Prati nas

Mozaik

Kako putovati za malo novca

Rijetko tko od nas ne voli putovanja. Pa ipak ne priušte si baš svi čak ni jednodnevni izlet. Uvijek nedostaje ili vremena ili novca ili oboje. No dvije prijateljice iz naše priče pronašle su način kako da umirovljeničke dane provedu na što je moguće više putovanja. Evo njihovog recepta…

Silvija Novak

Objavljeno

|

Kako jeftino putovati?
Bohinjsko jezero (foto: Pixabay)

Gospođa Vesna i Marija prijateljice su još iz djetinjstva. Rođene su u Koprivnici no obje su se nakon udaje preselile u Zagreb i ondje nastavile svoje druženje. Još dok su kao djevojčice svaki dan zajedno pješačile u školu i natrag kući, razmišljale su o tome kako će jednog dana upoznati i druga mjesta osim svoje Koprivnice. Maštale su kako će jednog dana posjetiti Zagreb, pa čak i Beč i Veneciju. Kad su odrasle, san im se djelomično ostvario jer su preselile u Zagreb. No snovi o putovanjima u druge gradove, postao je java tek kad su gospođe otišle u mirovinu. Dvije prijateljice smo upoznali prošle subote na jednodnevnom izletu u Postojnsku jamu i Ljubljanu. O svojoj strasti za putovanjima ovako govore.

Sve je bilo važnije od nas

„Oduvijek smo voljele putovanja, no sve do penzije taj san o putovanjima nije nam se ostvario. Kao mlade nismo imale novca, kad smo bile starije i udale se, došla su djeca, pa uređenje stana, pa onda uređenje drugog stana, pa kupnja auta…. Pa taman misliš kako ćeš sad moći negdje otputovati, a onda krepa vešmašina i moraš kupiti novu. Uvijek je nešto bilo preče“, govori nam Vesna. „Ma nije da prije uopće nismo putovale. Putovale smo s obiteljima“, uskače Marija. „Išli smo na more, a onih godina putovalo se i u Trst po traperice i u Graz po kavu. Ali nikad prije nismo baš ovako putovale za svoj gušt.“


Obje su gospođe udovice, a sad kad su im djeca odrasla i kad više nemaju poslovnih obaveza, lakše se odluče na putovanje. „Intenzivno putujemo već skoro deset godina. Dosad smo prošle Austriju, Italiju, Mađarsku, Češku, Slovačku, Sloveniju, Bosnu, Srbiju. Bile smo čak i u Poljskoj na hodočašću, a najdalje smo išle do Istambula“, prisjeća se Vesna. „I Pariza! Sjećaš se Francuske? Joj, kako nam je dobro bilo!“, podsjeća ju Marija. „To je bilo jako lijepo putovanje. Ali i jako skupo.“

Jesu li putovanja skupa?

Zanimalo nas je kako si doista, uz male penzije, gospođe uopće mogu priuštiti putovanja. „Putovanja koja mi odabiremo uglavnom su jednodnevna. Ona Francuska je bila izuzetak. Recimo, ovo putovanje danas, u Postojnu i Ljubljanu, košta 160 kuna. U redu, tu je još i ulaznica za samu Postojnsku jamu nekih 20 eura, što je oko 150 kuna, ali kad to sve zbrojite, ispada da te novce ušparaš za mjesec dana ako svaki dan na stranu staviš samo deset kuna. Netko tko puši, dnevno potroši i duplo više od toga. Ne znam točno koliko koštaju cigarete, ali mislim da su skuplje“, računa gospođa Marija.

„Mi zapravo ne putujemo tako često, najviše dva puta mjesečno. Ali putujemo redovito. U ovih desetak godina, skupilo se putovanja“, dodaje Vesna. „Također, obično nosimo svoje sendviče pa ne potrošimo puno kad negdje dođemo. Mi vam ne hodamo po restoranima, nosimo svoju hranu. Evo, za danas je Marija napravila sendviče, a ja sam ponijela kiflice“, objašnjava dalje Vesna, nudeći nas keksićima iz limenog spremnika, tzv. lonšpela. „Po restoranima ne idemo, ali na kavu si uvijek odemo. Danas možda padne i kuhano vino. Pa jel idemo na adventski sajam ili ne!“ kroz smijeh kaže Marija.

Kako jeftino putovati?

foto: Pixabay

Gospođe nam kažu kako su zadovoljne ponudom kratkih izleta koju nude domaće agencije. U posljednje vrijeme, broj destinacija je posebno raznolik jer je i interes domaćih putnika malo veći „Prije su sve agencije nudile samo one standardne izlete u Graz, Trst, Budimpeštu… Ali u posljednje vrijeme ima i puno izleta u gradove koji su blizu, jako su zgodni, a prije se u njih nije baš putovalo. Recimo, prošlog proljeća išli smo na izlet u Bjelovar i Viroviticu te na jedan ranč s konjima u blizini Virovitice. To su poznati gradovi pa agencije valjda prije nisu mislile da bi bilo zainteresiranih za takvo putovanje, no ima ljudi koji nikad nisu bili u Bjelovaru. Osim toga, drugačije je kad prošećeš nekim gradom u pratnji vodiča pa ti on priča razne zanimljivosti“, kaže Vesna „Redovito idemo i na besplatni razgled Zagreba kad bude Dan vodiča. Iako Zagreb dobro poznajemo jer u njemu živimo, uvijek doznaš i vidiš nešto novo’, nadovezuje se Marija. Gospođe nam otkrivaju kako imaju i nekoliko omiljenih turističkih agencija s kojima redovito putuju, koje ih već dobro poznaju i koje im ponekad odobre i poseban poput ili čak poklone besplatno putovanje. Besplatno su, kažu nam, tako posjetile Bled i Bohinj.

Putovanja su dobra za kondiciju

Naše dvije sugovornice su u ranim sedamdesetim godinama. Primjećujemo kako su u dosta dobroj kondiciji. „Oh, ma bole noge, bole leđa, kako da ne. Pogotovo ujutro ili nakon dužeg sjedenja u autobusu. Ali kad se čovjek malo razgiba, bude bolje. Sve u svemu, ne žalim se. Ja ne trošim nikakve lijekove, samo za tlak jer mi je malo povišen“, kaže Marija. „Mislim da i ova naša putovanju jako dobro dođu. Čovjek se razgiba, malo se makne od doma, ne misli o problemima… Jako je važno da ljudi ostanu aktivni i kad zađu u neke godine. Griješe oni koji samo legnu pred televizor. To je smrt. A ovako se družimo, vidimo nešto novo, zabavimo se“, dodaje Vesna.

Ipak, u posljednje vrijeme odabiru manje zahtjevna putovanja na kojima neće morati baš tako puno hodati „Zadnjih par godina ipak se malo teže hoda. Ponekad teško pratim grupu i vodiča ako se ide malo brže. Evo recimo, prošli put na Plitvičkim jezerima bilo mi je dosta teško jer smo s vodičem išli i u razgledavanje gornjih jezera. Tu ima jako puno hodanja i uspona, pa mi je bilo dosta teško. Grupa je dobrano otišla naprijed dok sam ih sustigla. Nakon tog iskustva, dobro se informiram prije puta koliko se ima za hodati na nekoj destinaciji. Ponekad s grupom idem samo dio puta i pričekam ih negdje ako mi postane prenaporno“, kaže Marija.

Plitvička jezera (foto: Pixabay)

Za one koje žele znati više…

Za kraj nam otkrivaju i nekoliko tajni i trikova za što ugodnije putovanje: „Jako je važno imati udobnu obuću. To je glavno! Ako cipela žulja, ništa drugo neće biti dobro. Također, jako je važno pravilno se obući. Evo, recimo, znam da će na adventskom izletu biti jako hladno pa se zabundam. Topla jakna, kapa, šal, rukavice. A ako putujemo ljeti, važno je imati odjeću od par slojeva, pa skineš višak ako ti je vruće“, savjetuje Vesna. „U autobusu uvijek sa sobom imam putni jastučić koji stavim iza vrata. Tako se mogu udobno smjestiti i malo odspavati. To je pogotovo važno ako putujemo noću. Recimo, tako smo putovali do Venecije. Čitavu noć u autobusu i onda cijeli dan hodanja po Veneciji. Čovjek mora biti odmoran za tako nešto“, kaže Marija.

„Može se puno uštedjeti ako se hrana nosi sa sobom. Evo recimo, mi uvijek sa sobom nosimo sendviče, kolačiće, voće i slično. Kavu si priuštimo, ali ručak u Austriji ili Italiji može biti dosta skup pa zato ne prakticiramo jesti po restoranima. Uostalom, mi i ne putujemo zbog restorana nego zbog gradova koje posjećujemo. Važnije nam je prošetati i vidjeti što je moguće više, a ne sjediti u restoranu“, dodaje Vesna. „I da – više ne kupujemo suvenire i poklone za obitelj. To smo prije radile i puno se istrošile, a na kraju ta stvar samo smeta i skuplja prašinu. U redu, ako netko od unuka ili djece ima rođendan, onda dobije neku sitnicu. Ali uglavnom s putovanja ne donosimo stvari. Samo fotografije i lijepe uspomene“, kaže nam na kraju Marija.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”.  

.

Mozaik

Kumice s placa: ‘Ma kakva korona! Domaća hrana je čisto zdravlje!’

Na snazi su nove, strože epidemiološke mjere koje su, ovaj put, ipak zaobišle zagrebačke tržnice na otvorenom.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Jutro je naizgled bilo sasvim uobičajeno i činilo se da ni po čemu ne odudara od svih dosadašnjih: trgovci su na kolicima dovozili robu, voće, povrće, sireve i jaja i uredno ih slagali po drvenim tezgama na Trešnjevačkom placu. No ipak, ovo je nedjeljno jutro bilo malo drugačije. To je bila prva nedjelja otkako su zbog upornog i dosadnog virusa SARS-CoV-2 ponovno uvedene stroge epidemiološke mjere za koje smo se svi nadali da više neće biti potrebne.

Tržnica se budila, ali za razliku od inače, bez šalice kave iz obližnjeg kafića. Naime, ugostiteljski objekti zatvoreni su na tri tjedna. “A ne ide bez kave! Prije smo tu uzimali kod mog kolege u kafiću, ali sad moramo ovako… Ovu s kioska u papirnatoj šalici”, kažu nam dobro raspoloženi prodavači povrća na veliko dok uz svoj kamion parkiran uz rub tržnice očekuju prve kupce.


Pitamo ih je li se što promijenilo sad kad su na snazi opet strože mjere. “Ma nije, ne damo se mi koroni!”, odgovara nam jedan prodavač kao da je uspješno odolijevanje virusu stvar junaštva, a ne poštovanja epidemioloških mjera. “Prirodna, zdrava hrana tjera sve viruse! Evo pogledajte kako to lijepo izgleda”, kaže nam drugi pokazujući svoju robu: krumpir, kupus i luk spakiran u velikim vrećama.

“A maske?”, pitamo. “Tu su maske, tu su”, odgovaraju prodavači i pokazuju maske: jednome maska visi na bradi, a drugi ju je upravo izvadio iz džepa. “Sve mjere se poštuju, ne može nitko ništa reći. I distanca i sve”, odgovaraju nam prodavači iako, očito, potrebne distance nema, a ni maske nisu na svome mjestu. Ali dobro, barem su na otvorenom. Čini se kako su neki shvatili da je dovoljno obznaniti da se epidemiološke mjere poštuju pa da onda ispadne da to doista i jest tako.

Turska je turska

Trgovkinje koje prodaju robu, popularne “kumice”, mahom su starije ili žene srednje dobi koje su većinu života provele između poljoprivrednog gospodarstva i tržnice. Zanimalo nas je kako su se sada snašle u tom tzv. “novom normalnom”.

Ulazimo dublje u prostor tržnice. Kupaca je sve više i atmosfera je posve uobičajena. Trgovci hvale svoju robu, mame kupce hvalospjevima o svojim proizvodima ili obećanjem dodatnog popusta. Maske imaju, uglavnom, svi – i trgovci i kupci. No one često vise s uha ili “griju bradu”.

“Pošto vam je grincajg?”, pita jedna gospođa trgovkinju koja je upravo izložila svježe povrće za juhu. “Po osam kuna su vam”, odgovara prodavačica pritom se malo naginjući naprijed i spuštajući masku da je mušterija bolje čuje. Epidemiološke mjere ovdje gube bitku pred pristojnošću i željom za što uspješnijom prodajom.

Prodavačica sira (foto: Silvija Novak)

Na štandovima koji prodaju sir i ostale mliječne proizvode trgovkinje u očekivanju prvih kupaca krate vrijeme kavom i pričom. Pitamo ih odakle im omiljeni napitak za buđenje sad kad kafići ne rade, a one nam odgovaraju da su se snašle s kavama za van iz obližnjeg kioska. “Ja uvijek svoju nosim od kuće, bez obzira na koronu”, kaže jedna pokazujući termosicu. “Turska je turska!”

Jednu od “kumica” pitamo dolazi li i sada jednako često kao i prije ili je ipak zbog epidemije svoje dolaske prorijedila, a ona odgovara da je sve isto kao i prije. “Dolazim isto kao i prije, 2-3 puta tjedno, ovisno kako imam robe. Sir, vrhnje, jaja… sve je domaće. Sir imam ovaj veći i manji kravlji, a kozji su samo ovi ovdje manji. Evo, probajte…”, kaže nam gospođa spremna odrezati jedan komad. Na pitanje kako dolazi do tržnice, otkriva nam da se sama doveze u svojem autu. To je, kaže, najzgodnije, najsigurnije s obzirom na koronavirus, a kako ne ide svaki dan, isplati joj se.

Koke ne znaju da je koronavirus

Odlazimo dalje do štandova s povrćem. Primjećujemo da po klupama nema nikakvih plastičnih folija za odvajanje trgovaca i kupaca koje su tijekom proljeća bile obavezne. Neko vrijeme su te improvizirane pregrade, kazuju nam prodavači, bile obavezne i česte, no tijekom ljeta se na to prestalo paziti, a sada ih nitko nije ponovno stavio. Općenito je mišljenje da to i nije bilo previše korisno, a samo je smetalo. Što se dezinfekcijskih sredstava tiče, stoji po jedna boca nekog dezinficijensa na svakom kraju tržnice, ali ne čini nam se da su baš popularni. Uglavnom ih nitko ne koristi.

Gospođa Ivka već dugo prodaje na tržnici Trešnjevka. Upravo je na klupu složila svježi kupus, salatu i jaja. Sve je iz njezinog vrta. Pitamo je kakvo je stanje sad kad su mjere ponovno postrožene i dolazi li možda zato na tržnicu rjeđe, na što ona odgovara da se malo što promijenilo u odnosu na ljeto.

Gospođa Ivka iz Čeha (foto: Silvija Novak)

“Imam 20 kokica, pa moram donijeti sva ta jaja. Ne znaju koke da je koronavirus. Pa što da ja radim s tim? Moram doći”, kaže nam Ivka. “Imala sam prije i krave i konje. A sada imam samo kokoši. A ovo sve je iz mog vrta.”

Pitamo je kako dolazi na tržnicu, a ona odgovara da ide, kao i inače, javnim gradskim prijevozom. “Ja sam vam iz Čeha. Znate za Čehe?”, pita, na što mi potvrdno kimamo glavom – Čehi su mjesto u Turopolju, desetak kilometara udaljeno od grada. “Na autobus, pa na tramvaj. I tako svaki dan”, kaže nam Ivka.

Korone se, kaže, ne boji. “A imam masku, pa koliko ide – ide”, kaže Ivka i pokazuje nam svijetlo zelenu kiruršku masku koja joj prekriva samo usta. U to do nje dolazi kolegica s obližnjeg štanda i pruža joj novčanicu od pedeset kuna te je moli da joj usitni, na što gospođa Ivka počinje pretraživati džep na svojoj pregači. Dok komuniciraju, žene spuštaju maske da se bolje čuju i razumiju. Dakako, maske time u potpunosti gube svoj smisao, ali ovdje je svima važnije biti pristojan, nego zaštićen od virusa.

Zelje se mora prodati

Na susjednom štandu gospođa Nada prodaje kiselo zelje. Sezona je sarmi, pa se kod njezine klupe zaustavljaju brojni kupci u potrazi za idealnom glavicom. Postavljamo joj isto pitanje kao i ostalima: dolazi li sada rjeđe i kakva je situacija s obzirom na postrožene mjere. “Sada dolazim svaki dan. Pa sezona je kiselog zelja i to se mora prodati”, kaže nam Nada i otkriva da je iz okolice Varaždina odakle dolazi kombijem.

“I inače sam ovdje svaki dan. Sada zbog zelja, a inače zbog drugih stvari, ovisno što je u sezoni. Štitim se maskom, perem ruke, sve što nam kažu”, govori Nada i posvećuje se gospođi koja razgledava vakumirane glavice kiselog kupusa. “Imam tu u kaci još. Evo pogledajte, ova vam nije prevelika.”

Gospođa Nada prodaje kiseli kupus (foto: Silvija Novak)

Kako vrijeme protiče, na tržnici je sve više kupaca, iako ih nema onoliko koliko ih nedjeljom zna biti. Uostalom, ni trgovaca nema kao prije pa sve klupe nisu zauzete. No atmosfera je gotovo redovna. Trgovci mame kupce i hvale svoju robu, kupci pipkaju voće i povrće i raspituju se o cijeni. Maske su, uglavnom, tu, ali razmaka baš i nema. No kao da postoji nekakav zajednički konsenzus da strogo poštovanje epidemioloških mjera i nije toliko važno jer su svi na otvorenom i, eto, kupuju zdravo domaće voće i povrće što, valjda, automatski tjera sve viruse.

Ipak, kontrolira li itko situaciju na tržnicama? “Dolaze inspektori. Provjeravaju nose li se maske, ima li sradstava za dezinfekciju i tako”, kaže nam jedan prodavač voća. “Kad se oni pojave, odmah proradi ‘radio Mileva’ – čim uđu na tržnicu na jednom kraju, oni na drugom kraju već znaju da su stigli, pa se međusobno malo udalje”, kaže nam otkrivajući strategiju širenja informacija među prodavačima.

Zadnja odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite o radu tržnica je ona iz mjeseca svibnja i još uvijek je na snazi. Prema toj odluci, dopušta se rad prodajnih mjesta (klupa) koje su zatvoreni objekti ili ograđeni prostori na kojima je moguće kontrolirati ulaz na tržnice, uz pridržavanje stroge mjere fizičkog distanciranja. Također, dopušta se rad zatvorenih objekata u sastavu tržnice (prodavaonice i kiosci) na kojima se, isto tako, može kontrolirati ulaz na tržnicu i uz fizičko distanciranje.

Iako su epidemiološke mjere za tržnicama na snazi, daleko je to od situacije koju smo imali pred Uskrs kad otvorenih štandova nije bilo, a kupci su u dugim redovima čekali da dođu do rijetkih malobrojnih kućica postavljenih na prostoru placa.

Trešnjevački plac (foto: Silvija Novak)

“Treba se čuvati, ali ljudi moraju nešto i jesti. A što ćeš bolje nego svježe voće i povrće! Pa to je čisto zdravlje”, kaže nam prodavač dok polako napuštamo Trešnjevački plac.

Trešnjevački plac

Jedna je od 24 zagrebačke tržnice na otvorenom i jedna od najstarijih. Temelji današnje zagrebačke četvrti Trešnjevka postavljeni su 1889. godine kad je donesena uredba o uređivanju tog dijela grada koji je dotad bio ispunjen neplanski građenim siromašnim kućicama pretežno radničkog sloja gradskog stanovništva. Nedugo nakon toga, otvara se i prva tržnica na prostoru Ozaljske ulice, danas poznata kao Trešnjevački trg, odnosno Trešnjevački plac. No u tridesetim godinama 20. stoljeća sve su češći zahtjevi za proširenjem tržnice u Ozaljskoj jer se njome služilo gotovo kompletno stanovništvo tadašnje Trešnjevke koja broji preko 40.000 ljudi.

Prvi spomen uređenog tržišnog prostora na toj lokaciji je uredba iz 1935. godine, kojom se, između ostalog, propisivalo na koji način trgovci moraju prinuti o čistoći i higijeni, zabranjivalo se pljuvanje ili dovođenje pasa na prostor tržnice. Prodavači su također bili dužni pobrinuti se da se otpatci i pokvarena roba ne bacaju po tržnici, već da se svo smeće ponese sa sobom ili odloži u za to primijenjen prostor.

O tome poštuju li se propisi i dogovoren red na tržnici, računa su vodili tržni nadzornici. Oni su kontrolirali poslovanje svih zagrebačkih tržnica, pa tako i one u Ozaljskoj ulici, odnosno današnjem Trežnjevcačkom placu, i o tome su izvještavali gradsku vlast.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP