Prati nas

Mozaik

Goran Milić prikazao siromašne Jugoslavene kako bježe u Njemačku

Moj sekretar dobije 308 hiljada dinara na ruke, od svoje plaće gradi fantaziju vikendicu, stani pa gledaj. On od tih novaca ima automobil i gradi kuću. A ja krpam kraj s krajem. Ne mogu se ni oženiti, jer nemam stana, nemam kuće.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Hrvatski gastarbajter (Specijalni vlakovi, Krsto Papić 1972.)

Dokumentarac Gorana Milića „Tada & sada“, a koji se upravo prikazuje na Hrvatskoj televiziji i Al Jazeeri, na najizravniji je način rastočio mit o Jugoslaviji kao mjestu na kojem je svatko imao posao i sigurnu egzistenciju. Zavirivši u crno-bijelu arhivu tadašnje televizije Zagreb, Milić je osvijetlio zanimljiv materijal koji je čak i u vrijeme stroge medijske cenzure progovorio o teškom životu radnika i onih koji su htjeli biti radnici, a nisu to mogli postati.

Za Hrvati i one ostale najgore je u Jugoslaviji bilo razdoblje od 1945. do 1965. godine, kaže Milić pa dodaje: „Ljudi se sjećaju kasnijih nestašica banana, mlijeka, mesa, vožnje na par-nepar, ali to je bilo rajsko vrijeme naspram pedesetih do sredine šezdesetih. A tada su se otvorile granice pa su Hrvati nagrnuli put Njemačke. O tome je Krsto Papić 1972. godine snimio dokumentarni film „Specijalni vlakovi“.


Liječnički pregled prije selekcije za Njemačku (Specijalni vlakovi, Krsto Papić 1972.)

Prikazane su tako snimke liječničkih pregleda tisuće Hrvata, budućih gastarbajtera. U hrvatske su gradove dolazili njemački stručnjaci koji su nakon tih liječničkih pregleda prebirali najbolje kandidate. Potom bi, prije izlaska iz zemlje, imali političku nastavu tijekom koje bi im bilo sugerirano kako se ponašati u Njemačkoj.

„Nemam od čega da živim, ljudi. Pogledajte moje ruke. Našeg čovjeka treba čuvati u Jugoslaviji“, kaže jedan od putnika specijalnog vlaka za Njemačku. „Natjerali su me šefovi da idem. Nemam ništa protiv njih. Išli su u školu, neka su toliko nagrađeni. Ali i ja sam išao u školu, samo ne toliko, ali velika je razlika. Moj sekretar dobije 308 hiljada dinara na ruke, od svoje plaće gradi fantaziju vikendicu, stani pa gledaj. On od tih novaca ima automobil i gradi kuću. A ja krpam kraj s krajem. Ne mogu si kupiti odijelo, a 24 godine su mi. Ne mogu se ni oženiti, jer nemam stana, nemam kuće. Moram uzdržavati bolesnu majku koja nema socijalno osiguranje. To me je najviše natjeralo da idem“, objašnjava drugi mladić iz specijalnog vlaka.

„Suprotno uvjerenju da su išli samo muškarci, 30 posto migranata su bile žene. Jer, neobrazovane, polukvalificirane žene nisu dobro živjele ni u Zagrebu“, objašnjava Milić nudeći prilog Zvonka Letice iz 1968. godine koji je opisao teško siromaštvo i neizvjestan život tekstilnih radnica.

Sve zvuči poznato, zar ne?

Dokumentarci o Jugoslaviji

Foto: Goran Milić @ Facebook

.

Mozaik

Svijet bi nakon korone stvarno mogao biti bolji. Evo par mogućnosti…

Mnoge stvari tijekom ove epidemije više ne možemo raditi. Ali možemo maštati. Zašto, onda, ne bismo maštali o boljem svijetu nakon što koronavirus nestane? Zašto ne bismo takav bolji svijet i doista ostvarili?

Ksenija Habunek

Objavljeno

|

Nemojte mi zamjeriti malo maštanja. Pa zatvorena sam, kao uostalom i vi, u kući već tjednima i tko zna kad ću opet normalno moći van. Jedino što me još nekako drži na okupu je pomisao da će sve ovo proći i da će sve biti kao prije. Zapravo, u zadnje se vrijeme više zabavljam mišlju da bi sve moglo biti bolje i da će nas ova pandemija naučiti neke važne lekcije.

I dok je popis stvari koje ne možemo raditi sve duži, maštati možemo možda i više nego ikad prije. Pa zašto ne bismo? Zašto svijet, kad ova pandemija jednom završi, ne bi izgledao ovako:


Zrak je čišći

Zbog pandemije su zatvorene mnoge tvornice i promet je značajno smanjen radi čega se zrak u velikim gradovima pročistio i njihovi stanovnici više ne moraju gledati sunce kroz gust oblak smoga. Ljudi su shvatili da je, zapravo, jako malo potrebno da se zrak značajno popravi, pa su odmah po završetku krize ugradili snažne filtere na sve tvorničke dimnjake, počeli koristiti ekološka goriva, klasične automobile zamijenili onim električnima i općenito ih manje koristili, a prednost u gradskom prijevozu dali biciklima i tramvajima. S obzirom da je zrak puno zdraviji i da se ljudi više kreću, manje je bolesnih što znači da i bolnice imaju manje posla.

Odbacili smo fosilna goriva

Tijekom krize značajno je smanjena upotreba automobila, pa su cijene goriva pale. No tako je ostalo i nakon krize jer su ljudi shvatili da je i za njihovo zdravlje i za kućni budžet bolje koristiti javni gradski prijevoz i bicikle, a za dulja putovanja vlakove. S obzirom da smo se otarasili ovisnosti o fosilnim gorivima, više nema potrebe za naftnim ratovima, a one zemlje koje su se jako obogatile upravo na nafti, prisiljene su baviti se nečim drugim poput proučavanja solarne energije.

Životinje su se oporavile

S obzirom da su ljudi bili jako dugo zatvoreni u svojim kućama, životinje su se ohrabrile i počele češće navraćati u ljudska naselja. Ljudi su po završetku krize uvidjeli da im životinje nisu nikakva konkurencija i opasnost, nego da smo svi ravnopravni sustanari na ovoj planeti. Počeli su zato proširivati zelene površine u gradovima i ponovno pošumljavati raskrčena područja što je dovelo i do povećanja populacije nekad ugroženih životinja. S povratkom zelenih površina, vratili su se i kukci koji se hrane biljkama i oprašuju ih, s kukcima su se vratile žabe, ptice i razne male životinja koje se njima hrane, a onda su došle i veće životinja koje se hrane ovim manjima. Krug života je ponovno potpun.

Počeli smo uzgajati vlastitu hranu

Zbog ove smo pandemije uvidjeli koliko je važno uzgajati vlastitu hranu pa smo nastavili to činiti i po završetku krize. Doista, nema nikakvog smisla uvoziti rajčice, jabuke i krastavce iz neke više tisuća kilometara udaljene zemlje, trošiti silan novac na prijevoz i ambalažu, kad sve to možemo uzgojiti praktički pod svojim prozorom. S obzirom da se značajno povećao uzgoj hrane u našoj zemlji, cijene su pale, ljudi su se zaposlili, a hrana je postala jeftinija i općenito zdravija jer je više ne treba tretirati štetnim kemikalijama kako bi izdržala višednevni transport. Usput smo počeli koristiti i značajno manje ambalaže, pa je i smeća mnogo manje.

Životinje su se oporavile (foto: Agathe Marty/Unsplash)

Spasili smo Imunološki zavod

Čim je pandemija završila, saborski zastupnici poslušali su stručnjake i donijeli jednoglasnu odluku da je Imunološki zavod organizacija od nacionalnog značaja. Vlada je obnovila i nadogradila zgradu zavoda, zaposlili su nove, mlade stručnjake i započeli proizvodnju što je bilo toliko uspješno da je zavod ubrzo počeo sam sebe isplaćivati, a Hrvatska je postala jedna od vodećih zemalja u svijetu u području imunologije.

Popravili smo javno zdravstvo

Pandemija koronavirusa nas je naučila da kvalitetno javno zdravstvo dostupno svima jednostavno nema alternativu jer ako ne možemo pomoći onima najslabijima, ubrzo ćemo se svi naći u istim problemima. Po završetku krize su se zato okupili najbolji stručnjaci i donijeli plan reorganizacije javnog zdravstva koje je tako postalo učinkovito i svima dostupno. S obzirom da su preventivni pregledi postali svima dostupni, čak i obavezni, u budućnosti je mnogo manje slučajeva ozbiljnih oboljenja što znači da je ostalo više i financijskih i ostalih kapaciteta za liječenje najtežih bolesti. Posljedično, životni se vijek produljio i stanovništvo je općenito bilo zdravije.

Nema više antivaksera

Po završetku epidemije pojam antivaksera, odnosno čovjeka koji se unatoč svim znanstvenim dokazima protivi cijepljenju, postao je tek uspomena na neka prijašnja, mračna vremena. O antivakserima se govori tek na satovima povijesti, u sklopu lekcija o zabludama iz prošlosti, a djeca se smiju kad im profesori prepričavaju kako se ljudi nekad nisu prali jer nisu imali pojma o osobnoj higijeni, kako su pokušavali na temelju položaja zvijezda ustanoviti što im donosi budućnost i kako se nisu htjeli cijepiti jer nisu vjerovali znanstvenicima.

Društvene mreže ne dopuštaju da neznalice kolo vode

Nakon epidemije koronavirusa i svih silnih budalaština objavljenih na tu temu, uprave društvenih mreža su shvatile da jednostavno nije u redu odmah ispod članka u kojem govori neki uvaženi stručnjak, dopustiti komentare neobrazovanih i neinformiranih teoretičara zavjere. Zato je uvedeno pravilo da se onome tko opetovano objavljuje netočne informacije, zabranjuje korištenje društvenih mreža i propisuje mu se obavezna edukacija. No s obzirom da su ljudi u vrijeme krize ustanovili da valja slušati samo savjete stručnjaka, takvih pokušaja je bilo sve manje i na kraju su posve nestali. Ljudima je, naprosto, postalo neugodno objavljivati stvari iz područja za koje nisu stručni i informacije koje su nelogične, nedokazane i štetne.

Shvatit ćemo da se online može obaviti puno više stvari

S obzirom da nas je pandemija naučila da se online može obaviti puno više stvari nego smo ranije mislili, gotovo sva državna administracija preselila se na internet pa su biljezi, zahtjevi za izdavanjem ovoga ili onoga i čekanje po šalterima postali prošlost. Sve dokumente, ali i informacije koje trebate, sada možete dobiti preko interneta. Osim toga, mnoge su firme shvatile da njihovi zaposlenici mogu raditi od kuće pa su im to i dopustili. Zbog toga su smanjili troškove najma i režija poslovnih prostora, a svojim su zaposlenicima povećali plaće. Zaposlenici su bili sretniji jer su imali više novca i više su vremena provodili sa svojim obiteljima, zbog čega su bili i produktivniji. S obzirom da je pala potražnja za poslovnim prostorima, uredi su pretvoreni u stanove za siromašne, obrazovne ustanove, tehnološke parkove ili igraonice, a neke su poslovne zgrade čak i srušene te su na njihovim mjestima niknuli parkovi.

Počeli smo uzgajati vlastitu hranu (foto: Markus Spiske/Pixabay)

Ne raspravljamo više o ustašama i partizanima jer smo shvatili da je to glupo

Nakon ove krize, zamrla je svaka rasprava o ustašama i partizanima jer je to svima postalo glupo. Više se nitko nije mogao sjetiti zašto je na takve teme uopće bilo potrebno trošiti vrijeme jer se mrtvi ionako ne mogu vratiti. Takve su teme prepuštene povjesničarima, a ostatak stanovništva je shvatio da ima pametnijeg posla. S obzirom da smo shvatili da bez obzira na različitu prošlost, svi imamo istu budućnost, počeli smo se gotovo isključivo baviti planiranjem te budućnosti koja je, posljedično, bila bolje i pravednija te svima donijela više sloge i razuma.

Počeli smo birati vodstvo na temelju njihove stručnosti

Nakon što je Hrvatska, zahvaljujući nevjerojatnom spletu okolnosti i čistoj sreći, izabrala prave i stručne ljude da je vode kroz epidemiju, iz te je krize izašla kao jedna od zemalja s najboljim rezultatima u svijetu kad je u pitanju broj smrti i obuzdavanje širenja koronavirusa. Zbog toga su Hrvati shvatili da se napredovati može jedino i isključivo ako te vode obrazovani, stručni i nekorumpirani ljudi pa je zapošljavanje podobnih ali nesposobnih na važne funkcije, postalo jednostavno nezamislivo. Za takve ljude više nitko nije htio glasati pa su se nesposobni i korumpirani političari morali početi baviti nečim drugim. No kako se u svim sektorima počela cijeniti stručnost i poštenje, za takve ljude jednostavni više nigdje nije bilo mjesta pa su završili na burzi ili su postali socijalni slučajevi. Ako bi se uspjeli prekvalificirati i dokazati da su u stanju odraditi neki pošten posao, dobili bi još jednu šansu, ali na manje odgovornim i značajno manje plaćenim poslovima.

Odustali smo od bjesomučnog konzumerizma

Zbog koronavirusa počeli smo značajno rjeđe ići u trgovine, a s obzirom da smo kupovinu počeli povezivati s dugim čekanjem u redovima, ta nam je navika, baš kao u nekakvom Pavlovljevom pokusu, ostala i kasnije. Po završetku epidemije ljudi su nastavili ići u kupovinu samo onda kad baš moraju i kad im nešto baš jako treba. Kupovali su rjeđe, ali kvalitetnije, zbog čega su propali mnogi proizvođači jeftine i nekvalitetne robe, a više se počeo cijeniti kvalitetan, iako možda skuplji, proizvod i vrijedne ruke majstora koje su ga napravile. Zbog takvog novog načina gledanja na stvari, ljudi su imali više novca jer ga nisu trošili na besmislice, a proizvodi su općenito dulje trajali jer su bili kvalitetniji zbog čega se značajno smanjila količina otpada.

Proizvodimo manje oružja, a više alata

S obzirom da je tijekom epidemije ljudima postalo jasno da je puno važnije imati kvalitetnu medicinsku opremu i aparate, nego puške i tenkove, prestalo se s mahnitom proizvodnjom oružja, a sve eventualne nesuglasice među državama sada rješavaju diplomati. Proizvođači oružja preorijentirali su se na proizvodnju alata pa su tako iz nekadašnjih tvornica granata počeli izlaziti silni kombajni, kosilice, traktori, kanaderi, tramvaji i vlakovi, dok je proizvodnja oklopnih vozila posve zamrla jer više nikome ne trebaju.

Prijateljstvo (foto: Joseph Pearson/Unsplash)

Konačno smo shvatili da je život sačinjen od malih stvari i počeli smo ih cijeniti

Hrvati su prestali od jutra do mraka gunđati jer su svi shvatili da se život sastoji od malih stvari na kojima treba biti zahvalan i koje treba čuvati. Više nisu neprestano zanovijetali i žalili se na svaku sitnicu, već su uživali u stvarima poput jutarnjeg sunca, šalice omiljenog čaja, dobre pjesme na radiju, druženja s prijateljima i osmijeha djeteta.

U redu, priznajem da me tijekom pisanja ovog teksta mašta odvela možda malo i predaleko. Ali ne mogu ne pomisliti da sve ove stvari nisu, zapravo, nemoguće, već samo jako malo vjerojatne. Sreća je, međutim, u tome što na vjerojatnost možemo utjecati. Pa zašto onda ne bismo? Zašto, zaista, ne bismo iz ove krize izašli kao bolji ljudi i bolje društvo?

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP