.

Zadnja faza je nepokretnost, osoba ne može govoriti, jesti, mora se paziti da joj se ne daju veći komadi hrane nego samo kašasto. Osoba nema potrebnu za jelom i tekućinom nego ju treba hraniti. U toj zadnjoj fazi, obitelji se teško mogu brinuti o oboljelom.“

Kako izgledaju testovi za Alzheimer?

„Postoji jednostavni testovi koji bi se mogli raditi kod liječnika opće prakse. Ne primjer test ‘tri riječi’ i test crtanja sata. Mi kao Udruga zagovaramo da se ti testovi provode kod liječnika opće prakse, dakle u primarnoj zdravstvenoj zaštiti pa da se već tamo otkrije radi li se o demenciji ili ne i trebali se osobu slati dalje na pretrage. No i liječnici opće prakse često kažu da je normalno zaboravljati. Ili kažu: ‘Ma što će vam dijagnoza, pa lijekovi ionako ne postoje.’ To je glupost! Lijekovi postoje i moraju se uzimati.

Te mini testove se može napraviti u 5 minuta. Kažete oboljeloj osobi neke tri riječi, recimo ‘jabuka, kuća, sat’ i nastavite dalje razgovor. Nakoj par minuta se zamoli osobu da ponovi te riječi. Ako ne može, možda imamo problem. Drugi test je da osoba nacrta sat i označi neko određeno vrijeme. Po tome vidite – ako je sat nacrtan neprepoznatljivo, onda su tu neki problemi.

Bilo bi nužno to uklopiti u svakodnevnu praksu kod liječnika opće prakse. No mi s time dosta kasnimo. Pa tek se sad organiziralo da se na Medicinskom fakultetu o demencijama uopće uči. To je sad predmet, već drugu akademsku godinu. Za par godina, imat ćemo liječnike koji će znati osnove demencije.“

Tko bi trebao pokrenuti stvari?

„Vlada bi trebala definirati demenciju kao javnozdravstveni problem i krenuti u izradu Nacionalne strategije. Bez tog okvira nema ništa. A Svjetska zdravstvena organizacija je demenciju proglasila javnozdravstvnom prioritetom, jer takvih je slučajeva sve više. To neće biti epidemije, nego pandemija! No naša vlada to ne shvaća. Još na sve to, mi smo zemlja izrazito stare populacije. Ne educiramo ljude koji bi trebali brinuti, ne otvaramo domove za oboljele. Naša budućnost je vrlo zabrinjavajuća. Mi čak imamo prijedlog Nacionalne strategije, ali nikako da dođe na red. Imamo sve elemente za zabrinuti se – ali se nitko ne zabrinjava.“

Projekt Album (foto: PR)

Tri zagrebačka muzeja su za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti pripremila odabrane eksponate kojima se pokušalo potaknuti njihova sjećanja. Projekt pod nazivom „Album“, a kojeg je u suradnji s Tehničkim muzejom Nikola Tesla i Etnografskim muzejom Zagreb pokrenuo Tiflološki muzej, započeo je na Međunarodni dan Alzheimerove bolesti 21. 9. 2017. i trajao do 10. 11. 2017.  programu su sudjelovale osobe oboljele od Alzheimerove bolesti iz Doma za starije i nemoćne osobe Villa Brezovica i Doma za starije osobe Medeveščak.

Osobe koje gube sjećanja u trećoj životnoj dobi često odbijaju aktivnosti koje im pomažu u održavanju uspješnih mentalnih sposobnosti. Atmosfera muzejskog prostora omogućuje da se aktivnosti provode na ugodan i zabavan način u muzeju je ostvarivo prisjetiti se poznatih predmeta i radnji. Autori projekta nadaju se da će započeti program uskoro moći proširiti i na druge muzeje i ustanove koje imaju mogućnosti za rad s osobama oboljelima od demencije.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.

.

Nema predaje

Umor, valunzi, smanjena spolna želja? Dr. Krnić kaže da ste možda ušli u andropauzu

‘Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke.’

Objavljeno

|

Kronični umor, poremećaj koncentracije i spavanja, smanjen spolni nagon, razdražljivost, valunzi… Ako ste ove simptome odmah povezali s menopauzom, niste baš puno pogriješili. Jer doista se radi o simptomima menopauze – no oni su prisutni i kod muškaraca.

I muškarci imaju “svoju menopauzu” koja se zove andropauza. Naime, i žene i muškarci oko pedesete godine prolaze kroz hormonalnu promjenu uslijed koje njihov organizam počne lučiti manje hormona što dovodi do raznih promjena u tijelu.


Sama riječ “andropauza” dolazi od grčkih riječi andras (muškarac) i pause (prestanak). Ova promjena naziva se i “muška menopauza”, “muški klimakterij”, “androkliza”, “smanjenje androgena u starijih muškaraca”, “sindrom starećeg muškarca”, “hipogonadizam kasnoga nastupa”, itd. i nipošto se ne treba brkati s krizom srednjih godina.

I dok je menopauza kod žena malo naglija pa su i simptomi izraženiji, andropauza kod muškaraca nastupa postupno pa često prođe “ispod radara”. Osim toga, s obzirom da andropauza dovodi i do određenih poteškoća na seksualnom planu, muškarci o tome nerado govore.

No andropauzu nipošto ne treba zanemarivati jer se radi o promjeni kroz koju prolaze svi muškarci. Zato smo porazgovarali s doktorom Mladenom Krnićem, endokrinologom iz KBC-a Split koji nam je pojasnio o kakvoj je promjeni riječ, kako je prepoznati i, u konačnici, kako kroz nju što bezbolnije proći.

Dr. Mladen Krnić (screenshot: Dedal/Youtube)

O menopauzi se govori, iako možda ne toliko koliko bi trebalo, no o andropauzi se ne govori uopće. Prolaze li baš svi muškarci kroz promjenu?

Svima se postupno smanjuje razina testosterona. Između 40. i 70. godine života, ukupni i slobodni testosteron u serumu smanjuju se približno 1.2% godišnje. Dvanaest posto muškaraca starijih od 50 i gotovo 50% muškaraca starijih od 80 godina imaju nisku razinu ukupnog testosterona. Ne doživljavaju, međutim, svi muškarci jednaki pad, a i vrlo različito reagiraju na, načelno, jednaki pad testosterona.

Može li se govoriti o nekoj određenoj dobi kad nastupa andropauza ili je to individualno?

Starenjem, mijenja se proizvodnja više hormona, što dovodi do disharmonije cijelog endokrinog sustava. Ove hormonske promjene imaju različite utjecaje na tjelesne funkcije, a točan nastup simptoma nije predvidiv. Tradicionalno se dob iznad 50. godine života označava kao vrijeme kad započinju promjene, ali to je zaista krajnje individualno, a i primjetne su promjene u kronobiologiji ljudi pa se starija dob sve više “pomiče”. Moraju biti prisutni i simptomi i razina testosterona ispod određene razine da bi se posegnulo za liječenjem.

Koji su najčešći simptomi andropauze?

Simptomi su mnogobrojni. Na prvom mjestu su naravno smanjenje libida (spolnog nagona) i potencije, smanjenje kvalitete orgazma, volumena ejakulata (sperme) ali i čitav niz nespecifičnih promjena kao što su kronični umor, lako umaranje, smanjena fizička snaga, smanjenje tjelesne dlakavosti, anemija, poremećaji koncentracije, pamćenja, spavanja, manjak inicijative, razdražljivost, depresivnost, promjene raspoloženja, ponekad i “fumade” (valunge) u blažem obliku. Ukratko, simptomi dosta slični onima u perimenopauznih žena.

Obraćaju li se muškarci liječniku zbog andropauze? Što kažu, što ih najviše muči?

Moglo bi se reći da raste svijest o ovom problemu, ali vrlo sporo. Mnogim je muškarcima još uvijek neugodno razgovarati o smetnjama u spolnom životu, prvo sa svojim obiteljskim liječnikom, koji je, nota bene, danas najčešće ženskog roda, a onda i sa specijalistom odgovarajuće struke (andrologijom se bave endokrinolozi i urolozi). Dobar dio muškaraca probleme koje osjećaju jednostavno prihvaća kao neumitni danak dobi, a često su ovi problemi potisnuti u drugi plan drugim, po život opasnijim bolestima (vlastitim ili partneričinim). Relativno je niska razina svijesti o deficitu testosterona i među liječnicima koji se ne bave usko ovom problematikom pa se zaboravlja da nije samo spolna funkcija ta koja je pogođena manjkom testosterona, već se, barem dijelom, i drugi problemi (anemija, osteoporoza, neuropsihološke tegobe…) javljaju kao posljedica manjka testosterona.

Mislite li da je smanjenje seksualne funkcije možda jedan od razloga zašto muškarci šute o svom klimakteriju?

Sigurno je da jest. O tome bi više mogli reći psiholozi koji se bave spolnim životom, ali jasno je da postoji nelagoda, zazor i sram kod velikog broja ljudi kad treba govoriti o spolnom životu. Puno ovisi i o partnerici (ili o partneru – ne treba zaboraviti da u andropauzu ulazi i homoseksualna populacija). Motivacija za postavljanjem dijagnoze i liječenjem vrlo često dolazi upravo s te strane. Partnerica nezainteresirana za spolni život često znači i da će pogođeni muškarac biti demotiviran da potraži pomoć.

Kod žena imamo menopauzu, kod muškaraca andropauzu, no postoji i nešto što se zove “andropauza kod žena”. O čemu je riječ?

Muški spolni hormoni su normalno prisutni i kod žena, kao, uostalom, i obratno – ženski hormoni u muškaraca. U znatno manjim koncentracijama, naravno. Ti hormoni su i kod žena (uz estrogene) odgovorni za spolni nagon, mišićnu snagu, krvnu sliku, lijep ten pa i osjećaj dobroga zdravlja. Starenjem, bolestima hipofize, ali i kirurškim uklanjanjem jajnika ili nadbubrežnih žlijezda gdje se ovi hormoni proizvode, dolazi do pada njihove koncentracije i izostanka spomenutih učinaka. Nadoknada ovih hormona kod žena još je predmet diskusije, iako su preparati DHEA(S) u Americi dostupni i bez recepta.

Kad se govori o muškim spolnim hormonima uvijek se spominje testosteron. No ima ih još, zar ne?

Regulacija proizvodnje muških spolnih hormona polazi od dijela mozga koji se zove hipotalamus. Tu se proizvodi hormon ili čimbenik koji regulira proizvodnju dvaju hormona u hipofizi. On se zove GnRH ili oslobađajući čimbenik gonadotropina. Gonadotropini su, naime, ova dva hormona iz hipofize – LH i FSH. LH (luteinizirajući hormon) u testisima pokreće oslobađanje jedne bjelančevine (akutni regulatorni protein steroida), a ova pak unosi kolesterol u stanice i započinje sintezu testosterona preko niza međuproizvoda. Testosteron se u ciljnim tkivima djelovanjem jednog enzima (5-alfa-reduktaze) pretvara u DHT (dihidro-testosteron) koji je, iako prisutan u 10 puta manjoj koncentraciji, odgovoran za većinu androgenih učinaka.

Tu su još i androstendion i DHEA koji se proizvode u nadbubrežnoj žlijezdi i koji imaju važnu ulogu u nastanku erektilne disfunkcije. Ne treba zaboraviti ni SHBG –protein koji na sebe veže spolne hormone i čija koncentracija značajno utječe na dostupnost slobodnih hormona organizmu.

Može li se andropauzu prolongirati? Ili barem ublažiti simptomi?

Može. Vrlo originalnim postupcima – vježbanjem, zdravim navikama i prehranom. Osobito je preporučljivo ne pušiti. Umjerena konzumacija alkohola, osobito crnog vina (a to znači do 2.5 dl dnevno) može biti korisna, ali sve više od toga je štetno. Kod prehrane, osim općih naputaka o mediteranskoj prehrani i kontroli težine, postoje i namirnice koje djeluju kao  prirodni anti-estrogeni (višak estrogena negativno djeluje na razinu slobodnog testosterona), a to su kupus, cvjetača, brokula, kelj, kineski kupus, prokulice. Unošenje dovoljno kolesterola iz kojega se testosteron stvara također je bitno, a naravno i minerala i vitamina (cink, selen, omega-3 masne kiseline, vitamin D, kalcij (riba, orašasti plodovi).

Nisu dobre preslatke i preslane namirnice, previše kofeina. Nije dobro, ni u ovom smislu, imati višak kilograma. Tu su i kseno-estrogeni iz plastične ambalaže, zagađenja, neorganski uzgojenog mesa i slično, pa je izbjegavanje ovih spojeva također preporučljivo. Nadalje, preporučljivo je smanjenje razine stresa što je više moguće. Hormoni stresa, naime, djeluju negativno na testosteron. S druge strane, fizička aktivnost pomaže tijelu da proizvodi  testosteron. Zato treba ostati aktivan što duže, a preporučuje se 30 minuta intenzivne tjelesne aktivnosti dnevno. Na koncu, ali ne i najmanje važno, dovoljno sna ima nezaobilaznu ulogu u osiguravanju optimalne proizvodnje i ritma izlučivanja hormona. Testosteron se proizvodi najviše za vrijeme tzv. REM faze spavanja pa je važno osigurati dovoljno vremena za punih osam sati spavanja.

Postoji rana menopauza. Postoji li i rana andropauza?

Naravno. To je javljanje opisanih simptoma, praćenih niskim razinama androgena ranije nego što bi se očekivalo. Ovdje nema jasno definirane dobi jer nema ni jasne granice iza koje andropauza nastupa, ali je sasvim jasno da je pojava andropauze, u primjerice 40-godišnjaka preuranjena. Ponekad je i uzrok sasvim očigledan, kao odstranjenje testisa zbog tumora ili neke druge bolesti.

Postoje li hormonalni nadomjesci za muškarce kao što postoje oni za žene? U kojim slučajevima se oni preporučuju, a kad ih je bolje zaobići?

Ima više oblika nadoknade testosterona (gel, injekcije, tablete, a izvan Hrvatske i flasteri i preparati za primjenu preko sluznice usta). Dakako, postoje kriteriji, odnosno indikacije i kontraindikacije za primjenu testosterona. Kriteriji su razina testosterona i prisutnost simptoma (o potrebi i trenutku za primjenu kod stari(ji)h muškaraca se dosta raspravlja), a kontraindikacije su karcinom prostate, karcinom muške dojke, sklonost embolijama, popuštanje srca. Cilj je postići fiziološke (ne pretjerane) koncentracije testosterona bez nuspojava, kojih može biti.

Imaju li i muškarci određene hormonalne cikluse kao što žene imaju mjesečne cikluse? Radi li se i kod muškaraca o mjesečnim ciklusima ili možda tjednim, dnevnim… godišnjim? 

Postoje tzv. cirkadijani i cirkaanualni ritmovi izlučivanja. Već smo spomenuli da se testosteron najviše izlučuje za vrijeme REM faze spavanja, ali postoje i razlike tijekom godine. Testosteron se najviše izlučuje u jesen, iako nisu sve studije konzistentne po ovom pitanju. No valja napomenuti i da se ta ritmičnost postupno gubi starenjem.

Ako neki muškarac posumnja da je ušao u andropauzu, što mu je činiti? U kojem trenutku bi trebao posjetiti liječnika?

Ako se prepoznaje u opisanim simptomima, trebao bi se javiti svome liječniku i zatražiti provjeru hormonskog statusa. Ukoliko ima i simptome i niske razine testosterona – to je onda andropauza.

Jedan prijatelj kojemu je pedesetak godina kaže da je kod sebe primijetio da je smireniji, više se ne uzrujava kao prije, samo bi gledao serije i jeo. Spada li i to u opis andropauze? 

Moglo bi biti. Neka posjeti svog liječnika i zatraži provjeru hormona. Ipak, ako bude htio pričati o tome, upitajte ga i za spolni život. To će najbolje govoriti o tome.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP