Prati nas

Nema predaje

Kako se boriti protiv božićne depresije

Mnogi ljudi koji se na „propisani“ način ne mogu pridružiti slavlju i blagdanskom raspoloženju osjećaju se manje vrijednima i odbačenima. Može ih zahvatiti i takozvani božićni bluz, melankolično pa čak i depresivno raspoloženje.

Objavljeno

|

Najbolje božićne priče
Čestitka iz osamdesetih

„Božićni blagdani su vrijeme kada se okuplja obitelj. Za Božić nitko ne smije biti sam. Božić je najsretniji blagdan u godini. Oni koji ne vole Božić ne znaju se radovati životu.“ Ovo su najčešće fraze koje čujemo kada se govori o blagdanu koji je iz vjerskog postao festival potrošačkog društva, a u slučaju hrvatske metropole – i glavni turistički događaj.

I što nam te tvrdnje govore, osim da moramo biti sretni? Po svaku cijenu. A sreća se ne može forsirati, znaju to oni koji su već pošli tom stranputicom. Nije zato čudno da se mnogi ljudi koji se na „propisani“ način ne mogu pridružiti slavlju i blagdanskom raspoloženju osjećaju manje vrijednima i odbačenima. Može ih zahvatiti i takozvani božićni bluz, melankolično pa čak i depresivno raspoloženje. Mogu se sažalijevati jer su ostali bez partnera, jer su im djeca daleko ili zato jer si ne mogu priuštiti brdo božićnih artikala koje nam je nametnula potrošačka kultura.


Ponekad ćemo čuti i da su samoubojstva češća za vrijeme božićnih blagdana, no psihijatar i pisac Neel Burton tvrdi da statistike to opovrgavaju. „Sezona samoubojstava“ se poklapa s proljećem. „Oni koji i razmišljaju o samoubojstvu za božićno vrijeme pronalaze svojevrsnu zaštitu u obitelji i prijateljima. Pa i u vjeri da će od toga dana stvari postati bolje, barem što se sjeverne hemisfere tiče“, objašnjava Burton.

Ubijaju li se ljudi češće za Božić?

Potražimo li neke relevantne izvore informacija, poput Europskog glasila za javno zdravstvo, vidjet ćemo i potvrdu iznesene tvrdnje. Tako su 2015. godine austrijski znanstvenici (Ploderl, Fartacek, Kunrath, Pichler, Fartacek, Datz, i Niederseer) zaključili da se radi o uvriježenom mitu pa kažu da je nekoliko ranijih istraživanja pokazalo da broj samoubojstava pada tijekom Božića, ali i da se s prvim danom godine dosegne „špica“ samoubojstava.

Ovi su znanstvenici obradili statističke podatke za Austriju i to d 2000. do 2013. godine. Ono što se je pokazalo jest da je krivulja broja samoubojstava padala uoči Božića i najniža je bila na Badnjak. Relativno niska stopa se održavala sve do kraja godine da bi skočila na samu Novu godinu.

Uz to, austrijski su znanstvenici utvrdili porast samoubojstava u tjednu nakon Uskrsa i ponedjeljcima i utorcima. Možda ste se zapitali čemu sve ovo i zašto se troše novci na ovakva istraživanja, no ona su zapravo jako važna za javno zdravstvo koje sada može bolje tempirati preventivne akcije.

 

Božić vam ide na živce? I to je okej!

No što možete učiniti, ako se za božićnih blagdana ipak ne osjećate dobro? Ako se osjećate kao da ste u tuđem filmu ili jednostavno ne želite forsirati sreću? Američki profesor psihologije i publicist Miles Groth savjetuje nekoliko stvari:

1. Učinite nešto što niste ranije činili. Otputujte prijateljima ili otiđite nekamo gdje se Božić slavi na drugačiji način.

2. Proučite korijene Božića. Oni su i poganski i kršćanski. Možda u njima pronađete nešto za sebe.

3. Prisjetite se kako su vaši djedovi i bake slavili Božić. „Jedne sam godine pronašao kuharicu koju je baka ponijela iz Švedske. Sjećam se božićnih kobasica koje je radila i to mi je pobudilo brojne uspomene. Nisam se tako povezao s korijenima godinama“, kaže Groth.

4. Udružite se s osobama koje o blagdanima misle poput vas. Možete stvoriti svoju „obitelj po izboru“.

5. Ignorirajte Božić, stvorite vlastite običaje ili prigrlite tuđe.

Može i Festivus

A ako ste zaista alergični na Božić, možete prigrliti Festivus, izmišljeni blagdan kojega “iz fore” štuju milijuni diljem svijeta, mahom obožavatelja serije Seinfeld. Festivus se slavi 23. prosinca, a njegova proslava uključuje festivusnu večeru, neokićenu aluminijsku festivusnu motku, prakse kao što su „izražavanje razočaranja“ i „podvizi snage“ te označavanje lako objašnjivih događaja „festivusnim čudima“.

Ukratko, tijekom festivusne večere ispričajte svima za stolom koliko su vas i na koji način razočarali, a nakon toga možete zaključiti kako je blagdanski televizijski program istinsko festivusno čudo. Uglavnom, kako god okrenete – nema predaje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”. 

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP