Prati nas

Mozaik

Kako izgleda posao gerontodomaćice?

‘Ima slučajeva kad je nekome gerontodomaćica jedina osoba koju će vidjeti i s kojom će porazgovarati čitav dan. Oni nam često ispričaju svakakve situacije i povjeravaju nam se. No naši korisnici prvenstveno moraju znati da pred sobom imaju osobu od povjerenja s kojoj mogu otvoreno razgovarati’, otkriva nam gospođa Blažon o poslu gerontodomaćica.

Objavljeno

|

Pomoć za starije
foto: Pixabay

‘Naš posao je vrlo dinamičan, nema stajanja, dosade i pauze. Naši korisnici često žive sami i mi smo ponekad jedini koje neka osoba viđa. Dogodi se da ljudima doslovno spasimo život jer smo jedini koji su im tog dana došli u kuću. Možda se dogodilo da su pali, ili im je pozlilo. Jako se vežemo za naše korisnike, pogotovo ako ih posjećujemo svaki dan. Ima dana kad si sretan, a ima dana kad bi čovjek najradije plakao i kad doma dođeš sav potresen’, govorio nam u jednom dahu gospođa Sanja Krsnik, opisujući svoj posao. Ona je, naime, gerontodomaćica.

Sanja se ovim poslom počela baviti prije nekoliko mjeseci: “Kao gerontodomaćica radim oko 8 mjeseci. Ne mogu točno reći o koliko osoba brinem jer mi radimo na principu da obilazimo teren i ovisi o situaciji koliko ćemo vremena negdje provesti. Nekad čitav dan posjetimo samo pet ljudi, a nekad, ako se radi o nekim kraćim posjetima poput dostave obroka i slično, posjetimo i 20 do 25 ljudi na dan. Ovisno o tome što se radi. Ja imam svoj teren, moja kolegica svoj. Ono što najčešće radimo je upravo dostave hrane i pomoć u kući. Kad je osobi potrebna pomoć u obavljanju nekog posla, onda se zadržavamo dulje. Pomažemo i ako treba ići na poštu, kod doktora, u banku ili do dućana. Također, kažu nam i ako im treba bilo kakav prijevoz. To nam vele kad dođemo ili nas obavijeste dan ranije da trebaju negdje ići.”


Osim pomoći, gerontodomaćice svojim korisnicima pružaju i utjehu, popričaju s njima: “Mi smo, nažalost, nekim ljudima jedini koji im dolaze u goste. Znaju da dolazimo uvijek u određeno doba i oni nas čekaju. Neki put je dovoljno samo to što ste došli i da ih malo saslušate. To često vrijedi više od bilo čega drugog. Ljudi nam se povjeravaju. Žene pogotovo. Ima tu svakakvih priča, pa i onih ljubavnih. Svašta mi čujemo. Naši korisnici znaju da nam mogu vjerovati, pa nam sve kažu. Ima svakakvih situacija, i lijepih i tužnih. I nasmijemo se, ali ponekad i zaplačemo”, priča nam gospođa Sanja.

Sanja je završila interni tečaj za gerontodomaćice u sklopu Centra za pomoć u kući Međimurske županije. Porazgovarali smo i s Filipom Blažon Šumečki iz Centra od koje smo doznali nešto više o profesiji gerontodomaćice.

Posao gerontodomaćice se svodi na pomoć u kući. Znači pomoć se pruža u kući samog korisnika, same te osobe. Uglavnom se radi o starijim osobama ali ponekad i o mlađim osobama s invaliditetom te svima onima koji trebaju pomoć. To su osobe koje trajno ili trenutno nisu sposobne brinuti same o sebi. Konkretno, to znači pomoć oko kućanskih poslova, čišćenja i pranja rublja, osobne higijene, nošenja toplih obroka ili pomoći oko priprema obroka, zatim zadovoljenja raznih drugih potreba poput pratnje liječniku, odvjetniku ili slično.

Prolaze li gerontodomaćice edukaciju?

Naravno. Postoji verificirani tečaj koji prolaze sve gerontodomaćice i koje je donekle sličan tečaju za njegovateljice. No ipak ima razlika. Njegovateljica mora biti pomnije upoznata sa samom njegom korisnika i to više ide u nekom medicinskom smjeru. S druge strane, gerontodomaćica ima širi obim posla. Ona pruža pomoć u kući, dok se njegovateljica više usredotočuje na brigu o samoj bolesti koju neka osoba ima. Posao gerontodomaćice i njegovateljice se donekle poklapaju. Dvije naše gerontodomaćice ujedno imaju i završen tečaj za njegovateljice.

Kako izgleda edukacija?

Edukacija je interna od strane Centra. Traje dva tjedna i vrlo je praktično usmjerena. Znači, tu edukaciju polaze naši zaposlenici. Verificirani tečajevi za gerontodomaćice održavaju se u pučkim učilištima.

Kolika je potreba za gerontodomaćicama i kad čovjek treba potražiti pomoć?

Najjednostavnije rečeno, čovjek treba potražiti pomoć kad uvidi da više ne može sam obavljati svakodnevne poslove i brinuti se za sebe. Možda netko ima veliku kuću o kojoj se više ne može brinuti. Sve je to individualno i svakom korisniku pristupamo posebno. Uglavnom se pomoć dogovara dva puta tjedno, a sama usluga se kreira prema potrebama pojedinog korisnika. Nekima pomoć treba svaki dan, a nekima jednom tjedno. Većina naših korisnika su starije osobe. Sad je zima i svi trebaju drva, pa im pomažemo oko toga. Nekima je dovoljno samo donijeti drva, a nekima treba svako jutro zapaliti i peć. Neka domaćinstva nemaju pristup vodi, pa im treba donijeti i vodu. U prosjeku, tipičan korisnik treba pomoć oko namirnica iz dućana koji je možda daleko, a radimo i dostavu toplih obroka. To je jako važno, a pogotovo u samačkim domaćinstvima. Neki si čak i ne znaju skuhati, a nekima su problem financije. Jednostavno nemaju od čega kupiti namirnice. Neki drugi si opet misle zašto bi kuhali samo za sebe, mogu si možda samo nešto narezati. Vi tako možete izdržati par dana, ali ne možete tako živjeti stalno.

Kako korisnici plaćaju uslugu?

Korisnici mogu dobiti uslugu besplatno preko Centra za socijalnu skrb i našeg Centra za pomoć u kući. Naravno, treba zadovoljiti uvjete da bi se usluga dobila besplatno. Obim usluge ovisi o procijeni socijalne radnice i o tome što korisnik treba. Socijalna radnica onda procijeni koje su usluge potrebne. Nekome se samo donosi topli obrok, netko ima topli obrok i čišćenje ili osobnu higijenu. Zato kažem da je ta usluga individualna i prilagođava se svakom korisniku.

Usluga se može i privatno ugovoriti ako ne udovoljavate uvjetima socijalne skrbi. Onda je cijena 50 kuna po satu. I u ovom slučaju izlazimo na teren i dogovaramo kakva će biti točno usluga. Tad se sklopi ugovor na mjesec dana, dva ili tri. Uvijek radimo na takvo kraće razdoblje da se korisnik ne osjeća vezanim nekim dugim ugovorom. Uvijek korisnicima damo i vremena da si malo razmisle i da vide odgovara li im uopće ovakav oblik pomoći.

No, osim pomoći u kući,  gerontodomaćice su i društvo?

Naravno. Druženje i razgovor sa starijim osobama je važan aspekt rada gerontodomaćice koji i korisnici naglašavaju kao iznimno bitan. Dakako, i tu treba napraviti omjer druženja i obavljenog posla. Rijetko kad će centar za socijalnu skrb odobriti samo druženje, ali uvijek nastojimo da i to druženje i razgovor budu zastupljeni. Ima slučajeva kad je nekome gerontodomaćica jedina osoba koju će vidjeti i s kojom će porazgovarati čitav dan.

Jako je važan i prvi kontakt s korisnicima. Oni nam često ispričaju svakakve situacije i povjeravaju nam se. U nekim situacijama koje su alarmantne, treba i reagirati, zvati liječnika, socijalnu službu ili nekoga takvoga. No naši korisnici prvenstveno moraju znati da pred sobom imaju osobu od povjerenja s kojoj mogu otvoreno razgovarati. Također, gerontodomaćice moraju informirati korisnike o tome koja su njihova prava – mogu li dobiti pomoć, kome se mogu obratiti za ostvarenje nekog svojeg prava, kako razgovarati s liječnikom i slično. Centar za pomoć u kući provodi i projekte baš usmjerene starijim osobama i njihovim potrebama i pravima, nasilju prema starijim osobama i slično. Uz to, imamo i klubove za starije osobe s organiziranim druženjima. I to je, također, posao gerontodomaćice  – informirati ih o svemu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Mozaik

Ovako to rade naši umirovljenici: Spašavanje planete počinje u vlastitoj kuhinji

Kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi?

Objavljeno

|

“Daleko od očiju, daleko od srca, znate kako se kaže. Ali ovaj je problem došao sasvim blizu očiju i ne možemo ga više ignorirati”, kaže gospodin Petar (68) dok u spremnik za plastični otpad ubacuje boce od mlijeka. “Za ove boce ne dobijem onu naknadu od 50 lipa pa njih bacam tu u spremnik. A ove boce od mineralne odnesem u trgovinu. Gledajte – 10 takvih boca i skupio sam dovoljno za kruh.”

Pitamo ga kad je počeo razvrstavati otpad, a on iskreno priznaje da mu je ta navika skroz nova.


“Tek nedavno, nažalost. Ali bolje ikad, nego nikad. Iskreno, potaknule su me moje unuke. Sudjelovale su i na onom školskom prosvjedu i puno mi govorile o tome. Stvarno smo zatrpali čitav svijet plastikom. O tome se sve više govori i na televiziji, na radiju… Ali i da se ne govori, to je nešto što sad možemo vidjeti i na vlastite oči. Ovo ljeto sam proveo par dana u Ždrelcu na otoku Pašmanu. Moja obitelj tamo ima kuću. U moru je puno plastike. Tko kaže da to ne vidi, slijep je!”

Za kraj gospodina Petra pitamo koliko će uopće njegovo razvrstavanje otpada imati učinka, odnosno što jedan čovjek tu može promijeniti?

“E vidite, u tome je problem. Svatko misli da sam ne može ništa. I onda 10 milijuna misli da sami ne mogu ništa. A ako vas je 10 milijuna – niste sami. Da svatko pridonese samo malo – evo samo ovoliko kao ja – stvari bi se bitno promijenile”, kaže Petar.

Doista, kad bi svatko krenuo od sebe i razvrstao svoj vlastiti otpad, i još kad bi se razvrstani otpad reciklirao na pravi način, a onaj otpad koji se ne može reciklirati spalio u spalionici koja usput proizvodi i električnu energiju, problemu s otpadom bili bi učas riješeni. A zašto se to onda ne radi? Ovo pitanje čini se posve suvišnim ako znamo da takva rješenja postoje i da su ih neki gradovi – da, čak i neki hrvatski gradovi! – uspješno primijenili. No što čekaju ostali? Ovako napisano na papiru sve to izgleda prilično jednostavno, no u praksi su stvari malo kompliciranije. Počevši od vlastite kante za smeće.

Tko za to ima mjesta?

“Karton i papir posebno. Plastika posebno. Biootpad posebno. Miješani komunalni otpad posebno. Pa to su četiri kante za smeće! Tko ima toliko prostora u stanu? Najbolje da čitav stan natrpam samo s kantama za smeće”, govori gospođa Marija (71) dok niz stubište tegli orgomnu vreću punu raznovrsnog smeća.

No gospođa Marija je u krivu. Količina smeća koju proizvede njezino kućanstvo ista je razvrstavao se taj otpad ili ne. Štoviše, razvrstan otpad će u stanu zauzimati manje mjesta. Dakle, problem nije u nedostatku mjesta, nego u nečemu mnogo teže rješivom. Problem je u nedostatku volje.

Testirali smo ovu teoriju: zauzima li razvrstavanje otpada doista više mjesta u vašoj kuhinji ili, naprotiv, štedi prostor?

foto: Silvija Novak

Zašto bismo se mi uzlud trudili?

No ako se i potrudimo i otpad razvrstamo, i dalje ostaje problem neuređenih zelenih otoka i kontejnera za otpad u kojima često ima najmanje onoga čega bi prema oznaci na kontejneru trebalo biti najviše. Zašto se onda uopće truditi razvrstavati, ako će sav otpad na kraju završiti na istom mjestu?

“Vidite, to je pogrešno razmišljanje”, kaže gospodin Petar. “Samo zato što netko drugi ne obavlja svoj dio zadatka kako bi trebalo, ne znači da smo i mi ostali amnestirani od odgovornog ponašanja. Osim toga, i gradovi će početi tretirati otpad kako treba. Ako neće sami od sebe shvatiti da to tako treba, prisilit će ih Europska unija ogromnom globama. Ljudi neke stvari ipak najbolje razumiju kad ih se opali po džepu. Dok se mi, stanovnici, naviknemo na razdvajanje, i gradovi će početi taj odvojeni otpad odvoziti točno tamo kamo bi trebalo. Iako ovo sad djeluje katastrofalno, mislim da će nakon prve dvije ili tri kazne koje plate, gradovi doći k sebi prije od građana kojima je tlaka malo se pomučiti i razvrstati otpad. Lakše je sve natrpati u jednu vreću, a za okoliš koga briga!”

Petar je u pravu. Ako ne zbog ekološke svijesti, gradovi bi mogli ozbiljnije pristupiti odvajanju otpada kad im zaprijete kazne. Neki su već krenuli i svima daju dobar primjer. Na primjer, otok Krk.

Što s glomaznim otpadom?

“Ja ne zovem ove razne ekipe koje se oglašavaju po stupovima i banderama. Zašto? Pa zato što mislim da oni iz neke stare vešmašine uzmu dio koji mogu prodati, a ostalo bace u neku šumu, na Sljeme ili tako negdje. Čisto sumnjam da stvari koje ne mogu iskoristiti nose na Jakuševac i onda tamo plaćaju njihovo skladištenje. Ja pozovem Čistoću da odvezu komad namještaja ili bijele tehnike koji više ne trebam ili sâm utovarim u auto i odvezem u reciklažno dvorište”, kaže gospođa Vesna (48).

“Ali više mi se sviđao onaj sistem kad smo unaprijed znali datum kad će se odvoziti glomazni otpad, nego ovo sad kad ti sam moraš zvati ekipu. Ljudima se ne da zvati, pa onda glomazni otpad ostavljaju kod običnih kontejnera i sve je zatrpano. Te komade namještaja radnici Čistoće ne mogu ubaciti u kamion i onda to tako stoji i stoji. Kiša natapa stari namještaj, skupljaju se štakori, užas.”

Spominjemo reciklažna dvorišta, no gospođa Vesna sasvim opravdano upozorava da za odvoz glomaznog otpada u jedno takvo dvorište treba neki prijevoz, malo veći auto ili kamion, a to također košta. “Ja nemam auto. A ako nekoga zamolim da preveze moju staru vešmašinu u reciklažno dvorište, onad to moram platiti. 50 kuna ovdje, 50 kuna ondje… Novac curi. Radije onda zovem Čistoću – koju ionako plaćam – pa oni odvezu sav otpad.”

No osim što služe za odlaganje otpada, reciklažna dvorišta sve su češće i mjesta na koja se odlazi neke stvari uzeti. U reciklažnom dvorištu u Zagorskoj ulici susrećemo Marka (55). On nije ništa donio, nego je neke stvari došao – uzeti. “Pogledajte ove keramičke pločice. Potpuno su nove. Netko je obnavljao kupaonicu i kupio previše, pa višak bacio. A ja imam jedan mali zid u kuhinji za koji mi trebaju taman takve pločice”, govori Marko sretan zbog današnjeg ulova.

“Ma ta kultura bacanja stvari koje su još dobre svima će nam doći glave. Pa više nitko ništa ne popravlja, sve se baca. Ovdje sam našao skroz upotrebljive stvari. Šteta je tako se odnositi i prema stvarima i prema novcu i prema Zemlji.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP